Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 Listopadski dani 2017.

Datumi, važni, povijesni, zbrkani, vidljivi, nevidljivi i oni cinični. Kako od povijesnih načiniti IDSnevidljive, vidimo svake godine na sve državne praznike, s tim što je NeovisnostZa mene je i dalje Dan nezavisnosti 25. lipnja, a 8. listopada samo poruka da je moratorij (lat. morari znači oklijevati) završen, bučno gurnut u finale procedure raketiranjem Banskih dvora, to jest može se u humorističnom stilu reći da je Hrvatska prekinula s Jugoslavijom u lipnju, a Šeks u listopadu. Nije važno, glavno je da smo to učinili, to jest važno je i te kako budući da su Beograd i JNA na svojim idiotskim sudovima tvrdili kako su hrvatski branitelji sve do 8. listopada bili izvan zakona, odnosno da podliježu progonu u ime SFRJ i njezine armije.ovogodišnji 8. listopada barem na Trgu sv. Marka u Zagrebu obilježen kostimiranom priredbom uz taktove „Ere s onoga svijeta“ i „Zrinjskog“, pa su se čak čuli zborni i zboristički usklici „Za dom“ u opernom pjevu, što po IDS-u donosi godinu dana zatvora, jer je polovica od Za dom spremni, za koji se predlažu dvije godine tamnice. No, u mnogim dijelovima Hrvatske nije se vidjelo ni čulo ni to – od Samobora do Hrvatske Kostajnice gdje sam bio na kestenijadi, vidjeh svega desetak ili nešto više hrvatskih zastava, zadnju nedaleko od crkve u Kostajnici koju su srpski teroristi sravnili sa zemljom u rujnu 1991. Sada se opet uzdiže, nanovo sagrađena i izvana vrlo lijepa, iznutra još skromna. Pokraj nje pravoslavna crkva koju Hrvati nisu srušili u Oluji, nego naprotiv stoji i danas, omanja, ali uredno održavana. Eto, a kesteni iliti kostanji nešto su tanji nego inače, utvrda Zrinskih na desnoj obali Une i dalje je u sastavu RH, premda je „Sarajevo“ već i tu prije nekoliko godina (ili kada) nešto gruntalo oko promjene granice, a i nadalje drži ovaj „slučaj“ u talonu za neka Dane neovisnosti4bezgranična ucjenjivanja Hrvatske oko granica, mostova i sličnih podmetanja, u simbiozi s ostalim hrvatskim susjedima i komšijama. Do lijeve obale Une dopire popodne glasno pojanje s minareta na desnom brdu, a dok sjedim i kostajničkoj kavani mobitel mi signalizira da se nalazim u BiH.

Da se vratim datumima: za mene je i dalje Dan nezavisnosti 25. lipnja, a 8. listopada samo poruka da je moratorij (lat. morari znači oklijevati) završen, bučno gurnut u finale procedure raketiranjem Banskih dvora, to jest može se u humorističnom stilu reći da je Hrvatska prekinula s Jugoslavijom u lipnju, a Šeks u listopadu. Nije važno, glavno je da smo to učinili, to jest važno je i te kako budući da su Beograd i JNA na svojim idiotskim sudovima tvrdili kako su hrvatski branitelji sve do 8. listopada bili izvan zakona, odnosno da podliježu progonu u ime SFRJ i njezine armije.

