Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Svršetkom studenoga 2017.

Prve ozbiljnije jutarnje hladnoće, no kasna je jesen još neozbiljna. Pobrao sam oskoruše u Haagvrtu, i to je zadnje što sam pobrao, ako do Božića još ne poberem virozu. Sudeći po trgovcima, Božić pada negdje svršetkom studenoga, a ne prosinca, a rado bi ga pomaknuli i dublje, jer su jedva dočekali da prođu Svi Sveti i maknu lampione s polica pa stave božićne ukrase i ine primamljive proizvode. No u realnosti je još studeni, a studeno mi je oko srca kada se sjetim 29. u ovom mjesecu, zbog naših Hrvata u Haagu koji očekuju konačnu presudu DrugariceDražesnim drugaricama iz protuhrvatskih udruga koje izgledaju kao da su jučer došle iz šume nakon što su u Sošicama spalile crkvu sv. Petra i Pavla, hrvatska je predsjednica trn u oku, da mogu, da ima razloga a i bez njega, i da Haag ne zatvara vrata, i nju bi rado ondje vidjele a na mjestu hrvatskoga predsjednika Vasiljevića ili Aksentijevića. Oko Mladića se nisu izjasnile, ili nisam vidio, jer je odurni starac u njihovim mislima heroj kao što je i u Srbiji, premda ga se četnički šegrt Vučić preko noći odrekao ili barem nije lijepio plakate po Beogradu u korist oberzločinca koji ima na duši desetke tisuća ljudi, još i dalje ipak znatno manje od maršala čije je tradicije vjerno slijedio.političkoga međunarodnog suda. Hrvatska predsjednica im je dala potporu i nadu u izjavi uz promociju knjige o Slobodanu Praljku i odmah se, naravno, našla na meti Documente i slične stare i mlade klateži koja rabi rječnik vrlo blizak nasilnicima nad ženama, što u prošlotjednim raspravama o rečenom nasilju nije spomenuto. Unatoč tomu odnosno poradi toga, Kolindi raste popularnost.

Dražesnim drugaricama iz protuhrvatskih udruga koje izgledaju kao da su jučer došle iz šume nakon što su u Sošicama spalile crkvu sv. Petra i Pavla, hrvatska je predsjednica trn u oku, da mogu, da ima razloga a i bez njega, i da Haag ne zatvara vrata, i nju bi rado ondje vidjele a na mjestu hrvatskoga predsjednika Vasiljevića ili Aksentijevića. Oko Mladića se nisu izjasnile, ili nisam vidio, jer je odurni starac u njihovim mislima heroj kao što je i u Srbiji, premda ga se četnički šegrt Vučić preko noći odrekao ili barem nije lijepio plakate po Beogradu u korist oberzločinca koji ima na duši desetke tisuća ljudi, još i dalje ipak znatno manje od maršala čije je tradicije vjerno Ratko Mladićslijedio. Gledajući Mladićevo ne samo nedostojanstveno nego i prostački bijedno ponašanje na izricanju presude, svakoga je podsjetilo na suprotnost koja izvire (i) iz neporecivih kulturoloških razlika: držanje hrvatskih generala Gotovine i Markača čak u najdramatičnijim minutama prve osuđujuće presude, bilo je ponosno i dostojno hrvatske uljudbe, bez obzira što im je učinjena grozna nepravda, poslije“ ispravljena“.

Mladić je simbol ne samo velikosrpskog divljačkog, krvoločnog imperijalizma i etničkoga čišćenja devedesetih, nego i simbol jednoga nama stranog mentaliteta s kojim smo bili prisiljeni živjeti u istoj državi i skupo su nas stajale zablude predšasnika. No, ako se netko poveselio da će Mladić do smrti biti u zatvoru, rano se poveselio, ne samo zato što je riječ o prvostupanjskoj presudi, nego stoga što je Haag već dokazao da je u cilju bolje zdravstvene zaštite u Srbiji nego u drugim zemljama, spreman bez većega napora pustiti na slobodu svakoga srpskog zločinca, pod uvjetom da prije nije umro u ćeliji. Usput je u Haagu – doduše u fussnoti, ali ipak – rehabilitiran Milošević, a pravi gospodari rata iz JNA i KOS-a nisu ni dotaknuti.

