Vladimir Šeks, Državni udar - kako su Manolić i Mesić rušili Tuđmana i hrvatska politika prema BiH“

Početkom ljeta 2017. objavljena je knjiga Vladimira Šeksa „Državni udar“ (1. dio) s podnaslovom „Kako su Manolić i Mesić rušili Tuđmana i hrvatska politika prema BiH“. U tom, znači, prvom dijelu riječ je tek o puzajućem državnom udaru, začetom u još neprovidnom, benignom obliku svršetkom 1992., te u tvrđem, ali i nadalje ne posve otvorenom sukobu tijekom 1993. godine kojoj je posvećen najveći dio knjige. Posljednji transkript (prijepis) je iz veljače 1994., razgovor Tuđmana i Mesića u četiri oka (i s jednim uhom, audio uređajem za snimanje) u predsjedničkim dvorima, kada već krajnje nestrpljivi Tuđman pita Mesića zašto nije otišao u inozemstvo kad mu je rečeno da tu učini, za veleposlanika u neku od europskih metropola ili slično. Stipe Mesić, koji je u tom trenutku formalno i nadalje na visokom položaju predsjednika Hrvatskoga sabora, (ne)uspješno se izvlači na razne načine, a na kraju poantira da bi mu odlaskom u inozemstvo bio ugrožen život, decidirano kaže da bi ga ondje ubili. Tuđman zastaje, na tu pomisao doista nije došao pa na trenutak razmišlja, no onda se vraća na bitno: poznato mu je odavno da se kuha u Saboru, da neke novine pišu kako Mesić ima iza sebe trideset zastupnika HDZ-a kojima bi se naravno pridružila oporba , što Stipe ne potvrđuje, ali i ne demantira rečenicom „Sigurno da mene jedan dio ljudi podržava, to je apsolutno.“ No, naizgled se slaže s Tuđmanom i predlaže da predsjedava parlamentom „dok se ne dogovorimo, negdje u jesen... da tražim jedan mirniji posao, nekakav blagi prijelaz.“ „Stipe, imam tvoju riječ?“, pita Tuđman, a Mesić odgovara „Da.“

Finalni je to prijepis tiskan u Šeksovoj knjizi, dramaturški sjajno odabran kao slikovita veza između puzajućeg i zbiljskoga pokušaja državnog udara koji će slijediti i biti opisan (prijepisima osnažen) u drugom dijelu na kojemu je autor svojski radio vrućega ljeta 2017. u svojem TranskriptiIz velike količine čuvenih „transkripata“ Šeks je izdvojio i objavio najzanimljvije: razgovore jedan na jedan, govore ljudi na sastancima državnih i stranačkih tijela ili na velikim skupovima poput drugoga Općeg sabora HDZ-a, gradeći postupno priču o najdelikatnijem razdoblju u prvoj polovici devedesetih kada se štošta iznutra i izvana upustilo u opasnu igru rušenja Tuđmana usred rata, a da je uspjelo, tko zna kako bi danas izgledala hrvatska država, ako bi je bilo.dalmatinskom skrovištu, pa možemo očekivati da nastavak ubrzo bude objelodanjen, jednako, pa i i više intrigantan nego prvi svezak koji je nenadmašan politički triler namijenjen povijesti i povjesničarima, ali i svim zainteresiranim čitateljima a posebno suvremenicima dramatičnih zbivanja 1993. Potonji će imati priliku vidjeti kako se tko od hrvatskih političara ponašao u kriznim trenutcima izvan dosega kamera, i proniknuti u njihove karaktere, što će za mnoge od njih biti ugodno ili (više) neugodno otkriće, pročitati tko je koga tužakao, tračao i slično.

Iz velike količine čuvenih „transkripata“ Šeks je izdvojio i objavio najzanimljvije: razgovore jedan na jedan, govore ljudi na sastancima državnih i stranačkih tijela ili na velikim skupovima poput drugoga Općeg sabora HDZ-a, gradeći postupno priču o najdelikatnijem razdoblju u prvoj polovici devedesetih kada se štošta iznutra i izvana upustilo u opasnu igru rušenja Tuđmana usred rata, a da je uspjelo, tko zna kako bi danas izgledala hrvatska država, ako bi je bilo.

Premda je Šeks i sam 1991. optuživan za urotu i s velikom se mukom „oprao“, te bi činjenica da je Tuđman gotovo povjerovao u tu laž mogla u autoru ostaviti ne samo gorčinu nego ga i povući u mutne vode neobjektivnosti, Šeks se odhrvao sirenskom zovu da se upusti u osobnu interpretaciju i mudro izložio oku javnosti prijepise koji se ne mogu čitati drukčije nego što su stvoreni, samo ponegdje intervenirajući kako bi razjasnio što je neupućenom nejasno, nedovršene rečenice ili napomene na koga se što odnosi. Tek ponegdje, kao u uvodu u trećega poglavlje o Bosni i Hercegovini (i ponegdje drugdje) daje opširniji uvod, kako bi čitatelj ponovio gradivo o zbivanjima u toj nesretnoj zemlji do jeseni 1993. kada je u jeku podla muslimanska ofenziva na hrvatska područja. Na pet stotina stranica koje osim prijepisa sadrže fotografije i faksimile, lavlji dio snimljenoga teksta pripada dr. Franji Tuđmanu, koji je imao običaj voditi duge uvodne monologe na sastancima, prije nego što će prepustiti riječ ostalima, a intervenirao je često i nakon izjava koje mu nisu bile po volji, kao što je i na svršetku manjim brojem rečenica zaključivao rasprave. I u tim razgovorima, kao i u onima u četiri oka (i s jednim uhom) bilo je već i po oslovljavanju nazočnih razvidno tko mu je prirastao srcu, a tko nije: naime, rabio je samo ime ili samo prezime, ali ako bi koga oslovio imenim i prezimenom, bijaše to loš znak za dotičnoga. O aktualnostima i svojoj politici iznosio je mišljenje sugovornicima u četveroočnim bliskim susretima, često se i ponavljao da uvjeri nevjerne Tome i ljude sklone kalkulacijama, a zatim teze razvijao na višeočnim sastancima. Kada je već bilo očito da dolazi do podjela koje bi mogle prouzročiti velike nevolje, vraćao se mnogo puta ne u sedmo nego u dvanaesto stoljeće, govoreći povjesničarski opširno o tome zašto tako dugo nismo mogli stvoriti samostalnu državu, o neslozi i hrvatskim boljkama općenito. U razgovorima jedan na jedan dvaput se može naći njegova samosvjesna izjava „Da mene nije bilo, ne bi bilo Hrvatske“, što javno, naravno, nikada nije izrekao.

