Kraj srpnja 2017.

Turistička najezda na Hrvatsku ne jenjava, nema više one čuvene srpanjske rupe, ostale su samo Rupe i Pasjak, po pasjim vrućinama i gužvama koje neki izvrsno podnose, pa sam zapamtio izjavu gospođe vozačice da se „super“ osjeća u koloni . Kolko ljudi, tolko ćudi.

Prošli je tjedan započeo obznanom Ustavnoga suda da su dopustive riječi „Tako mi Bog pomogao“ u zakletvi predsjednika/predsjednice, a završio naslovom svjetskih prvaka za hrvatske vateropliste kojima je nakon deset godina i Bog pomogao da uzmu zlato na svjetskom prvenstvu, a ne bi im pomogao da prvo nisu pomogli sami sebi, što je pouka za sva područja života. Koja su to tri ili četiri druga što su se prije nekoliko ili više godina obratili Ustavnom sudu, zaboravljeno je podsjetiti, je li kojega od njih Bog već pozvao k sebi, ne znam. Čudni su putovi Božji, u Hrvatsku rijetko svraća i svaki se put začudi kada vidi kako Hrvati lutaju između nevjerojatnoga junaštva i manje vjerojatne malodušnosti, kako organiziranosti i uređenosti često suprotstavljaju kaotičnu nesređenost, zapostavljaju svoju žitnicu, ne znaju dovesti vodu na njive ni kud će sa smećem, uvoze smeće od hrane, strateški most grade desetljećima, svi ih guraju da naprave LNG terminal, a oni se nećkaju, nizinsku prugu Rijeka-Zagreb crtaju po papirima beskonačno dugo, odbijaju investicije koje onda odlaze drugdje, pa pravac Solun-Beograd- Budimpešta preuzima primat.

Čudi se Bog kako Hrvati dopuštaju da se na tlu Hrvatske slave zlodjela počinjena nad Hrvatima, čudi se, zastaje na trenutak, odmahne rukom i putuje dalje jer premda je Svemoguć, tako nešto ne može shvatiti.

Bog ne razumije, ali tu je Bogović, to jest biskup u miru koji je predvodio obred sahrane velike obitelji Ivezić iz Brotnja. Na spomeniku više no očito piše da su ubojice bili Srbi, i jedino je to točno budući da tada još nisu bili „diferencirani“ na četnike i komuniste, kao što su se poslije diferencirali, a od 1944. opet unificirali, prelaskom mase četnika u redove „pobjednika“, te se svi zajedno nazivali antifašistima i nastavili ubijati Hrvate do Oluje. Njihovi unificirani potomci okupili su se dva dana nakon Brotnja, nakon sjećanja na Boričevac, ubojstva hrvatskih hodočasnika i pečenja župnika Gospodnetića na ražnju, okupili se uz sudjelovanje hrvatskih nitkova da u Srbu proslave masakr nad Hrvatima 1941. s političkim agentom Beograda Pupovcem nad čelu, kojemu Dnevnik HTV-a poklanja tonsku snimku s dramskim pauzama kada proziva hrvatske dužnosnike koji se nisu pojavili u Srbu jer su bili na vaterpolu i drugdje.

