U presudnim godinama, književnici su znali odgovoriti povijesnom izazovu
U novinarskim krugovima sve se učestalije piše o nastuapjućim predsjedničkim izborima. Među imenima koja su isticana nalazi se i ime Mire Gavrana. Povrijedilo me pisanje nekih novinara kako Miro Gavran, poznati hrvatski književnik i sadašnji predsjednik Matice hrvatske nije dovoljno dobar za funkciju Predsjednika: za jedne je intelektualno previsoko, za druge, tobože nisko. Nije važno što je riječ o najprevođenijem hrvatskom autoru, što je književnik vrlo raznolikog opusa, što ima iskustva u društvenom radu... Očito tako pišu oni koji ne poznaju dovoljno kolegu Gavrana, ili se boje njegove moguće kandidature. A kandidiranje je stvar stranaka, ili moćnih grupacija, dok pojedinci nemaju šanse kada bi i iskazali ambicije. Stoga je kolega Gavran vrlo oprezan.
Želio bih podsjetiti mlađe, ali i starije koji namjerno zaboravljaju nedavnu povijest, kako je u Predsjedništvu RH bio akademik Balenović, a prvi hrvatski Predsjednik bio je član Društva hrvatskih književnika, da je drugi predsjednik, akademik Pavletić vršio dužnost Predsjednika nakon smrti predsjednika Tuđmana. Podsjećam da su akademici Pavletić i Mihanović vodili Hrvatski Državni Sabor, akademik Ivan Aralica bio dopredsjednik Županijskog doma Sabora RH, književnik Hrvoje Hitrec bio je Ministar informiranja, bivši predsjednik DHK Milivoj Slaviček bio je u vodstvu HDT-a, prof. dr. Slobodan P. Novak bio je zamjenik Ministra prosvjete, Ivan Tolj je postao general HV, itd. Konačno u prostoriji DHK počeli su demokratski procesi u veljači 1989. godine. Dakle u presudnim godinama, književnici su znali odgovoriti povijesnom izazovu. To bi znao i Miro Gavran. Nisam njegov glasnogovornik ili protege. Tek sam mu kolega kojega, usput rečeno, nikada nije pozvao na kavu u svoj ured.
Ali osim Gavrana imamo još vrlo sposobnih književnika s iskustvom u društvenom i političkom radu koji bi bili kvalificirani obavljati časnu dužnost državnog Poglavara. Nabrojat ću tek neke od njih (uz ispriku onima koje neću spomenuti): Božidar Petrač, Hrvojka Mihanović-Salopek, Božidar Brezinščak Bagola, Boris Domagoj Biletić, Siniša Matasović, Dino Milinović, Drago Štambuk, Pavo Barišić, Milan Bošnjak, Miki Bratanić, Rajko Fureš, Hrvoje Hitrec, Drago Krpina, Tihomil Maštrović, Slobodan P. Novak, Željko Reiner, Tuga Tarle, Luka Tripalo, Dubravka Oraić- Tolić, Boris Havel... Iz popisa je vidljivo kako je riječ o starijim i mlađim književnicima, o akademicima i oni koji će tek postati, ali je vidljivo i to kako je riječ o odličnim autorima. Što je važno: znalci su stranih jezika, poznaju funkcioniranje Države, poznaju protokol i diplomatski govor, časni su ljudi i mogu biti svima nacionalni uzor.
Đuro Vidmarović