Prve pukotine

Šeksova knjiga započinje događajima u listopadu 1992. Da podsjetimo: Hrvatska je samostalna, suverena država, međunarodno priznata. Upravo je Vladimir Šeks većinski autor dokumenata na kojima počiva država, božićnog Ustava i onih deklaracija koje su zauvijek razdružile nesretno združenu Hrvatsku s jugoslavenskim, poglavito srbijanskim i uopće srpskim imperijem. Tuđman je tada već dugo neprikosnoveni vođa pod čijom je palicom zaustavljena srpska unutarnja i vanjska agresija, zahvaljujući hrabrosti hrvatskih branitelja. No, gotovo trećina Hrvatske je okupirana, a srpska agresija na BiH razara susjednu zemlju, gdje su se jedino Hrvati organizirali i branili svoj teritorij, te pomogli nespremnim Muslimanima koji se zauzvrat okreću protiv Hrvata.

Jedinstvo postignuto privremenom pomirbom u Hrvatskoj pokazuje prve pukotine, a okidač je film o Bruni Bušiću prikazan na Hrvatskoj televiziji. Uzbudili su se udbaši koji su se, također privremeno, „stavili na raspolaganje“, kao i oni drrugi koji su i do tada imali primjedbe na njihovo sudjelovanje u hrvatskoj vlasti. Tuđman izjavljuje „Stalno sam pod pritiskom da u mom krugu ima udbaša“, spominje agente poput Cesara i Cerovca, kaže da je donio odluku o umirovljenju pomoćnika ministra u Ministarstvu obrane, to jest Perkovića. Manolić zastupa stajalište da „nije politički oportuno u ovom momentu otvarati bilo koje pitanje koje nas cijepa na antifašizam. Možda za godinu, deset, petnaest bit će moguće...“. Ivan Milas osjeća da se otvara opasna pukotina i podsjeća da „imamo jedan kohezivni element koji moramo njegovati, jer su to učinili svi koji su pobijedili.“ Novi Manolićev intervju, ovaj put „Slobodnoj Dalmaciji“ otkriva da u HDZ-u buja raskol. Manolić drži da je „korištenje dosjea kriminal“, ali negira da je film o Bušiću udar „baš i samo na njega“. Filmska saga završava Tuđmanovom presudom da film treba doraditi i zatim tako ispeglan emitirati, što je i učinjeno.

Dramatična 1993.

Reakcije na film o Bušiću ipak će se Manoliću obiti o glavu – u ožujku 1993. mora napustiti dužnost predstojnika UrotniciReakcije na film o Bušiću ipak će se Manoliću obiti o glavu – u ožujku 1993. mora napustiti dužnost predstojnika Ureda za zaštitu ustavnog poretka i prihvatiti mjesto predsjednika Županijskoga doma Sabora. Predsjednik Zastupničkoga doma je Mesić. Tako su se u Saboru na oba ključna mjesta našli budući urotnici. No prije toga, u siječnju te godine, vidljive su razlike o bosanskom pitanju (ne toliko Manolić, koliko Mesić) nakon što predsjednik tvrdi da je Ženevska konferencija uspjeh za Hrvatsku, da je postignuta suglasnost s predstavnikom Srbije, odnosno Jugoslavije, za konfederalno uređenje BiH (Muslimani nisu potpisali).Ureda za zaštitu ustavnog poretka i prihvatiti mjesto predsjednika Županijskoga doma Sabora. Predsjednik Zastupničkoga doma je Mesić. Tako su se u Saboru na oba ključna mjesta našli budući urotnici. No prije toga, u siječnju te godine, vidljive su razlike o bosanskom pitanju (ne toliko Manolić, koliko Mesić) nakon što predsjednik tvrdi da je Ženevska konferencija uspjeh za Hrvatsku, da je postignuta suglasnost s predstavnikom Srbije, odnosno Jugoslavije, za konfederalno uređenje BiH (Muslimani nisu potpisali). Razgovarao je Tuđman i s Dobricom Ćosićem koji se izjašnjava za hrvatsko-srpski sporazum, kaže da „nećemo ratovati ni za Knin, Obrovac i Benkovac“. Većina se priklanja ocjeni da (Tuđmanova) politika daje rezultate, gotovo otvaraju čaše za šampanjac, no čuje se glas razuma Hrvoja Šarinića koji kaže „da ne će biti moguće riješiti ništa sustavno dok Milošević i Šešelj ne odu s političke scene.“