No, pupovečki Srbi i mnogi iz RS-a, a valjda i iz Srbije, i nadalje mirno (ne više baš mirno) slave u Srbu, što je isto ZločiniNjihovi unificirani potomci okupili su se dva dana nakon Brotnja, nakon sjećanja na Boričevac, ubojstva hrvatskih hodočasnika i pečenja župnika Gospodnetića na ražnju, okupili se uz sudjelovanje hrvatskih nitkova da u Srbu proslave masakr nad Hrvatima 1941. s političkim agentom Beograda Pupovcem nad čelu, kojemu Dnevnik HTV-a poklanja tonsku snimku s dramskim pauzama kada proziva hrvatske dužnosnike koji se nisu pojavili u Srbu jer su bili na vaterpolu i drugdje.takva blasfemija kao da slave na Ovčari. Što bi trebala učiniti hrvatska država, umjesto što je hrvatskim novcem u vrijeme poludesne opcije obnovila spomenik u Srbu? Rastjerati nitkove hrvatskom policijom, koja bi to rado uradila, ali joj ne da politika, nego još mora štititi bagru od hrvatskih prosvjednika. Uhititi one koji slave zločin, jer lopov koji drži lojtre i sam je lopov, u ovom slučaju zločinac. A ne daju se ni mediji koji nevoljko počinju nazivati „proslavu“ kontroverznom, premda je zločinački karakter „ustanka“ odavno poznat, čak neizravno reklamiraju svinjariju da se radilo o „ustanku naroda Like“ koji je dvosmislen u svakom pogledu, ne zna se je li riječ o množini i jednini, to jest je li Lika hrvatska ili srpska, ili vjerojatno samo srpska, koja je teza u srpskoj agresiji devedesetih nastavljena u krvavom piru i sveopćem razaranju od davnina hrvatske Like koja je prije Turaka imala desetke cvatućih gradova i odvajkada predstavljala upravo „Pelješki most“ koji je teritorijalno spajao jug i sjever Hrvatske.

Glede Turaka: u Hrvatskoj nisu pustili korijenje, izbačeni su iz Slavonije i Like, ali su posijali sjeme u Bosni i Hercegovini gdje mnogi islamizirani Hrvati nazvani Bošnjacima sada progone Hrvate u Federaciji BiH, panično odbijajući povijesnu istinu da su porijeklom Hrvati, istinu koju je većina njih priznavala sve do sloma NDH. Da bi zadržali „svoj“ Lebensraum smišljaju različite vragolije, a odnedavno su shvatili da bi bilo dobro nazivati se antifašistima, kao što čini Oručević u Mostaru, isti onaj iz bratije koja je plaćala Srbima da tuku po hrvatskom Mostaru, na što je podsjetio povjesničar Ivo Lučić, i sam sudionik i svjedok svega što se u ratu zbivalo. Ti safeti dovode islužene američke gelbarde i poneku klatež iz Hrvatske, da se zgražaju nad pokušajem uspostave trećeg, hrvatskog „eniteta“, što ne bi bilo tako strašno da iza njih za sada ne stoji službeni Washington i sve više Berlin, o Carigradu da i ne govorimo.

Usmjeren na Bliski istok, Washington zaboravlja na skliski istok odnosno jugoistok Europe, zabavljen Sjevernom SafetTi safeti dovode islužene američke gelbarde i poneku klatež iz Hrvatske, da se zgražaju nad pokušajem uspostave trećeg, hrvatskog „eniteta“, što ne bi bilo tako strašno da iza njih za sada ne stoji službeni Washington i sve više Berlin, o Carigradu da i ne govorimo.Usmjeren na Bliski istok, Washington zaboravlja na skliski istok odnosno jugoistok Europe, zabavljen Sjevernom Korejom odmahuje rukom na „balkanske“ igre s američkoga stajališta ne suviše važne jer tu nitko nema nuklearno oružje i interkontinentalne rakete, pa neka se kuhaju u loncu.Korejom odmahuje rukom na „balkanske“ igre s američkoga stajališta ne suviše važne jer tu nitko nema nuklearno oružje i interkontinentalne rakete, pa neka se kuhaju u loncu. No taj lonac, zaboravljaju i to, za mir u Europi i svijetu uvijek je bio sudbonosan, pa će i opet. Osjećajući te prekooceanske i europske zablude, Rusija nesmetano harači ničijom zemljom i samo ju je neuspjeli srpski i bjelaški puč u Crnoj Gori spriječio da izbije na Jadran, ali i opet će. U Srbiji se lijepo plasirala, u RS-u ima čvrste pozicije. Preko granice s Hrvatskom (i EU) šalje otrove iz rafinerije i lukavo pušta da se firme poput Agrokora zadužuju kod ruske državne banke, a na hrvatsko je more pustila pipke kupujući stare hotele u doba nenarodne vlasti. Vrlo je zadovoljna kada vidi da Berlin i Bruxelles podmuklo rade na uspostavi regiona pod vodstvom ljubljene Srbije, u koji Hrvatska (zapadno od zapasnog Balkana) naoko za sada ne ulazi, ali jednom je bila ondje i opet će, misle, ondje joj je mjesto, poručuju neizravno, a ne u srednjoj Europi jer je ta ionako postala remetilačkim faktorom pa joj ne treba još i Hrvatska koja je s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović odvažno zakoračila izvan versailleskih okvira, i nadalje živih. A i tu bi se našlo pučista, bilo ih je i bit će.

