Osvrt na zbirku Bećarske i slične pjesme iz Pleternice, Broda i okolice

U veljači 2024. primio sam rukopisnu zbirku Dragutina Pavličevića: Bećarske i slične pjesme iz Pleternice, Broda i okolice. Velikim odnosno krupnim slovima naš poznati povjesničar, koji umirovljeničke dane provodi u jednom od zagrebačkih domova za umirovljenike, napisao mi je upute i molbu da zbirku koju planira objaviti popratim i svojim mišljenjem. Veličina slova i njihov oblik otkrivali su u kojoj je mjeri oštećen Pavličevićev vid, što je samo po sebi tragično. Međutim, njegova radinost i kreativnost pobjeđuju zdravstvene tegobe koje su ga snašle i on stvara dalje. To nisu više znanstvena djela koja nastaju u arhivima dugotrajnim istraživanjem arhivske građe, već literarni i memoarski zapisi koji mu omogućavaju u postojećim uvjetima živjeti kao kulturno prosvjetni djelatnik. U navedenom pismu Dragutin Pavličević piše između ostaloga: „Dovršio sam tekst potkraj 2018., ali su mi obitelj i neki prijatelji rekli da to može ići tek poslije Mirogoja. Nakon pet godina odležavanja prilike su se promijenile zahvaljujući županici Jozić i Muzeju bećaraca u Pleternici i povećanom zanimanju javnosti. Taj je Muzej spoj materijalnog i duhovnog i kao takav je bio događaj godine u hrvatskoj kulturi za 2023. godinu. To je zapazio i kolega Botica koji je obaviješten da bude treći član povjerenstva za doktorat u Beču i napisao vrlo pohvalnu recenziju. To me je ponukalo da promijenim naslov Slavonske bećarske pismice u Bećarske i slične pjesmice iz Pleternice, Broda i okolice. Tu je Pleternica s muzejom i D. P. kao kadrom te Brod s UNESCOM i tri autora u fokusu.

Moj uz D. P. i Pleternički je zato što sam počasni građanin i Zmaj Pleternički, a tako se odvajam od povjesničara.

Ono „slične“ je zbog X. dijela gdje nisu samo deseterci ni bećarci.

Kao najstariji uz Aralicu živih matičara ponudio bih to Matici gdje sam 1961. objavio „Na vratima Požeške doline“. Uz tebe će i Botica proći!? Kao honorar i dar dostavit ću ti moju P. H. IV izdanje na koju je kao na Bibliju prisegao Bandek kao Zmaj od Kam. Vrata.

Spasiba tavarišć.“

Dragutin Pavličević: Bećarci. Zbirka pučkog pjesništva iz Požege, Pleternice, Broda i okolice. Priredio Zdravko Ronko. Nakladnik: Akademija za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Osijek-Požega, 2025.

Nakon pisma u posebnom fasciklu Pavličević je priložio (vjerojatno kao dio naslovnice: „Kazalo, Uvod, Predgovor“). Slijedi, očito već otisnuti tekst na kojem stoji: Dragutin Pavličević Pleternički: „Slavonska bećarska pismarica“. Ispod toga rukom je ogromnim slovima dodao: „Ovo mijenjati u novi naslov. Vidi“. Pri dnu je navedeno: „Zagreb, jesen 2017.“

Dragutin Pavličević: Bećarci. Zbirka pučkog pjesništva iz Požege, Pleternice, Broda i okolice. Priredio Zdravko Ronko. Nakladnik: Akademija za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Osijek-Požega, 2025.

Ova datacija kazuje kako je prvotni rukopis bio u ovo vrijeme spreman za objavljivanje, međutim zbog pandemije autor je to odgodio, ali je tijekom tih godina na tekstu radio, i zapravo, pretvorio ga u novu predmetnu cjelinu. Ta nova cjelina nosi naslov „Bećarske i slične pjesmice iz Pleternice, Broda i okolice“, Zagreb, 2024.

Autor je rukopisu priložio i kazalo u kojem je naveden raspored uvrštavanja pjesama, odnosno izvedba cijele knjige. Na početku nalazi se „Predgovor“. Slijedi „Uvod“ s podnaslovom „Zašto skupljati i pisati bećarce?“ Nakon uvoda slijedi podjela knjige u deset dijelova.

I. dio nosi naslov „Kudilja i vreteno '- važan doprinos narodno – umjetničkoj baštini. Izbor iz 'Kudilje“.

II. dio nosi naslov „Jankovićeva zlatna škrinja slavonske ljubavne pisme“. U njoj autor donosi izbor iz ove bogate zbirke čuvenog sakupljača narodnih pjesama, pod sljedećim tematskim naslovima: Hvalisavke; Pohvalnice; Hvalisavke i pohvalnice (o sebi i diki); Utješne; Voljene; Čežnja; Tuga, jad i slični osjećaji; Nepovjerenje i ljubomora; Nemili dika; Pogled, osmijeh, namigivanje; Susreti; Pozdravljanje; Tepanje; Tajnost; Poljubac; Poziv na sastanak; Čekanje na sastanak; Sastanak; Ašikovanje.

Slijedi druga Jankovićeva knjiga sa sljedećim tematskim cjelinama: Neskladna ljubav; Prilike i zabave; Okolina; Sredstva (pomagala) i Zapreke.

