Hrvatske kronike

Slučaj Jagodnjak

Prve informacije o zbivanjima u osnovnoj školi u Jagodnjaku stigle su do javnosti početkom prosinca prošle godine. Jagodnjak je naselje smješteno negdje na pola puta između Osijeka i Belog Manastira i u njemu pretežito žive pripadnici srpske manjine, ali i pripadnici drugih manjina (Nijemci, Madžari, Romi, itd) , te stanovit broj pripadnika većinskoga naroda u Republici Hrvatskoj, dakle Hrvata.

U tom baranjskom Jagodnjaku postoji škola, OŠ Jagodnjak, pretežito za pretežitu srpsku djecu, sa srpskom nastavom, srpskim nastavnicima, srpskim jezikom i srpskim pismom, sve u skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Tu idilu, s kipom Vuka Karadžića u školi, narušavaju samo činjenica da su se Hrvati nakon mirne reintegracije počeli mirno vraćati i u idilični Jagodnjak, te su i hrvatska djeca trebala poći u školu. Za njih je velikodušno otvoren odjel od 1. do 4. razreda, koji postoji od 1997. No, kada hrvatska djeca dostignu dob od deset godina, čini se da po statutu škole više ne mogu pohađati OŠ Jagodnjak, nego ići trbuhom za kruhom, do prvoga mjesta gdje mali Hrvat napokon može slušati nastavu na hrvatskom jeziku i pisati latinicom. Po svemu sudeći, našlo se roditelja, koji bi htjeli da im djeca i u petom i svim ostalim razredima imaju hrvatski odjel.

No, ravnatelj je stao na zadnje noge i upustio se u obranu isključivo srpskih viših razreda osnovne, a hrvatska djeca neka idu trbuhom za n znanjem. Roditelji se bune, ali ravnatelj dobiva prvu bitku i djeca moraju u Čeminac, mjesto udaljeno šest ili više kilometara. Hrvatskim roditeljima pridružuju se i majke i očevi pripadnika nesrpskih manjina, Nijemci, Madžari, itd. Zovu Osijek, zovu Zagreb, pitaju za HNOS, za hrvatski Ustav, zazivaju Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa. Situacija je složena, jer se stvari odvijaju u političkom zrakopraznom prostoru: Mesić vuče za nos pobjednike na izborima, Hrvatska ne samo da nema Vladu nego ni mandatara, u Ministarstvu obrazovanja činovnici čekaju rasplet. Uz to, Sanader računa na svoje stare saveznike, Pupovca, Stanimirovića i ostale Gajice, i sklada novu hrvatsko-srpsku koaliciju. Slučaj Jagodnjak je najmanje što mu treba u tom trenutku.

Besramna trgovina djecom

Hrvatsko kulturno vijeće (gotovo jedino) reagira odmah, šalje Ministarstvu obrazovanja, kakvo bilo da bilo, Otvoreno pismo u kojemu traži da se uvede izvanredan nadzor nad radom nastavnika u dotičnoj školi, omogući hrvatskoj djeci da pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku i pismu, kojim se trebaju služiti i nastavnici, bez obzira na njihovu provenijenciju. Usput, u tom Otvorenom pismu od 6. prosinca 2007. HKV daje do znanja da mu je jasan politički kontekst, te kaže:"Štoviše, potpuno je razvidno da sudionici u borbi za vlast imaju presudan utjecaj na događaje u Jagodnjaku: u želji da privuku glasove srpskih zastupnika, žrtvuju prava hrvatske djece, što je besramno i nedopustivo.» Pismo objavljuje Hina, televizije i visokotiražne tiskovine ga prešućuju. No, slučaj se nastavlja, s manjim intenzitetom preko božićnih blagdana i školskih praznika, a zatim opet eruptira.

Hrvatsko kulturno vijeće krajnje se zainteresiralo za slučaj, što izaziva pozornost roditelja i učitelja koji čitaju portal HKV-a. Tako saznajemo da je već u rujnu 2007. (!) viša prosvjetna inspektorica, pravnica Sofija Glavaš, naredila (tako piše u Rješenju) Osnovnoj školi Jagodnjak da organizira nastavu u 5. a razrednom odjelu prema Nastavnom planu i programu za osnovnu školu, te prijavi potrebu Uredu državne uprave za učiteljima koji izvode nastavu u 5.a odjelu. Ravnatelj škole Milovan Ležaja prijavio je, međutim, jedino potrebu za pedagogom, pa je na poslovima pedagoga zaposlena Ljiljana Ležaja.

Lik i djelo školskog ravnatelja

O tomu tko je ravnatelj Milovan Ležaja, izvješćuje učiteljica iz Jagodnjaka, koja nam zahvaljuje na podršci s napomenom da nam piše i zato što su u sramotnoj jagodnjačkoj priči zapostavljena i zaboravljena - djeca. Učiteljica nastavlja: ''Moja iskrena učiteljska savjest mi ne dopušta da i dalje šutim i bespomoćno gledam kako se ovaj šokantni rat u našoj školi, poveden nečijim bolesnim idealima...iživljava na učenicima... Djeca iz škole izlaze zbunjena, nemirna, nesretna i nesigurna."