Muslimani su izabrali rat na podlozi vizije Alije Izetbegovića o kalifatu, premda je razvidno da nemaju snage ni poraziti „slabijeg“ protivnika (Hrvate), kako bi se zatim bacili na jače (Srbe). U Hrvatskoj postoje tri mišljenja – jedno je plemenito i podosta naivno, da svim silama treba inzistirati na zajedništvu Muslimana i Hrvata, što se već pokazalo neprovedivim, drugo je pacifikacija BiH uz pomoć stranih sila, i treće – odustajanje od fantoma cjelovite BiH. Manolić postavlja ključno pitanje: „Jesmo li za Bosnu i Hercegovinu, ili smo za njezinu podjelu. Ako smo za podjelu, mislim da je sada momenat da kažemo: Gospodo, Bosna se ne može održati kakva je sada. Jedino je rješenje podijeliti, pa neka ostane mala Bosna s muslimanima.“ Tuđmanovo je stajalište da se BiH ne može održati kao unitarna država, nego jedino kao zajednica tri konstitutivna naroda na konfederalnim osnovama. Glede Hrvata u BiH: „Oni ne mogu pristati na to da ostanu bez onih područja koja su nekada bila i u Banovini Hrvatskoj“. (U igri je u tom trenutku Vance-Owenov plan, to jest Stoltenberg-Owenova inicijativa).

Srpanjski sastanak državnoga vrha svjedoči koliko su već snažni mediji (Globus, Slobodna Dalmacija, Danas) koji daju sve veći prostor oponentima i njihovim tvrdnjama da je politikom prema BiH Hrvatska stekla status sukrivca, a šestorica potpisnika pisma za rušenje Tuđmana Hrvatsku će politiku prema Bosni nazvati katastrofalnom. Tuđman detaljno analizira napise, ali i intervjue poput Gregurićeva (koji govori o dvije frakcije u HDZ-u). U korist obrane svoje politike u BiH predsjednik vadi iz rukava neobično pismo britanskog premijera Majora upućeno ministru vanjskih poslova Douglasu Hurdu (uz čuđenje ne samo autora knjige zašto predsjednik Vlade piše svom ministru, što ostaje vječnom zagonetkom). Kako bilo, tekst je aktualan i danas, više no ikad, a govori o tome da „ ne smije biti ponovljena pogreška učinjena naoružavanjem afganistanskih boraca protiv snaga bivšeg SSSR-a, što je dovelo do pojave islamskih boraca u drugim dijelovima svijeta, kao i u Bosni i Hercegovini. To bi moglo dovesti do ozbiljnih problema u budućnosti unutar emigrantskog pučanstva u Europskoj zajednici i Sjevernoj Americi“. Pismo završava riječima „nastaviti s himbom mirovnih pregovora Vance-Owen da bi se se odgodila svaka moguća akcija dok Bosna i Hercegovina ne prestane postojati kao država sposobna za život i BiHTuđman je svjestan da čuvanje hrvatskih područja u BiH znači sigurnost za Hrvatsku s obzirom na „neodrživi perec“, „te granice naše jedva održive i u najidealnijim mirnim uvjetima.“ (A nekmoli u tadanjim,ratnim, kada unutar pereca postoji manji srpski perec u obliku „krajina“.) Po prvi put se spominje Neum: Owen inzistira da „muslimani dođu bliže moru“, a uz Neum perfidno aludira i na Ploče. Tuđmanu spomen Neuma diže tlak: predaja Neuma Izetbegoviću, to jest razbijanje cjelovitosti teritorija RH, ni po koju cijenu ne dolazi u obzir, pa ni ako se Hrvatskoj uvedu sankcije.dok njezino muslimansko stanovništvo ne bude potpuno uklonjeno s njezinog područja.“ (Šeks ironično dodaje da neki od nazočnih nisu znali što znači riječ „himba“, pa im Tuđman mora razjasniti.) Tuđman ne komentira pismo ni na koji način trijumfalno, zadržava se na opasci da , znači, postoje razna mišljenja o bosanskom pitanju, pa i ovakva. Vraća se u realnost koja govori da treba sačuvati ona područja koja su po Vance-Owenovom planu predviđena kao hrvatska, te upozorava na opasnost da se osim muslimanske ofenzive pojavi i srpska ofenziva s ciljem da izađu na Neretvu, kao što su već jednom pokušali. U svemu: „Mi moramo u BiH osigurati svoje interese u svakom pogledu.“

Strateški, Tuđman je svjestan da čuvanje hrvatskih područja u BiH znači sigurnost za Hrvatsku s obzirom na „neodrživi perec“, „te granice naše jedva održive i u najidealnijim mirnim uvjetima.“ (A nekmoli u tadanjim,ratnim, kada unutar pereca postoji manji srpski perec u obliku „krajina“.) Po prvi put se spominje Neum: Owen inzistira da „muslimani dođu bliže moru“, a uz Neum perfidno aludira i na Ploče. Tuđmanu spomen Neuma diže tlak: predaja Neuma Izetbegoviću, to jest razbijanje cjelovitosti teritorija RH, ni po koju cijenu ne dolazi u obzir, pa ni ako se Hrvatskoj uvedu sankcije.