III. dio knjige autor je naslovio: Raspjevane Buturčeve poskočice iz Slavonije i Srijema. Njih je podijelio u sljedeće tematske cjeline: Pisme malene divojčice; Divojka o svojoj lipoti; Sretna divojka piva diki; Divojački zlotvori; Divojka tuguje za dikom u daljini; Divojka zabavila momku i momak njoj; Divojka se udaje i Momačke pisme.

IV. dio oslanja se na Toldija „Razigrani doro kao ambar šokačke raspjevanosti i duhovitosti“. Poglavlje je podijeljeno u dvije tematske cjeline: „Izbor ženskih bećaraca“ i „Izbor muških bećaraca“.

V. knjige dio posvećen je anonimnom etnomuzikologu i nosi naslov „Mata tata majstor bećarca“. Ovaj dio ima četiri tematske cjeline: Ovako pivaju bećari; Tako pivaju bećaruše; Moj dodatak i Matini bećarci ponosni, ali životni i radosni.

U VI. dijelu auto je objavio „Zavičajne pisme iz Zlatne doline“. Ovdje nema tematskih cjelina. Isti je slučaj i s VII. dijelom: „Pabirci iz Krpanova Zbornika“. Bez tematskih cjelina su VIII. dio: „Iz moje sakupljene bećaroteke“ i IX. dio: „Starac i njegov bećarac“. Doduše, ovaj dio ima jednu tematsku cjelinu koja se zove „Basno bećarci“.

X. i posljednji dio knjige nosi naslov „Iz didove škrinjice“, a podijeljen je u sljedeće tematske cjeline: Na kraju iverje; Ide vrime i promina nosi brime; Iz opanka u cipelu; Ratno i poratno vrime sve u rime; Nekoliko doskočica ili anegdota iz stvarnog života i Brojalice, poštapalice i slično.

Predstavljanje knjige „Bećarac“ u Knjižnici Bogdana Ogrizovića. S lijeva na desno: prof. dr. Željko Holjevac, Helena Sabljić-Tomić, akademkinja HAZU, Zdravko Ronko, bivši župan Županije Slavonsko-požeške, prof. dr. Dunja Pavličević i pisac ovih redaka

Vrlo je važan Pavličevićev Predgovor. U njemu on ističe sljedeće: „Već šezdeset godina bavim se hrvatskom poviješću, nešto manje narodnim životom u starim, kućnim ili obiteljskim zadrugama i u novije vrijeme prošlošću 'zlatne Požeške doline' i pisanjem memoara, a sada u poznim godinama prikupljanjem i doradom narodnih pjesmica uglavnom ljubavnog sadržaja. Na tu, za neke čistunce, veleučene znanstvenike nedostojnu djelatnost prisilila me je slabovidnost zbog koje se ne mogu više baviti znanstvenim radom. Izravni poticaj da počnem skupljati, sređivati i pisati slavonske pismice, dala mi je je jedna tužba protiv pjevača omiljenog i sve popularnijeg slavonskog bećarca“. U nastavku Pavličević donosi biografske podatke kako bi „opravdao“ svoje zanimanje za bećarce: „Otac je zidao tunele po Srbiji, a majka i ja smo od proljeća 1935. godine živjeli u selu Blacku kao primorski dotepenci ili došle. (...) Moji prvi učitelji bili su dvojica čobana koji su znali na desetke zagonetki, priča, 'pismica' koje sam naučio napamet. Bilo je to u svemu oskudno, ali meni bogato i lijepo djetinjstvo koga se i danas rado sjećam. Ono me je usmjerilo prema ljubavnoj pjesmi, priči, narodnom životu. Ta, meni bajkovita ljeta uz Orljavu i cvjetne livade po kojima smo trčkarali i brali kiseliće koje smo jeli umjesto bombona. Kasnije, kad sam se zanosio kako ću biti 'pisnik' napisao sam nešto u slogu bećarca ovako:

Di je ono dičje vrime, u snove se vraća,
bosonogi na livadi popišanih gaća.

Kad je došlo vrijeme za školu, preselili smo u Pleternicu. (...) Sjećam se sluge Mile Krpana iz Batrine koji je znao napamet na desetke brojalica, doskočica, ali i 'sramockih' pismica kako smo tada zvali bećarce ljubavnog sadržaja. (...) Neke i danas pamtim i ovdje navodim. Tako sam igrom sudbine 'zaražen virusom' narodne pučke pjesme od kojega se do danas nisam izliječio. (...)

U brodskom muzeju naišao sam na knjižicu 'sramotckog' sadržaja brodskog etnologa Zvonimira Toldija koju i danas čuvam. Od tada sam još sustavnije zapisivao i pisao moje bećarce. Začudio sam se na koliko sam sličnosti nailazio.
(...) Svemu tomu sam se vratio u posljednjih petnaestak godina kao umirovljenik u nekoliko knjiga memoara, zbirci pjesama, lovačkih doživljaja i obimnoj monografiji Pleternice iz 2009. godine.

(...) Rad na ovoj, možda budućoj knjižici, započeo sam oko 'Jurjeva danka' ljeta Gospodnjeg 2016. u mojoj 85. godini života. Zamislio sam je u deset dijelova“.

