Ruska agresija na Ukrajinu u suvremenoj hrvatskoj književnosti

Tragedija ukrajinskog Naroda izloženog nesmiljenoj agresiji moćne susjedne Države pogodila je sve staleže i sve slobodoljubive ljude Republike Hrvatske. Sjećanja na Domovinski rat 1991.-1995. probudila su strašna sjećanja. Promatrati uplakane majke, izbezumljenu djecu, stare ljudi koji sa zavežljajima u kojima je sva njihova imovina, bježe iz svojih domova u nepoznato, nije lagano. Ove slike slamaju naša srca.

ukrajina rat

Donosim nekoliko priloga naših književnika kako bih pokazao da je borba Ukrajinaca za nacionalnu i državnu slobodu ušla u najnoviju hrvatsku književnost.

PEJO ŠIMIĆ, PRVI JE OD HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA JAVNO OSUDIO RUSKU AGRESIJU NA UKRAJINU.

Na Facebook stranici „Posavski zavičaj“ koji pripada Hrvatima koji su zbog velikosrpske agresije (1991.-1995.) prebjegli iz bosanske Posavine u Republiku Hrvatsku pronašao sam potresnu pjesmu „Ne daj se Ukrajino“, pjesnika Peje Šimića, člana Društva hrvatskih književnika – Herceg Bosna. Iz datuma objavljivanja vidi se kako je naš pjesnik reagirao dva dana nakon ruske agresije na Ukrajinu. On je u tome trenutku osjetio raspoloženje većine Hrvata, a poglavito onih koji su osjetili strahote osvajačkog rata koji nam je nametnula susjedna zemlja. Nije tada mogao slutiti koliko će agresija na Ukrajinu dugo trajati i s kolikom će mržnjom ruski agresor uništavati cijelu zemlju, vršeći strašne ratne zločine koji se u javnosti nazivaju urbocid, kulturocid i genocid.

Đuro Vidmarović

UKRAJINI, PJESMA PEJE ŠIMIĆA

Posavski Zavičaj

26. veljače 2022.

Ovako je pjesnik Pejo Šimić (rođen u Foči kod Dervente) svojom poetskom riječju reagirao na rusku fašističku agresiju na Ukrajinu.

NE DAJ SE UKRAJINO

Vama se obraćam „svjetski moćnici i lideri“.
Vama cinici i farizeji, Jude i Pilati,
Vama koji ste Ukrajini obećavali brda i doline,
Vama koji ste se prikazivali moćnici i zaštitari,
Vama, prodane duše, interesne skupine i kokošari.
Suosjećam s Tobom Ukrajino!
Dok kročim postajama tvog križnog puta.
Žao mi je što nisi prozrela sotonski ples vampira
Koji zaigraše krvavo kolo na ognjištima,
Libije, Iraka, Afganistana, Sirije i Alžira.
Neka me slobodno osudi književna struka,
Što je moj vokabular ovako „nisko pao“.
Ovo je jecaj moje duše na vrisak i suze.
Ovo je moj krik u ime žrtve i nije mi žao.
Tko vam je dao za pravo da u ime imperija
Krvlju i suzama obilježavate granice?
Tko vam je dao za pravo otvarati nova grobišta,
Tko vam je dao za pravo u ime pohlepe
Stvarati nove egzoduse i razarati ognjišta?
Vi koji ubijate nerođene živote,
Ognjem i mačem želite novi poredak stvoriti,
Shvatite i vaša će se krvava zvijezda
Jedne noći kroz vrtlog ognjene tame
Strmoglaviti u ponor paklene jame.
Ne daj se Ukrajino ljubavi moja!

Poput feniksa ustani iz pepela!
Digni glavu i ostani svoja!

Autor: Pejo Šimić

Đuro Vidmarović
predsjednik Hrvatsko-ukrajinskog društva prijateljstva

LJUBO KRMEK

Istaknuti pjesnik Ljubo Krmek, član Društva hrvatskih književnika:

UKRAJINO!!!

