Inkulturacija muslimanskih egzilanata u europskim zemljama - zapreke i mogućnosti (1) Primjer mladoga glazbenika Ibrahima Nasrullayeva iz Švedske

Majci, Reihan Nasrullayevoj, posvećujem

Muslimanski useljenički valovi i dekristijanizirana Europa

S uznemirenošću pratimo selidbeni val muslimanskog pučanstva iz Sjeverne Afrike, roga Afrike, Bliskog i Srednjeg Istoka u Europu. Nastanjivanje ove populacije traje od ranije, a vezano je s Vidmarovićdekolonijalizacijom okupiranih zemalja od strane nekoliko zapadno-europskih država, poglavito Velike Britanije, Francuske, Nizozemske, Italije, Španjolske, Portugala… Posljednjega desetljeća kao krajnje odredište emigranti i izbjeglice navode Njemačku, Austriju i skandinavske zemlje, zbog tamošnje visoke razine socijalnih zaštita, blagonaklone useljeničke politike i politike tzv. ljudskih prava, te zbog sekularističkog ustroja društva, nastalog odreknućem od kršćanskih korijena. Npr. francuska politička elita odrekla se Krista još u vrijeme Pariške komune, kada su katedralu Naše Gospe, posvećenu Majci Božjoj, pretvorili u bljezgariju, a na mjesto Bogorodice na oltar postavili skulpturu prostitutke. Ta Francuska, odnosno kako si tepa „Peta Republika“, stekla je vrlo velik broj novih državljana nakon što je izgubila krvavi rat s alžirskim narodom, a ova se arapska zemlja proglasila nezavisnom. Tada je predsjednik Charles André Joseph Marie de Gaulle (Lille, 22. studenoga, 1890.- Colobey – lex deux—Enlises, 9. studenoga, 1970.) nakon referenduma o alžirskom samoopredjeljenju 1961. dogovorio prestanak borbi u Alžiru u ožujku 1962. godine.

Nakon Évianskih sporazuma, koji su ozakonjeni novim referendumom samo mjesec dana kasnije, Alžir je postao samostalan u srpnju 1962. godine. Predsjednik de Gaulle je dao francusko državljanstvo svim Alžircima koji su tražili, jer je ova zemlja imala status dijela Francuske, a ne kolonije. Bilo je to vrijeme kada se vjerovalo kako će se MIgrantiuseljenici koje pripadaju narodima drukčije vjere, kulture, tradicija, mentaliteta, brzo integrirati u novu sredinu, a ubrzo i asimilirati, odnosno odnaroditi. Zatim je na razinu ideologije dignuta teorija multikulturalizma i tko je iskazivao sumnju i akademski ju obrazlagao, bio je etiketiran i svrstavan u nazadnjake, šoviniste i sve ostalo što ga je politički ugrožavalo. Tijekom pola stoljeća pokazalo se kako je ideologija multi-kulti promašena i štetna. Čak je i velika kancelarka Merkel morala izjaviti „multikulturalizam ist kaput!“.

Useljenici, poglavito oni islamske vjere nisu se, kako su se nadali europski nereligiozni, ateistički, ili čak protukršćanski političari, odrekli Kurana, dakle svoje vjere, a ova sveta knjiga određuje sve sfere njihovoga javnoga i privatnoga života. Za razliku od Europljana koji su se odrekli Krista i kršćanstva, svake transcendencije, povijesnosti, etike i estetike, smatrajući to „progresivnim i naprednim“, pa su stoga vjerovali kako će isto ekspresno učiniti i muslimani. No, ovi se nisu unatoč vilinskome zovu apologeta „progresivnosti“, kanili odreći Kurana, ni svojih običaja, tradicije, jezika, svjetonazora… svoje samobitnosti, odbili su europski ateistički sekularizam, i moralni relativizam. Njihov obiteljski život, brakovi, moralne norme, kastriranje ženske djece, odnos prema nevjernicima, napuštanje islama i prijelaz u drugu vjeru, itd. ostali su je isti. Umjesto integracije oni su se odlučili na maksimalno čuvanje svoje samobitnosti u svim sferama kakva je bila u njihovoj domovini. To je značilo vjersku i duhovnu separaciju, getoizaciju, status corpus separatum, pa i de facto status stranog virulentnog tijela.

