Dragocjeno priznanje

Nakon književne tribine posvećene mojim obljetnicama – 55 godina života i 50 godina književnoga rada, održane u lijepoj i multifunkcionalnoj dvorani „Alojzije Stepinac“, 13. listopada 2022. biskup Sisačke biskupije, mons. dr. sc. Vlado Košić uručio mi je dragocjeno priznanje: skulpturu sv. Kvirina Sisačkoga. Autor je akademski kipar Tomislav Kršnjavi (rođen 16. rujna 1975. u Zagrebu).

Trenutak darovanja skulpture sv. Kvirina

Na rečenoj Tribini kolegice i kolege, Božica Brkan, Katarina Brkić, Siniša Matasović, Mate Kovačević i Stjepan Šešelj, predstavili su nekoliko mojih knjiga. Velika im hvala na trudu.

Skulptura sv. Kvirina u mome radnome prostoru na počasnom je mjestu

Prilika je predstaviti i biskupa sv. Kvirina.

Kvirin / Quirinus Sisački (?- Szombathely / Sambotel 4. lipnja 309.) svetac Rimokatoličke Crkve, biskup u Sisciji, mučenik, zaštitnik Siska, Krka i Sisačke biskupije.

„Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“

Lk. 18,18

Bio je biskup u Sisciji, današnji Sisak. Biskupovao je od 284. do svoje smrti 303. godine. Živio je u vrijeme posljednjih velikih progona kršćana koje je provodila rimska vlast u vrijeme vladavine careva Dioklecijana i Maksimilijana. Najstariji i povijesno prilično prihvatljiv izvještaj o mučeništvu sv. Kvirina govori da je za Dioklecijanova progonstva, po nalogu namjesnika Maksima, bio uhićen. Upravitelj grada Siska, Maksim, dao je zarobiti biskupa Kvirina koji je bježao pred progoniteljima kršćana. Kad je Maksim pitao Kvirina zašto je htio pobjeći, dobio je odgovor: ''Činio sam to po zapovijedi svojega Gospodina koji je rekao: "Ako vas budu progonili u jednom gradu, bježite u drugi". Potom je Maksim od biskupa zatražio da ostavi kršćansku vjeru inače će biti mučen i usmrćen. Biskup Kvirin prihvatio je smrt. Bio je izbatinan i bačen u zatvor gdje je obratio čuvara Marcela. Nakon tri dana priveden je pred Amancija, namjesnika Pannonie Superior koji ga je osudio na smrt.

Činjenica što mu sudi osobno namjesnik cijele provincije svjedoči o važnosti i popularnosti biskupa Kvirina.

Vezali su mu mlinski kamen o vrat i s mosta ga bacili u rijeku Sibaris (mađ. grad Đunđuš). Tada se dogodilo čudo. Biskup je ostao na vodi i hrabrio svoje vjernike da se ne boje. Rekao im je: - »vere modo sacerdos efectus sum, si me ipsum vero Deo sacrifcium obtulero« (»uistinu sam postao svećenikom ako sama sebe pravomu Bogu prinesem za žrtvu«). Pomolio se i onda potonuo. Kršćani su pronašli njegovo tijelo i časno ga pokopali. Zbog toga čudesnog događaja raširio se cijelim kršćanskim svijetom glas o Kvirinovu mučeništvu i propovijedanju.

Vjerodostojnost tih podataka potvrđena je i tzv. trećom Delehayevom grupom (H. Delahaye izvršio je podjelu koja polazi od povijesne vrijednosti izvora), što upućuje na to da je legenda o Kvirinu nastala preradom originalnih dokumenata.

Albrecht Dürer: Die österreichischen Heiligen /Austrijski svetci? (s lijeva: Quirinus, Maximilian, Florian, Severin, Koloman, Leopold III., Poppo von Trier i Otto von Freising, Holzschnitt (drvorez), 1515. – 17., im Britische Museum in London

Nepoznati južnonjemački majstor (0.1600.) (srebro)
Relikvijar sv. Kvirina Sisačkog
Katedrala Uznesenja Marijina, Krk

I mnogi drugi povijesni izvori potvrđuju izvješće o mučeništvu sv. Kvirina. Svi izvori slažu se da je dan Kvirinove smrti 4. lipnja, no još se raspravlja je li to bilo 303., 308. ili neke druge godine. Negdje na prijelazu iz 4. u 5. stoljeće tijelo sv. Kvirina je preneseno u Rim i pokopano u mauzoleju Platonia, iza apside svetog Sebastijana na Apijevoj cesti. Ondje je pronađen i glasovit natpis na mjestu ad catacumbas, koji se odnosi na sisačkog biskupa Kvirina: »haec populis (cunctis clarescet) gloria facti; haec Quirine tuas … probabi« (»ova slava postala je jasna svim narodima; ova, Kvirine, tvoje…«). Tvrdi se da je taj natpis stajao na Kvirinovu grobu, a njegov tekst dokazuje i prijenos mučenikova tijela iz Panonije u Rim, gdje su ga častili rimski hodočasnici u 7. stoljeću, kako nam svjedoče razni hodočasnički zapisi. Relikvije svetoga Kvirina premještene su u 12. stoljeću u baziliku svete Marije na Trastevereu.