Uoči presude vojnim i političkim zapovjednicima Herceg Bosne, hrvatska Vlada i Sabor diplomatski šute, a ako Haagbude oslobađajuća svi će se gurati u prve redove i govoriti o svojim neporecivim zaslugama, za koje javnost nije znala, pa ni oni sami. Hrvatski sabor u ovom sastavu (čast iznimkama) i posebno u oporbenim redovima, ima druge zadaće, među kojima je najpreča da unaprijedi zabavne programe raznih televizija. Kada je oporbi izbijena iz ruku igračka u obliku isljedničkoga povjerenstva i nakon što je naletjela na Škegru koji ju je izludio, okrenula se prema crikusu u sabornici, pa umjesto parlamentarnog lamentiranja izabrala uličarske metode u stilu Beljaka i sličnih, s ispadima i prijetnjama koje obične ljude obično odvode pred, barem, prekršajne sudove. Još je samo korak da Hrvatski sabor počne sličiti Narodnoj skupštini u Beogradu dvadesetih godina prošloga stoljeća, a za predsjednika Sabora ProvokacijeLjudima je dosta da ih se vrijeđa i ponizuje lošom politikom i provokacijama uz nedjeljni obiteljski ručak, kad već slične svinjarije moraju slušati radnim danom. Čak se i u poodmaklom komunizmu na to pazilo, pa je radnom narodu u nedjelju serviran ležerniji program, bez zaključaka CK i sličnih.bude izabran Aco Stanković koji za svoje teze o građanskom ratu ima i te koliko pristaša u ovom sastavu. Recimo Stazića koji je, doduše izvan parlamenta, na Danima elektroničkih medija u Sv. Martinu na Muri izvolio izjaviti da je do 8. listopada 1991. bio građanski rat u Hrvatskoj.

Ne jednom, upozoravao sam u ovoj rubrici (i šire) koliko je opasno i bezumno uzimati 8. listopada za tzv. Dan nezavisnosti ili kako se već zove, jer datum je 25. lipnja u najmanju ruku, odnosno 30. svibnja 1990. Ili barem božićni Ustav krajem te godine. Fama o 8. listopadu ne drži vodu jer je samo formalno potvrdio svršetak kratke odgode neodgodivoga raskida, ali, eto, služi za podmetanja i nebuloze koje se promiču i u emisiji HTV-a koju treba ukinuti ili (hadje da budem blagonaklon) preseliti u neki noćni termin kada normalni ljudi spavaju, a vampiri su budni. No nisam blagonaklon, omaknulo mi se – Nedjeljom u dva treba nestati, jer Aca – koliko znam, jer ne Stazićgledam tu jugoslavensku emisiju – nema tezu „do 8. listopada“ kao Stazić, nego se cijela srpska agresija do 1995. želi pretvoriti u građanski rat, što se javno više gotovo nitko ne usuđuje reći, a ako Aci protuslovi i jedan pošteni Srbin koji je branio svoj dom od agresora, onda se na nj sruči sva mržnja protuhrvatska.