Da paradoks bude veći i kršćanske Crkve, odnos broj njihovih aktivnih vjernika toliko se smanjio da su i oni postali corpus separatum. S time što njih i ovako gurnut na marginu, europske elite i dalje tretiraju kao negativan relikt prošlosti, kao nešto nazadno i konzervativno što im samo smeta, dok se s muslimanskim corpusom nose daleko opreznije i s više poštovanja i uvažavanja. Nije slučajno što u Francuskoj gore katedrale, s najvećom i najvažnijom među njima, onom Naše Gospe u Parizu. Pitanje je obnove i hoće li nakon toga katedrala biti vraćena Crkvi, ili će, Ratzingerkako neki predviđaju, pretvorena u muzej. Time se de facto na duži rok udružuju u nakani što potpunije marginalizacije kršćanske etike i dogmatike. Ne njihovoga uništavanja do kraja, kako se ne bi moglo govoriti o nasilju, već njihove marginalizacije, eto, kao zakonomjernog „hoda povijesti“.

Primjer je, grubo rečeno, Savezna Republika Njemačka: kada je za Papu izabran Nijemac, kardinal Ratzinger, jedan od najvećih teologa današnjice, njemačka politička elita je to ignorirala. Tijekom cijeloga njegovoga mandata ponašala se prema činjenici da Nijemci imaju vođu svih kršćana svijeta, s naglašenom hladnoćom. Usporedimo takav odnos s ponašanjem Poljaka kada je izabran za papu njihov zemljak, kardinal Woytila, danas sv. Ivan Pavao II. Poljska je ostala do danas zemlja u kojoj politička elita poštuje kršćanski identitet svoga naroda. (Govorim o zemljama Europske Unije.).

Drugi primjer je Irska, zemlja koju se smatralo bastionom kršćanstva. Protukatoličke snage uspjele su višegodišnjom grubom i beskrupuloznom propagandom odbaciti povijesno naslijeđe sv. Patrika i zamijeniti ga LGBT ideologijom, ozakoniti istospolne brakove, abortus, eutanaziju i sve što spada u kulturu smrti i moralnog relativizma. Na tom je putu i Hrvatska.

Poznati politički analitičar mlađeg naraštaja, Davor Dijanović, ovako je opisao današnje duhovno stane Europe: „Prvi predsjednik njemačkog CDU-a Konrad Adenauer svojedobno je rekao: Svatko od nas i poimenično svatko od nas katoličkih vjernika jest obvezan sudjelovati i surađivati, jer vjerujte radi se o tomu, hoće li Europa ostati kršćanska, ili hoće li Europa postati poganska. (...) Spašavanje Zapada, spašavanje kršćanske kulture, odlučno se utječe savezom političkih snaga koje se nalaze na temelju kršćanstva. I te kršćanske snage su puno jače nego što sami mislimo. (...) Ujedinjenje Europe jest jedini spas kršćanskog Zapada. Nakon Adenauera Europa nije krenula putem kršćanskog ujedinjenja, nego je na putu da postane poganska. EU ne samo da je ispražnjena od kršćanskih sadržaja, nego je ona u sebi duboko protukršćanska tvorevina, baš kao i cijeli današnji Zapad. Kao što u knjizi Bogoubojstvo Zapada piše Zoran Vukman: Elite na Zapadu, njegove institucije, vlasti, kultura, mediji, nisu kršćanski, nego otvoreno protukršćanski. Karakter Zapada potpuno se promijenio, duhovno izobličio, izgubio je svoju dušu, i možemo ponavljati floskule kako ‘pripadamo Zapadu’, ali ako ne uviđamo da je opsjednut, onda se možemo jedino prepustiti samozaboravu, pokoriti i šutjeti. Kad civilizacija izgubi svoje dublje, drevno uporište ili svoje središte, ono nevidljivo, esencijalno, što joj je davalo smisao i snagu, kad se zamute čisti izvori iskona, onda sveopći poremećaj postaje normalno stanje stvari.

Da je danas živ i Adenauer bi, nema nikakve sumnje, bio proglašen zatucanim fašistom ili barem zasukanim klerikalcem. To svjedoči o dubokoj impregnaciji Europske unije lijevo-liberalnim i protukršćanskim sadržajima, a jedino što može postati kontrapunktom takvim agendama je ujedinjena i autentična suverenistička i kršćanska opcija. Hoće li doći do njezina formiranja ostaje nam vidjeti“.

