Ne želim biti ravnodušan (I.)

Naš istaknuti vojni analitičar, Igor Tabak, ustvrdio je 21. studenoga 2025. godine: „Donald Trump je potpisao kapitulaciju Ukrajine, Europe i NATO saveza! Ovo je mirovni plan kojim opet Rusija traži sve.“

„Plenković se javio iz Angole: ‘Nagrađivanje agresora ne može biti temelj mira. Mir u Ukrajini ne može se graditi nagrađivanjem agresora jer bi time bila narušena i sigurnost Europe te temeljna načela međunarodnog prava', objavio je na X-u hrvatski premijer Andrej Plenković, koji u Luandi sudjeluje na summitu EU-Afrika“. (Jutarnji list, 24. 11. 2025.)

„Trump je pak poručio da je početna verzija bila tek ‘koncept‘, a ne pravi plan. Usto, Bloomberg je objavio transkript navodnog razgovora iz listopada između Witkoffa i Putinova savjetnika Jurija Ušakova, u kojem se spominju teritorijalni ustupci Ukrajine. Trump je to komentirao riječima da je riječ o ‘standardnim pregovorima‘, iako autentičnost transkripta nije potvrđena. (…)

Na kraju dana, stigla je i vijest da je američki predsjednik odustao od svog ranije postavljenog roka u četvrtak (27. XI. 2025, op.a.) da Ukrajina pristane na mirovni plan koji podupiru SAD, rekavši da je ‘rok za mene kada sve bude gotovo (…).

Trump je rekao da američki pregovarači napreduju u razgovorima s Rusijom i Ukrajinom te da je Moskva pristala na neke ustupke.“ (Večernji list, 26. 11. 2025.)

Ako to jasno protumačimo - ruski uvjeti, a oni su sadržani u razlozima agresije još prije tri i pol godine, jedini su o kojima će se razgovarati. Ukrajina je tu samo strana koja se mora suglasiti s tim i podčiniti se ili se rat nastavlja. Putin ne želi mir, on želi nastavak rata jer bez rata više ne može funkcionirati, a bez obzira na nevjerojatno sporo napredovanje njegovih snaga i uz goleme gubitke, on misli da će jednom, pa kada god, trijumfalno ući u Kijev. I ponovimo, Putin se ne će zadovoljiti s 20 posto Ukrajine, a da mu ostalih 80 posto izmakne iz ruke, on želi obratno - najmanje 80 posto Ukrajine.

„No, kakvom miru - onome koji odgovara Putinu, dokida Ukrajinu kao suverenu državu i ugrožava u konačnici sigurnost Europe. Nema pravednog mira u kojem Ukrajina postaje ruska provincija, a Europa pod stalnom sigurnosnom prijetnjom Rusije koja bi se osvajanjem Ukrajine osokolila za daljnje razorne ratne 'pothvate'. (…) Je li zbilja rješenje samo onaj 'mir' koji, kako kaže Sergej Lavrov, 'odgovara Rusiji', a koji zapravo dokida Ukrajinu kao neovisnu državu i prijeti sigurnosti Europe?“ (Jutarnji list, 27. 11. 2025.)

***

Pročitao sam početnu varijantu tog nesretnog plana koji je po intenciji opasno sličan Münchenskom sporazumu (njem. Münchner Abkommen), a kojim su sporazumom tadašnje europske demokratske sile, Velika Britanija i Francuska, pokušavale riješiti tzv. Sudetsku krizu i sačuvati mir zadovoljavajući Hitlerove okupacijske namjere. Ugovor je potpisan u Münchenu 29. rujna 1938. godine. Kako bi zadovoljile i udobrovoljile Hitlera zapadne su države prisilili Čehoslovačku na prihvaćanje okupacije Sudeta, premda je to bio dio njezinog državnog teritorija i poništavao njezino međunarodno pravo na teritorijalni integritet.

Ubrzo nakon ovog sporazuma, uslijedio je Pakt Ribbentrop-Molotov (njem.: Hitler-Stalin-Pakt) ili kako se službeno zvao Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika. Bio je to značajan sporazum o vojnoj i gospodarskoj suradnji između Njemačkog Reicha i Sovjetskog Saveza. Potpisali su ga 23. kolovoza 1939. godine u Moskvi sovjetski ministar vanjskih poslova Vjačeslav MIhajlovič Molotov i njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop. Rezultat ovog pakta biti će okupacija, a zatim i podjela nezavisne države Poljske.