Čari prijepisa koje donosi Šeks bez sumnje su u neobičnom skakanju s teme na temu, pa se usred razgovora o srednjoj Bosni pojavi pitanje prisluškivanja presjednika Vlade (Valentić, koji uz to kaže da „vojska kontrolira glave“) na što Tuđman replicira da se na čelu vojne obavještajne službe nalazi Miro Međimorec, a iz Ureda za zaštitu ustavnoga poretka maknuo je Manolića na sugestiju Amerikanaca da stvori novu službu, koju sada vode Šarinić i Miroslav Tuđman, znači neupitni ljudi. Otklanja sumnje da mu se nametnuo hercegovački lobi. Pa se razgovor vraća na Bosnu i Srbiju. Tuđman objašnjava da su velike europske sile na strani Srbije jer drže da ona stoji na braniku prijetnji kršćanskoj civilizaciji i stvaranju islamske države, i zato, veli predsjednik, treba normalizirati odnose sa Srbijom, koja je dovedena u škripac, riješiti UNPA zone. „Bez te normalizacije nema skandinavizacije Balkana“, uvjeren je.

Pa se skokovito prelazi na pitanje frakcija, Tuđman spominje da mediji dijele HDZ na partizansku struju – Boljkovac, Manolić, Mesić, a i Tusa su pribrojili ... pa onda jedni računaju sa Žarkom Domljanom, a drugi s tehnomenadžerskom strujom,Valentićem, Vedrišem. Predsjednik države i stranke smatra da HDZ treba ostati općenarodna stranka, u osnovama demokršćanski opredijeljena.

Mediji potpaljuju požare

Sorosevski mediji prenose izjavu Drage Stipca (HSS) da je Herceg-Bosna kost u grlu hrvatske politike, koju operacijom treba odstraniti. Slično, manje drastično javlja se Jozo Radoš. Piše se i da je Tuđman prevario hrvatski narod, da se u javni život propušta Stepinčev tužitelj Jakov Blažević, da Tuđman prima na razgovor Milutina Baltića, ankete u Globusu prisnažuju da bi HDZ izgubio izbore (da su sutra), neki zazivaju vladu nacionalnog spasa, analitičari tvrde da u HDZ-u postoje dvije struje – liberalna koju predvode Manolić, Gregurić, Degoricija i Boljkovac, te konzervativna koju predvode Šeks, Šušak, Vukojević i Pašalić. Sa strane „toči“ i Slovenija, čiji predsjednik prijeti da bi Hrvatska mogla biti isključena iz Ujedinjenih naroda jer krši norme o zaštiti prava čovjeka. Tuđman sve čita, sluša, osluškuje. Na sastanku vrha vadi novi adut, dokument američkoga Kongresa u kojemu se kaže da se eskalacija sukoba u BiH naglo pretvara u bojno polje za budućnost i sudbinu europskih zemalja i sve brojnije muslimanske zajednice u zapadnoj Europi, to jest da su Muslimani sazreli kao sredstvo za ekspanziju militantnog islamizma u Europi. (Kako to danas aktualno zvuči.)

Glede Hrvatske vojske: redovne formacije brane granični pojas iznad Dubrovnika, ali treba dopustiti da se jave dobrovoljci iz Hrvatske vojske da što hitnije odu na bojište BiH, kao dragovoljci - naglašava. Ne smatra da treba mijenjati politiku prema BiH, a one koji misle drukčije poziva da stave karte na stol i istupe. (U to vrijeme pada Bugojno, Hrvati Heceg-Bosne imaju već tisuće poginulih). Valentić poziva na više kolegijalnosti u HDZ-u, da ne bismo ostali bez države, govori o kompleksu Bleiburga. Jasno progovara Šime Đodan: prema BiH treba voditi diplomatsku politiku, koliko se može, a praktički uzeti što više možeš. „Jer ono je hrvatsko dokle je Hrvatska vojska“, poantira, „sve drugo su iluzije“. Dodaje da „mi nemamo ni jednu novinu u Hrvatskoj, pa svatko može pljuvati po HDZ-u. “Vicu Vukojevića zabrinjava kretanje mudžahedina, švercera, trgovaca drogom po Hrvatskoj, u isto vrijeme dok imam Smajkić spominje (u BiH) – osvajanje Europe. Muslimani izbjegli iz BiH u stotinama tisuća, smješteni u Hrvatskoj – rogobore kao da imaju sva prava, kao da još postoji Jugoslavija, a logistički stožer Armije BiH je praktički usred Zagreba. Muslimanski vojni zapovjednici sklonili su žene i djecu u Hrvatsku. Gojko Šušak tvrdi da Hrvatska ne pokazuje jasan stav, te da ljudi u Herceg Bosni pitaju zašto umiremo ako nas pola Hrvatske osuđuje.

A što je sa Srbijom, Srbima,što je s Tuđmanovom željom da se normaliziraju hrvatsko-srpski odnosi? Za tu svrhu je oblikovan državni odbor, ali ga neki u njemu koriste za diverziju – Drago Krpina upozorava da Josip Boljkovac poteže pitanje promjene Ustava, na tragu onoga iz jugoslavenskih vremena, znači Hrvatska kao država hrvatskog, srpskog i drugih naroda. Iz Njemačke se čuje da Hrvatska treba osigurati Srbima autonomiju. Tuđman pokušava riješiti pitanje krajina mirnim putem, ali „isto se tako spremati, ako treba, da idemo u opći rat.“ Podosta je uvjeren da je ratna opcija samo 20-30 posto vjerojatna (vrlo optimistično, komentira Šeks, Hrvatsku se moralo oslobađati, kao što znamo, Bljeskom i Olujom, samo je Podunavlje riješeno na miran način.)

