Između borbe za slobodu i optužbi za terorizam

Ne prođe dugo vremena, a da naši dežurni titoisti ne „nagaze“ na jednog ili više hrvatskih ratnih zapovjednika ili rodoljuba koji su u vrijeme bivše države svim sredstvima skretali pozornost na obespravljenost hrvatskog naroda, optužujući ih za terorizam i ratne zločine ili zločine u ratu. Posebno su im trn u oku Bruno i Zvonko Bušić, a zatim i zapovjednici iz Domovinskog rata. 

Bruno Bušić

Bruno Bušić bio je intelektualna perjanica hrvatskih proljećara koji su 1971. godine bili prisiljeni na političku emigraciju.

Punim imenom Ante Bruno Bušić (Donji Vinjani kraj Imotskog, 6. listopada 1939. – Pariz, 16. listopada 1978.) bio je istinski disident, novinar, književnik, povijesni istraživač, prognanik i politički vođa hrvatske emigracije. Zagovarao je postojanje demokratske, suverene i slobodne Hrvatske.

Kao sudionik Hrvatskog proljeća, na suđenju u jesen 1972. godine osuđen je na dvije godine zatvora, koje je izdržavao u Staroj Gradiški. Iz zatvora je izašao u prosincu 1973. godine, nakon čega je bio proganjan na razne načine te se nije mogao zaposliti. Krajem 1974. godine pretučen je u Dubrovniku, na Stradunu, od strane petnaestak nepoznatih osoba. S njim je bio Joseph Levy, student iz Jeruzalema, kojega nisu dirali. Taj su događaj promatrala i dva milicajca, no nisu ništa poduzeli. Bušić je podnio tužbu protiv dubrovačke policije, ali mu javni tužitelj na nju nije odgovorio.

Krajem rujna 1975. godine ilegalno je napustio SFRJ i otišao u Englesku, gdje je dobio politički azil. Nastanio se u Londonu. Bio je član uredništva časopisa Nova Hrvatska, za koji je i pisao, sve do travnja 1976. godine. Na izborima za II. Sabor Hrvatskog narodnog vijeća 1977. godine, s najvećim brojem glasova, izabran je na čelo Ureda za propagandu. U tom je svojstvu izdao i nekoliko brojeva Vjesnika HNV-a.

Na prolazu kroz Pariz, dok se pripremao za sastanak Izvršnog i Saborskog odbora HNV-a, ubijen je u atentatu koji je organizirala UDBA. Ubijen je u 23:20 sati, 16. listopada 1978. godine, u Parizu, u ulici Belleville 57. Iz zasjede su ga pogodila dva od pet metaka iz pištolja „Astra“ kalibra 7,65 mm. Ubio ga je plaćeni ubojica Službe državne bezbednosti (UDBA), zloglasne jugoslavenske tajne policije.

Pokopan je 23. listopada 1978. godine na poznatom pariškom groblju Père-Lachaise, uz nazočnost oko 1 200 Hrvata. Na nadgrobnoj ploči uklesani su stihovi Dobriša Cesarić iz pjesme „Trubač sa Seine“, na hrvatskom i francuskom jeziku

Zvonko Bušić

Na malo kojem hrvatskom domoljubu lomile su se povijesne silnice i interesi moćnika tako izravno kao na plećima Zvonka Bušića. Posljednje, a možda i najpotresnije stranice u svojoj knjizi Pisma iz tamnice: Politički progoni Hrvata posvetio mu je povjesničar Anđelko Mijatović.

Rođen je 1946. godine u zapadnohercegovačkom selu Gorici. Od rane mladosti nekoliko je puta kažnjavan jer se, kako je to kasnije opisivao, usudio izgovoriti ime svojega naroda. Kao mladić čvrsto je odlučio, neovisno o opasnostima i porazima, da će „sve svoje umne i tjelesne snage posvetiti hrvatskoj narodnoj stvari“. Od sredine šezdesetih godina našao se u iseljeništvu.

Na studiju u Beču upoznao je Julienne Eden Schultz, svoju, kako ju je često u pismima nazivao, vjernu Penelopu, koja će ga pratiti u svim životnim križevima. Vjenčali su se 1967. godine, a dvije godine kasnije u Zagrebu su izveli zapaženu „diverziju“: na Dan Republike, 29. studenoga, supruga Julienne s nebodera je na današnjem Trgu bana Josipa Jelačića bacala letke s protujugoslavenskim sadržajem, zbog čega je, i kao strana državljanka, odležala neko vrijeme u zatvoru.