Uopće, nedjeljni program HTV-a treba rekonfigurirati, štono bi rječnikom zbog kojega je morao angažirati Macana, govorio Plenković. Ljudima je dosta da ih se vrijeđa i ponizuje lošom politikom i provokacijama uz nedjeljni obiteljski ručak, kad već slične svinjarije moraju slušati radnim danom. Čak se i u poodmaklom komunizmu na to pazilo, pa je radnom narodu u nedjelju serviran ležerniji program, bez zaključaka CK i sličnih. Surađivao sam tu i tamo u Nedjeljom popodnevu (tekstovima), a Ksenija Urličić je u intervjuu podsjetila na svoje izvrsne predvečernje produkcije. Opsežan razgovor za novine imao je i Miroslav Lilić, koji ima mana o kojima znam nešto više, ali nitko ne može zanijekati da je profesionalac, pa je – sukladno mojim dijagnozama – progovorio i o nedostatku odnosno nestanku (pravih) igranih dramskih serija. Na hrvatskom jeziku, s hrvatskim glumcima i redateljima, s hrvatskim scenaristima. A scenarija ima u ladicama, znam to bolje od ikoga.

Jezik naš hrvatski

S jezikom sve završava i sve počinje. Ksenija Urličić je uz druge dame iz inače drugarskog političkog sustava koji Jezikse užasavao hrvatskoga jezika, spašavala taj užasni jezik od istočnih natruha i uspijevala na TV Zagreb održati zdravim organizam duge tradicije. Pa kada sada i ona, vrlo rezolutno, traži da se na HTV-u uvede jezična policija, znači da je vrag odnio šalu, kao i da ona Služba za jezik HTV-a koju sam inaugurirao 1990. više nikome ne znači puno ili ju jednostavno ignoriraju. Istodobno u Hrvatskoj jačaju stožeri tzv. „zajedničkog jezika“ i to ne samo u rupama gdje se okupljaju smutljivci nego i na akademskoj razini, takoreći. U prošlom tjednu predstavljena je knjiga više no zaslužnog Tihomila Maštrovića „Kroatološki ogledi“ (kroatologiju ne treba poistovjećivati s kroatistikom, ta znanost obuhvaća totalitet hrvatskoga kulturnog identiteta). Govorio je predsjednik HAZU, govorio je akademik Mislav Ježić i u jednom trenutku podsjetio da su onu idiotsku izjavu o zajedničkom jeziku potpisali i neki profesori (ili asistenti ili štogod) sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, to jest, s katedre za kroatistiku. U svakoj normalnoj zemlji odletjeli bi s fakulteta, ali Hrvatska nije normalna zemlja pa su ostali, kao što Aca ostaje na HTV-u. Netko je ipak odletio, to jest akademik Ježić.

Znači, ljudi koji studentima predaju kroatistiku, misle da je bespredmetna jer hrvatski jezik ne postoji. Bilo bi to isto kao da stručnjak za kardiologiju govori studentima da srce kao organ u ljudskom tijelu ne postoji, ili da ginekolog tvrdi da ne postoji... Da ne duljim. Koliko dugo bi takvi bili na Medicinskom fakultetu, pitam vas ja? Suludo je sve to, Sakcinskikao i priča o školskoj reformi nastala na jokićevskim tezama, a ne znam stručnjaka koji je taj CKR (Cjelovita kurikularna reforma) povoljno ocijenio, štoviše, ako se sažmu sve primjedbe očito je da se radi o smeću, pa bi CKR trebalo preimenovati u CRKnutu malu diverziju, gdje Ivo Goldstein solunaški kurikulari po hrvatskoj povijesti, a nastavnici se drže za glavu ne shvaćajući briljantan tekst o „ishodima“.