Za sve to vrijeme, između redaka, odnosno rečenica, Tuđman na sastancima šalje strjelice prema Mesiću i StrjeliceZa sve to vrijeme, između redaka, odnosno rečenica, Tuđman na sastancima šalje strjelice prema Mesiću i Manoliću, spominje se politička diverzija psihološkoga rata protiv Hercegovaca, te da se „zdrave snage“ okreću prema Mesiću „jer ti vodiš pravilnu politiku prema Muslimanima, prema Bosni, a Tuđman ne“, govori predsjednik Mesiću koji nema pravi odgovor.Manoliću, spominje se politička diverzija psihološkoga rata protiv Hercegovaca, te da se „zdrave snage“ okreću prema Mesiću „jer ti vodiš pravilnu politiku prema Muslimanima, prema Bosni, a Tuđman ne“, govori predsjednik Mesiću koji nema pravi odgovor.

Kola se valjaju – predsjedništvo HDZ-a u travnju razmatra odstupanja od stranačke politike, posebno javna sukobljavanja (Boljkovac, Mesić, Vukojević, Šeks), u fokusu je nadalje Bosna, sve snažniji napadi muslimana koji su iznervirani proglašenjem Hrvatske Republike Herceg-Bosne, s glavnim gradom Mostarom, u skladu s prijedlozima Owena i Stoltenberga da se BIH ustroji kao savez triju republika (a priložen je i zemljovid). U rujnu u Ženevi muslimani odbijaju pregovore, ne odustaju od Neuma, kažu da su im „čak Srbi dali što su tražili“. Glede Srbije: zanimljivo je da Tuđman,naoko barem, drži Miloševića izglednim partnerom u normalizaciji („Milošević je za otvaranje prometnica Zagreb- Split“, kaže.) I na idućim sastancima, komentira Šeks, „očito je da je predsjednik Tuđman uvjeren da rata u Hrvatskoj neće biti.“ No, Tuđman je oprezan, svjestan da „zatišje u Bosni“ (u ratu Hrvata i Srba) dopušta Srbima da prebacuju vojne efektive u Hrvatsku. To više što Karadžić na banjalučkoj televiziji više no jasno kaže: “Mi se pripremamo za konačan rat s Hrvatima.“

Pomalo nevjerojatan razgovor

Prije nego što će prikazati Drugi opći sabor HDZ-a s elementima antičke tragedije i ponekih plautovskih umetaka, Šeks donosi prijepis razgovora Franje Tuđmana i Slavena Letice. Potonji dolazi predsjedniku s obavijesti da BBC snima seriju o raspadu Jugoslavije, a Letica bi trebao biti konzultant. Zahtijeva dokumente koje mu Tuđman, naravno, ne može dati jer su tajni. Letica veli da je uvijek podržavao Tuđmana i „tu Vašu smiješnu stranku“. Predsjednik odgovara da nije smiješna, nego najdjelotvornija što je hrvatski narod stvorio. „Zašto govorite o stranci? Da Vas nema, te stranke nema. Nemojte biti smiješan čovjek, Franjo Tuđman“, usuđuje se govoriti Letica, „Vi to držite u ruci. U tri dana bi se pojeli međusobno.“ Čitatelj knjige „Državni udar“ očekuje da će predsjednik toga trena izbaciti Leticu iz sobe, ali on kaže samo „U redu stvar.“ Zatim nastavlja pitanjem „pomoću čega sam mogao voditi politiku? Ja da nisam imao većinu, što bi se, znači, s ovim ne samo diletantima nego ne znam što, političkim neznalicama, da...“ Nakon ovih lijepih riječi o suradnicima (u kojima ima ponešto istine) razgovor se vodi o Globusu i Letici u njemu, o Kuljišu, Butkoviću i družini, a za sve njih Letica tvrdi da su dobri dečki, samo su iskompleksirani, jedan je ružan, drugi ne znam što, a osim toga nemaju uopće ideologije, samo bi prodavali novine. Za dinar, za senzaciju. To Tuđman ipak ne može progutati, kaže da prodaju dušu, očito je da Globus drži antihrvatskim.
Takvoj tiskovini Manolić uskoro potom daje intervju „Nisam za opstanak HDZ-a po svaku cijenu.“

Drugi opći sabor HDZ-a i Šeksov previd

Listopad je 1993., u“ Lisinskom“ Drugi opći sabor HDZ-a, izborni naravno. Tuđman u uvodu govori da su za Hrvatsku zaslužni i radikalni nacionalisti s desnice i liberali s ljevice. Glede izbora predsjednika, odmah izgovara razorne rečenice za moguće protukandidate, premda takvih nema: „Neka se kandidira na desnici Šeks, neka se kandidiraju na ljevici Manolić ili Mesić koji... imaju nekakve malo drukčije poglede..“ Dotičnima nije padalo na pamet da se kandidiraju protiv Tuđmana (za „protukandidata“ je bila određena Vesna Girardi Jurkić), ali su htjeli u vrh stranke. U svemu, kandidiralo se njih tridesetak, pa se Tuđman odlučio na prevenciju i iskoračio na binu sa svojom listom, siguran da nitko ne će protusloviti. Znači, za glavnog tajnika Jure Radić, za potpredsjednike Mate Granić, Nikica Valentić, Franjo Gregurić, Gojko Šušak i Marijan Šunjić, za predsjedništvo Hrvoje Šarinić, Ivić Pašalić, Antun Vrdoljak, Đuro Dečak i Đuro Bordarac.