Slijedi autorovo navođenje sadržaja pojedinih dijelova što je važno za razumijevanje i cjelokupne zbirke. Naime, Pavličević ovdje nastupa kao povjesničar. Stoga piše: „U prva tri dijela bit će pjesme koje pripisujemo Kukuljeviću, zatim one koje su skupili Slavko Janković i Josip Buturac. U četvrtom i petom izbor iz Toldijeve i zbirke nepoznatog Mate. Šesti dio posvetio sam mojem dragom zavičaju 'zlatnoj Požeškoj dolini'. U sedmom dijelu su kratki izbori iz najobimnije zbirke bećaraca koje je napisao Brođanin Tomislav Krpan. U osmom dijelu je ono što sȃm skupio, a u devetom ono što sam kao bećaropisac smislio oponašajući narodne pjevače. U desetom je ono što mi je preostalo, a što se nije uklapalo u prethodna dva poglavlja“.

Pavličević u uvodu upozorava i na metodološki raspored uvrštenih bećaraca.

Predgovor je dovršen potkraj 2019. godine u Zagrebu.

Vrlo je važan autorov uvod u ovu zbirku kojemu je dao naslov „Zašto skupljati i pisati bećarce?“ Kao iskusan znanstvenik, na neki način se brani od bavljenja poslom koji je ispod razine njegovih ranijih historiografskih istraživanja. Stoga piše: „Etnolozima, jezikoslovcima, literatima, glazbenicima i seksolozima bit će to vrijedan sakupljački, stručni rad na rubu znanosti. Čudorednicima, čistuncima, vjernicima i moralistima svih vrsta, bit će to prostakluk, bezobrazluk i mangupluk nedostojan ozbiljnih ljudi, a još k tome neetički eksces ishlapljelog, gotovo slijepog starca, bivšeg znanstvenika. Dakle, ono: 'Čega se pametan stidi, tim se budala ponosi!'

U nastavku Pavličević vrlo razložno upozorava kako je ovaj tip narodnog pjesništva dio hrvatske kulturne baštine, tek kako, 'među starijim hrvatskim piscima bilo je onih poput Držića, Nalješkovića, Reljkovića koji se nisu libili uporabiti i koju narodnu ili nedostojnu riječ. U literaturi 19. i velikog dijela 20. stoljeća vladalo je neko čistunstvo. Tek pojavom televizije, poglavito njenih zabavnih, šaljivih emisija počinje slobodnije izražavanje pa čak se mogu čuti neke psovke i aluzije. (...) U hrvatskom jezičnom izričaju, kako onom govornom tako i pisanom postojala je nekakva suzdržanost, čistunstvo i usiljena 'finoća' u uporabi izvornih riječi o ljubavnim odnosima.

(...) Na izmaku 70-ih i u početku 80-ih godina osjetila se živost i mala promjena kad je objavljen Karadžićev 'Crven ban', Toldijev 'Razigrani doro' te u manjoj mjeri hrvatski rukopis iz 19. st. 'Kudilja i vreteno'. (...) U Karadžićevoj i Toldijevoj knjizi pojavilo se više istih ili istovrsnih napjeva što pokazuje da potječu iz Slavonije. Jedan od njih je „Kad je kuma kumovala“. Ona je stara najmanje 200 godina. Ja sam je prvi put čuo 1951. godine na zabijanju hrastovih balvana na orljavskoj brani u Pleternici. U ritmičkom udaranju bata pjevali su je dečki iz bivšeg Toldijeva Brodskog kotara. Glasila je ovako:

Kad je kuma kumovala i kupusa kupovala,
Dala p... za glavicu, za debelu kobasicu

(...) Riječ bećar koja se udomaćila u Slavoniji označava momka veseljaka, okorjelog neženju, ljubitelja cura i tambura, uživatelja dobrog ića i svakovrsnog pića, sklonog šali i podvali. Žene sličnih navika i sklonosti nazvane su bećarušama. Pjesme koje o njima pjevaju, narod zove bećarcima. Riječ bekar preuzeta je iz turskog jezika, dakle turcizam kao i stotine takvih riječi u krajevima Hrvatske koji su stoljeće i pol bili pod osmanlijskoj vlasti. Pretpostavljam da je i riječ bekrija postala od bekar. To znaju i požeške 'Bekrije', sastav koji kao i mnogi drugi pjevaju i bećarce. (...)

(...) Bećarac nije za čitanje kao lirska ili epska narodna pjesma, nego za pjevanje u kolu, na svadbama i sličnim prilikama. Prvi redak otpjeva pjesmovođa, a drugi zajedno s pratnjom. Melodija je uvijek ista. U kolu se može i 'natpivavat' kad postoje dva pjevača.

(...) Danas je bećarac iznimno popularan od Slavonije do Kanade i Australije, svagdje tamo gdje žive Hrvati. Pjeva ga na tisuće glazbenih, tamburaških i folklornih sastava, pa je uz tambure, narodne igre i kola identitetskih oznaka za Hrvate. U nekoliko posljednjih godina zanimanje za bećarac je poraslo otkako ga je UNESCO ujesen 2011. upisao u popis hrvatske nematerijalne baštine kao naš prilog kulturi čovječanstva.

