Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Plutajuća Hrvatska 2018.

Siječanjsko proljeće, prekinuto u naponu snage velikom mećavom, opet se pojavilo početkom PlanincOno što me je zapanjilo (ah!) jest da je među te velike i slavne uvrštena jedna Milka Planinc, komesarica brigade koja je (brigada) sudjelovala u masovnim ubojstvima Hrvata na Kočevskom Rogu i drugdje, o čemu postoje svjedočanstva. To je taj ne samo mazohizam suvremene scene, nego i bolesna želja za „uravnoteženim“ pristupom (pronađimo neku heroinu iz komunističkoga razdoblja, da nije samo Savka koja ionako nije bila na liniji, pa stradala).ožujka iliti marta kako ga zovu crvene dame koje su osmoga dana mjeseca marširale Zagrebom u noćnom pohodu s noćnim posudama ispunjenim ostatcima licemjernih komunističkih parada za tzv. Dan žena. Ujedno su u tom maršu bile zapažene prve posljedice kapitulantskih zaključaka komiteta za suočavanje s prošlošću, budući da su dame ispravno protumačile tekst pa se moglo vidjeti nekoliko velikih trasparenata na kojima je pisalo „Smrt Petokrakafašizmu-sloboda narodu“, riječi koje stoje u potpisu smrtnih presuda Hrvatima, to jest manjini što je imala „sreću“ naći se pred prijekim sudovima, za razliku od stotina tisuća njih koji tu privilegiju nisu dobili.

Vlast i njezina policija, znači, toleriraju ne samo crvenu zvijezdu nego i te kodne riječi terorističke revolucionarne organizacije na dan navodno posvećen ženama, koje u maršu ne spominju silovane i ubijene Hrvatice četrdeset pete i u vrijeme srpske agresije devedesetih - za crvene su dame ubijene i silovane žene valjda (sigurno) klasne neprijateljice u čije su se stanove uselili njihovi očevi i ujedno (a to je bitnije) pripadnice hrvatskoga naroda čiji je ženski korpus zaslužio i dobio istu kaznu kao i muški, zajedno s djecom – i sve se to događa u vrijeme himbenih objašnjavanja Milka Planincdemografske krize, u kojim se analizama i vapajima zaboravljaju vapaji zaklanih i strijeljanih koji bi, da su preživjeli, stvorili obitelji i imali djecu, a njihova djeca svoju djecu pa bi i demografska slika Hrvatske danas izgledala posve drukčije, a ni odljev pučanstva ovih dana ne bi bio tako tragičan. Kako funkcioniraju današnji medijski i politički mozgovi, lijepa je ilustracija prilog dnevnoga lista o velikim, poznatim i slavnim ženama u hrvatskoj povijesti, a bilo ih je, dašto, toliko znanih i još više neznanih koje su (za javnost) djelovale iz drugoga reda, a u stvari upravljale sudbinama i muževa i povijesnih procesa. Ono što me je zapanjilo (ah!) jest da je među te velike i slavne uvrštena jedna Milka Planinc, komesarica brigade koja je (brigada) sudjelovala u masovnim ubojstvima Hrvata na Kočevskom Rogu i drugdje, o čemu postoje svjedočanstva. To je taj ne samo mazohizam suvremene scene, nego i bolesna želja za „uravnoteženim“ pristupom (pronađimo neku heroinu iz komunističkoga razdoblja, da nije samo Savka koja ionako nije bila na liniji, pa stradala).

Kad smo već kod žena, koje cijenim i poštujem, ali ne u cjelini nego individualno, tako reći, prema zaslugama (kao Istanbulska konvencijaPedofilijaPedijatri, ali i kriminalisti, kao i ljudi razboriti svih fela, znaju i što je pedofilija, čime naoko prelazim na drugu temu, ali ostajem uz djecu držeći da je nasilna promjena spola („roda“) vrlo bliska pošasti koja podzemno i nadzemno egzistira u svijetu, a u Hrvatskoj se pokušava i uspijeva krijumčariti čak i kroz razne prijedloge školske lektire, što nikoga ne uzrujava previše, pa ni zamjenicu ministrice (ili što je već) prosvjete u emisiji HTV-a „Dobar dan“. Baš dobar.i muškarce) upravo smo usred globalnoga pokreta koji više nema toliko sufražetski karakter koliko je izraz osjetljivosti žena na bilo koji oblik nekorektnog (neukusnog) ponašanja odurnih muškaraca, što je razumljivo do neke mjere, ali – kao i u svakom pokretu – plemeniti razlozi dobivaju neželjene dimenzije pa se izrode u suprotnost. Usporedo, vatru je potpalila i Stambolska konvencija koja je ilustracija slabo skrivene propagande u korist rodne idelogije. Zadnjih smo dana svjedoci relativiziranja pravih namjera Konvencije, kao i glorificiranja zaključaka komiteta za suočavanje se prošlošću – obje tendencije nisu nego pranje mozga pučanstva, s dociranjem koje se svodi na primjedbu nama idiotima da ili nismo pročitali ta dva povijesna teksta ili, ako smo pročitali, nismo razumjeli. A ako kažemo da smo pročitali i razumjeli, vele nam da podržavamo nasilje nad ženama i, u slučaju komiteta, da nemamo razumijevanja za crvenu zvijezdu jer smo nepovratno zaglibili u ustaštvo, valjda.