Ne zavaravajmo se, postoje obrazovani umovi u muslimanskome svijetu, kako u njihovoj diplomaciji, tako i na univerzitetima koji prate moralno urušavanje Europe, njezino demografsko umiranje i pretvaranje u Rimsko carstvo iz vremena seobe naroda. Sve ovo što je gore izrečeno njima je dobro poznato.

Možemo, dakako, požaliti, što današnji islamski svijet više nema ljude kao što su bili: Averroes (Ibn Rušd, arapski: Abū l-Walīd Muhammad ibn Ahmad ibn Muhammad ibn Rušd, ili Averroes. Rođen je u Kordobi, 1126., a umro u Maroku,1198. godine. Bio je pravnik, liječnik i najistaknutiji i najutjecajniji islamski filozof aristotelovac. Isticao je kako filozofija nije za široke mase jer one nisu sposobne za takav način mišljenja. Povezivao je filozofiju s religijom. Proglašen je nevjernikom i prognan u Maroko, gdje je i umro.), Ibn Haldun (punim imenom Abu Zaid 'Abd al-Rahman ibn Muhamed ibn Haldun al-Hadrami (1332.-1406.), slavni arapski povjesničar, historiograf i političar. Rodio se na prostoru današnjeg Tunisa, te se smatra pretečom moderne historiografije, sociologije i ekonomije. Najpoznatiji je po svome djelu Muqaddimah (Prolegomena ili Predgovor), Avicena, perzijski; Ibn Sīnā, punim imenom Abū ʿAlī al-Ḥusain ibn ʿAbd Allāh ibn Sīnā (Afšanah kraj Buhare, 980. - Hamadan, 1037.), Iranac, vodeći je filozof islamskog svijeta i neoplatonist. Studirao je teologiju, fiziku, matematiku, medicinu, filozofiju i logiku, a bavio se i proučavanjem astronomije, astrologije, kemije i geologije. Glavni je predstavnik arapskog aristotelizma, a svoju filozofiju temelji i na Bakundayevom učenju. Njegova najpoznatija djela su "Kanon medicine" (Al-Qanun fi al-Tibb), standardno djelo na većini srednjovjekovnih učilišta i "Knjiga ozdravljenja" (Kitab aš-Šifa), filozofska i znanstvena enciklopedija. Napisao je i knjigu "Matematički i filozofski proračuni", ali i jedno mistično-filozofsko djelo, potpuno nepoznato javnosti, Bon huankar. Otkriveno je pred nekoliko godina u jednog knjižnici u Afganistanu, a govori o smaku svijeta i okupljanju ljudi u Cordobi. On smatra da je zadatak filozofije da osvijetli i dokaže istine koje je Alah objavio. Također, smatra kako um ne može dokazati sve istine. Smatra se da se bavio astronomijom te da je prethodnik nekih današnjih pretpostavki za stvaranje svemira), Firdusi (pravim imenom Hakīm Abu'l-Qāsim Firdawsī Tūsī / poznati perzijski pjesnik, autor epa Šahnama - u prijevodu Knjiga kraljeva, koji je nacionalni ep Irana i mnogih drugih zajednica koje govore perzijskim jezikom. Firdusi je autor religiozno-ljubavnog epa Jusuf i Zulejha. Firdusi je rođen 935. a preminuo je 1021. godine, i sličnih znanstvenika i humanista planetarne širine.

Međutim, muslimanski narodi danas imaju vješte političare koji se znalački koriste europskim liberalističkim zakonima o ljudskim pravima, pravima na socijalnu zaštitu, pravu na zaštitu od svih oblika diskriminacije i ostalome, te ulaze u europske „slobodarske“ anacionalne i kozmopolitske stranke, a time i u politički život zemalja primateljica. Pored vlastite vjerske zajednice na ćelu s hodžama i imamima, osnivaju brojna „civilna“ društva, tiskaju vlastite novine i maksimalno koriste ostala sredstva javnog općenja. Dok su džamije nicale kao gljive, kršćanske su se crkve zatvarale i prodavale za skladišta, ili plesnjake. A najveća crkva istočnoga kršćanstva, „Aja Sofija“, ponovno je pretvorena u džamiju, kao poklon dijalogu na kojem inzistira papa Franjo. Useljeni muslimanski lideri snažno su i Franjopolitički vehementno udarali i uništavali svaki oporbeni glas koji dolazi iz većinskog naroda, a koji je upozoravao na stanje stvari, koristeći se etiketama: nacizam, fašizam, diskriminacija, rasizam, islamofobija, etc. Pomagao im je, na svoj način, i poglavar Rimokatoličke Crkve, zahtijevajući od svojih vjernika maksimalnu teološku otvorenost, socijalnu empatiju i praktičnu primjenu toga u odnosu na tražitelje azila iz islamskih država.