Supružnici Bušić zajedno su s nekoliko hrvatskih političkih aktivista – Petrom Matanićem, Franom Pešutom i Slobodanom Vlašićem – u rujnu 1976. godine oteli putnički zrakoplov Boeing na uzletištu u New Yorku. Cilj im je bio tom akcijom natjerati američke i europske medije – zrakoplov je pritom preletio nekoliko europskih gradova, među kojima su bili London i Pariz – da objave sadržaj letaka napisanih na engleskom jeziku: „Apel američkom narodu“ i „Deklaraciju Glavnog stožera hrvatskih osloboditeljskih snaga“. Iako je zrakoplov sletio u Parizu te se nijednom od sedamdesetak putnika ništa nije dogodilo, prilikom deaktivacije eksplozivne naprave u New Yorku poginuo je američki policajac.

U suđenje se umiješala i jugoslavenska diplomacija, zbog čega je svih petero sudionika otmice dobilo drakonske kazne, koje su izdržavali u nekim od najstrožih američkih zatvora. Supružnici Bušić osuđeni su na doživotni zatvor, uz mogućnost pomilovanja, a ostali na trideset godina zatvora.

Dakako, Zvonka Bušića mi ne smatramo teroristom (to nije smatrao ni sudac u njegovu slučaju), no određeni krugovi to čine iako će ti isti krugovi izbjegavati takve kvalifiikacije za neke pojedince koji su nedvojbeno bili teroristi.

Iz zatvora je Julienne Bušić izišla 1989. godine, a Zvonko tek 2008. godine. Američka politika, očito pod utjecajem srpskih i ruskih moćnika, ne samo da Zvonku nije skratila kaznu, nego ju je produžila za tri godine. Nije pomogla ni činjenica da je stvorena suverena Republika Hrvatska, koju su SAD 1992. priznale i s njom uspostavile pune diplomatske odnose.

Žrtva Zvonka Bušića jedinstven je primjer u suvremenoj povijesti. Nakon izlaska iz zatvora vratio se u Hrvatsku, no razočaran političkim prilikama počinio je samoubojstvo 2013. godine u obiteljskoj kući u Rovanjskoj. Njegov su lijes na zagrebačkom Mirogoju ispratile tisuće hrvatskih branitelja, ali i „običnih građana“, svjesnih težine njegove žrtve za domovinu Hrvatsku.

Julienne Eden Bušić

Poseban je „slučaj“ Zvonkova supruga, Julienne Eden Schultz (Oregon, 1948.). Upoznali su se na studiju u Beču i vjenčali 1967. godine. Profesorica je njemačkog jezika i jezikoslovlja, književnica i prevoditeljica.

Julienne je slijedila muža u dobru i zlu. Zajedno s njim bila je osuđena na doživotni zatvor, kasnije pomilovana, ali je odležala 13 godina. Godine 1989., nakon izlaska iz zatvora, a potom i nakon stjecanja hrvatske neovisnosti, došla je u Hrvatsku. Ostala je vjerna bračnim zavjetima tijekom cijele muževe robije, što je također jedinstven slučaj.

Kao pripadnica srednjeg staleža mogla je mirno živjeti u SAD-u, bez egzistencijalnih problema, no izabrala je Hrvatsku, savladala hrvatski jezik, napisala više nagrađivanih knjiga i postala članica Društva hrvatskih književnika. Julienne Bušić nalazi se, na neki način, u ravnini s ratnim herojem, Francuzom Jeanom Michelom Nicolierom, s tom razlikom što je ona preživjela, ali je za Hrvatsku robovala 13 godina, a potom nastavila živjeti do danas u „Platonovoj špilji“. Danas živi sama, bez potomstva, vjerna muževoj uspomeni i njegovim idealima. Njezin je gotovo cijeli život postao robija, ili polurobija. Jesmo li je zaslužili?

