Oleksandr Irvanec: Liebenkraftova bolest: (morbus dormatorius adversus): sumorni roman / «Choroba Libenkrafta»; prevele s ukrajinskog Ana Dugandžić, Darya Pavlešen, Zagreb, 2015.

Aleksandr Irvanec je jedno od vodećih imena ukrajinske tzv. postmodernističke književnosti. Po vidmaroivćtom sintagmom podrazumijeva se književno stvaralaštvo nastalo nakon raspada SSSR – a i osamostaljenja Ukrajine kao nezavisne države. Tada je skupina mlađih pisaca u estetskom smislu odvojila se od starijih kolega tzv. „šistdesjatnika“ koji su do tada oslanjajući se na klasične književne forme i čuvajući prije svega materinski jezik utrli put i državnoj nezavisnosti. Irvanec i njegove kolege u početku su izazvali žestoki otpor službene književne produkcije i zbog toga su ih nazivali huliganima. No, njihov je bio cilj povezati se sa suvremenim tijekovima europske književnosti i nadoknaditi veliku prazninu koja je bila nametnuta ukrajinskim književnicima tijekom komunističke vlasti.

Irvanec je rođen 24. siječnja 1961. u Lavovu. Ukrajinski je pisac i prevoditelj. Odrastao u Rivnom. Završio je Pedagošku akademiju u Dubnu, 1980., a potom na Instituta za književnost Gorky u Moskva, 1989,, studij književnosti. Djela su mu prevedena na engleski, njemački, francuski, švedski, poljski, češki, bjeloruski, ruski, talijanski i hrvatski jezik. Irvanets je 1985. zajedno s Jurijem Andruhovičem i Viktorom Neborakom osnovao avangardističku književnu grupu „Bu-Ba-Bu“ koja i danas djeluje. Autor više od dva desetaka knjiga i mnogobrojnih publikacija u časopisima i almanasima Europe i Amerike. Knjigu «Choroba Libenkrafta» koju predstavljamo, objavio je u Wroclawu 2013. kod nakladnika „Biuro literackie“.

Oleksandr Irvanec je uspio svojim književnim djelima steći europsku reputaciju o čemu svjedoči i velik broj prijevoda Oleksandrnjegovih tih djela. Do sada ih je napisao oko dvadesetak. Sva su ona po sadržaju provokativna i temelje se na psihološkim, psihijatrijskim i socio – patološkim pojavama i procesima u ukrajinskom i europskom društvu, pa i šire. Iskustvo komunističkog totalitarizma s elementima razrađenog obezljuđivanja kao dio političkog programa orwelovski suludih državnih vlasti, ostavili su dubok trag na ukrajinske književnike, a na Irvanca posebno. Sve rečeno možemo uočiti čitajući njegovu knjigu pod naslovom Liebenkraftova bolest s podnaslovom morbus dormatorius adversus. Već sam naslov je prijeteći, a ako pokušavamo dešifrirati i naslov i podnaslov dolazimo do zaključka kako je riječ o nepoznatoj zaraznoj bolesti kojoj autor izmišlja ime. I doista u knjizi se opisuje epidemija u jednom gradu koju je izazvao virus nepoznatog podrijetla, a koju su nazvali navedenim imenom. Epidemija je razorila sve moralne stege, ljudsku solidarnost, empatiju, vjeru i ljude - građane obezljudila, ogolila ih do elementarne animalnosti u kojoj dominira instinkta za samoodržanjem.

U ovo sadašnje vrijeme naše stvarnosti, odnosno u vrijeme dok nastaje ovaj tekst, kada je svijet zaprepastila epidemija nepoznatoga do sada virusa, nazvanog Covid – 19, ili popularno „Korona virusa“, ova knjiga djeluje sablasno i zastrašujuće zbog iskazane realnosti, odnosno ostvarive projekcije te realnosti.

