Hrvatske kronike

Predavanje povijesti u hrvatskim školama

Uvod

O smeću koje se naziva nastavom suvremene povijesti jugoistočne Europe, a komprimirano je u nekoliko knjiga, pisat ću opširnije drugom prilikom. Za sada samo podsjetnik: spomenute knjige tiskane su u nakladi Centra za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi, sa sjedištem u Solunu. Urednik hrvatskog izdanja je zapadnobalkanski povjesničar Krešimir Erdelja, a uz unutrašnju naslovnicu koči se znak HHO- a O knjigama koje se nude hrvatskim školama kao «dodatni nastavni materijal», bit će riječi na tribini koju priprema Hrvatsko kulturno vijeće. Za sada ću se ograničiti samo na spomen pokrovitelja toga projekta: The United States Department of State, the United States Agency for International Development (USAID), njemačko Ministarstvo vanjskih poslova i Pakt za stabilnost u jugoistočnoj Europi.

Hrvati u šestom razredu

Moja prava tema su danas udžbenici povijesti odobreni za uporabu u hrvatskim osnovnim školama, odobreni i tiskani u Zagrebu, a ne Solunu, pisani na način blizak hahaoovskim krivotvorinama, ponešto suptilnije i opreznije. Kako imam đake disleksičare (bili su to i Leonardo da Vinci, Einstein i neki drugi loši đaci), ponekad moram pročitati lekcije iz, recimo, povijesnog udžbenika za 6. razred osnovne škole. Ne ću spominjati ni autore ni urednika, ali svakodnevno spominjem cijelu familiju onima koji su recenzirali i pripustili udžbenik u škole. Tako čitam da «ne možemo sa sigurnošću tvrditi odakle su Hrvati došli, kako su živjeli u svojoj pradomovini ni kojim su putem došli na prostor današnje Hrvatske.» Dakle, zaključujem, autori se ne bi htjeli upuštati u skliske sfere iranske, azovske i tanajske, ali ni vremenski mnogo bliže, zakarpatske.

Kadli, nekoliko rečenica niže, ipak vidim da im je ponešto poznato, pa kažu da se «jedna skupina Hrvata« iz područja između Karpata i Baltičkog mora spustila na jug. Po Rječniku koji mi je nadohvat, riječ «skupina» znači družina, ekipa, tim. Na temelju toga zaključujem i prenosim đacima da je neka družina, da ne velim ekipa, stigla sa sjevera. Ta skupina desperadosa uspjela je, međutim, pobijediti Avare i otjerati ih na sjever, dočim je sama ostala na jugu. Očito se družina sastojala od samih supermena, kada joj je uspio tako slavan pothvat. Onda mi đaci kažu da tu nešto ne štima, a ja velim: «Kuš đaci, valjda mlađi hrvatski povjesničari znaju više od vas.» Usput dodajem da bi se povjesničari mogli dosjetiti kojim su putem došli Hrvati (oprostite, ekipa supermena), jer ako su u Panonskoj nizini pa dalje na istok sve do Crnoga mora u tome trenutku bili Avari zdrav razum je nalagao skupini da ide zapadnim rubom avarske zemlje, preko Macelja, što bi se danas reklo, pa zatim na jug do Istre i onda lijevo preko Žute Lokve do budućega spoja s autocestom prema Dalmaciji. Iz hrvatske himne koja spominje buru, dalo bi se zaključiti da su imali poteškoća između tunela i Maslenice.

Kako je tako malena skupina otjerala Avare, već sam objasnio. Ali kako se ta družina nastanila u velikom području između gornjih tokova Une i Vrbasa, sve do Jadranskoga mora, već je teže objasniti. Bit će, ipak, velim ja đacima, da se radilo o jakim snagama i o velikom broju ljudi, čak možda o plemenima ujedinjenim pod jednom rukom i s jasnim ciljem, te bi se oprezno moglo reći i da se radilo o narodu. A taj se narod nije naselio samo na prostoru današnje Hrvatske, nego i na prostoru današnje Bosne i Hercegovine. U udžbeniku se taj podatak izbjegava, kako đaci ne bi postavljali suvišna pitanja i, ne daj Bože, shvatili da su Hrvati najstariji narod od tri postojeća u današnjoj BiH.