Stambolska konvencija jest, izvan svake sumnje, štap na koji se oslanjaju pristaše rodne ideologije, i rod se u tom Gendertekstu izvan svake sumnje spominje uz spol, znači ni ženski ni muški nego „društveno oblikovan“, što vodi prema rodovskoj zajednici. Nasuprot tomu, ugledni američki pedijatri izgubili su živce i u deset točaka (deset zapovijedi) rastumačili da postoje samo XX i XXY, a ako se ta datost želi narušiti radikalnim hormonskim intervencijama, može (i mora) dovesti do bolesti, pa i smrtnih ishoda. U svakom slučaju do nevolja. Pedijatri znaju što govore, liječe djecu. Pedijatri, ali i kriminalisti, kao i ljudi razboriti svih fela, znaju i što je pedofilija, čime naoko prelazim na drugu temu, ali ostajem uz djecu držeći da je nasilna promjena spola („roda“) vrlo bliska pošasti koja podzemno i nadzemno egzistira u svijetu, a u Hrvatskoj se pokušava i uspijeva krijumčariti čak i kroz razne prijedloge školske lektire, što nikoga ne uzrujava previše, pa ni zamjenicu ministrice (ili što je već) prosvjete u emisiji HTV-a „Dobar dan“. Baš dobar.

Voditelji su, čujem, pročitali nekoliko bez sumnje pedofilskih ulomaka iz raznih uradaka koji se nude djeci, a ja Crnopročitao na nekom portalu. Jesam li zgrožen? Jesam, kao čovjek, kao pisac (i) za djecu i mladež. No još više sam zgrožen, i „naprosto ne mogu da verujem“ što bi rekli Srbijanci, da se to smeće nudi pod firmom literature, budući da tu o literaturi nema govora, tvrdim, nego o netalentiranom smeću koje i jest savršeno pogodno za pedofilske sadržaje. Moja je poruka: dalje ruke od djece, mediokritetski gadovi. Nitko nije toliko blesav da ne vidi kako se kroz „kulturu“ najlakše (pod egidom slobode) promiču ideje o „privlačnom seksu“ odraslih i djece, pokret koji je zahvatio poglavito „napredne“ zemlje i uvukao se u vrhove vlasti, pa i tijela koja mogu mijenjati zakone, da ne spominjem kako je otkriveno da su gadovi i u UNICEF-u, da je voditelj fonda za djecu pri Ujedinjenim narodima pedofil. Nazdravlje.

A glede seksualnosti i erotike uopće koja se zadržava u svijetu odraslih, neka jest kako jest i kako je bilo od postanka svijeta kada su djeca Božja (veli Biblija) općila s kćerima ljudskim (što je jedna od najmutnijih priča iz Davor StambukStaroga zavjeta, koju sam pokušao rasvijetliti u romanu „Ur“ davnih godina). Prikazivanje tih odnosa u javnosti i umjetnostima stvar je ukusa, što su veliki umjetnici oduvijek znali, a mali i pomamni za slavom pomislili da će provokacijama doći na glas, kada već ne mogu parirati velikima. Isto je tako izbor mjesta prezentacije nagih ljudskih spodoba u fotografskom i drugom obliku, stvar ukusa i poštivanja osjećaja ljudi, pa se ne može snimati kao u dubrovačkoj crkvi sv. Ignacija, postoje u Dubrovniku druga mjesta. Nemojte mi samo spominjati Sikstinsku kapelu i Michelangela, jer ću se rasrditi.

Posve je drugi slučaj s mojim dobrim poznanikom Davorom Štambukom, koji je preminuo nedavnih dana. Njegove su karikature, njegov duh i stil izrasli su iz pokreta šezdesetih godina, kada je vedra i humorna erotika postala Karikature„Njegove karikature rijetko izazivaju spontani smijeh, ponekad izmame osmijeh, ali u većem broju slučajeva izazivaju grčenje lica. Njegovi junaci imaju glinene noge i duše nježnih gubitnika, njegov je svijet zona groteske, gdje na prvim crtama pogibaju djeca velike i čiste prirode... u njegovu svijetu umjesto šafrana rastu odbačene konzerve i žute osmrtnice padaju umjesto lišća, nebo je mračno i zemlja zatrovana, a ruke umjesto glatkih mačjih leđa nailaze na trnove kaktusa, zagađeni su osjećaji, zagađena zemlja i zagađene iluzije, svijet je to crnoga neba, krepanih riba i božanstvene ironije.“prosvjedom protiv uglavnom deerotizirane zbilje (proganjane u komunističkom lageru kao i u manjoj mjeri na Zapadu), u vrijeme „Paradoksa“ u Hrvatskoj i sličnih listova poglavito u Francuskoj, kamo je Štambuk odlutao privatno i profesionalno, te se našao u društvu s Wolinskim (srećom se nije našao s njim onoga dana kada je Wolinski ubijen, no to se dogodilo poprilično poslije).