„U poruci u studenom 2018. pred Svjetski dan mira, Papa je rekao da političari koji raspiruju strah od migranata siju nasilje i rasizam. Priznao je da prisustvo imigranata može pogoršati postojeće probleme, ali i apelirao da se pronađu praktični načini da ih se prihvati.

'Važno je da svi, građanske institucije, i oni u obrazovanju, socijalnoj skrbi i crkvenim organizacijama, budu odlučni osigurati mirnu budućnost izbjeglicama, migrantima, svima." (Hina)

Ako nije grijeh, ovdje bih naglasio kako Njegova Svetost u ovoj izjavi ne sagledava probleme „mirne budućnosti“, poglavito u sferi demografije, domicilnih europskih naroda. Isto tako, neka mi je dopušteno primijetiti, Papa ne shvaća kako se problem naroda muslimanskog svijeta i Afrike neće riješiti njihovim preseljenjem u Europu, već pomaganjem tih zemalja kako bi izašle iz siromaštva i stvorile uvjete da nitko nema potrebe bježati iz vlastite domovine.

Da me se krivo ne shvati, Papa je to učinio iz kristoloških razloga: „Ljubi bližnjega svoga, kao samoga sebe“ i „Svi smo braća u Kristu“. To se može razumjeti s teološke strane, premda s političke, geopolitičke i hladnoratovske strane malo teže. No, nikako se ne može razumjeti europske ljevičare koji su se pojavili kao snaga koja pozdravlja muslimansku imigraciju. Nazivaju se „islamoljevičari i pripadaju intelektualnim krugovima, a nazočni su na francuskim, i britanskim Univerzitetima. Francuski filozof Bernard Henry-Lévy upozorio je na tu novu ideologiju koja ujedinjuje krajnju ljevicu, islamski radikalizam i antisemitizam, „i na taj način neutralizira antitotalitarističke i progresivističke tendencije u prilog retrogradnih, mračnih i antifeminističkih tendencija“. Ova sumanuta ideologija toliko se proširila da je francuski ministar obrazovanja Frédérique Vidal odlučio provesti istragu o islamoljevičarenju na sveučilištima. Kazao je: „Islamizam ljevice postaje naše društvo, a sveučilišta na to nisu imuna…“ (Vidi: Silvije Tomašević: „Francuski ljevičari su u islamistima pronašli saveznike u borbi protiv imperijalizma““, Večernji list, 7. ožujka, 20121.34.-35.). Ispada kako imigrante katolici dočekuju zbog vjerskih, a komunisti zbog revolucionarnih nakana.

A problem je izvan ideologije i religije. Prije svega, problem je u ratnim sukobima koje izazivaju u zemljama trećeg svijeta, prije svega SAD i europske države, zajedno s moćnom bliskoistočnom državom Izrael. Počelo je s luđački oblikovanim granicama u kolonijama, uz pomoć ravnala, a ne etničkog prostora, zatim s nemoralno provedenom dekolonijalizacijom: sjetimo se stvaranja Indije i Pakistana od dva dijela, s Kašmirom kao kukavičjim jajetom koji izaziva učestale ratne sudare dviju novih država, sjetimo se portugalskog napuštanja Angole i Mozambika s krvavim građanskim ratom nakon toga, sjetimo se španjolskih napuštanja Zapadne Sahare koje je izazvalo rat s Marokom koji još traje, sjetimo se koliko je Francuska prolila krvi Alžiraca prije nego se odrekla vlasti nad njihovom zemljom, da ne govorim o bliskoistočnim državama i podjelama u skladu s interesnim sferama europskih sila.