Sada nastaje konsternacija među onima koji su se bili kandidirali, a nisu na Tuđmanovoj listi. Izlaze jedan po jedan PrimjedbaU čemu je Šeksov neobičan previd glede toga Općeg sabora? Jedan (ili jedini) od onih koji nisu povukli kandidaturu za člana predsjedništva, bio je potpisnik ovih redaka. I što se dogodilo? Potpisnik je na glasovanju dobio podosta impozantan broj glasova i – ušao u predsjedništvo, nasuprot Šeksovoj tvrdnji da nije ušao nitko tko nije bio kandidiran Tuđmanovom privolom. Vrlo neobičan zaborav, to više što se ja na sljedećim stranicama odjednom pojavljujem na sjednicama predsjedništva, valjda kao konobar.za govornicu i povlače kandidaturu, neki gotovo pokajnički kažu da nisu znali... itd. No, u čemu je Šeksov neobičan previd glede toga Općeg sabora? Jedan (ili jedini) od onih koji nisu povukli kandidaturu za člana predsjedništva, bio je potpisnik ovih redaka. I što se dogodilo? Potpisnik je na glasovanju dobio podosta impozantan broj glasova i – ušao u predsjedništvo, nasuprot Šeksovoj tvrdnji da nije ušao nitko tko nije bio kandidiran Tuđmanovom privolom. Vrlo neobičan zaborav, to više što se ja na sljedećim stranicama odjednom pojavljujem na sjednicama predsjedništva, valjda kao konobar. Još jedna primjedba Šeksu: donosi zapisnik završnoga govora (prije glasovanja) predsjednika Tuđmana, gdje mene „riba“ zbog nekih naglasaka u govoru koji sam netom bio održao, ali taj moj govor – koji je izazvao buran pljesak - u knjizi nije priopćen, pa čitatelj ostaje u nedoumici. Ne želim dalje opterećivati ovu analizu svojom osobom – jednom će i taj „slučaj“ biti razjašnjen. Samo još ovo: ja nisam imao što izgubiti, pa sam se osim za predsjedništvo kandidirao i za mjesto glavnog tajnika, gdje me je nadigrao Jure Radić.

Manolić i Mesić ostali su po funkciji članovi predsjedništva, ali je prihvaćen Glavašev amandman da ondje mogu boraviti bez prava glasa.

Poslije Općeg sabora Tuđman govori Owenu i Stoltenbergu da je uklonio iz vodstva lijeve i desne ekstreme. Koji su „desni ekstremi“, objašnjava čitateljima Šeks: znači on na čelu, a „zasigurno“, kaže, i Đuro Perica,Tomislav Merćep, Branimir Glavaš, Ante Klarić i Vice Vukojević te kandidati za predsjedništvo (koji nisu prošli) Drago Krpina, Ivan Milas, Josip Knezić, Nedjeljko Matić, Marijan Ramuščak, Ivo Sanader , Ivan Tolj...

Kada su stvari tako u stranačkom krilu naoko sređene, i „figure žrtvovane da bi Tuđman dobio partiju“, predsjednik se posvećuje državničkim poslima, a u više no zanimljivom spomenutom razgovoru s međunarodnim čimbenicima (Owen) pojavljuje se i Baranja, za koju Tuđman točno kaže da je u sastavu Hrvatske jer je ondje bila hrvatska većina, objašnjava da je čitavo hrvatsko područje bilo podijeljeno između Mađarske i bivše Jugoslavije, a Pečuh da je hrvatski grad. Razgovor ide i dalje (južnije) od Baranje – koju bi Owen, očito, rado pripojio Srbiji – do Drave i podosta skliskih ideja o „podešavanju“ prema karti iz 1939. O Bosni veli lord Owen: „Smatram da je vrlo važno ostvariti dogovor te tri republike, dok se Amerikanci još sjećaju da su se za to opredijelili.“ Tuđman prisnažuje: „Ja sam za uniju triju republika.“

Alija hoće Neum i ne da se krstiti

Prosinac te mučne 1993., na plenarnoj sjednici Europskoga vijeća Tuđman drži govor , ocijenjen najkonstruktivnijim, dok Alija Izetbegović uz područja koje su mu oteli Srbi (koji su pod sankcijama), traži od „agresorske“ Hrvatske Neum, a usput bi rado da se Hrvatskoj uvedu sankcije. Usporedo se u Hrvatskoj polažu kukavičja jaja, „ne samo oporbenih prvaka“, veli Tuđman,“ nego i predsjednika Sabora ili drugih iz Sabora.“ Ne popušta oko Neuma, spominje vrh Prevlake koji bi se mogao dati Srbima i Muslimanima da ondje zajedno izbiju na žuđeno more. Na sastanku VONS-a čitaju se ulomci iz Feral Tribunea i Globusa, iz kojih je očito da te antihrvatske tiskovine dobivaju informacije iz vrha države. Treba li tiskovine snažno oporezovati, pa i kazneno goniti, dvojba je tadanjega državnog odvjetnika Stjepana Hercega, koji je naslijedio Šeksa na toj dužnosti. (Kada je Šeks u svojstvu javnog tužitelja htio pokrenuti postupke protiv Kuljiša, Dežulovića i Lucića, Tuđman se bio usmeno složio, a zatim odustao).

