Valentin Ćorić: In vino libertas. Autobiografski zapisi iz Haaga, „Naklada Pavičić“, Zagreb, 2017./2024.

Valentin Ćorić (r. 1956.), do sada je bio poznat kao autor dviju knjiga aforizama. Sada se predstavlja i kao prozni pisac. Sudbina mu je dodijelila mogućnost pisanja zanimljivih memoarskih zapisa. Naime, on je bio jedan od hrvatskih lidera iz BiH koji su optuženi u Haagu po zapovjednoj odgovornosti i suđeni nenormalno dugo u Haagu. Nakon što je oslobođen Ćorić je napisao autobiografske zapise i obznanio ih u trenutku kada je stekao na to zakonsko pravo.

Budući su neki mediji u BiH, ali i u Hrvatskoj imali dvojbe prema ovoj knjizi, kao i prema mogućnosti njenog slobodnog javnog predstavljanja, želim otvoreno izjaviti kako se nalazim u ulozi predstavljača isključivo kao književnik, a djelo ću predstaviti kao literarnu tvorbu, odnosno žanr memoarskog tipa. Memoari su vrlo cijenjeni u književnosti. Npr. britanski premijer Winston Churcil dobio je Nobelovu nagradu za svoje memoare. Među memoarima najcjenjeniji su oni koje je napisao Mahatma Gandhi.

U našoj književnosti imamo veći broj memoara, a među njima ističem memoare Stjepana Radića i Vlatka Pavletića. Knjiga „In vino libertas“, tematski bi bila najbliža knjizi Stjepana Radića „Uzničke uspomene“.

Memoari skreću pozornost šire javnosti jer osvjetljavaju privatni i javni život autora iz njegove osobne perspektive. Budući je Valentin Ćorić obnašao visoke dužnosti u političkom dijelu BiH koji zvao Hrvatska Republika Herceg Bosna, a zatim je bio haaški optuženik razumljivo je što su njegovi memoari, odnosno autobiografski zapisi, zanimljivi široj javnosti i što ih njegovi protivnici žele dezavuirati kao povijesno svjedočenje. A oni doista jesu povijesno svjedočenje, što više dobivaju značenje povijesnog izvora,  zbog toga što je prošlo dvadeset godina od početka haaškog procesa, a to je vrijeme koje se smatra potrebnom povijesnom distancom kada se s nekih dokumenata briše oznaka povjerljivo.

Ovom prilikom, moram priznati kako me knjiga „In vino libertas“ iznenadila zbog literarne nadgradnje kojom je autor stvorio djelo. Knjiga nije puko taksativno svjedočenje, već je riječ o literarnom svjedočenju. Pri tome autor koristi nekoliko književnih žanrova, kao što su npr. ironija, sarkazam, „galgen humor“, lirski pasaži, poetski opis obiteljskih odnosa, pa sve do preciznih političkih invokacija i juridičkih tvrdnji iskazanih literarnim diskursom.

Valentin Ćorić je rođen 23. lipnja 1956. u selu Paoča pored Čitluka. Tijekom Domovinskog rata stekao je čin general-bojnika. Inače, po struci je strojarski inženjer, a u mladosti je bio poznati sportaš, do razine reprezentativca SFR Jugoslavije. Radio je kao srednjoškolski profesor, ali i kao inženjer u Aluminijskom kombinatu u Mostaru i rudnicima boksita u Čitluku. Nakon velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH postao je dragovoljac Domovinskog rata i jedan od osnivača Hrvatske Republike Herceg Bosna, u kojoj je bio ministar unutarnjih poslova u njenoj vladi, ali i ministar u Vijeću ministara BiH u Sarajevu. Dakle, riječ je o osobi koja pripada povijesti i koja je sudjelovala u presudnim povijesnim trenutcima za hrvatski narod.

Valentin Ćorić i Đuro Vidmarović nakon promocije knjige u Orašju 23. svibnja, 2024. g.

Članovi obitelji Ćorić poznati su hercegovački vinogradari i podrumari. To iskustvo u proizvodnji vina Valentin je vrlo efikasno koristio tijekom istražnog zatvora u Haagu. Onamo je upućen zajedno s petoricom hrvatskih lidera i vođa Hrvatskog vijeća obrane 2004. godine.

Upravo u zatvoru on počinje svoje djelo. U uvodnom Prologu njegova prva rečenica glasi: „Ove sam zapise polako klesao u zatvorskoj samoći“. U drugoj rečenici ističe posebnost ovih zapisa: „Nisu mi nipošto prvi, ali jesu među prvima namijenjenima objavljivanju, jer neke druge zapise – kažu mi oni što se kriju iza zabrana slobode govora, davanja izjava i tiskanja knjiga – nije mi dopušteno nuditi javnosti“.