Počelo je kada je Povelja OUN pretvorena u mrtvo slovo na papiru, a nepovredivost granica relativizirana. Sjetimo se Crnokako su SSSR i Zapad prihvatili najprije okupaciju slobodne države Tibet od strane komunističke Kine, zatim ubijanje premijera Lumumbe od strane europskih multi-kompanija i izazivanje krvavog građanskog rata u Kongu. Slijedi okupacija pola Cipra od strane Turske, slijedi rušenje cara Pahlavija u Iranu s pokretom izvoza islama kao posljedicom, poticanje iransko-iračkog dugogodišnjeg rata, sjetimo se rušenja antifašističkog cara u Etiopiji s građanskim ratom koji traje do danas i proglašenjem Eritreje nezavisnom državom s krvavim diktatorskim režimom iz koje ljudi bježe en maas, sjetimo se izazivanja krvavoga rada u Ruandi, a zatim građanskih ratova u nizu ostalih afričkih država koje su bogate plemenitim metalima, konačno tu je nedavno luđački izvedeno tzv. arapsko proljeće s nesagledivim posljedicama. Sređena država Libija potpuno je uništena i vraćena u vrijeme prije etničke homogenizacije s krvavim građanskim ratom koji vode zapadne zemlje. Tu je nesretni Libanon, prosperitetna zemlja s multikonfesionalnom harmonijom u kojoj je izazvan razarajući građanski rat. Tu je i Afganistan koji su SSSR, a zatim zapadne zemlje pretvorile u krvavu kašu iz koje su isklijali i nabujali najokrutniji oblici organiziranog muslimanskog ekstremizma, zvani talibani, čija je jedina ideja-vodilja zaklati što više neistomišljenika i vratiti društvo u vjerske kanone iz VIII. stoljeća.

Slijedi strašan primjer Iraka gdje su Amerikanci apsolutno nepotrebnom vojnom intervencijom urušili iračko društvo, izazvali konfesionalne i etničke podjele uz milijunske žrtve i neviđenu patnju običnih ljudi. Naravno da iz toga pakla bježi svatko tko može. Na kraju dolazi Sirija kao stabilna država koju su strane sile pretvorile u bojište i poligon za svoje strateške ciljeve. Zatim tu je američka miljenica Saudi-Arabija koja je izazvala građanski rat u Jemenu koji ima za posljedicu potpuno razaranje zemlje, ali i očekivanu smrt od gladi, kako izvješća govore, mase ljudi čiji broj premašuje dva milijuna. Iz svih tih zemalja sukljaju prema Europi izbjeglice kao po nekoj nevidljivoj komandi. Cilj je Europa, a ne njihove bratske istovjerske naftom prebogate države s ogromnim nenastanjenim prostorima, kao što su Saudi-Arabija, Oman, Ujedinjeni Arapski Emirati… I sada počinje sotonistička trgovina izbjeglicama i ucjenjivanje Europe. A Europa nema vodstva, nema strategiju, nema snagu rješavati probleme na izvoru, u tim zemljama. Europski pokvareni tajkuni u prvi plan stavljaju jeftinu radnu snagu i ne vide ništa drugo. Ne vide kuda vodi promjena demografske slike, kuda vodi promjena konfesionalne situacije…

Posljedak pogrešne politike i otvorenog ratnog interveniranja u muslimanski svijet rezultiralo je bujanjem ekstremističkih organizacija kod njih, teoretski fundiranih na pogrešnom tumačenju Kurana, a zapravo, politički usmjerenih na osvetu kršćanima, kao da su oni krivi za sve ratove. Umjesto miroljubivosti i političke mudrosti ponudili su krvoločno divljaštvo. Mudri muslimanski lideri su svjesni kako će sve to ostvariti strpljenjem i bez nasilja.

Europski i američki tajkuni, bankari i oligarsi, udruženi u financijske korporacije i multinacionalne kompanije, među kojima su farmaceutske firme, guraju Europu u defanzivu, u izazivanje konflikata s migrantima i njihovim Državama, jer ne može se tehnologijom i biznisom spojiti ono što je nespojivo. I uspjeli su. Imigrantski valovi se ne zaustavljaju, europske zemlje se sada suočavaju s ozakonjenom ideologijom ljudskih sloboda i prava, umjesto da su tu, u načelu plemenitu energiju usmjerile u borbu za mir, za dosljedno poštivanje nepovredivosti granica suverenih država, za otpisivanje dugova prezaduženim državama, za svekoliku humanitarnu pomoć, za jačanje ekonomskih potencijala siromašnih zemalja, a ne za njihovo bezdušno izrabljivanje… da ne nabrajam.