Ne kanim braniti sisačkog heroja, generala Brodarca, legendarnog ratnika, generala Bobetka, mladog ratnika koji je vođen domoljubljem krenuo u rat protiv agresora, da bi završio na optuženičkoj klupi, generala Norca, kreatora obrane Osijeka iz kojega je polovica žitelja pobjegla, generala Glavaša, kao ni naše haške optuženike, koje titoisti uzimaju na zub, pišući laži o ljudima koji se ne mogu sami braniti, a kojima svi možemo zahvaliti što imamo slobodnu državu. Postojanje slobodne Republike Hrvatske njihova je najbolja obrana.

Kada se razbacujemo etiketama „terorist“ i „ratni zločinac“, budimo oprezni. U vrijeme komunizma, Drugog svjetskog rata i poslijeratnog Titova socijalizma, komunističkim revolucionarima i borcima protiv kolonijalizma i neokolonijalizma terorizam je često bio tretiran kao nešto samorazumljivo, pa čak i kao kompliment, te su bili slavljenI nakon uspješno izvedenih akcija. To se opravdavalo „revolucionarnom borbom protiv klasnog neprijatelja“ i „revolucionarnom pravdom“.

Neki od njih kasnije su dobili i Nobelovu nagradu za mir, poput izraelskog premijera Menachema Begina i palestinskog lidera Yassera Arafata.

Pa počnimo od Begina.

Menahem Begin

Begin, Menahem, izraelski političar (Brest-Litovsk, Rusija, danas Brest, Bjelorusija, 16. VIII. 1913. – Tel Aviv-Jafa, 9. III. 1992.). Za vrijeme studija prava u Varšavi pridružio se cionističkom omladinskom pokretu Betar, a 1938. postao njegov vođa. Pred njemačkom vojskom sklonio se 1939. u Vilnius. Godine 1940. sovjetske vlasti deportirale su ga u Sibir, odakle se kao poljski državljanin izvukao 1941. te pristupio poljskoj vojsci formiranoj u SSSR-u, s kojom je 1942. došao u Palestinu, gdje je postao član vojne cionističke organizacije Irgun Zvai Leumi, kojoj je bio zapovjednik od 1943. do 1948. godine. Uhićivan je zbog antibritanske djelatnosti i terorističkih akcija.

Godine 1942. stupio je u Irgun (poznat i kao Etzel), a 1943. postao njegov vođa. Bio je odgovoran za postavljanje bombe u jeruzalemski hotel Kralj David, koji je u to vrijeme bio britansko administrativno i vojno sjedište, pri čemu je ubijena 91 osoba. Britansko administrativno sjedište za „Obvezatnu Palestinu“ bilo je smješteno u južnom krilu tog hotela. Židovi su ga bombardirali u terorističkom napadu 22. srpnja 1946. godine. Napad su izvele militantne desničarske cionističke podzemne organizacije Irgun tijekom židovske pobune. Ubijena je devedeset i jedna osoba različitih nacionalnosti, uključujući Arape, Britance i Židove, a 46 ih je ozlijeđeno.

Hotel Kralj David bio je mjesto središnjih ureda britanskih mandatnih vlasti Palestine, prvenstveno Tajništva Vlade Palestine i Zapovjedništva britanskih oružanih snaga u Palestini i Transjordaniji. Kada je Begin planirao napad, imao je suglasnost Hagane, glavne židovske paravojne skupine u Palestini, iako je, bez znanja Irguna, ta suglasnost povučena do trenutka provedbe operacije. Glavni motiv bombardiranja bio je uništiti dokumente koji su inkriminirali Židovsku agenciju u napadima na Britance, a koji su pribavljeni tijekom Operacije „Agatha“, poznate u Izraelu kao „Crna subota“ – niz racija mandatnih vlasti.

Bio je to najsmrtonosniji napad usmjeren na Britance tijekom mandatne ere (1920. – 1948.). Prerušeni u arapske radnike i hotelske konobare, članovi Irguna postavili su bombu u podrum glavne zgrade hotela, u čijem se južnom krilu nalazilo Tajništvo Mandata i nekoliko ureda britanskog vojnog stožera. Eksplozija je uzrokovala urušavanje zapadne polovice južnog krila hotela. Neki od smrtnih slučajeva i ozljeda dogodili su se na cesti ispred hotela i u susjednim zgradama.