(...) Grad Pleternica je zaštitio i naziv Muzeja bećarca kao jedinog i prvog muzeja bećarca u svijetu.

(...) Ova moja knjiga koju bi đaci i političari nazvali 'Bećarski priručnik' razlikuje se po tome što svaka 'pismica' ima naziv koji sam joj dao, objašnjenje nepoznatih riječi, ponegdje i kada sam je prvi put čuo i kome pripada. Ipak, bitna razlika je u tome da nisam bio samo sakupljač i pomalo antologičar, nego i ishitrilac brojnih napjeva. U narodu bi se to reklo bećaroklepac.

(...) U izričaju zadržao sam slavonsku ikavicu kao i riječi mjesnih narječja. (...) Ovaj rad zamislio sam kao neki pregled, moj izbor koji je težio postati antologija, ali za takav rad u ovim godinama više nisam sposoban“.

Nakon predgovora slijedi Pavličevićeva pjesmarica.

U prvom dijelu izdvojio je bećarce „samo za Bunjevce Bačke, sročeno po uzoru na one šokačke.“ Pisac ovih redaka je mišljenja da ove bećarce treba zadržati kao cjelinu.

Prvi dio Pavličevićeve zbirke nosi naslov „Kudilja i vreteno“, a on je dodao i oznaku: „važan doprinos narodno – umjetničkoj baštini“. U predgovoru autor nastupa kao sakupljač, ali i kao povjesničar. Pa tako podsjeća kako je zagrebačka izdavačka kuća „Znanje“ objavila 1980. godine knjigu „Kudilja i vreteno“ u kojoj su sakupljene erotske narodne pjesme, a knjigu je uredio i opširnim pogovorom popratio književnik Igor Mrduljaš. Ovoj knjizi nije poznat autor, već se navodi samo redni broj. Sadrži 143 pjesme. Pisana je štokavskim narječjem ikavskim izgovorom i to u osmercu i desetercu. Pavličević piše: „S obzirom na spomenute rijeke poput Cetine i Neretve te iz grada Mostara kao i prema jeziku i stilu možemo zaključiti da se radi o Hercegovini, zapadnoj Bosni i Dalmatinskoj zagori, a manje o priobalnom dijelu Dalmacije što potvrđuje jedna pjesma kad kaže da će iz vlaškog dijela otići u Boduliju, tj. otočni dio Dalmacije.

Pavličević se pozabavio i karakterističnim rječnikom ovih pjesama. Posebno su zanimljive, kako on kaže, brojne „zamjenbenice ili ublaženice, dakle riječi u prenesenom značenju“ koje pokazuju koliko su se narodni pjesnici trudili da sve kažu, da sve bude jasno, ali izrečeno jednim pristojnim, uglađenim, 'umivenim' izričajem. Od ove zbirke sačuvao se jedan primjerak.

Pavličević smatra kako „pučke erotičke pjesme zacijelo izviru iz snažne vitalnosti duha i otkrivaju odnošaj spram spolnosti neopterećen tradicionalnim utegom i zabranama“.

Smatramo kako je Pavličević ispravno postupio što je ovom dijelu svoje knjige napisao stručni predgovor kako bi ga smjestio u povijesni jezični kontekst. Bez toga bi mogao podsjećati na Karadžićevo djelo „Crveni ban“, a to nitko ne želi.

Drugo poglavlje svoje knjige Pavličević je naslovio: Jankovićeva zlatna škrinja slavonske ljubavne poezije.

U uvodu autor ističe: „Slavko Janković, etnomuzikolog, glazbenik, vrsni svirač i poznavatelj svih žičanih instrumenata rodio se u Gundincima, u srcu posavske Slavonije 1897., a umro je u Zagrebu 1971. godine. Čitav život posvetio je narodnoj pjesmi i glazbi, poglavito onoj uz tambure i ostavio sviračima tog omiljenog hrvatskog glazbala 'Jankovićev štim'.“

Pavličević je učinio izbor iz bogate Jankovićeve zbirke. Prvu skupinu objavio je pod nazivom „Hvalisavke“, drugu pod nazivom „Pohvalnice“. Uz to je podvukao kako je Janković „vrlo stručno razvrstao podvrste slavonskih pismica. Tako iza hvalisavki dolaze pohvalnice u kojima momak ili djevojka ne hvale svoju ljepotu i druge osobine, nego one koje hvale ljepotu odabranika ili odabranicu“. Posebnu skupinu bećaraca čine „hvalisavke i pohvalnice“ (o sebi i diki), zatim „Utješne“. Za njih Pavličević piše pozivajući se na Jankovića kako su to one pjesme u kojima se ljudi „pomalo tješe, a pomalo i diče“. Slijedi skupina pod nazivom „Voljenje“. Nakon ove skupine autor je uvrstio skupinu pod nazivom „Čežnja“. Riječ je o pjesmicama „koje govore o potrebi voljenja, ljubavi, ali nju sprečava udaljenost, razdvojenost“. Nakon ove skupine po prirodi stvari dolazi sljedeća: „Tuga, jad i slični osjećaji“. Iz ovog ciklusa dolaze pjesmice pod naslovom „Nepovjerenje i ljubomora“, a iza njih „Nemili dika“. Pavličević vrlo zanimljivo objašnjava sadržaj ovih pjesmica: „Nekoć se nije pitalo mlade vole li ili ne vole svoje dike, nego su stariji ženili i udavali svoje momke i djevojke prema svojim interesima. Tako se događalo da se brakovi sklapaju, a da se oni ne vole, pa ček niti ne poznaju. Zbog toga su se ponekad mladi sastajali i ljubili tajno. Ašikovali su po vlastitom izboru, a vjenčali onako kako je 'dado odredio'“.

