Osam oblika velikoruske agresije

„Bugarska u nevjerici, o svemu piše i BBC, ovakav rasplet nisu očekivali ni najupućeniji: ‘Katastrofa! Idemo u raskol!‘"

Patrijarh Danil postao je glavni lik Bugarske pravoslavne Crkve s moskovskom grimasom na licu

Piše: Vlado Vurušić

Objavljeno: 2. srpnja 2024. 04:04

Članak Vlade Vurušića pokazuje kako novinari, ali i političari još uvijek ne razumiju, ili ne shvaćaju oblike i suptilnosti Putinove velikoruske politike. Mene, neka mi je dopuštena neskromnost, „izbor“ Kirilovog eksponenta za poglavara Bugarske pravoslavne Crkve, nije iznenadio. Štoviše, taj se izbor uklapa u razrađeni plan djelovanja ruske diplomacije unutar pravoslavnih Crkava, ali i cjelokupnog svjetskog pravoslavlja.

U više navrata sam govorio o Putinovom velikoruskoj agresiji na susjedne zemlje. Agresija ima nekoliko oblika. Navesti ću ih samo osam:

1.

Prvi i najvidljiviji oblik je rat, odnosno vojno zaposjedanje tuđih teritorija. Primjeri su Moldova i Gruzija kojima je Rusija okupirala vitalne pokrajine, zatim Ukrajina kojoj je okupirala Krim i anektirala ga, a zatim pokušala okupirati vitalne pokrajine Donjeck i Luhansk, a na čelo preostatka Države dovesti Quislinga, neku varijantu Lukašenka ili Kadirova. Učinila je to i dalje čini krvavim osvajačkim i genocidnim ratom.

2.

Drugi je oblik velikoruske agresije politički. U susjednim zemljama Moskva i njezina diplomacija, s obavještajnom zajednicom, potiče, ili aktivira rusofilski nastrojene političare i političke skupine kako bi došli na vlast u svojim državama, a prije toga su razrađenom promidžbom vlade izlagali kritikama zbog nepotrebnog „miješanja“ u ruska osvajanja, pod krinkom zaštite vlastitih državnih interesa. Razlozi se pronalaze u tobožnjoj ekonomskoj logici. To je ujedno antiamerička i protu EU politika. Do sada je dala dobre rezultate u Njemačkoj (bivša kancelarka A. Merkel), u Mađarskoj (premijer Viktor Orban koji kontrolira sve segmente vlasti), u Bugarskoj (predsjednik general Rumen Radev, s ograničenim ovlaštenjima), u Srbiji (otvoreni kvislinški putinovski režim Aleksandra Vučića) i tzv. Republici Srpskoj (klaunski putinovski režim), u Crnoj Gori (nametnuti srpski političari ovisni o A. Vučiću), u Slovačkoj (premijer Robert Ficko koji slijedi Orbana), u Austriji (bivša ministrica vanjskih poslova, Karin Kneissl i krug kojemu pripada), u Hrvatskoj (predsjednik Republike postojano ističe potrebu repozicioniranja Hrvatske glede podrške Ukrajini u ratu s Rusijom).
Prisjetimo se s kojom je pompom bivši gradonačelnik Zagreba dočekivao ruske uglednike.

3.

Treći je oblik diplomatski. On je u funkciji političkog i ekonomskog programa, te miješanja u unutarnje stvari zemalja primateljica. Prisjetimo se kako je hrvatski ministar vanjskih poslova javno iskazivao simpatije za svoga ruskog kolegu Lavrova (danas na listi ratnih zločinaca) kao uspješnog diplomata, ali i pjesnika. Koliko je puta Putinov „libling“, ministar Šojgu (u ranijoj funkciji) boravio u Hrvatskoj? Austrijska ministrica vanjskih poslova plesala je s Putinom. Kancelarka Merkel s njim je „čavrljala“ na njemačkom jeziku. Berlusconi je s Putinom razmjenjivao ljubavne priče.

Ruski diplomati u Zagrebu bili su vrlo djelatni, tako da su proglašeni personama non grata. Uz ostalo, isticala se i njihova tijesna suradnja s predstavnicima ruske zajednice u Hrvatskoj (detalji su poznati našoj obavještajnoj zajednici). Ruski diplomati često su gostovali nas Filozofskom fakultetu u Zagrebu i susretali se sa studentima rusistike. Podsjetimo se bivšeg veleposlanika Anvara Azimova koji je bio velika zvijezda hrvatskih medija. Pročitajte njegovu knjigu sjećanja.

4.

Četvrti je oblik djelovanje na stvaranju proruskog i pro-putinovskog raspoloženja kroz kulturu, prosvjetu, znanost, šport...
Ruska je strana je davala stipendije mladim Hrvatima za studij u Rusiji, hrvatski rusisti su vrlo učestalo bili pozivani na razne simpozije, predavanja i kongrese u Rusiji i ondje su im objavljivali radove. Čak je i hrvatski predsjednik, prof. dr. Ivo Josipović, imenovan počasnim profesorom na Ruskom Baltičkom Univerzitetu u Kalinjingradu, do 1945. Königsbergu (bivša istočna Pruska).

5.