Irgunova radijska mreža objavila je da će žaliti za židovskim žrtvama, ali ne i za britanskima. To je objašnjeno tvrdnjom da Britanija nije žalila za milijunima Židova koji su umrli u nacističkom Holokaustu. Nije izraženo kajanje za najveću skupinu žrtava – arapske poginule.

Godine 1948. Begin je bio u središtu afere oko prebacivanja Irgunova oružja u Izrael, što je završilo potapanjem broda Altalena u paljbi koju je naredio premijer David Ben-Gurion. Irgun je zajedno s podzemnom skupinom Lehi (poznatom i kao „Sternova grupa“) bio široko osuđivan od velikog broja Židova, osobito od strane Ben-Guriona, kao teroristička organizacija. Izraelska vlada raspustila ih je ubrzo nakon osnivanja države Izrael.

Velika Britanija nije ga službeno optužila za smrt velikog broja ljudi. Napad nije promijenio britanski stav prema angloameričkom sporazumu o Palestini, koji je tada bio u završnoj fazi. U pismu od 25. srpnja 1946. premijer Attlee napisao je američkom predsjedniku Harryju Trumanu: „Siguran sam da ćete se složiti da nehumani zločin počinjen u Jeruzalemu 22. srpnja zahtijeva najsnažniju akciju protiv terorizma, ali s obzirom na patnje nevinih židovskih žrtava nacizma, to nas ne bi trebalo odvratiti od uvođenja politike osmišljene da donese mir u Palestinu uz najmanje moguće odgađanje.“

Na događajima povodom 60. godišnjice napada, Benjamin Netanyahu, tadašnji predsjednik Likuda i vođa oporbe, u Knesetu je izrazio mišljenje da je bombardiranje bilo legitiman čin s vojnom metom, razlikujući ga od čina terora usmjerenog protiv civila.

U prosincu 1947., odmah nakon glasovanja o podjeli u UN-u, izbio je građanski rat 1947.–1948. u mandatnoj Palestini između Židova i Palestinaca. Najkontroverznija operacija Irguna u tom razdoblju bio je napad na arapsko selo Deir Yassin, u kojem je ubijeno više od stotinu seljana, uključujući žene i djecu, a stradala su i četiri napadača. Događaj je kasnije postao poznat kao masakr u Deir Yassinu, iako su izvori Irguna i Lehija poricali da se radilo o masakru. Begin je također više puta prijetio da će proglasiti neovisnost ako Židovska agencija to ne učini.

Masakr u Deir Yassinu dogodio se 9. travnja 1948. godine, kada su cionističke paravojne formacije napale selo u blizini Jeruzalema, ubivši, prema izvorima, najmanje 107 palestinskih arapskih seljana, uključujući žene i djecu. Napad su prvenstveno izvele skupine Irgun i Lehi, uz podršku Hagane i Palmacha. Masakr je izvršen unatoč tome što je selo pristalo na pakt o nenapadanju. Taj događaj postao je središnji dio Nakbe („katastrofe“), odnosno protjerivanja palestinskog stanovništva 1948. godine.

Ujutro 9. travnja snage Irguna i Lehija ušle su u selo iz različitih smjerova. Cionistički militanti ubijali su seljane, uključujući žene i djecu, koristeći vatreno oružje i ručne granate, dok su sustavno čistili selo kuću po kuću. Haganah je izravno podržala operaciju, osiguravajući streljivo i pokrivajuću vatru, a dva odreda Palmacha ušla su u selo kao pojačanje. Nekoliko seljana bilo je zarobljeno i vođeno u paradnom hodu kroz zapadni Jeruzalem, nakon čega su pogubljeni.

Uz ubojstva bilo je i pljački, a moguće su i pojave sakaćenja i silovanja. Desetljećima se vjerovalo da je ubijeno 254 palestinska Arapa, no noviji podatci govore o oko 110 poginulih. Do kraja operacije svi su seljani protjerani, a Haganah je preuzela kontrolu nad selom. Godine 1949. Izraelci su ponovno naselili selo, pretvorivši ga u dio naselja Givat Shaul.

Vijest o ubojstvima u Deir Yassinu brzo se proširila, potičući strah među Palestincima diljem zemlje i navodeći mnoge da napuste svoje domove u iščekivanju daljnjeg nasilja nad civilima od strane napredujućih židovskih snaga. Masakr je uvelike ubrzao protjerivanje i bijeg Palestinaca 1948. godine te ojačao odlučnost arapskih vlada da interveniraju, što su i učinile pet tjedana kasnije, započevši, neodgovorno i nespremno, arapsko-izraelski rat 1948. godine.