O karikaturi u povodu smrti Ivana Pahernika

Karikaturist i izvrsni književnik Ivan Pahernik umro je početkom ožujka, nekoliko dana poslije Davora Štambuka i Ivan Pahernik4dva mjeseca nakon što je u ULUPUH-u otvorena njegova oproštajna izložba „Nismo zaslužili ovaj lijepi planet“. O smrti Pahernikovoj javnost je kratko ili nikako obaviještena, malo je riječi izrečeno o čovjeku koji je bio dio hrvatske kulturne scene punih šezdeset i pet godina. A riječ je o prvorazrednom umjetniku koji se okušao u mnogim područjima. Dječak rođen u sirotinjskoj tada Trešnjevki 1938., litograf, grafičar, pjesnik i prozaist, grafički urednik mnogih listova među kojima je i spomenuti „Paradoks“, ali još više onaj „Kerempuh“ iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Dopustite mi autoplagijat, citiranje moga govora na izložbi Pahernikovih djela „Sabrana godišnja doba“ 1995.: „Njegove karikature rijetko izazivaju spontani smijeh, ponekad izmame osmijeh, ali u većem broju slučajeva izazivaju grčenje lica. Njegovi junaci imaju glinene noge i duše nježnih gubitnika, njegov je svijet zona groteske, gdje na prvim crtama pogibaju djeca velike i čiste prirode... u njegovu svijetu umjesto šafrana rastu odbačene konzerve i žute osmrtnice padaju umjesto lišća, nebo je mračno i zemlja zatrovana, a ruke umjesto glatkih mačjih leđa nailaze na trnove kaktusa, zagađeni su osjećaji, zagađena zemlja i zagađene iluzije, svijet je to crnoga neba, krepanih riba i božanstvene ironije.“

Elem, Pahernik se u karikaturi bavio poglavito ekološkim temama, ljubitelj prirode, šuma i potoka nailazio je sve RH ni propalačešće na otpatke i otrove u zraku, na zemlji i u vodama, upozoravao da je čovječanstvo pseudointeligentna vrsta koja uporno radi na svom nestanku, da ono doista nije zaslužilo ovaj lijepi planet. Slažem se. Iz karikature i pod ruku s karikaturom prihvatio se s uspjehom haiku pjesništva, a nakon jedne nesreće, prisiljen mirovati, počeo je zapisivati svoja sjećanja s Trešnjevke i tako je nastala jedna od najoriginalnijih i beskrajno duhovitih knjiga novije hrvatske književnosti, „Još Hrvatska ni propala“, koja je imala i nastavke.

Književna kritika kojoj je gornja granica tomićevska neduhovitost, nije opazila taj biser. Ali su knjigu zapazili ljudi od filma, pa je Neven Hitrec na podlozi Pahernikove proze snimio film „Snivaj, zlato moje“ s vrhunskim glumcima i pobrao pet Zlatnih arena te nagradu publike u Puli, a film je prikazan u službenoj konkureniciji filmskoga festivala u Moskvi. Junak filma zove se Tomica Škrinjar, u naravi Ivan Pahernik, kojega ovih dana ispraćujemo s ovoga svijeta po kojemu je hodio mekom mahovinom između vrganja i panjeva, svečan i jednostavan kao priroda.

O Zvonku Bušiću dvaput

Predstavljena je knjiga publicista Dujmovića o Zvonku Bušiću, nisam ondje bio, ali jesam sutradan na istoimenoj Zvonko Bušićpredstavi „Tko je ubio Zvonka Bušića?“ premda sam odgovor znao i prije. Praizvedba u Društvenom domu Trešnjevka, s minimalnom scenografijom i ekranom, s vrlo dobrim Robertom Kurbašom i više no izvrsnom Anom Vilenicom koja je „skinula“ govor i lik Julienne Bušić upravo bravurozno.

Gnjavatori će reći da je riječ o plakatnom teatru, ali je publika u dvorani bila dirnuta i štoviše zapanjena – odjednom eto, hrvatsko kazalište govori hrvatski u smislu osjećajnom, domoljubnom, prirodnom, slavi se čvrst čovjek koji je volio Hrvatsku iznad svega i sanjao o njoj više od trideset godina zatvoren u ćeliji, a kada se vratio naišao na hrvatsku zbilju, na plutajuću Hrvatsku .

Hrvoje Hitrec

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Ned, 16-12-2018, 10:39:37

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).