Zatvor u kojem je boravio Valentin Ćorić pripadao je Ujedinjenim narodima, tom, kako s ironijom i tugom piše autor „najvišem i deklarativno najhumanijem tijelu ovoga svijeta“. Međutim u ovom „najhumanijem tijelu svijeta“ događaju se neobičnosti jer „procesi traju samo deset – petnaest godina“, a u njemu se „nekoliko (zatvorenika) ubilo, nekoliko ih je što psihički što fizički teško oboljelo, nekoliko ih je tiho umiralo i još umire, a nekolicina je bez ikakve krivnje godinama ležala u tamnici, a onda bez ikakve naknade vraćena kući“. Slijedi tvrdnja koja pojačava psihološke posljedice ovako neuobičajeno dugih utamničenja bez osude: „Jedno je istraživanje pokazalo da su neke slične pogubne posljedice pogodile i one koji su već izašli iz haškog zatvora“. Autorov zaključak je slijedeći: „Ukratko, dok UN-u i na njegovu tribunalu u Haagu vole isticati opću pravdu prema žrtvama, istodobno nemaju osjećaja za ljudsku patnju pred svojim očima“.

Valentin Ćorić na vrlo literarno dojmljiv način otkriva i osobnu poziciju: „Kad čovjeka zatvore u samicu, pred njegovim se očima male stvari pretvaraju u velike, možda u onolike kolike uistinu jesu. Počinju navirati slike iz prošlosti i povezivati se sa zatvorskim slikama. Samica je dar Božji za razmišljanja i sjećanja“. Upravo ova posljednja rečenica pisca ovih redaka uvjerava kako autoru zatvor u Haagu nije slomio kršćansku vjeru.

Vrlo znakovito zvuče Ćorićeve riječi: „Pravno, zločin je ako čovjeku koji nije kriv zalijepiš zločinačku etiketu. A oni upravo to ovdje često površno i slobodne čine, jer za taj ih se zločin ne može pozvati na odgovornost. Oni su jedina kasta na svijetu koja može bez ikakvih posljedica krivo optuživati i krivo suditi“. Tko su to „oni“. Autor ih naziva „naši ovdašnji tamničari“. To su oni koji „prema zakonima koje sami donose i prilagođavaju svojim potrebama, godinama nam gaze dostojanstvo i grubo krše osnovna prava. U finim bijelim rukavicama i s uredno napisanim pravilima. Na kraju krajeva na isto ti dođe uguše li te po zakonu ili protiv zakona“. Ćorić s gorčinom dodaje: „U ovim dugim godinama oni ignoriraju nesnosnu patnju našu i svih naših obitelji, posebno djece. I oni su ni krivi ni dužni njihove žrtve. Ove riječi autor je napisao 2014. godine. 

Nakon izrečenih misli čovjek se mora skameniti nad pojmovima „ignoriranje nesnosne patnje naše“, ignoriranje nesnosne patnje naše obitelji posebno djece. Doista, zar je o djeci itko vodio računa ili uopće razmišljao?

Navedene misli odvode nas u prostore izvan literature, stoga se vraćamo na sadržaj ove knjige.

U prvom poglavlju „Scheweningen“ autor opisuje ovaj najveći zatvor u Nizozemskoj. On je tijekom Drugog svjetskog rata bio logor. Ćorić svjedoči kako mu je jedan od stražara rekao „da su zločini za koje smo optuženi sitnica u usporedbi s onima koji su počinjeni na ovom mjestu u Drugom svjetskom ratu“.

U ovom zatvoru nalazili su se optuženici iz bivše Jugoslavije njih 176. Na naše veliko iznenađenje autor nas upoznaje s hranom u ovom elitnom zatvoru i piše: „Količina hrane koju dobivamo jednom dnevno predviđeno je za cjelodnevnu potrebu zatvorenika. Tako nešto, a što se ovdje naziva hranom, bolje je ne opisivati. Većina nas nikada nije kušala glavni obrok“.

Djeluje bizarno ali nakon što su se zatvorenici žalili na hranu crvenom međunarodnom komitetu Crvenog križa, nije se zbilo ništa drugo jer, „umjesto da mi Crveni križ pomogne, on mi je na kraju nanio štetu. … Dakle muke s prehranom tim su povijesnim činom i milosrđem zatvorskih vlasti napokon minule“.

Kako bi se spasio od psihičkog rasapa ili depresije, Valentin Ćorić kao obrazovan čovjek dolazi na spasonosnu ideju da u zatvoru počne proizvoditi vino. „Od grožđa koje svaki tjedan možemo naručiti u zatvorskoj kantini“. Vrlo duhovito o tome piše: „Znam da je to ljudima na slobodi teško shvatiti, ali razumjet će me kad bolje upoznaju moje zatvorske prilike. Jednostavno, od grožđa ću napraviti ono za što ga je Bog i stvorio. To je bila moja tiha i končana odluka, unatoč svim rizicima. (…) Od naručenog i kupljenog grožđa odlučio sam napraviti koju bočicu vina“.

Slijedi poglavlja koja literarno vrlo kvalitetno i vrlo duhovito opisuju tu proizvodnju vina u zatvoru. Autor je u pravu jer kako kaže odluka se pokazala dobrom za jačanje njegovog duha i pomogla mu je da lakše izdrži zatvoren u četiri zida.