Na žalost, ili na sreću, iz obavještajnih izvora „procurila“ je obavijest kako je američki diplomat, u ime predsjednika Trumpa, u Moskvi pisao plan onako kako je Putinu odgovaralo. Kažu kako je plan izvorno napisan na ruskom jeziku. Ruski samodržac ponizio je američkog kolegu i još jednom potvrdio svoje velikoruske nacionalističke osvajačke planove. Sada je jasno tko je prijetnja Europi i svjetskome miru, tko slijedi povijesnu zabludu njemačkog „Rolfija“. Na žalost, zapadna demokracija nema na političkoj sceni snažnu ličnost poput Sir Winstona Leonarda Spencera Churchila. Američkom predsjedniku bliža je politička pragma bivšeg prvog ministra Ujedinjenog Kraljevstva, Nevillea Chamberlaina.

Činjenica da velike sile stvaraju plan koji predviđa žrtvovanje jedne suverene države, konkretno Ukrajine, u korist moćnog nacional-agresorskog susjeda, upozorava svekoliku slobodoljubivu javnost Europe, ali i cijeloga svijeta, na de facto sumrak Povelje OUN-a i međunarodnog prava. Isto kao i 1939. godine, na djelu je i zadovoljavanje agresora, a žrtvovanje zemlje izložene agresiji, ponovo s uvjerenjem kako će se na taj način sačuvati svjetski mir jer će agresor biti zadovoljen i podmiren. Kao razbješnjela zvijer. Predloženi Putin-Trumpov (a može i obratno) plan o završetku agresije na Ukrajinu ponavlja povijesnu situaciju kakva je dovela do Münchenskog sporazum. Ponovo neki moćni političari povijest ne shvaćaju kao učiteljicu života. Ako uopće išta znadu o povijesti, historiografiji i filozofiji povijesti.

***

Kao bivši veleposlanik RH u Ukrajini, ali i kao čovjek koji vjeruje kako naša civilizacija može opstati jedino uz poštivanje Povelje OUN-a, KESS-a i svih dokumenta koje su države potpisale kako bi se izbjegli ratovi, te biološke i klimatske kataklizme, usuđujem se upozoravati, prekorijevati i moliti. Ne želim biti preuzetan, a najmanje narcisoidan i kazati kako sve znadem o toj problematici, ali kao bivši visoki diplomat, kao povjesničar po struci i književnik po vokaciji, dajem si za pravo, bar pojednostavljeno učiteljski upozoriti na politički negativne procese koji su u tijeku i upozoriti na posljedice. Rekoh i ozdravih dušu svoju (Psalmi 85:8 ). Kao pripadnik maloga naroda koji je krvavo izborio svoju nacionalnu i državnu slobodu, smijem biti solidaran sa svim narodima koje ugrožavaju moćniji susjedi i agresivne velike sile. Povijest nas uči još od antičkih vremena kako popuštanje agresoru zadovoljavanjem njegovih početnih zahtjeva, s uvjerenjem kako se time čuva mir, nikada nije dalo željene rezultate. Kada se osjeti superiornim, agresor koristi slabosti protivnika kako bi ostvario svoje, ako je moguće, optimalne ciljeve. U antici su imali vrlo jezgrovitu poslovicu: VAE VICTIS“ – u značenju „jao poraženima“, uz kasnija dodavanja: svijet pobjedničku državu slavi, bez obzira bio agresor ili ne, a poraženi narod i njegovu razorenu zemlju i uništenu državu, bez obzira što je žrtva agresije – sažalijeva. I svijet ide dalje. Tako smo došli i u 20. stoljeće, stoljeće velikih tehničkih i tehnoloških otkrića, neviđenog napretka znanosti, na žalost stavljene u funkciju jačanja oružane sile ekonomski moćnih država. Stigli smo u stoljeće koje je baštinilo velike umove u filozofiji, književnosti i umjetnosti, što je paradoks naše civilizacije, ali i ljudskog roda. U isto vrijeme kršćanstvo kao stožerna duhovna i moralna snaga i čimbenik međuljudske solidarnosti, ubrzano je gubilo poziciju i utjecaj jer Kristovo učenje o ljubavi čovjeka prema čovjeku, o kajanju i oprostu, o zaštiti slabijih od svih oblika agresije i zločindbe, moralo je izgubiti snagu u naletu materijalističkih i agresivnih političkih ideologija, potpomognutih „racionalnim“ i inim filozofijama, političkim teorijama i filozofemima. Svijet se vratio na teoriju velikog engleskog nekršćanskog filozofa Thomasda Hobbesa: bellum omnium, contra omnes, odnosno rata svih protiv sviju. (Thomas Hobbes (5. travnja 1588. - 4. prosinca 1679.) bio je engleski filozof, najpoznatiji po svojoj knjizi „Levijatan“ iz 1651., u kojoj izlaže utjecajnu formulaciju teorije društvenog ugovora. Smatra se jednim od utemeljitelja moderne nekršćanske političke filozofije. Bellum omnium contra (in) omnes /lat., rat svih protiv svih; izreka Th. Hobbesa koja ilustrira »naravno« stanje ljudske zajednice, a uz drugi njegov aforizam homo homini lupus /čovjek je čovjeku vuk) i stanje građanskog društva toga doba, odn. bespoštednu konkurenciju i stalnu borbu individualističkih interesa pojedinaca, zbog kojih je ljudska zajednica podvrgnuta jednoj političkoj volji.)