Ako jednom
Ti ime
Ukradu

Kad hladnoća
Progori
Pustinju čela

I skameni
Buket vriska
S violončela

Ne dopusti
Da ti slovo
Raspnu

Umirućim dahom
Izmoli molitvu
Oklopnu

Moli za zemlju
Bez zmijskog svlaka
Bez patnje majka

I da ti ime ostane
Nakon zvižduka
Željeznog vlaka

PAŠKO MELVAN

Paško Melvan, bivši urednik Hrvatske književne revije „Marulić“, Zagreb

Zore u plamenu  (Slava Ukrajini)

Ove zime zȍre, na sjeveru gòre,
Plamene strijele pále i snježne dine,
I ne daju svjetlu da se nebom vine...
Da ugase požar, pahulje se bore.

Obzorom se širi nesnosna jara,
Sa istoka i sa juga dim se vije,
I zastire obzor – kao nikad prije,
Svuda uokolo tjeskoba se stvara.

Bjelinu zȏra sapinje nesmiljen gȃr,
Bistri pogled oku, zlo-silina uze...
Ali, isprat će ga potočnica suze,

Rasplamsat će se nježnih tratinčica žar.
Pahulje će opet, zasnježiti dine,
Da svijetlo zorom sine, sa Visine!

Paško Melvan
Zagreb, 2. ožujka 2022.

STIJEPO MIJOVIĆ KOČAN

Jedan od najvećih hrvatskih književnika, Stijepo Mijović Kočan, napisao je potresne stihove o agresiji na Ukrajinu.

24. veljače 2022.

Jutro pred cijelim svijetom
Javno i jasno
Vladimir Putin uzdiže Ukrajinu
A Rusiju srozava
Na dno dna

Koji i nisu znali gdje je Ukrajina
Danas njezinu zastavu
Boje zemlje i neba
Proglašavaju zastavom slobode
Cijeloga čovječanstva

Moj zamalo pa idol
Prosvijećenog apsolutista
Najučinkovitijeg načina vladanja
Zamišljao sam i najboljeg
Opako zaražen udruženim virusima
Carske Rusije i komunističkog esesera
Nenadano je izgubio
I pamet i Rusiju i sebe
Kalo ludi Neron Rim
Zapalio je čitav mnogomilijunski
Ukrajinski narod
A svoje ruske sunarodnjake
Ponizio i osramotio

Kijev jest bio
Središte i ruske i ukrajinske inteligencije
Objedinjene
Mogao je i dalje to biti
Da je za oba naroda bilo
Jednako slobode i uvažavanja
Bez nasilja

Ruski okupator upravo oslobađa Ukrajinu
Okupanu u vlastitoj krvi
Koja spire s njih
Sve zablude

Tko će i gdje i kada u svijetu
Čim vidi mladog Rusa
Sportaša ili pjesnika
Reći
Taj pripada velikoj kulturi i velikom narodu

Dokad će časni ruski narod
Sve to moći podnijeti

ukrajina

LJILJANA MATKOVIĆ VLAŠIĆ

Ljiljana Matković Vlašić, poznata pjesnikinja, mirotvorka i slikarica, članica DHK i jedna od međunarodno djelatnih osoba u ženskom katoličkom pokretu, oglasila se proznim tekstom.

ZAŠTO UZ SVE NESREĆE JOŠ I RAT U UKRAJINI?