Presuda šestorci na dan kad je Jugoslavija slavila svoj rođendan

S tim u svezi, ali i u svezi s datumima: ili nisam dobro pročitao ili jesam. a nisam očima vjerovao, da će Žalbeni sud PosjetUoči 8. listopada, Dana kestena, hrvatski je premijer pohodio Vatikan i papu Franju, te su razgovarali i o kanonizaciji bl. Alojzija Stepinca. Što su zaključili, ne zna se, navodno je proglašenje Stepinca svetim na pragu, ali se od reportera čulo i to da će papa o svojoj odluci obavijestiti Srpsku pravoslavnu crkvu. Još jedna informacija koja hrvatskom narodu diže kosu na glavi, budući da drži kako je papino povjerenstvo za suočavanje s prošlošću kontaminirano uključivanjem Irineja i sličnih koji hrvatsku prošlost, ali i sadašnjost vide isključivo kao sablazan, to jest svaku hrvatsku državu drže nakaznom, pa kako ne bi i modernu Republiku Hrvatsku koju de facto nikada nisu priznali, a da bi ju priznali trebala bi se odreći Slavonije, Like i Dalmacije.u Haagu donijeti presude hrvatskim vojnim i političkim zapovjednicima Herceg-Bosne 29. studenoga ove godine. Znači, na dan kojim je (u međuvremenu krepana) Jugoslavija slavila svoj rođendan, revolucionarno komunističko kopile nastalo četdeset treće u gradu što ga je podignuo Hrvoje Vukčić Hrvatinić, to jest u Jajcu. Eh, na to sam Haagmislio spominjući cinične datume, jer ovaj što ga je izabrao nelegalni haaški sud nije ništa drugo nego odurni sarkazam i kazašnjela odmazda „velikih sila“ (posebno europskih) za nepotrebno i štetno raspuknuće jugoslavenske tvorevine, staroj Europi i velikom svijetu tako srcu prirasle da je samopriznanje Hrvatske popratila većim zgražanjem nego težnje Katalonije, s tim da većina tadanjih europskih političara sredinom 1991. još nije točno znala gdje se nalazi ta Hrvatska te ju tražili na karti Afrike.

Uoči 8. listopada, Dana kestena, hrvatski je premijer pohodio Vatikan i papu Franju, te su razgovarali i o kanonizaciji bl. Alojzija Stepinca. Što su zaključili, ne zna se, navodno je proglašenje Stepinca svetim na pragu, ali se od reportera čulo i to da će papa o svojoj odluci obavijestiti Srpsku pravoslavnu crkvu. Još jedna informacija koja hrvatskom narodu diže kosu na glavi, budući da drži kako je papino povjerenstvo za suočavanje s prošlošću kontaminirano uključivanjem Irineja i sličnih koji hrvatsku prošlost, ali i sadašnjost vide isključivo kao sablazan, to jest svaku hrvatsku državu drže nakaznom, pa kako ne bi i modernu Republiku Hrvatsku koju de facto nikada nisu priznali, a da bi ju priznali trebala bi se odreći Slavonije, Like i Dalmacije.

Irinejev govor pun mračnih prijetnji i zazivanja osvete

Nedavni govor Irineja usred Hrvatske pun je mračnih prijetnja i potmulog zazivanja osvete, a tomu je govoru u našim Irinejmedijima dana mnogo manja pozornost od Vulinova komedijašenja s građanskim ratom. Elem, opisanim irinejima papa će poslati svoj zaključak o Stepincu, kakav bio da bio, što je nedostojno poglavara univerzalne rimske Crkve, budući da s onima koji su odigrali prljavu ulogu u agresiji na Hrvatsku, zemlju potpuno i posebno katoličku, pontifeks maksimus ne bi trebao imati ni minimalne kontakte sve dok se ne pokaju, a pokajati se ne žele nego naprotiv snuju nove nepodopštine. A ako papa ima ambicije prevladavanja staroga raskola, a ima, treba potražiti druge sugovornike, druge adrese. U međuvremenu neke novine samo što se nisu raspale od sreće što je novi vlasnik manastira Krka rođen u Zadru, „Dalmatinac“, te se pofukovski ljigavo raspisuju o dragom i miru privrženom Nikodimu ili kako se već zove, premda taj – ako u tomu i ima nešto istine – već i zbog hijerarhijskog ustroja SPC-a ne može izaći iz Irinejeva skuta odnosno srbijanske državne Crkve koja ne samo što slijedi nego mnogokad predvodi bolesnu politiku koja je strašnim slovima upisana u povijest hrvatske patografije.

Nakon Hrvatske po kojoj se šeće kao po vlastitoj zemlji, kao i četnici Vulin, Vučić, Dačić i ostali, Irinej se požurio u Prva JugislavijaBeograd da vjenča srbijanskoga prijestolonasljednika (?) Filipa Karađorđevića, šaljući još jednu poruku o nostalgiji za (prvom) Jugoslavijom u kojoj su karađorđevići zlostavljali Hrvate i ubijali hrvatske narodne zastupnike, to jest za svakom Jugoslavijom.