Umjesto Boga kao djelitelja pravde i kreatora ljudskog morala, političari i služeći im teoretičari vratili su kotač povijesti unazad i aktualizirali učenje grčkog antičkog filozofa Protagore: „ČOVJEK JE MJERILO SVIH STVARI – POSTOJEĆIH DA JESU, A NEPOSTOJEĆIH DA NISU“, te pojednostavljenom učenju njegovog sunarodnjaka Heraklita: RAT JE OTAC SVEMU, SVEMU KRALJ…

(Protagora iz Abdere, oko 480. pr. Krista - oko 410 pr. Krista, grčki filozof, predsokratovac, Platon je u svom dijalogu „Protagora“ ustvrdio da je on izumio ulogu profesionalnog sofista, odnosno "učitelja vrline".)

(Heraklit Efežanin, 535. pr. Krista-475. pr. Krista, grčki je predsokratovac. On je smatrao da su upravo suprotnosti i proturječnosti među pojavama dokaz njihove stvarnosti, jer ništa ne ostaje isto nego se sve mijenja ili postaje. Rat je otac svih stvari (ne oružani rat), nego sukob među suprotnostima. Rat kao suprotstavljenost, sukob različnosti i suprotnosti temelj su svijeta. „Vatra živi od smrti zraka, a zrak živi od smrti vatre; voda živi od smrti zemlje, zemlja od smrti vode». Dva su procesa kojima se vatra pretvara u sve. Put naniže – rat, borba, potreba. Put naviše – sloga, mir, sitost.)

Umjesto učenja sv. Augustina o Državi Božjoj, reaktualizirano je Platonovo učenje o Državi u kojoj je pravedna ona vlast u kojoj vladaju mudri ljudi jer za to imaju tobože duševne predispozicije. Iz tih učenja proizašli su diktatori, neljudske političke teorije i pseudofilozofije, militarizacije, genocidni osvajački ratovi i beskrajna stradanja milijuna ljudi. Platonova „pećina“ postala je pakao za većinu ljudske populacije.

(Sveti Augustin (Aurelije Augustin /lat.: Aurelius Augustinus Hipponensis), Tagasta, 13. studenoga 354. - Hippo, 28. kolovoza 430., bio je najutjecajniji antički kršćanski mislilac čija je misao značajno prožela zapadnu filozofiju i kršćansku teologiju. Svetac je Rimokatoličke Crkve i teološki autoritet. Njegov način gledanja na grijeh, milost, slobodnu volju i spolnost teško se mogu zaobići. Najpoznatije djelo su mu „Ispovijesti“ (lat. Confessiones), duhovno-filozofska autobiografija prepričana u prvome licu. Jedan je od četiri velika latinska crkvena oca, uz sv. Ambrozija, sv. Jeronima i sv. Grgura Velikoga. Osim toga bio je književnik, glazbeni teoretičar, teolog, i jedan od najutjecajnijih kršćanskih učitelja.)

(Platon, Atena, 428. pr. Krista - Atena,347. pr. Krista, izuzetno utjecajan grčki filozof, idealist, Sokratov učenik, Aristotelov učitelj i osnivač Akademije. Tvrdio je da u materijalnom svijetu vidimo samo sjene svijeta ideja. To je Platon opisao u svojoj poznatoj slici špilje u djelu „Država“. Naime, Platon je opisao čovječanstvo kao skupinu ljudi u mračnoj špilji. Iza njih je otvor iz kojeg dolazi svjetlost. Ta svjetlost baca sjene na zid u koji ljudi gledaju. Kako vani ljudi možda nose neke stvari (kutije, na primjer), sjene koje su na zidu daju ljudima pogrješan dojam o vanjskom svijetu - ljudi s kockastom glavom (nepoznavanje svijeta ideja). Ponekad se netko iz skupine odvoji i izađe iz špilje, međutim, jaka svjetlost ih zaslijepi (zbog tame u kojoj su živjeli) i oni u strahu trče nazad u špilju. Naš hrvatski Mandela, Zvonko Bušić u oproštajnom pismu prije suicida usporedio je hrvatsko društvo koje je zatekao nakon 33 godišnjeg logora u SAD-u, s Platonovom špiljom, a u takvoj „špilji“ život nema smisla.)