Nitko nije mislio da će Rusi napasti Ukrajinu unatoč svim prognozama koje su to nagovještavale. Očito je za razliku od tajnih službi diplomacija zakazala. Čudno! Dobro plaćeni diplomati nisu u stanju dobro obaviti svoj posao. Običan laik možda bi to bolje učinio. U svijetu, koji nakon dva svjetska rata ima barem nešto iskustva, na teritoriju Europe opet prijeti svjetski rat, ali rat koji bi ovaj put zbog “usavršenog” oružja mogao okončati ljudski rod. Govoriti da rat nije ničim izazvan držim da je smiješno. Svaki je rat, nažalost, nečim izazvan, ali to ga ne opravdava. Rat ništa ne opravdava. U svakom ratu obje strane tvrde da su prve bile napadnute i ugrožene. Slušati političare koji orkestrirano osuđuju agresora, nude vojnu i humanitarnu pomoć žrtvi, huškački potpiruju mržnju, koja je u pozadini svakog rata, upravo iritira. Zašto? Zato jer sve riječi koje se sada i dobronamjerno i dirigirano, pa i najiskrenije izgovaraju ne donose nikakav mir. Štoviše, potpiruju rat i inat kojim se on vodi. Šalje se oružje više od deset puta slabijoj žrtvi. Oni koji šalju oružje neka odgovore na pitanje: kako se, primjerice, nekoliko vojnika može s puškama boriti protiv stotinu protivnika s mitraljezima? Možda ta usporedba nije najbolja, ali zdrav razum govori da se velikoj sili ne možemo samo tako odupirati u ime junaštva. Zaboravljamo kako se Gandhi borio protiv premoćnog neprijatelja. Nipošto ne oružjem! Kako se borio Martin Luther King? Slanje oružja u ovom slučaju nije drugo nego slanje u smrt. Panika bespomoćnih ljudi, koji napuštaju svoje domove, pojačava agresivnost i jedne i druge strane. Jesmo li kukavice ako kažemo: nećemo ubijati? Jesmo li loši ljudi ako kažemo: udarili ste nas u jedan obraz, evo vam drugi! Biti kršćanin, je li to kukavičluk? Jesmo li slabići ako mirno pogledamo protivniku u oči i kažemo: zar zaista misliš da imaš pravo bacati bombe, pa bilo to samo na naše vojne ciljeve? Oprosti što imamo vojne ciljeve, a zar ih ti nemaš još mnogo više? Neka Ujedinjeni narodi dobro ispitaju sve tvoje prigovore, neka budu objektivni, neka svi budemo zadovoljni, i ti i mi. Bez razloga nas nisi napao, a mi, dakako, te razloge jednostavno ne prihvaćamo. Čak i da u nečemu imaš pravo, nemaš pravo izazivati rat. Rat je uvijek zločin. Želimo dobro i svojem i tvojem narodu. Što znači biti pobjednik na ruševinama jedne civilizacije?

Nas, usuđujem se reći normalne ljude i Europljane, nitko ne može uvjeriti da je rat bilo kome potreban osim proizvođačima oružja i mržnje. Naravno i ratnim profiterima. Zar nas svaki rat nije uvjerio u to? Kao djeca mnogi su se od nas igrali s olovnim ili gipsanim vojnicima. Pa i autorica ovih redaka kao djevojčica vodila je ratove zapovijedajući olovnim vojnicima jer je to vidjela kod starijeg brata. Dječja igra poslije postaje tragedija. Muški rod ne prestaje uživati u ratovanju, u skrivanju po rovovima, u pravljenju zasjeda, u rušenju kuća… Muškarcima je to u krvi, (neka mi oproste iznimke), i to bi trebalo zakonski zabraniti kao i proizvodnju oružja.

Prateći rasprave i razne pregovore ne vidim da sudjeluje i jedna žena. Političarke poslušno plješću na ratoborne izjave svojih muških kolega. Kad bih ja mogla na tim mjestima reći svoje mišljenje, ne samo što bi me ušutkali, nego bi me vjerojatno i ubili kao nepoželjnu osobu. A što bih ja rekla drugo nego najobičniju istinu. Jer oružje se ne proizvodi zato da bi čamilo u skladištima, nego da se upotrebljava. Sada to najbolje vidimo. A što smo činili da to spriječimo? Ništa! Uopće ne mislimo na posljedice te silne proizvodnje. Zgražamo se što Putin prijeti atomskim oružjem? A trebali bismo se isto tako zgražati što takvo oružje uopće postoji. Sramota je što ga neke zemlje, koje ga još nemaju, žele imati. Uvijek se može naći neki luđak koji će i takvo oružje upotrijebiti. Apsolutno svako oružje prijetnja je čovječanstvu. Zar da se divimo činjenici što odjednom mnoge zemlje, pa i Hrvatska, šalju oružje u ratom zahvaćenu zemlju. Moramo pomoći da se obrane. Mi smo solidarni. Ako se dublje promisli, to je pomoć u ubijanju. Kad ćemo jednom shvatiti da se jačeg neprijatelja ne svladava oružjem nego nenasilnim metodama, velikom strpljivošću i mudrošću. Svoju želju za demokracijom i slobodom Ukrajina će ostvariti mudrošću, a ne oružjem. U svijetu u kojem će se poštivati svi narodi i veliki i mali. U kojem će diplomacija znati svoj posao.