Hrvati su zvijeri

Baveći se tako usput zabavnim mislima, čitam i što su autori udžbenika izvukli iz Tome Arhiđakona, koji je iz dna duše mrzio Hrvate (a živio je stoljećima poslije njihova dolaska). Napisao je da su se «veselili poput zvijeri oporostima oružja, provalama i pljačkama.» To je točno, hoću reći citat je točan, ali đacima nije objašnjeno iz kojih je pobuda pisao Toma. Da bi im zvijeri ostale u sjećanju, tiskana su uz lekciju i pitanja za utvrđivanje gradiva, pa jedno glasi: »Čemu su se Hrvati, prema Tomi Arhiđakonu, najviše veselili?« Ako đak ne odgovori da su se veselili poput zvijeri oružju i pljačkama, može dobiti jedinicu. Vjerojatno nisu u bitkama bili neko cvijeće, kao ni ostali narodi u to doba, a naravno i poslije.

Recimo Franci: u starim povijesnim čitankama rado se spominjalo kako su ubijali hrvatsku djecu bacajući ih uvis i dočekujući na mač, ali u suvremenoj lekciji o Francima nema ništa sličnoga, kako đaci ne bi pomislili da su Franci bili zvijeri, a spominjanje Hrvata kao žrtava prešutno je zabranjeno – od Franaka do Bleiburga i Vukovara. No, vratimo se lekciji o dolasku desperadosa Hrvata. U udžbeniku za 6. razred piše da Istra nije bila «izložena posljedicama slavenskih seoba poput Dalmacije», što je nova krivotvorina. Šišić, naime, u zemljovidu iz toga ili nešto kašnjega razdoblja, označuje upravo Istru kao teritorij naseljen hrvatskom većinom.

Hrvati su Sklavi

Čitam dalje i zastajem na rečenici «da su Hrvati na novom području stvorili nekoliko manjih zajednica, koje nazivamo sklavinijama, zemljama Slavena. Tko to «mi», pitam se ja. Čak u abecedariju istog udžbenika doslovce piše: sklavinije – bizantski naziv za slavenske države. Sada je đacima jasno tko smo «mi»,  dakle Bizantinci. Tek u abecedariju susreću se s pojmom «država», pod imenom sklavinije, zemlje Sklava.  A očito ih je bilo nekoliko (što i jest), a među njima i sklavinija koju neki nazivaju Hrvatskom.

Da ne bi djecu opterećivao starim knjigama na mojim prašnim policama, uzeo sam u ruke nedavno objavljeni obiteljski «Leksikon», jeftino prodavan na kioscima. Pod pojmom sklavinije ondje je objašnjenje: slavenske države od 10. stoljeća. Sada tek đacima nije ništa jasno, jer su disleksičari, pa «od» čitaju «do» ,ali ja nisam pa im velim da doista piše «od 10. stoljeća. Đaci su nemirni jer su čuli da je u desetom stoljeću već postojalo Hrvatsko Kraljevstvo, pa me pitaju je li bolje, da ne dobiju jedinicu, reći «Hrvatska sklavinija»? Povisujem glas, i vraćam ih u 8. i 9. stoljeće.

U lekciji o Francima čitam da im se pridružio «knez sklavinije Hrvatske», to jest Borna. Sada su namjere autora udžbenika bjelodane: ne samo da ondje na sjeveru nikada nije postojala nikakva Bijela ili Velika Hrvatska, nego ni dolje na jugu nisu postojale Južna hrvatska kneževina i Sjeverna hrvatska kneževina sa središtem u Sisku. Autori me ipak demantiraju, jer u naslov poglavlja stavljaju riječi «Hrvatske kneževine u 9. stoljeću«, dočim se u tekstu ipak drže sklavinija kao pijani plota.