Kako rekoh, u 20. stoljeću s jedne strane imamo neviđeni uzlet znanosti i snage ljudske spoznaje prirodnih procesa, a s druge, odbacivanje savjesti kao bitnog mjerila ljudske samobitnosti i transcendentalnosti. Bog i Dekalog se u vodstvima mnogih država i u učenju istaknutih filozofa, politologa i sociologa zabacuje kao Stvoritelj univerzuma. I nije onda čudo što je u SAD-u robovlasništvo ukinuto tek 1865. godine, što su Ujedinjeni narodi donijeli Deklaraciju o ljudskim pravima kojom se zabranjuje ropstvo i trgovina ljudima, tek 1948. godine, da je tek 1950. proglašena Europska konvencija o zaštiti temeljnih ljudskih prava u kojoj stoji: "Nitko se ne smije držati u ropstvu ili ropstvu sličnom odnosu. Nitko se ne smije siliti na prisilan ili obvezatan rad." Ali niti jedan međunarodni forum nije se usudio osuditi Sovjetski Savez koji je uveo, zapravo obnovio pod novim izgovorom, robovski rad u svojim koncentracijskim logorima poznatima pod kraticom GULAG-i. Ostatci toga još žive u današnjih ruskim logorima za političke neistomišljenike. Što više, svi su se ljevičari divili sovjetskoj, odnosno Staljinovoj snažnoj industrijalizaciji i elektrifikaciji, zabacujući činjenicu da su to gradili robovi kao politički zatočenici, od kojih je većina u logorima ubijena ili preminula zbog neljudskih uvjeta života. Na sreću, Hitlerove logore smrti s robovskom radnom snagom, međunarodna je zajednica osudila. Međutim, ti su logori nestali 1945., a sovjetski su trajali i bujali sve do Gorbačovljeve perestrojke.

Navedeno Parmenidovo i Platonovo učenje, traje još uvijek uz pomoć rastućih bezbožničkih političkih manipulacija pretvorenih u razne oblike dinastičkih, bilo nasljednih, bilo partijskih, diktatura, kao što su one u Osmanskom Carstvu, Ruskome Carstvu, Njemačkom Carstvu, etc. Tu su i tzv. socijalističke revolucije koje su završavale strašnim, često genocidnim diktaturama čiji su lideri bili uglavnom neškolovani zli ljudi, ljudi bez savjesti i čovjekoljublja, ili njihovi klonovi, tzv. revolucionarni sljedbenici, uglavnom propali studenti, kao npr. Adolf Hitler, propali student, Lenjin, propali student, Staljin, propali student Mussolini, propali student, Josip Broz, šloser, Ceauşescu, krojač, Mao Ce Tung, bez obrazovanja, Enver Hoxha, propali student, Pol Pot, propali student, Ho Ši Min, propali student, Fidel Castro, propali student, Kim Jong Un, ne zna se kakvu je školu završio i je li uopće završio, afganistanski vođa Hibatullah Akhundzada je mula s vjerojatno srednjom vjerskom školom, Lukašenko, poljoprivrednik kolhoznik. Da ne govorim o afričkim, južnoameričkim i arapskim krvoločnim vojnim ili civilnim diktatorima koji su svoje odradili svoju krvavu povijesnu ulogu, kao npr. Idi Amin u Ugandi, Bokasa u Centralnoafričkoj Republici, Mengisu Haile Mariam u Etiopiji, poživinčeli lideri u Ruandi, Liberiji, Siera Leoneu, Obali Bjelokosti, burmanski krvoločni generali-pučisti, sudanskim ratnim zločinima ovjenčsni generali, političko terorističko vodstvo Eritreje, arapski diktatori zvani šeici, emiri, sultani, predsjednici, među kojima je najkrvoločniji bio samozvani kalif Abu Bakr al-Bagdadi, pravim imenom Ibrahim Auad Ibrahim Ali al-Badri al-Samarai, islamski teolog-krvolok, etc. Zatim su tu i subsaharski krvožedni „lideri“ koji se okreću koljačkom islamskom pokretu „Islamska država“, predsjednici azijskih država iz sastava bivšeg SSSR-a...Turkmenistan, Kurgistan, Tadžikistan…

Đuro Vidmarović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.