Oni koji i dalje u Hrvatskoj razmišljaju o izgubljenom jugoslavenskom zavičaju (23 posto, kaže statistika), oni koji su četvrt stoljeća i više izbezumljeni i očajni postojanjem hrvatske države, dobro znaju da je njezin jamac (na stranu sada NATO) hrvatska vojska, Oružane snage RH. Zato se sada iz njihovih redova čuju bijesni „pacifistički“ glasovi o militarizaciji Hrvatske, ma što će nam to, što će nam vojni zrakoplovi, što indijanski helikopteri, što će nam pozivi mladim ljudima i starim dragovoljcima da dođu na kratkotrajne barem vojne vježbe. I što će nam na kraju krajeva proslava Oluje koja samo podsjeća na trijumfe Hrvatske vojske, za koje trijumfe bi se hrvatska trebala ispričati - poručuju podlaci iz stanovite Inicijative mladih za ljudska prava. I ako baš treba, što ne bismo imali vojsku regiona kojom se „komanduje“ zajedničkim jezikom, ma zamislite kakva bi to vojska bila, treća u Europi. Pa i u športu, recimo, zamislite kakva bi to vaterpolska reprezentacija bila sastavljena od Hrvata i Srbijanaca, ma tko bi ju mogao zaustaviti. A ne ovako kao sada, da Hrvati moraju tući Srbe pa stići do naslova svjetskih prvaka. Žalosno sami.

Kuzmino astralno kiparstvo

U međuvremenu se kultura razbacala po jadranskoj obali i ponešto po unutarnjosti, filmski i kazališni festivali, lokalna živost s davnije ili tek sada otkrivenim mjesnim legendama i etnografskim slikovitostima koje privlače turiste unificirane u pješačkim zonama svojih gradova. Otkrivaju predhrvatsku antičku i hrvatsku kršćansku baštinu. S potonjom je najbolja moderna veza kiparstvo Kuzme Kovačića . Poslao mi je neki dan katalog svoje izložbe u Rimu (Pellegrino nella scultura/ Hodočasnik u kiparstvu) dizajniran veličanstveno kao što je i Kuzmino djelo, tekstovi na talijanskom i hrvatskom, u kojima se Kuzmu Kovačića s pravom stavlja uz bok Jurju Dalmatincu, Nikoli Firentincu, Jurju Juliju Kloviću, Franji Vranjaninu/ Laurani i Ivanu Meštroviću. Kuzma Hvaranin. Milan Bešlić citirira autorove riječi: „Bilo da sam kipove stvarao gnječeći zemlju, bilo da sam tesao neki stari panj, oblikovao vruće staklo ili gužvao papir ili pak da sam iz tvoriva iznosio u život likove ljudi, Isusa i njegove Majke , uvijek sam taj svoj rad doživljavao kao ispovijed vjere u uskrslog Bogočovjeka.“ Baš tako. Govori se o Kovačićevu poetskom realizmu, ja bih njegov rad ipak nazvao astralnim kiparstvom bez premca u suvremenoj svjetskoj umjetnosti... Ne treba ponavljati da je Kuzma, osim što je vjernik, i vlasnik upravo monumentalnog hrvatskog osjećaja, autor Oltara domovine, sjajnoga Tuđmana u Škabrnji i kovanica koje svakodnevno prebirete po rukama, kune i lipe.