Sljedeći ciklus nosi naslov „Pogled, osmijeh, namigivanje“. Naslov dovoljno govori o sadržaju ovih pjesmica. Poseban ciklus nosi naslov „Susreti“. Pavličević objašnjava: „Svaki čovjek tijekom života doživi bezbroj susreta, upozna na tisuće i tisuće ljudi s kojima živi, radi, prijateljuje, simpatizira, ljubuje ili stupa u brak“.

Sljedeći ciklus nosi naslov „Pozdravljanje“. Autor objašnjava: „Pozdravi su način uspostavljanja veza ili najava simpatija“.
Vrlo zanimljiv ciklus pjesmica nosi naslov „Tepanje“. Pavličević objašnjava: „Tepanje je blagi, umiljati govor kojim želimo djeci do 4 – 5 godina pokazati ljubav, nježnost, naklonost. Koriste se lijepe riječi, umanjenice, uljepšanice poput maca, ribica, slatkica, medena i sl. Zanimljivo je napomenuti da se tepa i starijim, teško bolesnim ljudima koji su došli do 'dječje pameti“.

Zanimljiv je ciklus pjesama pod naslovom „Tajnost“. Autor objašnjava: „Uobičajeno je na selu kao i u gradu da se dvoje mladih upozna, da se gleda i zagleda, zbliži i sastaje, ali to taji u početku i pred roditeljima i pred prijateljima, poglavito ako taj odnos ne odgovara po bogatstvu, učenosti ili ljepoti. Neki se boje da ne dođu na glas, da ih ne zadirkuju ili im se rugaju pa i ogovaraju u govoru i pjesmi. To su mladenačke, slatke tajne kako se nazivaju i bomboni“.

Ciklus pjesama „Poljubac“ bio je vrlo popularan, jer „prvi poljubac kao i prva ljubav je onaj slatki doživljaj koji većina ljudi pamti dok su živi. Zato je prvi poljubac najopjevaniji čin u narodnoj i zabavnoj pjesmi.

Poseban ciklus nosi naziv „Poziv na sastanak“. „Obično su se ti sastanci u početku odvijali pred kućom djevojke pod nadzorom majke. Djevojka bi sjela na klupčicu kamo je došao momak. Zato su nekada pred svakom kućom bile klupčice. (...) Na kraju bi djevojka pozvala mladića i u kuću da se upozna s roditeljima“.

Sastanci momaka i djevojaka opjevani su u ciklusu „Čekanje na sastanak“. „Te su pjesme slične onima u podvrsti Čežnja. Zajedničko im je očekivanje koje se može i ne mora ostvariti“.

Sljedeći ciklusi nose naslove: „Sastanak“ i „Ašikovanje“.

Nakon navedenih ciklusa Pavličević donosi novu tematsku cjelinu pod naslovom „Prilike i zabave“. On ističe: „U životu slavonskog seljaka nije bilo mnogo prilika za odmor, zabavu i veselje. U proljeće i ljeto moralo se orati, kopati i sijati, u ljeto su došle žetva, kosidba, sušenje sijena i vršidba. U jesen su plodovi dozreli u poljima i vinogradima. Tek u kasnu jesen i zimu moglo se odmoriti uz pečenje rakije, pa održavanje svadbi, prela i svetkovina božićnih blagdana. Tako je za zabave i ljubav ostala samo zima i dio jeseni i ranog proljeća. U ovoj vrsti nalazi se šest podvrsta“. Autor navodi njihove naslove abecednim redom:

a) Noć pogodno ili nepogodno vrijeme;

b) Divan, sastajanje pred kućom;

c) Pjevanje i svirka;

d) Kolo;

e) Kućar („kućar je mala jednosobna kuća, kućica, kućerak nalik na vinogradarske kolibe ili klijeti. Gradili su se odvojeno od velike, zadružne kuće. Veće i bogatije zadruge imale su više kućara i to zidane od pečene ili prijesne cigle, a one siromašnije od drvene građe ili pletare pokrivene raženom slamom. S prednje strane imale su vrata i manji prozor, ili pendžer kako su ga u Slavoniji nekoć zvali. U požeškom kraju gdje je prevladavalo ime Šijak, a u ostalim dijelovima Šokac te kućice nisu zvali kućarima nego kijerima ili kiljerima. Janković ne navodi i rječniku otkud taj izraz. Ja pretpostavljam da je to izmijenjen germanizam kao i kirvaj ili kirbaj“).

f) Šljivik pastirenje, svadbe itd. („Šljivik je bio sastavni dio okućnice. Do ulice je bila kuća, iza nje gospodarske zgrade i kućari, pa bašća, bostan ili vrt, a na kraju voćnjak i livada. Tu se moglo doći preko polja da se ne vidi i zato su voćnjaci u kojima je bilo najviše šljiva bili pogodni za tajne sastanke“. Pavličević dodaje još jedno objašnjenje: „Za druženje bile su i druge prigode kao što su bila čijala i prela te komušanje kukuruza. Dok su snaše i djevojke radile, mi smo muški u susjednim prostorijama pjevali i pomalo pijuckali rakiju. Po završetku bilo je i kola, pjesme, a na rastanku svaki je momak otpratio svoju djevojku do njenog malog ulaza u kuća zvanog kapijica gdje se grlilo i ljubilo na rastanku.