Zatim i slika M. Ležaje: «Milovan Ležaja, rukovodilac jedne odgojno-obrazovne ustanove koja treba biti otvorenih vrata svojoj okolini, zatvara ih svojom nepristupačnošću bilo kome tko ne dijeli njegovu ideologiju. Pokazuje nedovoljnu ili nikakvu spremnost surađivati s roditeljima, koje često podrugljivo naziva neškolovanim seljacima s kojima on nema što razgovarati. Nezainteresiran im je pomoći, pruža im nepotpune ili lažne informacije.... a u zadnje je vrijeme posebno prema mojim učenicima (autorica pisma je učiteljica u hrvatskom odjelu, od 1. do 4- razreda, dakle radi se o hrvatskoj djeci ) grublji nego što pedagoški nivo dopušta ....Uvodi kriterije i načine ponašanja koji odgovaraju samo njegovim interesima i interesima "njegovih ljudi", brani iznošenje osobnog mišljenja...a u suprotnom se iživljava osvetoljubivim nastupima, lažima, uvrjedama, provokacijama prijetnjama i psihološkim maltretiranjima, što i osobno doživljavam....Zar u Hrvatskoj ovako treba izgledni suvremena škola, zar je ovo HNOS ?''

Ipak se javila gospođa pravobraniteljica

Zaboravih umalo da sam u jednom razgovoru o rečenoj školi usput upitao što radi pravobraniteljica za djecu, kao što sam u slučaju narodnog zastupnika i generala Branimira Glavaša svojedobno usput upitao u svezi maltretiranja Gordane Getoš-Magdić – što rade udruge za ženska prava. Odgovor na zadnje pitanje dobio sam, kao i svekolika javnost, u faberskoj aferi, a na prvo pitanje odgovor je stigao 15. siječnja 2008. kada je pravobraniteljica za djecu uputila Ministarstvu obrazovanja, na ruke Draganu Primorcu, pismo koje nosi naslov: Zaštita prava djece učenika OŠ Jagodnjak od nasilnog ponašanja ravnatelja. Braniteljica djece podsjeća Ministarstvo na odredbe članka 29. Konvencije o pravima djeteta, (razvoj osobnosti, talenata, itd., poštivanje djetetovih roditelja, njegova kulturnog identiteta, jezika i vrijednosti, tolerancije, itd.). Kaže, nadalje, da će, koliko je njoj poznato, "od početka drugog polugodišta biti stvoreni uvjeti za provođenje nastave na hrvatskom jeziku imenovanjem voditelja za nastavu na hrvatskom jeziku, koji će biti Hrvat", ali da roditelji i nadalje zahtijevaju smjenu ravnatelja.

Spominje pravobraniteljica i da joj se obratio gospodin Robert Urtajl iz Jagodnjaka, otac dvoje djece koja pohađaju nastavu u OŠ Jagodnjak. Otac tražit da pravobraniteljica zaštiti njegove sinove od verbalnog nasilja ravnatelja Ležaje (koji za sada «urla", ali bi, zabrinut je otac, dični direktor mogao i fizički napasti djecu ). Uredu pravobraniteljice za djecu obratila se i učiteljica Maja Predmerski, čije sam pismo opširno citirao. Pravobraniteljica moli Ministarstvo da provjeri navode o neprimjerenom i nepedagoškom ponašanju gospodina (!) Milovana Ležaje.

Ležaja u Zagrebu, Ležaja iz Zagreba

Ne može se reći, dakle, da nakon skijanja i zimskih radosti nije došlo do buđenja interesa i u samom dalekom Zagrebu. Prije toga bio je u Jagodnjaku g. Oršolić iz Ministarstva obrazovanja, vjerojatno je tom prilikom dogovoren onaj famozni "voditelj za nastavu na hrvatskom jeziku", a onda je, čini se, Ležaja potegnuo u Zagreb na razgovor s Neviom Šetićem, državnim tajnikom za osnovne škole. Setić je simpatičan čovjek i pisac sjajnih knjiga o istarskoj povijesti, ali tko zna što se dogodilo u njegovu srazu s balkanskim nasilnikom, tek se čini da je rezultat bio neodlučen. Tako je Ležaja ostao ravnatelj. A roditelji se uputili u Osijek, pa pred spomenikom Anti Starčeviću u samu nedjelju rekli javno sve što su imali za reći. Televizije nisu mogle ostati po strani, pa ni neke visokotiražne tiskovine, tako je hrvatska javnost (uz dostojna kraćenja i selekciju, kao što to biva) doznavala što se zbiva. Jedan dnevnik je u naslovu istaknuo roditeljski zahtjev da mali Hrvati uče hrvatski i latinicu, a ne ćirilicu, no vrlo je zanimljiva zadnja, kratka rečenica u tom napisu, da se naime "očekuje i priopćenje HHO-a».