Dotle iz same Hrvatske naši dragi idioti nemaju drugoga posla nego vrištati o nacionalizmu koji ide pod ruku s tzv. konzervativnom revolucijom, a i u europskim se relacijama makar i slabašni znak nacionalnoga osjećaja doživljava kao restauracija zlih namjera. Poistovjećivanje nacionalizma sa NacionalizamPoistovjećivanje nacionalizma sa šovinizmom, ksenofobijom i sličnim fobijama drsko je podmetanje kojim se zaluđuje neuki puk koji je u desetljećima i stoljećima hrvatskih nevolja uvjeravan i napokon uvjeren da je izražavanje nacionalnoga osjećaja grijeh, crimen, s opasnim pa i kobnim posljedicama – a to uvjerenje prenio je i u ovo doba suverene (?) hrvatske države. A kako i ne bi, kada ga s novinskih stranica bombardiraju kvaziintelektualci lijevoga i anacionalnog spektra, čiji vlasnici dijele iste fobije. Pa i u desnom centru, čak i desnije od desnoga, ni jedan se intelektualac ne će usuditi reći za sebe da je hrvatski nacionalist, jer iz iskustva znade da će mu škoditi karijeri i da će se naći na margini, koja god opcija bila na vlasti.šovinizmom, ksenofobijom i sličnim fobijama drsko je podmetanje kojim se zaluđuje neuki puk koji je u desetljećima i stoljećima hrvatskih nevolja uvjeravan i napokon uvjeren da je izražavanje nacionalnoga osjećaja grijeh, crimen, s opasnim pa i kobnim posljedicama – a to uvjerenje prenio je i u ovo doba suverene (?) hrvatske države. A kako i ne bi, kada ga s novinskih stranica bombardiraju kvaziintelektualci lijevoga i anacionalnog spektra, čiji vlasnici dijele iste fobije. Pa i u desnom centru, čak i desnije od desnoga, ni jedan se intelektualac ne će usuditi reći za sebe da je hrvatski nacionalist, jer iz iskustva znade da će mu škoditi karijeri i da će se naći na margini, koja god opcija bila na vlasti.

Nacionalizam

Zadnji (ipak ne i jedini) književnik od formata koji se usudio bio je A.G. Matoš. Izvan Hrvatske usudio se o AGMnacionalnom osjećaju (a nacionalizam jest osjećaj, pozitivni osjećaj ) reći nešto jedan židovski pisac, i to, vjerovali ili ne, Ephraim Kischon. Na koricama nove knjige Marije Peakić Mikuljan otisnuta je ova Kischonova misao (za koju nisam znao): „Ja sam presretan što napokon, nakon 2000 godina, mogu iživjeti svoju prejaku nacionalnu svijest, pa makar moje vatreno domoljublje i iritiralo ponekog ljepoduha. Žalim ljude koji ne poznaju te osjećaje.“ Tako Kischon, inače sjajan humorist, svojedobno vrlo prevođen i čitan u Hrvatskoj.

Henri Pirenne, pisac izvrsne „Povijesti Europe“, tvrdi: „Nema jačega osjećaja od nacionalnog“. Možda pomalo pretjerano jer čovjek kao jedinka ima i snažnije osjećaje, kao što je ljubav, ljubomora i slične takoreći privatne strasti, ali usporedbe nisu dobre ni dobrodošle. Nacionalizam, tj. nacionalni osjećaj prvenstveno ima obrambeni karakter i brana je svakom pokušaju inih čimbenika da mu oduzmu makar i dio kulturnoga identiteta, a kada je nasilje praćeno i gospodarskim, financijskim pa i policijskim, na kraju i vojnim sredstvima, zadaća je naroda da se najodlučnije suprotstavi: pa ako mu je nacionalni osjećaj slabašan, izgubit će i ono što je imao, ako je snažan, pobijedit će. Kao Hrvatska u nedavnoj povijesti, kada je i spletom povoljnih okolnosti zbacila komunistički i srpski jaram 25. lipnja 1991. na temelju božićnog Ustava 1990. i potom referenduma, s tankom podlogom u članku o samoodređenju komunističkog jugoslavenskog Ustava, koji bi ostao mrtvim slovom na papiru (kao što je i bio) da nismo učinili što jesmo i pod paljbom migova poantirali u listopadu 1991. Od mudrovanja nikakve koristi, pa evo čitam pametne napise ima li Katalonija ili nema pravo na samoodređenje. Ma ima, naravno. Glavno je da razlaz bude miran, kao rastava Češke i Slovačke.

Hrvoje Hitrec

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Čet, 14-12-2017, 15:54:48

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0070_Desnic.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).