Posebno poglavlje Pavličević je posvetio „okolini“ i bećarcima vezanim uz tu temu. On piše: „Okolina je svakom čovjeku njegova obitelj, dom u kome živi, pa sokak, selo, kraj, kotar, Šokadija i Paorija, čitava Slavonija, ali i Srijem, Hrvatska, Bosna i sve do Beča i Budima“. Pavličević je slijedio ovaj red i pjesme grupirao po sljedećim naslovima:

a) Uža okolina

b) Šira okolina

U poglavlju „Druga Jankovićeva knjiga“ Pavličević piše: „Nije slučajno počeo knjigu s malom storijom o jeziku, posebno o tuđicama koje su ušle tijekom povijesti u hrvatski jezik. U obje knjige obradio ih je u rječnicima. (...) U prvoj knjizi ima četiri, a u ovoj pet dijelova. To su: Neslobodna ljubav; Prilike i zabave; Okolina; Sredstva (pomagala) i Zapreke. Svaki dio ima Uvod i razrađene manje skupine prema sadržaju. Pavličević dosljedno slijedi Jankovićevu podjelu.

Treći dio svoje knjige Pavličević je posvetio „Raspjevanima Buturčevim poskočicama iz Slavonije i Srijema“. U uvodu on objašnjava: „Knjižica dr. znanosti gospodina Buturca Slavonske poskočice razlikuje se od svih drugih zbirki slavonskih pučkih pismica isto tako koliko se njen sakupljač razlikuje od drugih. Najbliži je po sadržaju, stilu i obradi etnomuzikologu Slavku Jankoviću, a posve se razlikuje od etnologa Zvonimira Toldija ili neznanca koji se krije pod nazivom Mata Tata. Ovaj dio autor je podijelio u sljedeće pjesničke skupine: Pisme malene divojčice; Divojka o svojoj lipoti; Sretna divojka piva diki; Divojački zlotvori; Divojka tuguje za dikom u daljini; Divojka zabavila momka i momak njoj; Divojka se udaje i Momačke pisme.

Četvrti dio nosi naslov „Toldijev 'Razigrani doro' kao ambar šokačke raspjevanosti i duhovitosti“. I ovdje autor donosi kratak uvod u kojem ističe kako je u ovu zbirku prenio dio Toldijeve zbirke. „To su samo one erotske 'pismice' u deseteračkim dvostihovima koje on zove 'sramotnim', a ja 'sramockim'“. U nastavku Pavličević upozorava: „Iz navedene knjige izdvojit ćemo najprije ženske, a zatim muške bećarce kojima ću ja dati naslove kao pokušaj objašnjenja njihova sadržaja kako sam to činio i u onima koje sam sakupio ili zapisao. (...) Idemo redom uz napomenu da je Toldi osim podjele na ženske i muške, na prostotne i 'lipe' ustvrdio da ima i bećaraca, drumaraca, boštaraca koje pjevaju i ženske i muškarci“. Riječ je o sljedećoj podjeli: Izbor ženskih bećaraca i Izbor muških bećaraca.

Peti dio ove knjige nosi naslov „Mata Tata majstor bećaraca“.

Mata Tata je pseudonim koji još nije dešifriran. Za njega Pavličević piše: „On je skupljao bećarce i sve one proizvode šokačkog veselog i raspjevanog puka. Obilazio je svatove, sijela, veselice i kola pa pamtio i zapisivao. Vjerojatno je pjevao u kolu ili bio zabavljač u svadbama koga zovu čajo, a pretpostavljam da je i osobno smišljao pjesme“. Pavličević je podijelio pjesme ovog zapisivača u sljedeće cikluse: „Ovako pivaju bećari“; „Tako pivaju bećaruše“ i „Moj dodatak“. Nakon ovog dodatka Pavličević je produžio sa svojim tekstom i napisao dodatni prikaz pod naslovom „Matini bećarci posni, ali životni i radosni“. Pavličević objašnjava: „Kad kažemo ili čujemo riječ bećarac, obično mislimo na onaj mrsni, masni dvostih koji govori o ljubavi i ljubavnim odnosima, ali pri tome koristi riječi u izvornom obliku, onako kako to pjeva narod. (...) Isto tako nismo znali da postoje 'lipe pismice' koje uveseljavaju narod, ali bez 'grišnih riči'. Pjevali su ih u kolu, na kirvajima i svadbama gdje su bila djeca, stariji i ugledni ljudi. Kasnije sam doznao da su to nemrsni ili posni bećarci. Neki su rekli da su to fini gospodski bećarci.