Glede snimanja razgovora u četiri oka, jedini je iskusni Vice Vukojević naslutio da se snima njegov posjet Tuđmanu. (To jest šest očiju jer je tu i Pašalić). Inače je taj razgovor nadasve interesantan. Tuđman: „Ne priznajem nikakav antifašizam, već državu Hrvatsku koja je demokratska.“ Tema je inače bila micanje Vukojevića s položaja Komisije za izbor i imenovanja, ali se neslućeno širi na priče o tome tko je bio i tko jest udbaš, tko je neuravnotežen a tko nije, a kada nabrajanje prestaje Vice prelazi na upozorbu da već „21 zastupnik HDZ-a bojim se da nije s Vama“. Iz te rasprave, zaključuje Šeks u knjizi, proizlazi da „Manolić pokušava uspostaviti Županijski dom kao paralelnu političku vlast izvan Tuđmanove kontrole, a pritom Mesić sekundira.“ Pravi mozak i strateg je Manolić, poantira autor.

Tuđman se koji dan poslije sastaje s Ivom Komšićem, koji je u tom trenutku član predsjedništva BiH. Osim srednje Bosne (rat s muslimanima traje, Alija želi tvornicu streljiva u Vitezu) i konačne slutnje da Izetbegović sanja samostalnu državu, tema je i opet Neum. Autor knjige u sljedećem poglavlju ostavlja zbilju 1993. i kreće u opsežnu reminiscenciju – ponavlja gradivo o uspostavi zajednice Herceg-Bosne 1991., ulogu Stjepana Kljujića, spominje pismo petorice književnika (Jergović, Komšić, Kordić, Lovrenović, Stojić) koji su u siječnju 1992. osudili Tuđmanovu izjavu o razdjelbi Bosne kao „suprotnu interesima hrvatskoga naroda“. Također, Šeks razbija besmisleni mit o dogovoru Tuđmana i Miloševića 25. ožujka 1991. Autor vrlo smisleno - kako bi čitatelju dao i kontekst, odnosno most prema događajima u budućnosti – citira povjesničara Ivu Lučića i tekstove Miroslava Tuđmana.

1994.

Tek što je počela, sastaju se Mladen Vedriš i Tuđman. Vedriš tvrdi da je Mesić predsjedniku vjeran kao pas, dugo ćaskaju o tome tko je homoseksualac, a tko nije, iskaču imena „za koja nitko ne bi rekao“, a onda se dohvaćaju bolne teme Sabora (nakon što se Vedriš okomio na Vukojevića). „Prema tome“ (klasični Tuđmanov uvod u zaključak), „otići će Vice, ali će otići i oni u Saboru koji vode tvoju politiku i globusovsku politiku na koju su računali i Mesić, koji se pretvorio u jednog sajamskog političara, i Manolić, koji je ciknuo.“ Potom Tuđman postaje vrlo okrutan prema Vedrišu kada ovaj ima primjedbe na Gojka Šuška. Oslovljava ga imenom i prezimenom (što je loš znak, kako sam već rekao), te da je glede Šuška „jedan od nositelja te floskule koja je skuhana između Beograda i Londona.“

Siječanj 1994. je vehementan u političkom i vojnom smislu. UNPA zone u Hrvatskoj i dalje postoje (a da nisu stabilne pokazala je 1993. Operacija Maslenica), plavi šljemovi štite srpske krajine, Alijin je vojni cilj osvajanje cijele srednje Bosne, hrvatska se područja održavaju žrtvama branitelja da ne padnu u tuđe ruke, za muslimanske živote Alija ne haje, navodno je rekao da nema problema jer će poginule zamijeniti onih 600.000 „ naših ljudi u Turskoj“. „Prema tome, tu se određuju granice hrvatske države možda za stoljeća“, kaže Tuđman, a Šeks pojašnjava da misli na granice hrvatske republike u BiH. Nijemcima pomalo sviće što se događa, prelaze sporo na hrvatsku stranu, EZ i NATO navodno podržavaju Hrvatsku u pitanju Neuma. A što s Mesićem? „Mesić se suprotstavlja državnoj politici pa ide učiti jezike“, veli Tuđman. (Čija god bila ideja da se odlazak Mesića protumači kao učenje jezika, u najmanju je ruku bila potcjenjivanje inteligencije hrvatske javnosti, što sam finijim rječnikom i rekao na dramatičnoj sjednici predsjedništva HDZ-a koja slijedi.)

Prijepisi govora na toj sjednici, doista povijesnoj sjednici 14. siječnja u klaustrofobičnom prostoru na tavanu Vile Weiss, zauzimaju vrlo velik broj stranica u Šeksovoj knjizi. Tuđman nadugo govori o vanjskoj politici, a zatim ide prema unutra, u žarište problema, čita „program“ HSLS-a za rušenje državne vlasti i poantira da je, „gospodo, u ovu akciju uključen jedan dio naših ljudi, do toga da su računali, te isticali ovdje i u inozemstvu Mesić, Manolić, Tus, Boljkovac. (Dopustite mi , kao površnom recenzentu knjige, jednu opasku: nisam bio uvjeren ni onda, a ni sada, da je Tus u tom društvu.) Nadalje kaže Tuđman da se u diplomatskim kuloarima priča kako će u BiH ostati Alija, u Srbiji umjesto Miloševića Đinđić, a u Hrvatskoj umjesto Tuđmana – Franjo Gregurić... No i nadalje je sve u zraku, Tuđman ostavlja prostor: kao što i Šeks opaža , predsjednik ne optužuje Manolića i Mesića izravno kao vođe urote, nego da neki drugi scenaristi vuku konce – londonski i američki stratezi.