Peti oblik putinovske velikoruske agresije je vjerski. Putin i vodstvo Ruske pravoslavne Crkve uspostavili su, de facto, tzv. cezaropapizam. Vodstvo je podržavalo Putina, a on je RPC-u dao široke ovlasti. Kao primjer cezaropapizma služi nekršćanska odluka poglavara Ruske pravoslavne Crkve, patrijarha Kirila, da blagoslovi (odriješi od grijeha) sve ruske vojnike ako ubiju Ukrajince koji brane svoju Domovinu. Zbog podrške Ukrajinskoj pravoslavnoj Crkvi Kiril je prekinuo odnose s vaseljenskim Patrijarhom, Barolomeasom. Na žalost, zbog piscu ovih redaka nedovoljno jasnih razloga, i Vatikan je ekumenski sklon patrijarhu Kirilu.

U sklopu Putinove velikoruske politike RPC je izvršila razne oblike pritisaka na „bratske“ pravoslavne Crkve u susjednim zemljama kako bi prihvatile Putinovu ekspanziju. Evidentan je primjer Srpska pravoslavna Crkva, a sada i Bugarska pravoslavna Crkva. Budući da Srpska pravoslavna Crkva ima svoje neustavne, ali od Vlada dotičnih država dopuštene, eparhije u susjednim zemljama, Putinova se velikoruska politika na ovaj način duboko infiltrirala i u Hrvatskoj šireći ideološki program pod nazivom „Srpski svet“ i „Ruski mir“. A koliko je njezin utjecaj politički poguban pokazuje slučaj Crne Gore, gdje su uz pomoć oružanih snaga instalirali srpske vladike na crnogorski teritorij. Bugarska pravoslavna Crkva ima veliki utjecaj u Makedoniji i stoga će uslijediti oblici daljnje destabilizacije ove zemlje. Time i Makedonija na suptilan način ulazi u Putinovu orbitu. Tu nije daleko ni Grčka, a s njome i Cipar. Prema navodima grčkoga politologa Atanasiosa Gramenosa, simpatije mnogih Grka prema Rusiji prije svega se temelje na njihovoj zajedničkoj pravoslavnoj vjeri: „Rusija se stoljećima predstavljala kao zaštitna sila pravoslavaca u Osmanskom Carstvu." Moskva je aktivno pomagala, a mit o velikom spasitelju s Istoka čvrsto je ukorijenjen u grčkoj kulturi: „Mnogi desničari, uključujući članove vladajuće stranke, još uvijek vjeruju da će Rusija na kraju osloboditi Konstantinopol/Carigrad/Istanbul i vratiti ga Grčkoj i sanjaju o novom Bizantskom Carstvu."

6.

Šesti oblik Putinove velikoruske agresivne imperijalne politike očituje se kroz kulturu. Npr. prije agresije na Ukrajinu, Hrvatska je bila preplavljena ruskim estradnim, folklornim, literarnim pseudoznanstvenim, kazališnim, glazbenim, fakultetskim, kulturološkim... priredbama. Nije bilo tjedna bez njih. Ruski dirigenti... ruski redatelji... ruski balet... Varijante istih još su žive i djelatne.

7.

Sedmi oblik Putinove politike odrađivali su i odrađuju ekonomisti. Odličan primjer je poslovni čovjek Ante Todorić i njegova bivša mega-firma „Agrokor“. Vještom kreditnom politikom, ili, možda, Todorićevim senzibilitetom, Rusi su postali skoro većinski vlasnici „Agrokora“, pri tome i najvećeg dijela plodne obradive zemlje u Baranji.

Osim Hrvata, Ante Todorića, veliku ulogu imao je i Hrvat, Željko Runje, rođak hrvatskog predsjednika Milanovića, koji je preko moćne firme „Rosnjeft“ čiji je bio dopredsjednik, utjecao na tržište naftom i planirao kupiti cijelu INU, a time hrvatsku proizvodnju plina i nafte staviti pod rusku supremaciju.

O manjim firmama da i ne govorim. Pogledajmo kolike su vile i viletine ruski tajkuni pokupovali na našoj obali! Koliko su građevinskog zemljišta kupili! Postojale su agencije specijalizirane za prodaju građevinskog zemljišta ruskim kupcima. Tu su ruske banke, kao npr. Sberbanka i ostale koje su uspješno isisavale hrvatski novčani kapital.

8.

Osmi oblik Putinove agresije je kibernetički rat. Da ne duljim, prije nekoliko dana ruski su „hakeri“ blokirali rad KBC Rebro, ali i nekih drugih ustanova. Nije li to tek upozorenje o njihovim mogućnostima.

Ovo je tek osam „nabacanih“ oblika ruske imperijalne politike prema našoj zemlji, a u sklopu, kako sam nedavno naglasio, trećeg svjetskog rata koji su započeli. Rat se danas ne vodi samo oružjem, bilo klasičnim, bilo atomskim. To mnogi zaboravljaju. Rat se vodi mnogo šire i suptilnije, uz pomoć umjetne inteligencije.

Naravno, pisac ovih redaka znade što ulazi u pojam normalna, prijateljska i poželjna bilateralna suradnja.

Đuro Vidmarović