Priopćenje HKV-a nije uopće trebalo čekati, jer ga je HINA objavila dan ranije i bilo je dostupno svima, ali je i opet prešućeno. Ono glasi: " Hrvatsko kulturno vijeće podržava zahtjeve roditelja iz Jagodnjaka, izrečene na javnom prosvjedu u Osijeku, 20. siječnja 2008. Diskriminacija hrvatske djece u OŠ Jagodnjak, diskriminacija hrvatskoga jezika i otkazi hrvatskim učiteljima i nastavnicima, predstavljaju očit protuustavni čin, derogiranje pravne države i pokušaj destabiliziranja političke situacije u Baranji. Teror ravnatelja OŠ Jagodnjak, Milovana Ležaje, najteži je velikosrpski ispad od vremena mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.» Priopćenje ima i nastavak u kojemu se poziva Ministarstvo na odlučnu akciju, te i cijela Vlada, pa i državno odvjetništvo, jer se radi o narušavanju ustavnog poretka RH. Dodana je i rečenica: «Podsjećamo isto tako da Hrvati u hrvatskoj državi nigdje ne mogu biti oma manjina.» Toliko o tome (drugom) priopćenju HKV-a o slučaju Jagodnjak. Samo dan prije prosvjeda u Osijeku, ministar Dragan Primorac koji se "cestom svoga dostojanstva" vratio u Ministarstvo, izjavljuje da: "možemo biti ponosni jer u Podunavlju naša djeca, i Srbi i Hrvati, uče jednu, objektivnu povijest. O kakvoj to objektivnoj povijesti govori Primorac, još ćemo pisati.

Za sada samo pitanje Primorcu:" Može li biti ponosan na to kakvu sadašnjost uče djeca u hrvatskom Podunavlju?". I kada ministar govori o "pojedinačnim ekscesima", zašto ih ne rješava? Ili smatra da ravnatelj Ležaja nije eksces, ili mu je jasno da se ne radi o "pojedinačnom ekscesu", nego o više puta ilustriranoj općoj pojavi (emisija "Istraga" o ponašanju Srba na Banovini koji su većina u selu) koju treba zataškati, kako bi hrvatsko-srpska koalicija u Vladi funkcionirala na opće zadovoljstvo, kako bi oni u Vladi koji zazivaju Tanjug ili oni koji su bili na neprijateljskoj strani u vrijeme agresije na Hrvatsku - mogli nesmetano raditi na destabilizaciji hrvatske države. Njima (takvoj atmosferi) se priključuju i hrvatski sudovi koji u procesima protiv hrvatskih generala zovu (mole ih da svjedoče) neprijateljske vojnike i "naoružane civile", da bi se na kraju pisala "objektivna povijest» po uzoru na Carlu del Ponte, koja će možda završiti kao nastavnica povijesti u Podunavlju.

Nek živi duh Ljilje Vokić

O slučaju Jagodnjak oglasile su se i novine za srpsku manjinu, pod gornjim naslovom, a iz pera stanovitog Zorana Popovića. On ne pribjegava, što je zanimljivo, staroj maniri preuveličavan ja, nego suprotno: ne kaže da se radi o šest učenika koji bi htjeli hrvatski jezik i latinicu, nego o - jednom! Za toga jednog je posebni odjel i formiran, kaže, ali je roditelj "opet nezadovoljan time što bi njegovom sinu nastavu trebali predavati nastavnici srpske nacionalnosti. Županijski ured potom poziva direktora škole i u telefonskom razgovoru mu saopštava da će poslati sve nove nastavnike, dakako hrvatske nacionalnosti, i to samo zbog jednog učenika u jednom novooformljenom odjelu. Da nije tragično, bilo bi smešno." Što je tragično, a što je smješno, vidi se iz cijeloga mog napisa. Ako se radi o jednom djetetu, kako to da je na prosvjedu bilo toliko roditelja?

A da se, recimo, radi baš i samo o jednom hrvatskom djetetu, stvari bi imale istu dimenziju. Glede dimenzije još nešto: Dragan Crnogorac, «predsednik Zajedničkog veća opština», prijeti da će se obratiti međunarodnoj zajednici. Eh, to je sada već jača karta, jer se u Vladi svima tresu noge čim se spomene međunarodna zajednica, ali nikako da objasne (sebi) na koga se to odnosi, a sve što je nepoznato čovjeka straši. Dok se ne oglasi "međunarodna zajednica", ZVO sa sjedištem u Vukovaru (da, u Vukovaru, dragi čitatelji) kaže: «ostajemo pri tome da taj učenik ne može da upiše taj razred."

Umjesto zaključka

Hvatam se telefona i razgovaram s ocem dvaju sinova, koje spominje i pravobraniteljica za djecu. Gospodin Urtajl je smiren i razuman čovjek. Usput mi kaže da nije ni Hrvat ni Srbin, nego Nijemac. Hoće da mu se djeca školuju na hrvatskom jeziku i latinici. A glede Ustavnoga zakona o pravima manjina, ima ondje nešto i o Hrvatima, naime u članku 8., gdje se kaže da se odredbe "toga zakona moraju tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja nacionalnih manjina i hrvatskog naroda.

Hrvoje Hitrec

{mxc}