U vrijeme nastanka Irvančevog djela riječ je bila o znanstvenoj fantastici, o svojevrsnom medicinskom horor-romanu, međutim sada, kada je nepoznati virus, a kojemu nema lijeka, jurnuo na čovječanstvo i sve nas suočio s pandemijom, mistično djeluje autorova anticipacija budućih zbivanja, na njegov literarni predosjećaj u vrijeme stvaranja djela zadivljuje.

Nepoznati virus koji izaziva „Liebenkraftovu bolest“ manifestira se žutim pjegama na kapcima očiju. Kako je bolest neizlječiva, u gradu u koji autor smješta radnju, a vjerojatno je riječ i u cijeloj državi, nastala je panika i histerija zbog straha do animalne besćutnosti. Kako bi se gradsko čelništvo, ali i obični građani, zaštitili od širenja opake bolesti, oboljeli se nasilno odvode na izolirani otok i ondje prepuštaju sudbini, a možda i ubijaju. Međutim, građani sluđeni zbog tajanstvene bolesti i straha za vlastite živote, sami preuzimaju funkciju egzekutora prema oboljelim sugrađanima. Kad ugledaju na nekome očne kapke sa žutim mrljama nemilosrdno ga ubijaju.

U vrijeme pisanja ovog prikaza nalazio sam se u samoizolaciji, pomalo ustrašen od tajanstvenog i pomalo svemirskog virusa, bojeći se više za potomstvo, nego za samoga sebe. Tada sam preko svemrežja pročitao članak u jednome hrvatskog glasilu, o stigmatiziranju žene koja je imala nesreću u zarazila se korona-virusom:

„Kako se doznaje od mještanke Ražanca koja je pozitivna na korona-virus virus (podatci poznati redakciji), a koju ćemo za potrebe članka nazvati Ivana, 28-godišnjakinja nije “djelovala” samo preko društvenih mreža na kojima je pisala da pozitivna mještanka šeta po dućanima, pekarnicama, mesnicama i ljekarnama, već je neistine širila i po mjestu.

Irvanec

- Morala sam izaći u javnost s ovime jer naprosto više nisam mogla izdržati. Ja jesam jaka, ali netko drugi možda neće biti. Svaka čast iznimkama, ali u malim sredinama ima jako puno neobrazovanih ljudi. Osjećam se kao majmun u zoološkom vrtu jer me susjedi doslovno dolaze gledati u dvorište. Ulica u kojoj živim nikad nije bila prometnija - priča Ivana čije je zdravstveno stanje još uvijek dobro, ali se, čuvši seoske priče, pogoršalo, budući da je zbog stresa prije nekoliko dana skoro završila u bolnici. Ivana se zarazila preko majke koja već 20 godina radi u Specijalnoj ortopedskoj bolnici u Biogradu kao medicinska sestra. Osim nje, pozitivan je i njezin otac te djeca u dobi od 10 i 7 i pol godina. - Smatram da sam se ponašala maksimalno odgovorno, nikad mi ne bi palo na pamet odlaziti u dućan ili, kako su me optuživali susjedi, ljubiti susjedovu djecu ili kuhati kave susjedima. Ovakvo ponašanje ljudi oko mene dovelo me do toga da preispitujem svoje, a znam da nikoga nisam ugrozila. Samohrana sam majka i navikla sam na teži put u životu i na to da sve uglavnom radim sama. Doslovno operem alkoholom kontejner u koji iznesem smeće - govori uznemirena Ivana, dodajući da će protiv sumještanke podići tužbu.

- Tu osobu i ne poznajem, znam je iz viđenja kao i ona mene. Kao da nije dovoljno što je čovjek bolestan, a svakome se može dogoditi, još mora trpjeti stigmatizaciju ljudi koji se ponašaju kao da imam kugu. …

- Da su na vrijeme testirali sve, do ovoga ne bi došlo. Jasno je tko je raširio virus, ali o tome ne bih. Stožer civilne zaštite Zadarske županije ne radi dovoljno dobro svoj posao, no to je sad druga priča. Moja je ta da sam, unatoč tome što su me članovi obitelji odgovarali, izašla u javnost i najoštrije osuđujem ponašanje pojedinaca koji stigmatiziraju bolesne - zaključuje Ivana.