Pavličević je učinio izbor ovih bećaraca i objavio ih bez posebnoga naslova. Jedino je u posljednjem dijelu naveo odakle je preuzeo bećarce a to je uglavnom „Zbornik slavonske pismice“ u kojima spominje autore: Franju Srenčeša iz Ivankova, Franju Plavšića iz Privlake, Stepana Stepanova, Josipa Glavašića iz Bizovca.

Šesti dio knjige, možda je najatraktivniji jer u njoj Dragičević donosi „Zavičajne pisme iz Zlatne doline“ znači Požege i njene okoline. U uvodu on se sjeća i svojih mladenačkih dana provedenih u Pleternici. Sve ove pjesme objavljene su većim dijelom kao cjelina. Izdvojene su samo „Pisme od kolovođa“. Ovdje spominje Ivu Čakalića koji je nekada bio čuveni kolovođa u 'Pivanom kolu' koja se izvodilo do sredine 20. stoljeća. Kolovođa je otpjevao prvi stih, a drugi su pjevali svi igrači: u 'pivanom kolu' su bila dva pjevača koji su pjesmom izazivali i odgovarali na brzinu sljedećom pjesmom. To je bilo 'natpivavanje' dva sela ili sokaka. Većinu pjesama ishitrio je Čakalić kao kolovođa.

U sedmom dijelu Pavličević je objavio izvode iz najobilnije zbirke bećaraca koju je napisao Brođanin Tomislav Krpan. Ovom dijelu dao je naslov „Pabirci iz Krpanova zbornika“. U uvodu saznajemo kako je „Tomislav Krpan (1929. – 2012.) bio dipl. inž. građevinarstva koji se posvetio hidrotehnici i čitav radni vijek proveo kao dabar uz vode Save, Orljave i Jelas polja. Nema sela u kojem nije bio niti najmanjeg potoka ili močvare koje nije obradio. Osim svih vrsta tehnike zanimala ga je povijest, zemljopis, književnost, poglavito ona narodna, poljoprivreda i uopće život sela i seljana te promjene koje su se zbile u drugoj polovici 20. stoljeća. Imao je izvrsnu sposobnost zapažanja, ali i bilježenja svega u svoj blok koji je uvijek nosio sa sobom. (...) Tako je napisao pet – šest tisuća pismica sličnih bećarcima, a uz to je dodao tisuću – dvije pravih narodnih bećaraca koje je čuo po selima brodskog kraja“. Njegovu zbirku objavila je vinkovačka izdavačka kuća Privlačica pod nazivom „Bećarski zbornik“. Pavličević je za svoju knjigu izabrao oko 5 % bećaraca iz Krpanove knjige.

„Uzeo sam u obzir samo one koji su najbliži namjeri moje knjige, a ispustio one o elektrifikaciji, industrijalizaciji, mehanizaciji poljoprivrede. Napominjem da je autor bio vrlo aktualan u nekim odlomcima npr. o Domovinskom ratu i još nekima.

Prvi ciklus u ovom dijelu nosi naslov „Uz orače i žeteoce, berače i kopače“. Drugi ciklus nosi naslov „Danas sjedim na 32 konja“. Riječ je o trećem odjeljku iz Krpanove knjige. Četvrti odlomak: „Udaje se Ivanova Ana“. A peti: „Križ na se i zdjelu preda se“. Pavličević ističe kako bi se naziv ovog odjeljka mogao poistovjetiti s latinskom izrekom „Ora et labora“ tj. moli i radi. U šestom poglavlju: „Posprdljive seke“ govori se o samoupravljanju i umiranju. Posebno poglavlje nosi naslov „Najogavniji obrt – politika“. Pavličević piše kako u ovom odjeljku Krpan pjeva u duhu stare latinske poslovice „Zdrav duh u zdravom tijelu“. O politici i političarima gotovo u svim narodima postoji vrlo loše mišljenje. Slažem se s piscem Krpanom, piše Pavličević koji je politiku nazvao „najogavnijim obrtom“. U tom duhu napisani su i brojni bećarci. Sedmo poglavlje posvećeno je topovima i tenkovima. U njemu Krpan govori o zlu i zvjerstvima koje su „braća“ nanijeli Brodu i čitavoj Hrvatskoj u velikosrpskoj agresiji od 1991. do 1995. Narod je na to reagirao mnogim pjesmicama i bećarcima. U tom duhu napisano je i osmo poglavlje „Pješadijska simfonija“. Riječ je o vojničkim bećarcima koji ponekad imaju i lascivni sadržaj. Na završetku sedmoga dijela Pavličević je stavio „Epilog“. Riječ je o nekoliko pjesmica odnosno bećaraca koje on navodi kao svoju životnu ispovijed bivšega bećara koga su godine natjerale u neku mirovinu, „a to najčešće znači ženidbu“. Osmi dio pripada autorovom sakupljačkom radu i nosi naslov „Iz moje sakupljene bećaroteke“. Pavličević je duhovit čovjek i stoga njegov prvi napisani ciklus bećaraca posvećen je ljubavi. Među skupljenim bećarcima on navodi jednog koji je star oko 120 godina. Ovo je vrijedan dio knjige, jer je riječ o autorovom osobnom istraživanju bećaraca kao hrvatske kulturne baštine.