Samo zlikovci mogu olako u smrt slati druge ljude dok sami sjede negdje na sigurnom i promatraju ratne operacije. Lako je njima govoriti o hrabrosti i poslije dijeliti posthumne medalje palih junaka njihovim uplakanim ženama i majkama.

Dolje oružje jednom zauvijek! Cijeli svijet ima jednog zajedničkog neprijatelja, a ne bih ga sada kao kršćanka imenovala.

Zar smo mislili da će svijet biti bolji zato što smo zanijekali Boga, a na oltare stavili novac? Da, novac je u glavama čak više nego u džepovima i u bankama. I naravno da takve glave nemaju nikakve mudrosti. U ovoj sveopćoj panici nije se čuo ni jedan mirotvorni glas, nego samo glas agresije, glas mržnje, glas odmazde. Nitko nije objektivno istražio uzroke protivničkog bijesa. Nitko nije nudio mudar kompromis. Baš nitko. Ne znamo o čemu su zborili svi ti predsjednici na sastancima. Zar su tako nesposobni da nisu u stanju pomiriti dva vrlo srodna naroda? Možda su samo dolijevali ulje u vatru. Pa, zaboga, problem uopće nije bio nerješiv uz malo dobre volje, uz malo razumnog popuštanja, uz nužno poštivanje protivnika, uz neko povjerenje u izgovorenu riječ… Zar svjetska zajednica nije u stanju stati na kraj svim vrstama profitera koji sada, kad se dva naroda sukobljavaju, trljaju ruke od zadovoljstva? Zar planet Zemlja, koja se od težine oružja jedva okreće, kako sam više puta kazala, nije zaslužila veću brigu svih naroda, i velikih i malih? Zar nije smiješno nadmetanje: tko je jači, čija je zona utjecaja veća, tko ima, a tko nema energente itd.? Zar se zbog takvih stvari treba oduzimati budućnost ljudskom rodu? Zar ćemo stvaranjem neprijatelja uljepšati ljudske živote? Nijedan narod nije neprijatelj drugome narodu. Možda kojiput suparnik, ali nikada pravi neprijatelj. Zar nemamo drugoga posla nego širiti mržnju, iz jednoga sukoba stvarati stotinu drugih? Umjesto slanja oružja šaljimo takvu poruku mira koja će od neprijatelja stvoriti prijatelja. Radimo svim silama na tome. I riječima i djelima. Svim sredstvima kojima raspolažemo, jer samo takav mir je trajan. Je li to utopija? Nije.

***

Ovom svojem članku moram dodati informaciju o 41-godišnjem Ukrajincu, Jurju Sheliazhenku, o kojem pod naslovom „Misionar svjetskoga mira” piše časopis Publik Forum (Nummer 4/ 25. Februar 2022.) Vidim da nisam usamljena u svojim razmišljanjima. Dvostruko sam starija od tog Ukrajinca i nadam se da će on imati više uspjeha u svojem mirotvorstvu od mene, jer on je ipak muškarac. Unatoč svim ravnopravnostima mi žene često moramo šutjeti.