Europski političari kao adlatusi tajkunske oligarhije, tek u posljednje vrijeme shvaćaju kako su s useljenicima došla ljudska bića, a ne jeftina radna snaga bez identiteta, a s njima su došli i njihovi svećenici, vjeroučitelji i vjerski animatori, učitelji, sportaši, pjevači, raznorazni obavještajci…. Sukob je bio neizbježan, a nakon što su ljudi dobili građanstvo, države su morale osigurati sve potrebne uvjete za čuvanje njihove etničke i vjerske samobitnosti, ma koliko sadržaji toga bili inkoherentni europskim civilizacijskim stečevinama. Došlo je do nemilih događaja, ubojstava, provokacija, a da se ne govori kako sve to izgleda u svakodnevnome životu. Npr. postoje dijelovi Pariza u kojima žive isključivo imigranti i u koje se ne usudi ulaziti francuska policija.

Dobar je primjer incident koji je izazvao jedan francuski pseudosatirični časopis nizom karikatura kojima je ismijavao Proroka Muhameda, provocirajući muslimane na najvišem stupnju, a tu svjesnu provokaciju opravdavao pravom na umjetničko izražavanje. Uslijedila je krvava reakcija čije posljedice traju do danas. Mislim na slučaj Charlie Hebdoa. Tu se vidi odnos (kroz djelovanje svoje intelektualne elite) dekristijanizirane Europe i religiozno konzistentne mase useljenika. Da su karikaturama ismijavali Isusa, nitko se od kršćana ne bi usudio kazati riječ protesta. Dekristijanizatori su kršćane pretvorili u građane drugog reda, glede prava na javnost i zaštite od diskriminacije.

Muslimanski useljenici nisu prihvatili inkulturaciju, a definitivno su odbili asimilaciju, ili ideologiju melting-pota s kojom su nas, Europljane, godinama maltretirali, kao i brojne američke naraštaje. Kao obiteljski sređeni, demografski progresivni, vjerski koherentni, identitetski neupitni, islamski migranti su postali duhovno i društveno superiorni Europljanima, premda ekonomski inferiorni. Mudri ljudi starih europskih naroda shvatili su stanje stvari, ali i krajnji cilj ovoga migrantskoga cunamija, ali, izgleda, i činjenicu kako je sada već sve kasno. Kotač povijesti ne može se vratiti unazad. Konačno, ti mudri ljudi nemaju vlast. Defanzivnim, pa i očajničkim ekscesima i nasiljem ništa se više ne može promijeniti. Ideologije su učinile svoje, a glupost europskih vođa plaća narod. Stari narodi su u svojevrsnoj bezvoljnosti, ubrzano demografski izumiru, a useljenici demografski napreduju u „čizmama od sedam milja“. Tu postoji zakonomjernost. Ako nas više umire, nego što nas se rađa – nemamo budućnost. Postajemo ostarjele čangrizave nacije. Kazali bi naši stari: pitat će te starost, što si činio u mladosti?

Europske financijske i gospodarske elite predviđaju ovakav razvoj događaja i već su pripremile sve što je potrebno kako bi u toj novoj stvarnosti živjele svojim dosadašnjim životom, u svojoj kuli bjelokosnoj. Kao da postoji neki tajanstveni sporazum između muslimanskih vjerskih elita i ove povlaštene euro-američke elite o podjeli vlasti i međusobnoj konvivenciji. O tome se već pišu studije i knjige.