U opis zatvorske proizvodnje vina autor je literarno vrlo vješto interpolirao sjećanja na svoje djetinjstvo i studij u Rijeci. Njegova obitelj su poznati vinogradari i on je izučio kod oca vinogradarski zanat. Uz opis s vinogradarstva Ćorić u posebnom potpoglavlju opisuje i povijest svoje obitelji odnosno vlastitog obiteljskog stabla od turskih vremena pa na dalje. U zatvoru razmišljajući o tome piše: „Hoće li istina, istina o meni, nestati sa mnom, pitanje je koje si ponekad postavljam? Hoće li ovi površni moćnici konačno shvatiti? Hoće li se neprijatelji istine obratiti?“ Njegov zaključak je s povijesne točke na žalost ispravan: „Dodatna je poteškoća što se posljedice optužbe protiv mene ne tiču samo mene. (…) Moj odlazak u zatvor opteretio je teškom patnjom posljednje godine života mojih roditelja. U prve dvije godine tamnovanja otišli su na onaj svijet sa svim svojim ovozemaljskim mukama i radostima. Otišli su mirno, s vjerom u Božju pravdu. S njom su živjeli i s njom su umrli. Vjerovali su da On razumije ono što je njima bilo teško razumjeti, a još teže prihvatiti, da im je sin optužen“.

Vrlo je dobro napisano poglavlje „Miriše Paoča u Haagu“. Valentin Ćorić se pokazao i kao talentirani književnik.

U poglavlju „U šetnji o Vukovaru“ Ćorić piše: „Optužili su nas kao visoke hrvatske dužnosnike i zatvorili u Haagu, a da nisu imali dokaza za valjanu optužnicu. Tek su, što je nečuveno, nakon našeg dolaska imenovali nove timove istražitelja da idu u BiH i Hrvatsku prikupljati dokaze protiv nas. Tako je bilo jasno da proces neće početi iduće godine“.

Vrlo je duhovito ali i potresno poglavlje „Božić 2006. i vino u boci Coca Cole“.

U osmom poglavlju pod naslovom „Vojniče, bre, ne štipaj umetnicu“, general Ćorić opisuje svoje vojničke dane u JNA 1983. godine.

Pisao je laganim stilom, vrlo duhovito i gotovo nježno. No za razliku od toga u idućem poglavlju „Divlji makarski milicajci“ opisuje nasilje koje su nad njim kao mladićem izvršili tadašnji jugoslavenski policajci. Nakon izvršenog nasilja jednostavno su kazali „Ćoriću, bila je grješka! Što ćeš takav je naš posao“. Pri tome autor se sjeća: „Ni riječi o policajcu koji me unakazio. Pružio mi je ruku, ali je nisam prihvatio“.

U bivšoj državi mladi Valentin Ćorić doživljavao je provokacije, progone i difamacije svih vrsta. Vrlo je snažno opisao školovanje u Rijeci i sve nepravde i zloporabe koje je ondje doživio.

U dijelu ove knjige Valentin Ćorić javio se i kao baštinik povijesne memorije odnosno kao svjedok nacionalne diskriminacije Hrvata u Titovoj Jugoslaviji. Pri tome ne bježi od paradoksalnih primjera: „Poznat je slučaj iz Domovinskog rata u Hrvatskoj: sin predaje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, otac javno četnikuje u Kanadi“.

U poglavlju „Barem malo slobode“ Valentin Ćorić otvoreno obilježava svjetske vlastodršce: „Današnji svjetski moćnici, koji su kumovali svim ovim nevoljama, formalno će se zgražati nad ugrožavanjem ljudskih prava u Africi i Sjevernoj Koreji. Ali ni prstom neće maknuti nad bahatošću, neprofesionalnošću i financijskom pohlepom koje nas ovdje pogađaju. Je li se ikad netko od njih zapitao što je to petnaest godina izgubljene slobode? O kakvoj se pravednoj i pravnoj presudi takvi uopće usuđuju govoriti? Jesu li ikad proveli tri dana u izolaciji, pa makar i u najboljem svjetskom hotelu? Nisu, jer da jesu ne bi dopustili da se proces odugovlači s tako prozirnim, nevaljanim i nemoralnim razlozima“.

Poglavlje broj 17 „Glas koji odbrojava“, vrlo je snažno literarno štivo jer opisuju autora i njegovu djecu u teškim uvjetima koji su ga snašli. Naime, on je povremeno dobivao pravo doći u Zagreb i boraviti u kontroliranom stanu a onda se vratiti nazad. Djeca su to podnosila vrlo teško. Na suze svoje djece autor je odgovorio: „Držite se, ne očekujemo previše. Kako god bude, neka nam Bog bude na pomoći. Sa mnom u Haagu bit će Šito, Miro i Andrija. Tako je najbolje.

Njih su dvije poslušno šutjele a od te mi se šutnje steglo grlo“. Obitelj je imala važnu ulogu u životu uhićenika.

Na kraju djela, autor snažnim argumentima brani svoju ljudsku i juridičku poziciju.

U cjelini gledano, dobili smo vrlo dojmljivo, literarno relevantno i historiografski ambiciozno djelo. Odaziv javnosti je vrlo velik i prvo izdanje u nakladi od oko 3000 primjeraka već je rasprodano.               

Đuro Vidmarović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.