Priznanje Branimiru i je li Tomislav uopće bio kralj?

U doba kneza Trpimira ipak se u udžbeniku pojavljuje stanovita Primorska hrvatska, bez bližeg određenja. Dolaze zatim do Branimira, koji se dostojno spominje kao snažan knez, a ni prešućena ni Znamenita misa u Rimu, kada je papa blagoslovio Branimira, njegov narod i zemlju. Ipak se, eto, barem i posredno, spominje neki narod. Nakon te rečenice slijedi još jedna vrlo kratka, ali značajna: «To je bilo veliko priznanje Branimiru.» Sada se ne samo đacima, nego i površnim odraslim čitateljima otkriva nakana dvoje (ona i on) autora, dosljedno provedena od prve rečenice udžbenika: na bilo koji način, bilo kojim sredstvima, pa i razvidnim stupidnostima, prikriti prave dimenzije «skupine» i prikriti razvitak hrvatske države, omalovažavajući povijesne izvore, djela starijih i novijih hrvatskih povjesničara, te zdrav razum studenata.

Glede papina blagoslova, umjesto one kratke navedene rečenice, trebalo je đacima reći istinu: bilo je to priznanje nezavisne hrvatske kneževine, dakle nezavisne hrvatske države, i ujedno priznanje hrvatskoga naroda koji je definitivno ušao u zapadnoeuropski krug. A da je blagoslov godio i Branimiru, u to, naravno, ne sumnjam. Ferdo Šišić kaže vrlo jednostavno: «Kneževina Hrvatska oko 880. postade nezavisnom državom.» Suvremena povjesničarska bagaža, kao solunaška prethodnica, bježi od sintagme «hrvatska država» kao vrag od tamjana, ciljano, kako u malenih đaka ne bi probudila slutnju neprekinute hrvatske državnosti, te tako od njih stvorila «nacionaliste», što je pogubno u vremenu koje pod pokroviteljstvom USAID-a i hahaoa mora relativizirati sve što je na putu «Zapadnom Balkanu». Usput autori rečenog udžbenika prodaju djeci vrhunsku pismenost . Kada dolaze do kraljevstva, vele: «U doba Tomislava koji je vladao prvom polovicom 10. stoljeća, položaj Hrvatske ojačao je.»

Molim da malo zastanete i pročitate pozorno tu rečenicu, jer već dugo pokušavam uvjeriti idiote koji se bave osnovnim školama, da je umjesto sadašnje, dosadne, staromodne i priglupe osnovne škole, potrebno uvesti zanimljivu i (prije svega) komparativnu nastavu, da djeci bude zgodno i zabavno i da ostanu onakva kakva jesu, vedra i samosvojna: kakvu ih dajemo u školu, a iz škole izlaze turobna, mrzovoljna i srdita. Možda ona rečenica i nije najbolji primjer onoga što želim reći (bit će prilike za izlaganja ), ali autori, pišući hrvatsku povijest za đake na način blizak krivotvorenju, barem trebaju paziti na stol i temeljnu pismenost, što će olakšati posao i nastavnicima hrvatskoga jezika i biti na tragu moga komparativnog zahtjeva. Naime, nije Tomislav vladao prvom polovicom 10. stoljeća, nego u prvoj polovici 10. stoljeća (a i inače, polovicom toga stoljeća bio je odavno mrtav). A zadnji dio rečenice s pomakom «je» na sam svršetak, govori da autorima hrvatskoga udžbenika hrvatski ili nije materinski jezik ili ga ne osjećaju.