Cijenjeni gospodine Vidmarović,

Ipak Vam opet šaljem nešto što sam napisala. Neka se čuje i glas kršćanke koja je u doba Domovinskog rata uređivala časopis Mirotvorni izazov, a svoja brojna mirotvorna iskustva pribilježila u knjizi Blago mirotvorcima – Glas vapijućeg u pustinji (Kršćanska sadašnjost, 2018). Mislila sam da sam sa svojim mirotvornim stavovima potpuno osamljena, no i u samoj Ukrajini u Kijevu postoji misionar svjetskoga mira koji po onome što donosi časopis Publik Forum ima stavove identične mojima. Zato u dodatku svojega članka donosim o njemu (zove se Jurij Sheliazhenko – možda se to čita Šelijaženko, ali ja sam navela prezime kako stoji u njemačkom časopisu).

Srdačno Vas pozdravlja Ljiljana Matković-Vlašić

Ako smijem, priložio bih ovome nizu i moje pjesme nastale u vrijeme dok sam obnašao dužnost veleposlanika RH u Ukrajini.

Đuro Vidmarović

HERSONES

Bastardna proza

Čitao sam još kao student o drevnome ukrajinskom gradu
Hersonesu Tauridskom. Upoznavao sam život slavenskih prosvjetitelja i svetitelja, mistične braće Ćirila i Metoda. Saznao sam da je na crnomorskim obalama Krima postojalo veliko kulturno i duhovno središte, jedno od najvećih u kršćanskome svijetu.
U Hersonesu sveti je Ćiril pronašao moći pape Klimenta i prenio ih u Rim 30. siječnja godine gospodnje 861. Ležahu do tada posvećene mučeništvom, na pijesku morskoga dna u gradskoj luci. Biskup Rimski smrću je svjedočio za Krista u četvrtome stoljeću. Postade prvi među Božjim prvinama.
Na mjestu muke i smrti bi podignut Hram Božji. Sveti Ćiril zateče
ruševine kao dragulj u Živoj Crkvi Kristovoj.
I sveti papa Martin počiva u vječnoj ljepoti hersonskoj.
Ovdje je sveti Vladimir, Veliki knez Kijivske Rusi i krstitelj
svoga naroda primio znamenja Vjere Njegove.
Kneginja Olga, velika ukrajinska vladarica i svetica stupala je ovim nekada živim ulicama.

Sveti Andrija ostavio je u Hersonesu svoje tragove. I mnogi
drugi koje povijest nije zabilježila. Zaborav je vječiti neprijatelj uspomena.

Znao sam da je Hesones pored Sevastopolja i da je okovan
tvrđavama, topovima i ratnim stjegovima, nedostupan strancima i
ljubiteljima Istine. Tko bi me tada uvjerio da ću jednoga dana
hoditi ovim ulicama?
Danas sam u Hersonesu i teško je povjerovati da je tako.
Tko je i kada od moga naroda prije mene doticao hersoneško
kamenje?
Povijest nam poklanja darove kada se najmanje nadamo. Kao i
stradanje.
Hersones je čudesan. Sve je u njemu mistično.
Direktorica arheološkog muzeja nadahnuto, ispunjena dobrotom i
ponosom objašnjava prošlost umrloga grada, natječući se s vremenom koje joj je dano na raspolaganje. Sluti da želim zanemariti protokol i saznati o povijesti grada sve što se znati može.
Ulice, hramovi, kuće, ljudska stopala i sudbine, spomenici svjedoci, topao jesenski dan. More čudesnog plavetnila...
Grad živi u sjećanjima i ljudskoj dobroti.
Netko mi od ljubaznih domaćina reče da ovdje postoje posebni
klimatski, zapravo kozmički sadržaji, još ne objašnjeni znanošću, ali potvrđeni ljudskom osjećajnošću. Svemir se poklonio Zemlji i darovao ljudima srebrne stepenice kojima se ide prema Sreći.
Treba imati srca i vjere.
Osjećam dobrotu krajolika.
Bože moj, nedaleko se nalazi Sevastopolj, velika ratna luka ,mjesto
krvavih ratnih sudara i teških ljudskih stradanja ,mjesto nad kojim
još lebde oblaci nepovjerenja i neizvjesnosti.
Zašto je razoren Hersones? Zašto povrijeđena ljepota?
Ništa se ne zbiva bez razloga.
S druge strane mora, tamo gdje se u moru utapa Don,
stajao je nekada Tanais, velika luka Bosporskog kraljevstva.
U tom gradu živjeli su ljudi imenom Hrvati, ugledni i zaslužni
toliko da su im imena uklesana u kamene ploče.
U Hrvatskoj za to nitko ne mari.