Za vrijeme provale Huna, kršćani su potajno preko Zadra i Jakina / Ankone, prenijeli njegove relikvije u Rim, u katakombe, što je tada bilo jedino moguće i sahranili uz crkvu sv. Sebastijana. Godine 1140. posmrtni ostatci su preneseni u crkvu Majke Božje preko Tibera, gdje su i danas. Kasnije je nad grobom sagrađena bazilika. Blagdan mu se obilježava 4. lipnja.

Ikonografski prikaz sv. Kvirina Sisačkog

Kvirina spominje i "Jeronimov martirologij", a Venancije Fortunat u 4. st. pjeva o njegovom mučeništvu. Kvirinovo je ime zapisano i u "Rimskom martirologiju". Španjolski pjesnik Prudencije koji je posjetio i Kvirinov grob u Sabariji, spjevao je himan u čast sv. Kvirinu na latinskom jeziku. Do provale Osmanlija na području nekadašnje Sisačke biskupije, posvećene mu su četiri župe u Hrastovici, Boviću, Smerkoviću i Dobretinu. Selo u blizini Gvozda nosi ime Kvirin. Povjesničari bilježe da su građani Siska, pobjedu nad Turcima 1593. pripisali zagovoru sv. Kvirina. Zagrebački biskup Petar 1627. naziva sv. Kvirina "prvim zagrebačkim biskupom" jer se Zagrebačka biskupija smatra nasljednicom nekadašnje Sisačke biskupije. U sakristiji zagrebačke katedrale postoji fresko-slika iz 18. st. na kojoj je sv. Kvirin.

Misionar Drago Balvanović, pronašao je u Limi, glavnom gradu Perua, u misalu "De la vida cristiana" iz 1973. misu na čast sv. Kvirina Sisačkog. Godine 1653. spominje se kapela sv. Kvirina u Sisku. Novi oltar je postavljen 1699. Jako je oštećena u kolovozu 1945. u savezničkom bombardiranju. Konačno je 4. lipnja 1993. osnovana u Sisku, nova Župa sv. Kvirina i nova župna crkva sa zvonikom i župnim dvorom.

Gradsko poglavarstvo Siska proglasilo je 31. ožujka 1994. sv. Kvirina zaštitnikom grada, a njegov blagdan (4. lipnja) "Danom grada Siska". U Sisku postoji radio-postaja Quirinus (rimski oblik njegova imena). Od 1997. godine u Sisku se održavaju Kvirinovi poetski susreti. Spomendan Svetog Kvirina slavi se u Zagrebačkoj nadbiskupijič. Krčka biskupija slavi Svetog Kvirina kao svojeg glavnog zaštitnika.

Molitva sv. Kvirinu

Svemogući Bože, zahvalni smo za Tvoje neizmjerno milosrđe kojim nas braniš i hraniš. Izričemo ti molitvu: potaknuti primjerom našeg zaštitnika biskupa Kvirina neka je blagoslovljena cijela Crkva i papa naš Franjo kojega si u ovim danima darovao našoj Domovini i narodu Hrvata. Neka je blagoslovljena i naša biskupija sisačka i njezin biskup Vlado i svećenici i redovnici i redovnice koji u njoj djeluju i mole. Neka su blagoslovljene naše obitelji i u njima djeca i mladi. Neka su blagoslovljeni svi patnici, bolesnici i siromasi. Svima zagovorom mučenog Kvirina podari Duha Svetoga za radosno svjedočenje Tvoje ljubavi i mira u svijetu i domovini. Oslobodi nas od svake slabosti grijeha. Amen.

Sisačka biskupija osnovana je u prvim stoljećima kršćanstva i jedna je od najstarijih na području današnje Hrvatske. Iako nije poznato kada je osnovana, niti kakva je bila prva kršćanska zajednica u rimskoj Sisciji (kako se Sisak zvao u to rimsko vrijeme, a ranije u ilirsko vrijeme- Segestica), brojni ostaci materijalne kulture svjedoče o živoj kršćanskoj zajednici; muzeji u Sisku, Zagrebu, Budimpešti i Beču čuvaju natpise, sarkofage, lampice, nakit, novac i druge predmete s kršćanskim simbolima.

Iz tih najranijih vremena poznato je 7 biskupa, koji su stolovali u ovom gradu i nosili naziv „episcopus Siscianae“; njihova nazočnost zabilježena je na crkvenim saborima ili u papinskim odlukama, a to su: Kasto 249. godina, Sveti Kvirin 303., Marko 347., Konstancije 381., Ivan 530., Konstantin 531., Vindemij 579.