Deveti dio ima intrigantan naslov „Starac i njegov bećarac“. Riječ je o Pavličevićevom osobnom sakupljačkom radu. U uvodu on priznaje: „Dugo sam razmišljao kako nasloviti ovaj dio moga sakupljačkog i autorskog rada. Kad sam pročitao kako je ribar s Lošinja uhvatio tunu tešku 340 kg, i kako je jedva izvukao takvu 'mrcinu' na brod sjetio sam se američkog pisca Hemingwaya i njegovog glasovitog romana „Starac i more“. Starina se dugo i dugo mučio dok je izvukao tu ribetinu i bio presretan što mu je to pošlo za onemoćalom rukom. Tako se i ja trudim da na parangal svojih sjećanja polovim na stotine sitnih ribica koje su se mrijestile u tričetvrt stoljeća moga rada, otprilike od početka 40-ih godina prošlog vijeka. Tada se u jednom dječjem časopisu, čije se ime ne usudim reći, pojavilo i moje ime.

Posljednje, deseto poglavlje Pavličević je naslovio „Iz didove škrinjice“ s podnaslovom „Na kraju iverje“.

Pavličević piše: „U predgovoru ovoga moga sbiračko – spisateljskog umirovljeničkog djelca napomenuo sam kako ono što ne ide u prvih osam dijelova, ono što je preostalo, obrađujemo u ovom, desetom poglavlju. (...) U ovom, završnom dijelu nalaze se proizvodi posebnog, slavonskog, šokačkog duha, duhovitosti, raspjevanosti, podrugljivosti i šaljivosti, sve ono što nije pravi bećarac, a nije niti daleko od njega. Tu sam oponašao sve one bećare i bekrije, sve posprdljivce i nesuđene 'pisnike' koje sam poznavao, čuo, vidio ili pročitao njihove sočne deseterce svih vrsta. Čini mi se da sam bio najbliži Mati Tati iz za kojega pretpostavljam, kao što već rekoh da nije bio neškolovani seljak, pjesnik i sakupljač koji se krio pod nazoviimenom“. U sljedećem dijelu ovog završnog poglavlja autor obrađuje sljedeće teme: Ide vrime i promina nosi brime; Iz opanka u cipelu; Ratno i poratno vrime sve u rime; Tko za tatu pita; Nekoliko doskočica ili anegdota iz stvarnoga života; Brojalice, poštapalice i slično. Ovo posljednje poglavlje s historiografskog i etnomuzikološkog aspekta najbolji je dio ove knjige. Pavličević je većinu svojih pismica historiografski obradio odnosno stavio u prostor i vrijeme, objasnio jezik kojim su pisane, socijalnu stratifikaciju, politički i društveni kontekst.

Knjigu je Pavličević zaključio „kratkim pogovorom“ u kojem je istakao: „U našem narodu postoji mudra uzrečica kako 'svakoj pjesmi i pjevanju jednom dođe kraj. Tako je došao kraj i ovom mome pokušaju da pokažem kako je slavonskom bećarcu mjesto u zaštiti kod Organizacije ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO)“.

Mišljenja sam kako je Dragutin Pavličević odviše skroman kada ovu zbirku naziva pokušajem, odnosno željom pokazati „kako je slavonskom bećarcu mjesto na UNESCO-oj listi“. On je sakupio čudesno bogatstvo hrvatske narodne poezije u ovom vrstu poetskog iskaza. Čitajući cijelu zbirku Pavličević je odao poštovanje i svojim prethodnicima koji su poput njega sakupljali i sačuvali od zaborava ovo nacionalno bogatstvo. Osobno Pavličević je pristupio građi historiografski, ali i kulturološki široko. Nije činio previše cenzorskih zahvata u smislu ispuštanja iz cjeline onih bećaraca i pismica koje su u narodnu nazivali mrsnima odnosno lascivnima. Premda, pisaca ovih redaka nije sklon ovakvoj vrsti pjesničkog izraza, u ovom slučaju iskazana širina Dragutina Pavličevića ima svoje etnološko utemeljenje. Naime, naš puk se veselio, plakao, tugovao i iskazivao široki emocionalni raspon u svim životnim situacijama, ali i kritičan odnos prema društvenoj i političkoj zbilji. Pri tome se služio od najnježnijih lirskih pasaža do grubih i lascivnih rugalica.

U cjelini gledano Pavličevićeva zbirka imat će važno mjesto u hrvatskoj narodnoj kulturi i poslužit će svima koji će htjeti poslije njega stručno ili esejistički osvjetljavati kulturu s raznih aspekata i za pisanje stručnih radova. Ne će morati tražiti po arhivima ili odlaziti na teren, premda Pavličevićeva knjiga pokazuje jednu bitnu osobinu bećarca, a to je njegova „izdržljivost“, dugovječnost i neiskorjenjivost. Sve dok će postojati hrvatski put i ruralne sredine, bećarac će živjeti i dobivati nove i nove oblike i sadržaje. Ali osnovna konstrukcija i melodijska linija ostat će nepromijenjeni. Stoga preporučujem ovo djelo svim ljubiteljima hrvatske narodne poezije.

Đuro Vidmarović