Obećah da ću ponovo doći na ovaj poluotok što se ljepotom
može mjeriti s mojom Domovinom - Ljepoticom. Tiho. Kao
Poštovalac, putnik i hodočasnik.

Hersones, 20. listopada 1996. g.

Đuro Vidmarović

ukrajina

HRVATSKA PORED VASILJKIVA

dr. Oleksiju Strižaku
koji me je odveo
na rijeku Hrvatku

Tko smo i što smo, pitaju ljudi, ali i narodi često,
Gdje smo rođeni, kuda se kretali, na čijoj strani bili,
Ima li igdje neko gnijezdo kao naše sveto mjesto,
Ima li rijeka i sveti gaj u kojem smo Jadran snili?

Bijah na rijeci imena draga u ukrajinskoj stepi,
Što je još uvijek Harvatkom zovu ovi dobri ljudi.
Povijest u meni na ovom mjestu zlokobnu tugu budi,
A ime drevno na maloj rijeci k'o ranjena srna strepi.

Ti dobri ljudi malo što znaju jer pretke im ubiše gladom.
Nitko od njih preživio nije da sroči priču o životu i sreći,
Što je stoljeća neka trajala dugo na plodnoj ukrajinskoj sjeći.

Treba li plakati zbog dana onog, kad ljudi bijahu strvi,
Ili se vinuti kao soko do oblaka siva što se smiješi hladom,
Do neba vedra gdje se zrake zlate u djevojačkoj krvi?

Vasiljkiv, 1997.

HRVOJE BARBIR BARBA

HRVOJE BARBIR BARBA živi u Pločama, na jugu Hrvatske. Član je DHK, svestrani književnik i sudionik Domovinskog rata. Poslao mi je pismo sa svojom pjesmom.

Dragi prijatelju Đuro,

molim te (ako ikako možeš!) da netko pročita moju pjesmu iz 1991., a koju sam samo u jednom stihu ovih dana prilagodio ovoj agresiji i ratu u Ukrajini, jer zbilja držim da je situacija navlas ista kao onda kad je i nas napala ista ta bijesna indoktrinirana komunističko-pravoslavna horda! Zahvaljujem!

BALADA O MLADOM VEPRU 1991.
/ SLAVA UKRAJINI 2022.

Davno na ušću pod opsadom hulja
ko danas dok horda razara Dnjeprom
rijeku ja čuvah i sred topla mulja
s mladim se sretoh veprom

I tako skriven sred šiblja i krova
ja dugo gledah u nevjeri užitka
ljudske njegove oči iza bijelih kljova
poput zgonjene zvijeri u močvaru bitka

Tek utješno je bio u toj toploj memlji
kako mirno zvjezdani promatra prah
i vidjeh da još ima žudnje na zemlji
i nije me bilo više ničega strah

Na opsadne galije on upravi njuškom
na nedir nad morem što skriva sjene
i s brodova netko ustrašen šuškom
ustrijeli njega misleći mene

U zvižgi buke tek trske se trznu
i kao svi drugovi moji u biti
i on se pred smrću smiješkom drznu
tek usniti…

I ja vidjeh da se brodovi boje
I još vidjeh kako drhture vodom
I vidjeh da pod tim zlatnim svodom
nema veće žudnje od moje – za slobodom!

H.B. Barba, HRVATSKA 1991./ UKRAJINA 2022.

Srdačan pozdrav sa sunčane rijeke!

Đuro Vidmarović

Pet, 24-05-2024, 05:29:29

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.