Vjerojatno je negdje oko 600. godine Siscia bila razrušena, no rijetki i slučajni arheološki nalazi iz 7. i 8. stoljeća potvrđuju kako se život u gradu nastavio. Ono što se posebno ističe je kontinuitet imena koje traje i kroz nekoliko sljedećih stoljeća. Nemamo povijesnih vrela o životu u nekadašnjem velegradu Sisciji nakon doselidbe Hrvata. Vrela donose obavijesti tek iz 9. stoljeća, kada je u Sisciji, kojoj Hrvati mijenjaju ime u Sisak, stolovao knez Panonske Hrvatske, Ljudevit Posavski. Zahvaljujući franačkome kroničaru Einhardu, koji je zabilježio borbe Franaka i hrvatskoga kneza Ljudevita, saznajemo kako se Sisciju sada određuje pojmom „Civitas“. Pojam je historiografski vrlo značajan jer Civitas znači grad i u pravilu označava grad koji je sjedište biskupije, za razliku od riječi castrum, koja je označavala utvrđeno mjesto. Einhard, koji je napisao i životopis cara Karla Velikog, ističe kako su franačkim kraljevima bile „najvažnije svete zgrade crkve“ i kako su naređivali biskupima popravak starih i izgradnju novih crkvi. Poznato je i kako metropolit Fortunat iz Grada (mjesto koje je bilo sjedište nadbiskupije, a nalazi se pored današnje Venecije) šalje pomoć Ljudevitu, jer je toj metropoliji tada pripadala Sisačka biskupija. Iz tog vremena potječu i kameni ulomci crkvenog namještaja ukrašeni pleterom.

U 10. stoljeću Sisačka biskupija se spominje na Splitskim crkvenim saborima 925. i 928. godine. Na Saboru 928. godine bile su ponuđene ninskom biskupu Grguru, u zamjenu za ukinutu biskupiju, čak tri biskupske stolice, među kojima i sisačka. Sve tri su tada bile upražnjene, ali prema istom zapisniku „dobro napućene i proviđene brojnim svećenstvom“. Biskupijsko sjedište pretpostavlja i odgovarajući broj vjernika, odnosno svećenika, đakona, redovnika i redovnica. Možemo samo spekulirati kako bi se kršćanstvo razvijalo da je Grgur umjesto Skradina izabrao Sisak.

Nema sumnje kako je Sisak kroz čitavo antičko i ranosrednjovjekovno razdoblje, odnosno u vrijeme Hrvatske za narodnih vladara, bio glavno središte šire regije i istovremeno sjedište biskupije. Tek novi politički odnosi, odnosno smrt kralja Dmitra Zvonimira i Sporazum o personalnoj uniji s mađarskom vladarskom kućom Arpád 1102. i nakon toga širenje utjecaja ove dinastije, doprinose stvaranju Zagreba kao novog sjedišta političke i crkvene vlasti; a tada nestaje drevna Sisačka biskupija.

Sisačka biskupija ponovno se spominje kao naslovna biskupija 22. svibnja 1999. kad je mons. dr. sc. Nikola Eterović imenovan naslovnim nadbiskupom Siska. Taj je naslov nosio deset godina, do 30. studenoga 2009. godine.

Sisačku je biskupiju obnovio papa Benedikt XVI. 5. prosinca 2009. bulom “Antiquam fidem” podjelom područja Zagrebačke nadbiskupije. Zbog „dva krila“ u teritorijalnom smislu“ biskupija se popularno naziva Sisačko-Moslavačka. Za prvog biskupa obnovljene biskupije imenovan je mons. Vlado Košić, dotadašnji pomoćni biskupi zagrebački.

Biskupija je zaživjela 6. veljače 2010. godine, izvršenjem bule o osnivanju te uvođenjem u službu biskupa Košića. Župna crkva Uzvišenja svetoga Križa u Sisku uzdignuta je u rang katedralne crkve.

Kao zaštitnik Biskupije određen je Sveti Kvirin Sisački, biskup i mučenik iz kasnoantičke sisačke biskupije.

Novi Biskup zatekao je sisačko „krilo“ u poratnome stanju. U velikosrpskoj agresiji sve su crkve i svi sakralni objekti u istočnome dijelu bili srušeni i uništeni, a vjernički narod protjeran. Trebalo je obnavljati sve porušeno, ali i ranjene duše vjernika koji su se počeli vraćati u svoje razorene i opljačkane domove. A onda je 29. prosinca 2020. u 12:19 sati Banovinu i Sisak pogodio potres magnitude 6,4 Mw  s epicentrom 3 km jugozapadno od grada Petrinje. Ponovo treba sve obnavljati. Sada je stradala i Katedrala. Njezin je zvonik toliko oštećen da se morao srušiti.

Ali živa Crkva nije srušena. Još je tu i bit će kao što je bila i proteklih stoljeća. I mi književnici priznanja dio smo te činjenice.

Đuro Vidmarović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.