Pisac ovih redaka nema rješenja. On je tek jedno književno pero. Ne umišlja si kako je i ovo što piše prava riječ. Ipak, Bog je gospodar ljudske povijesti. On će kazati: Čovječe možeš što hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš! Prije pedeset godina postojala su moguća rješenja za domicilne europske narode kao nositelje judeo-kršćanske uljudbe. No, grabežljivost zapadnih kapitalista, neokolonijalizam, nesmiljeno iskorištavanje privrednih resursa nerazvijenih zemalja, zločinačka eksploatacija tamošnjeg domicilnog pučanstva, neuvažavanje i zabacivanje njihove religije… doveli su do sve ogromnije duhovne i gospodarske razlike između bogatoga Sjevera i siromašnoga Juga. Zatim ordinarno pogrešna politika, poglavito USA prema zemljama tzv. Trećeg svijeta, donijela je svima veliko zlo. Umjesto da pomognu privrednom razvoju tih zemalja, da ih otrgnu od siromaštva, USA su urušavale njihova društva, hoteći svoje potrošene političke i društvene modele silom nametnuti sredinama u kojima to nije bilo moguće. Osim krvavim ratovima i velikim ljudskim patnjama. Sovjetski je Savez to činio presađivanjem nenaravne i ahistorijske marksističko-lenjinističke ideologije i zločinačke prakse. Današnja Rusija u prvi plan svoje geostrateške interese, a ne dobroti naroda. Kini pripada budućnost.

Budimo neutralni u upitajmo se: što europske države mogu ponuditi useljenicima osim socijalne zaštite i tzv. četvrte tehnološke revolucije? Mogu li im kao vrijednosti koju bi oni trebali objeručke prihvatiti, ponuditi robovanje Profitu kao božanstvu, nove oblike ekonomskog ropstva, pornografiju, medijsku prevalenciju LGBT ideologije, masovne abortuse, pravo na eutanaziju, uništavanje obitelji kao nukleusa društva, uništavanje braka kao sakramentalne institucije, svođenje djece na laboratorijske eksperimente s ciljem kloniranja, javnu golotinju, promiskuitet, relativiziranje spolnog određenja djece, odsustvo temeljnih moralnih zasada, prezir prema tradiciji, deetnizaciju u korist globalizacije i kozmopolitizma povlaštene elite, sretan život mladeži tako što će robovati raznim drogama i opijatima, alkoholu, dezorijentaciji i hedonizmu, a sve umotano u učenje Aleistera Crowleya (Leamington Spa, 12. listopada 1875. - Hastings, 1. prosinca 1947./, pravim imenom Alexander Edward Crowley, engleski književnik, okultist i astrolog).

Što mogu stari europski moralno ruinirani i nacionalno relativizirani narodi, u kojima trećina ženske populacije u fertilnoj dobi ne želi djecu, ili ju ne može imati zbog brojnih abortusa, trećina ne želi brak, već partnerstvo, jer nema razvijene normalne emocije, u kojima trećina muške fertilne populacije kreće prema narkomaniji i ovisi o psihofarmaticima i kao takva nema potrebe za brakom već za promiskuitetom, trećina je impotentna ili se rađa bez funkcionalnih spermatozoida, s ugašenim, ili oslabjelim testosteronom, dakle nesposobna za rađanje djece… A oni u istočnome dijelu Europe, poglavito Rusiji, u velikome broju su pijanice, ideološki zaglupljeni do razine petrificirane svijesti, bez poznavanja Dekaloga, puni žudnje za životom zapadnjaka, odnosno njihovim „slobodama“ glede morala i tradicija… Takva društva nemaju šanse asimilirati, ili integrirati vitalnu muslimansku populaciju, bez obzira na njezin niži tehnološki razvoj. Ta populacija može koristiti socijalne pogodnosti i tehnologiju zapadnih naroda, ali su njoj na ljudskoj, čovječanskoj, vjerskoj i etičkoj razini, europski domaćini – strani, da ne kažem grubo, gade joj se.

Pokušaj Mađarske, jedine europske zemlje čije je vodstvo uočilo opasnost, pa se utvrđivanjem granice želi spasiti od useljeničke plime, na duži rok neće donijet željene rezultate. I Mađarska će biti potopljena. Sličan pokušaj Kraljevine Danske, a zatim i Švedske glede zaštite samobitnosti i demografske stabilnosti domicilnog naroda od prevalencije useljenika, neće dati željene rezultate. A Hrvatska? Ona dio EU i mora slijediti političke procese koji u njoj vladaju.
No, u tom sumornom hodu po žeravici, u toj neumitnosti koju donosi budućnost, postoje krhki znaci optimizma. Hrvatska može poslužiti kao dobar primjer. Na to sam ponosan. Ali što bi bilo da je omjer suprotan?

Đuro Vidmarović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Pon, 14-06-2021, 14:34:42

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.