Vir - otok moje mladosti

Sjećanja na zbivanja iz naše mladosti literarno su izazovna, ali kako se popularno kaže, ona su i „sklizak“ teren. Izazovna su zbog toga što pružaju na volju našoj mašti sjetiti se detalja koji su davno iza nas, svjedočiti o vremenu koje je prohujalo i literarno se izražavati u raznim žanrovima. „Sklizak“ teren su zbog toga što nas takva sjećanja vežu uz vlastite doživljaje, dakle osobne su prirode i uključuju čak i ono što nazivamo intimom. Osim toga, prema sjećanjima iz mladosti najčešće smo sentimentalni i neobjektivni, sve što nas je okruživalo čini nam se romantičnim, a zbivanja lijepima i ugodnima. Ne kaže se bez razlog da je mladost uvijek lijepa. Osim toga u sjećanja ulaze ljudi i događaji. Opisivati ih doslovno može biti često puta i teren političkoga razgovora, a uljepšavati ih ili mijenjati im sadržaj znači izgubiti sjećanja i prijeći u romansiranu fikciju.

Dubravka Jelčić: Vir - otok moje mladosti, vlastita naklada, Garešnica, 2024

Naša autorica je pokušala pronaći srednji put između tih dviju krajnosti. Vir je u njezinoj mladosti bio još jedan od dalmatinskih otoka u kojem je sačuvana tradicionalna ribarska arhitektura i način života, a krajolik bio oslobođen svih urbanih „uljepšavanja“ pa i nagrđivanja. Upravo zbog toga proza Dubravke Jelčić je, gledajući s dokumentarističke strane, vrijedan prilog povijesti otoka Vira na početku njegove urbanizacije. Danas se smatra kako se na tom otoku dozvolila nekontrolirana izgradnja vikendica i turističkih objekata, naprosto onako kao što je seljak nekada ručno sijao kukuruz bacajući zrnja iz svoje ruke po slobodnoj oranici. Kako čitamo, općinske vlasti su u najnovije vrijeme pokušavale i pokušavaju nekako urbanistički urediti ovaj prostor.

Dubravka Jelčić upoznaje Vir u vrijeme kada su odlasci na more, pa i izgradnja vikendica bili veliki doživljaj. Ona, Slavonka iz Vukovara, s prebivalištem u Garešnici gdje uživa umirovljeničke dane, naravno ushićena je jadranskim plavetnilom i atmosferom ovoga otoka. Veoma lirskim vokabularom opisuje zemljište koje je kupila njena obitelj, zatim domaće žene koje odlaze po vodu na zajednički bunar, mještane koji još uvijek žive tradicionalnim životom, virskog župnika koji se sjedinio sa svojom pastvom.

Opis, odnosno opisi Vira od prije pretpostavljam pola stoljeća, obogaćeni su crtežima i odgovarajućom obiteljskom fotografskom građom kao povijesnom dokumentacijom. Možda je trebalo priložiti i razglednice toga vremena jer bi na taj način čitatelj mogao dobiti cjelovitu sliku o Viru.

Dubravka Jelčić opisujući otok Vir, opisuje i svoja osjećanja, svoja mladenačka raspoloženja i ljubav prema plavoj jadranskoj pučini. Stoga je ova zbirka dio njezinog životopisa, pogled u njezin psihogram iz tih „davnih“ vremena. Jezik kojim se prof. Jelčić služi vrlo je lijep, na granici lirskog iskaza. Ona svjesno iskazuje nježnost prema otoku, ali i prema hrvatskome jeziku, nježnost prema krajoliku ovoga prekrasnog dijela hrvatske obale. Stoga će svaki čitatelj moći uživati u njezinim sjećanjima.

Likovno knjigu je vrlo ukusno opremio moslavački književnik i i slikar Željko Stubičan.

Kako su na Viru sagradili vikendice mnogi građani iz Moslavine, njima će ovaj putopis biti posebno zanimljiv. U moslavačkoj književnoj produkciji Dubravka Jelčić zauzima vidno mjesto. K tome, ugodno je znati kako je literarno povezala Moslavinu i Vukovar, odnosno istočnu Slavoniju.

Đuro Vidmarović