Vraćam se Maštroviću i Ogledima u kojima se govori o Šurminu i Brusini, o Frangešu, Barcu i Pauli Preradović, Begoviću, ali i Joji Ricovu koji je zajedno sa mnom najžešće udario u siječnju 1989. po jezičnom amandmanu. No najviše se govori o jeziku, o Kukuljeviću Sakcinskom i njegovim povijesnim govorima u Hrvatskom saboru koji su latinski odveli u povijest na račun hrvatskoga, o važnosti KletU Saboru postoje odbori za naobrazbu i za kulturu, ali ondje šute i ništa ne razumiju. U sve drugo se razumiju, ma baš renesansni ljudi. Posebno u gospodarstvo, dotično u vinogradarstvo i u alkohol općenito. U sabornicu već unose svašta (uz dobre manire) da bi bili zanimljivi publici, još samo nedostaje zagorski „bend“ uz čiju će pratnju pjevati „Lepe je piti vu saborski kleti“. A automobile zadnjih nekoliko dana pažljivo zaključavaju.jezika za književno stvaralaštvo (hrvatsko knjiženstvo, kaže Kukuljević) i naglašava: „...dočim su Srblji i Bugari u iste svoje necrkvene rukopise više ili manje miešali crkveni jezik staroslavenski, pisali su Hrvati necrkvene svoje rukopise i knjige, budi latinskimi, budi glagoljskimi ili hrvatsko-kirilskimi pismeni, počam od 12. vieka, do kojega nam dopiru rukopisi hrvatski, uviek narodnim jezikom hrvatskim, malom promienom različitieh narječjah.“ I tako dalje.

Piše Sakcinski o jeziku upravo u ono doba kada se u Hrvatskoj polako pojavljuje sablast zajedničkog jezika, koji se svodi na srpski i počima razdoblje dugo do sada već više od stoljeća i pol - doba u kojemu je morala biti utrošena silna energija mnogih da se spriječi giljotiniranje hrvatskoga jezika. Ovih je dana umro Milan Moguš, suradnik Stjepana Babića na pravopisu, veliki majstor fonologije, koji je na svojoj koži osjetio da se sablast o kojoj sam govorio pojavljuje u raznim oblicima, i da djeluje u slobodnoj, takoreći suverenoj hrvatskoj državi, pa je Hrvatski pravopis koji potpisuje s Babićem (u nizu izdanja djeluju kao suatori i Finka, te Sanda Ham ) postao nepoćudnim Babić MOguškao i poslije Hrvatskoga proljeća i zamijenjen po jovanovićevsko-josićevskim direktivama istoimenim (!) pravopisom s velikim odmakom (unatrag). Vrhunac je licemjerja što u povodu smrti akademika Moguša taj isti Jozićev Institut za jezik i jezikoslovlje objavljuje tekst u kojemu veliča pokojnika. Istodobno, sadašnja vlast (to jest ministrica Divjak) miče Sandu Ham s mjesta predsjednice upravnog odbora rečenoga Instituta, bez obrazloženja, kao što je Jovanović maknuo Radoslava Katičića i članove Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika – bez obrazloženja. Velim, Hrvatska nije normalna zemlja i zato ju normalni Hrvati napuštaju. Ja sam u medicinskom smislu granični slučaj i zato ostajem.

U Saboru postoje odbori za naobrazbu i za kulturu, ali ondje šute i ništa ne razumiju. U sve drugo se razumiju, ma baš renesansni ljudi. Posebno u gospodarstvo, dotično u vinogradarstvo i u alkohol općenito. U sabornicu već unose svašta (uz dobre manire) da bi bili zanimljivi publici, još samo nedostaje zagorski „bend“ uz čiju će pratnju pjevati „Lepe je piti vu saborski kleti“. A automobile zadnjih nekoliko dana pažljivo zaključavaju.

Govoreći ozbiljno: ima nas premalo da bismo mogli biti ležerni prema provokacijama i gangsterima koji na ulici i u našim domovima pucaju po hrvatskim vrijednostima. Ne slažem se u mnogome s Putinom, ali imam simpatija prema zadnjem njegovu potezu, to jest da je razne ruske Documente i slične udruge proglasio stranim agenturama. U hrvatskom slučaju takve su izvan svake sumnje nehrvatske, znači strane agenture. U čupavim vremenima koja su pred nama, možemo barem na vrijeme politički odstraniti one koji će nam u odsudnom času zabiti nož u leđa.

Hrvoje Hitrec

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Sub, 16-12-2017, 06:19:41

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0057_Medvednica.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).