Kad smo već kod likovnih umjetnosti, ovoga sam ljeta upoznao dva slikara, hrvatska iseljenika – Antona Cetina i hrvatskoj publici poznatijeg Charlesa Bilića. Umjetnik visokoga stila i velike imaginacije, Anton Cetin je cijeli svoj opus posvetio jednoj, stvarnoj ili fiktivnoj ženi, Evi, praženi i sveženi. „Moja Eva rođena je u 1967. u Parizu u vrijeme mira i nade u bolje sutra, u vrijeme kada se pariškim ulicama slobodno šetalo i kada se umjetnost osjećala u zraku. A danas, 50 godina kasnije....?“, piše Cetin u uvodu monografije (već druge) koja je nedavno predstavljena u Zagrebu. Izrastao iz zagrebačke škole, Cetin se u Francuskoj odhrvao svim utjecajima i dovinuo do samosvojnosti koja impresionira. Zadnjih dvadesetak godina živi u Kanadi... Charles Bilić (Australija) boravio je nedavno u Zagrebu, vrlo rastužen podatcima o demografskom slomu i vrlo razveseljen da ćemo maknuti Titovu ploču s trga.

Mate Parlov

Šerbedžijino diletantsko kazalište Ulysses dosjetilo se Mate Parlova pa htjelo nešto prikazati, Matin život valjda u ParlovPoznavao sam Parlova iz doba kada sam radio u „Sportskim novostima“. Išli smo na kavu, ja naprijed, on iza mene, mrko sam gledao ljude i nekima koji mi se nisu sviđali svašta dobacivao, no šutjeli su i patili. Jer, on je stajao iza mene, kako rekoh. Anegdota koju sam često prepričavao, pa sada i vama, poštovane čitateljice i čitatelji.teatarskoj (ah) formi. Na sreću, reagirala je udovica slavnoga hrvatskog boksača i ime Mate Parlova ne će i ne može biti korišteno za amaterski teatar, već i zato što je bio profesionalac, a postoje naravno i dublji razlozi. Uzradovao sam se, poznavao sam Parlova iz doba kada sam radio u „Sportskim novostima“. Išli smo na kavu, ja naprijed, on iza mene, mrko sam gledao ljude i nekima koji mi se nisu sviđali svašta dobacivao, no šutjeli su i patili. Jer, on je stajao iza mene, kako rekoh. Anegdota koju sam često prepričavao, pa sada i vama, poštovane čitateljice i čitatelji.

Buka oko buke

Velika se buka podignula oko izravne akcije ne posve nepoznatoga čovjeka koji više nije mogao trpjeti nesnosnu buku iz lokala, pa uzeo motornu pilu i prepilio strujovod. Premda naizgled drastičan čin - s opaskom da nitko od ljudi nije bio ugrožen - ovaj „ispad“ nailazi na moje odobravanje budući da imam ista iskustva iz bračkoga Sutivana (lokal „Modrulj“) i da sam se nemalo puta bavio sličnom mišlju izložen nesnosnoj buci od večeri do zore. Postoje i drugi načini, reći ćete. Ma, ne postoje. Čovjek se, vjerojatno, kao i ja, dugo vremena obraćao raznim „institucijama“, od lokalnog sanitarnog inspektora do ministarstava, ali kada je buka u pitanju svi se prave gluhima. Premda nema većeg i opasnijeg zagađivanja, kobnog po zdravlje. Pa kad sustav ne funkcionira, dužnost je građanina da sam učini što je potrebno. Da se zaštiti.

Država koja je ne štiti svoje građane, ne obavlja svoju prvenstvenu dužnost. Nastavno: preslikavanje Ultre u manja dalmatinska mjesta i povlađivanje drskim partijanerima trenutno vjerojatno donosi (ponekima) ponešto više novaca, ali dugoročno može i te kako štetiti turizmu, budući da se većina turista ne da zlostavljati od pijane i drogirane manjine. Nisu oni Hrvati koji se daju maltretirati od manjine koja uoči Oluje pali hrvatsku zastavu u Vojniću.

Hrvoje Hitrec

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.