Hagana je javno osudila masakr, okrivljujući za njega Irgun i Lehi, a Židovska agencija za Palestinu (de facto vlada), koja je kontrolirala Haganu, poslala je jordanskom kralju Abdullahu pismo isprike, koje je on odbio, smatrajući ih odgovornima. Četiri dana nakon masakra u Deir Yassinu, 13. travnja, došlo je do odmazde na medicinski konvoj za bolnicu Hadassah na brdu Skopus u Jeruzalemu. Napad je završio masakrom u kojem je ubijeno 78 Židova, od kojih je većina bila medicinsko osoblje.

Materijal u izraelskim vojnim arhivima koji dokumentira masakr u Deir Yassinu i dalje je klasificiran i nedostupan za historiografska istraživanja.

Deir Yassin bilo je palestinsko arapsko selo s nekoliko stotina stanovnika, svi muslimani, koji su živjeli u 144 kuće. Međunarodni odbor Crvenog križa izvijestio je da je bilo oko 400 stanovnika; Yoav Gelber navodi 610, pozivajući se na podatke britanskih mandatnih vlasti; Beginov biograf Eric Silver procjenjuje broj između 800 i 1000, dok Walid Khalidi navodi oko 750 stanovnika. Prema većini izvještaja, seljani su živjeli u miru sa svojim židovskim susjedima, osobito onima u Givat Shaulu, od kojih su neki navodno pokušali pomoći seljanima tijekom napada Irguna i Lehija.

(Pisac ovih redaka imao je priliku posjetiti mjesto na kojem se nalazilo palestinsko selo Deir Yassin.)

Nakon osnivanja Izraela (1948.), Begin je od 1949. bio zastupnik u Knesetu, na čelu stranke Herut (Sloboda), koju je utemeljio i koja je djelovala u oporbi do 1967., kada je ušao u vladu nacionalnog jedinstva kao ministar bez lisnice (do 1970.). Suosnivač je 1973. i lider koalicije Likud, koja je pobijedila na izborima 1977., nakon čega je izabran za premijera.

Potpisao je sporazume u Camp Davidu (17. IX. 1978.) i mirovni ugovor u Washingtonu (26. III. 1979.), kojima je okončan sukob između Izraela i Egipta. Nakon izraelske (terorističke, op. a.) invazije na Libanon (1982.), koja je uzrokovala mnogobrojne civilne žrtve u logorima Sabra i Šatila, pod pritiskom javnosti podnio je ostavku 1983. godine. Zajedno s egipatskim predsjednikom Anwarom Sadaton dobio je Nobelovu nagradu za mir 1978. godine.

Neka se sada netko od naših „crvenih korifeja“ usudi napisati kako je nobelovac, Menachem Begin, bio ratni zločinac, terorist i vođa djelatne terorističke organizacije! Ili je bio borac za slobodu i državu svoga naroda, pri čemu se služio svim raspoloživim sredstvima?

Garry Adams

Je li Garry Adams, lider Sinn Féina, irskog nacionalnog pokreta, političkog krila IRA-e i ljevičarske republikanske stranke, zaslužan za mirovni sporazum s Vladom Ujedinjenog Kraljevstva, terorist? Kao i cjelokupna organizacija? A u borbi za izdvajanje Irske iz sastava Velike Britanije služili su se i terorom!

El-Golani

Je li Ahmed Hussein al-Sharaa (rođen 29. listopada 1982.), također poznat pod ratnim imenom Abu Mohammad al-Julani, od 2024. predsjednik Arapske Republike Sirije, kao takav priznat od svijeta – terorist i ratni zločinac? Riječ je o bivšem zapovjedniku pobunjeničke postrojbe Hayat Tahrir al-Sham (HTS), koja se borila protiv legitimne vlade u Damasku i obilno primjenjivala metode terora.

Tko bi se danas usudio Nj. E., predsjednika Sirije Ahmeda Husseina al-Sharuu nazvati terorističkim vođom ili bivšim ratnim zločincem?

Đuro Vidmarović