No, pustimo jezik, riječ je o Hrvatskom kraljevstvu iliti kraljevini. Autori udžbenika u cijelom tekstu o Tomislavu uporno izbjegavaju toga momka nazvati kraljem. Uvriježena godina Tomislavove krunidbe, 925., postala je u hrvatskoj tradiciji nespornom, te su tisuću godina poslije podizani milenijski križevi, a u Maksimir dovezena zemlja iz svih hrvatskih krajeva, itd. Sa stajališta opreznoga povjesnika, međutim, točno je da nema potvrda iz više nezavisnih izvora da je Tomislav okrunjen (ovjenčan) baš te godine. Šišić veli: «Tomislav se vjenča prvi za kralja hrvatskog», ali odbacuje Kukuljevićevo mišljenje da se, prema Dukljaninu, sretan slučaj zbio na Suvanjskom saboru 925. Ipak, Šišić prisnažuje: «Zacijelo se sada (nakon Tomislavovih ratnih uspjeha, op.a.) oko godine 925. Tomislav proglasi kraljem hrvatskim.»

Kada je tomu tako, autori su barem mogli napisati da je Tomislav postao hrvatskim kraljem oko 925., ali nisu. Đacima ta godina nije priopćena ni kao vjerojatna. Štoviše, u cijelom tekstu đak ni na jednom mjestu ne može pročitati da je Tomislav uopće bio kralj. Tek se veli da je Papa Ivan X u svojim pismima počeo nazivati Tomislava kraljem. Dakle, papa je znao ,a svi ostali, valjda uključujući i Tomislava, kao i autore udžbenika, o tome nisu imali pojma. Što je iza toga; i opet namjera suvremenih zapadnobalkanskih autora s imprimaturom hrvatskoga Ministarstva, da dovedu u pitanje postojanje Hrvatskoga kraljevstva u prvoj polovici 10. stoljeća. Odgovor odakle vjetar puše daje F. Šišić u jednoj fusnoti. Naime, nekoliko godina prije nego što je sjeo pisati «Pregled povijesti hrvatskoga naroda«, bio je otkrio don Frane Bulić ploču kraljice Jelene. Zato Šišić kaže:» Prije otkrića ove ploče bilo je naučnjaka (tako još i Kovačević i Jovanović) koji su sumnjali da je Tomislav bio kralj, ali poslije toga više ne može da bude sumnje u toj činjenici.» A, eto, «može da bude», kažu autori udžbenika.

Očito je da po njima ni kraljevi poslije Tomislava nisu baš bili kraljevi, sve do Držislava. Tek sada autori, već duboko u drugoj polovici 10. stoljeća, kažu da je «Držislav prvi hrvatski vladar za kojega znamo da je okrunjen.» Njega je, naime, «bizantski car…okrunio za kralja Hrvatske i Dalmacije». Trpimir Macan tek kaže da je (nakon ratnog saveza) Bizant «priznao Držislavu kraljevski naslov», što može (jedino) značiti da bizantski car nije svome partneru odricao pravo na kraljevski naslov. I tako u beskraj, uz napomenu da autori udžbenika posljednjega hrvatskog kralja nazivaju Petrom Snačićem, a ne Svačićem. Poznata su mi ta nagađanja iz mnogih izvora, no kada se u tradiciji ukorijenio Svačić, trebalo bi tako i postati, to više što su mnoga starija hrvatska prezimena, iz raznoraznih razloga, doživljavala promjene. Moglo bi se, naime, naći dokaza i za Frankapane i za Frankopane itd.

No, misle autori udžbenika, idemo đacima malo i tu zapapriti, možda budala izgovori Svačić pa dobije jedinicu . . Moram priznati da sam se umorio od razglabanja. Nakon svega ovoga (a tek je pred nama usaidhahaovska radionica) i ja se osjećam turobno, mrzovoljno i srdito, kao i većina đaka hrvatskih osnovnih škola. Ali ja se brzo regeneriram.

Hrvoje Hitrec

{mxc}