Tuđman zatim određuje govornike, potpredsjednike i članove predsjedništva: prvo Granić, pa Valentić, Gregurić (koji je prvi put čuo da bi trebao zamijeniti Tuđmana, pa sada to i kaže), i tako dalje sve do Marijana Šunjića. Potpisnik ovih redaka je govorio predzadnji, kao što i priliči, te izložio nešto danas vrlo aktualno, to jest pozicioniranje Hrvatske u nisku zemalja od Baltika do Jadranskoga mora. Što su govorili Mesić i Manolić, ali i ostali – jednostavno morate pročitati , poštovani čitatelji, budući da meni prepričavanje nije cilj nego jedino potaknuti vas da uzmete u ruke „Državni udar“. Mogu samo reći da smo svi zajedno, potpuno grogirani, završili duboko u noć na (ne)zasluženoj večeri.

Desetak dana potom predsjednik Vlade Nikica Valentić – koji je doista učinio čudo u financijskom i gospodarskom smislu, zajedno sa Škegrom - baca u razgovoru s Tuđmanom dodatnu sumnju na Gregurića („ Joža i Stipe su povezani s jednom grupom. Mislim da im je objektivno, po stavovima i prijateljstvu blizak Mladen Vedriš, a Franjo Gregurić isto tako, koji će im se priključiti, to je moja procjena. Računaju i na mene. Tu je i Degoricija, koji kaže da ste ga odbacili. Tamo ima pet, šest ljudi koji će biti uz Jožu.“

Tuđman zove i potpredsjednike Sabora, a Žarko Domljan sarkastično pita koliko će dugo Mesić učiti jezike. Predsjednik ulazi u detalje, saznaje tko s kim šuruje („Goldstein je stalno kod Manolića“), svjestan je da su stvari otišle predaleko, ali još oklijeva s konačnim obračunom, a ako se dogodi najcrnji scenarij spreman je izaći pred narod. Umjesto pred narod, izlazi pred Klub HDZ-a u Hrvatskom saboru i poziva na jedinstvo kojim je stvorena hrvatska država, „da bez jedinstva, da budem grub, i ustaša i komunista, odnosno antifašista,partizana i svega onog naroda koji je bio vezan za NDH, da bez svih onih koji su u mukotrpnom povijesnom hodu došli do spoznaje da nam treba država, kao dom, ako želimo opstati...“ Naširoko ponavlja ono što je već mnogo puta govorio, o potrebi normalizacije odnosa sa Srbijom, bez koje bi (normalizacija) „bili prisiljeni osvajati okupirana područja... i to bi nas koštalo većih žrtava nego do sada, vjerojatno 14-15 tisuća mrtvih.“ O situaciji u Bosni: “Na pojedinim odsjecima došlo je do suradnje Hrvata i Srba, na drugima Srba i Muslimana. Srbi prodaju za čiste dolare, teške pare, prodaju municiju Muslimanima, metak po četiri marke, i iznajmljuju tenkove na dan – rent a car tenkovi 2-5 tisuća maraka. To je jedan pakao iz kojega treba izaći što prije.“ A zatim prelazi na cilj svoga „posjeta“ Klubu zastupnika HDZ-a: „Dajte,molim vas sjednite, razmotrite, skinite te rasprave, te sukobe između Kluba HDZ-a i Vlade... Javlja se Mesić, pravi se nevještim: „Nismo se razišli u principijelnim pitanjima. Sada su odjednom Manolić i Mesić – Vokić i Lorković. Ne znam tko je sada Maks Luburić, pretpostavljam na koga misle tko je poglavnik.“ Nakon svih tih čarki, dolazi do prividnoga smirenja; Mesić potvđuje da apsolutno podržava sve što je Tuđman izložio. Raskol je privremeno spriječen.

Gregurić ne može mirno podnijeti glasine da bi trebao naslijediti Tuđmana, traži rzagovor s predsjednikom, koji ga podsjeća da je na njegovoj listi biran za potpredsjednika stranke, znači da ga treba u političkom i ljudskom smislu. Ali drži Greguriću lekciju o tzv. desnici koja je Franji (Greguriću) ponešto zazorna, te kaže : „Mi moramo na antifašizmu graditi zbog svijeta i zbog demokracije, ali isto tako ne smijemo zaboraviti da je većina hrvatskoga naroda bila za NDH, ne za ustaše, ali za NDH, i ne smijemo zaboraviti da bez tih radikalnih Hrvata rat sa Srbima i danas s Muslimanima ne bi dobili.“ Tuđman obavlja i razgovor s Manolićem, koji reterira, slaže se da je državna politika prema Bosni ispravna, ali ima mana u provedbi.“

Zadnji transkript u Šeksovoj knjizi sažeo sam na početku ove ni recenzije ni analize ni prepričavanja, nego tek informacije za sve one koji će – kada ju pročitaju - s mnogo više želje, uvjeren sam, nastojati nabaviti knjigu „Državni udar“, budući da ništa intrigantnije do sada nije objavljeno. Ujedno je ovaj moj, žanrovski neodređen tekst, moguća dobra najava za nastavak koji Šeks sprema – kao što sam rekao – drugi dio „Državnog udara“ koji više ne će biti puzajući nego otvoren, a razlog urotnika ne će, naravno, biti bosansko pitanje, nego klasična, gola borba za vlast.

Hrvoje Hitrec

 

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.