A nakon što joj je na vrata pokucala policija, 28-godišnjakinja se oglasila na društvenim mrežama. - Samo da obavijestim ovu 'gospodu' koji su me prijavili policiji za pisanje po fejsu, da su mi gospoda iz policije upravo bila, popili smo kavu, baš mi je bilo lijepo razgovarati s njima, lijepa i ugodna dva gospodina - stoji u objavi“.

Irvanec je majstorski, dokumentarno, gotovo naturalistički u nekoliko navrata ovakve scene ubijanja nevinih ljudi, krivih što su se razboljeli. Time sotonizam dobiva punu snagu. Opisi su zastrašujući i sablasni i izazivaju u čitatelju ogroman strah. S time autor čitatelja suočava na početku romana. Neka mi čitatelji oproste na dužim odlomcima, jer skraćivanjem bi se izgubila literarna snaga poruke:

„To se dogodilo baš u trenutku kad je tramvaj prelazio rijeku. Bio je pun, ali ne dupkom nabijen, kao što je to uobičajeno negdje nakon pet popodne. Igor je išao na jutarnje predavanje iz scenskog pokreta, stajao u gužvi u zadnjem dijelu tramvaja i gledao kako se u neravnomjerno zaobljenom staklu udaljavaju kamioni, bacajući ispod kotača s blatom pomiješan sivi snijeg. Nije ni primijetio kad je na srednja vrata ušao vrlo mladi momak, najvjerojatnije još srednjoškolac. Mladić je imao ruksak na leđima, a podignuta raširena kapuljača skrivala mu je lice. Nitko na njega nije obraćao posebnu pozornost – momak je stao pokraj prozora točno nasuprot srednjih vrata, tamo gdje nije bilo sjedala nego samo prljavi izlizani rukohvat. Igor nije primijetio je li mladić već imao knjigu u rukama ili ju je tek u tramvaju izvukao iz ruksaka i pokušavao čitati. Tramvajem je već prolazila kondukterka monotono govoreći: 'Tko je ušao, poništite ka-arte! Tko nema kartu, kupite kod konduktera-a!' Mladić je nesvjesno podigao pogled s knjige i vrlo kratko pogledao iskosa u njezinom smjeru. Prvo je zavrištala punija žena u kaputu s krznenim ovratnikom. Već se probijala prema vratima namjeravajući izaći na stanici. Njezin krik 'Pje-ege!!!' protresao je cijelu unutrašnjost tramvaja. Mladić je problijedio i nesvjesno trepnuo. Tada su svi u tramvaju vidjeli na njegovim kapcima dva mala tamnocrvena kružića. Mladić je spustio ruke s knjigom i nekako se pokorno ukipio. Ramena su mu se objesila, kao da se čitav jako smanjio. Zatvorio je oči tako da su dvije crvene pjege gotovo pravilna okrugla oblika gledale ljude kao bizarne slijepe zjenice. No, gotovo odmah je jače zatvorio kapke i dva kružića pretvorila su se u uske ovale, slične malenim vretencima. Debeljuca s krznenim ovratnikom, držeći se jednom rukom za rukohvat, drugom je nekako uspjela zamahnuti u uskom prostoru i svojom je crnom, prilično masivnom torbom udarila mladića u prepone. On je tiho jauknuo i savio se u struku, oštro se zaljuljavši prema naprijed. Tetka je zamahnula opet, ali sad su je pretekla dvojica pripitih muškaraca koji su se brzo probijali kroz tramvaj iz smjera vozačeve kabine. Odgurnuli su zapanjenu kondukterku koja je, držeći se za naslon jednog od sjedala, pritisnula uza se torbicu s kartama i zaradom i pratila situaciju. Prvi od muškaraca odmah je udario mladića nogom u glavu–snažno i silovito. Pritom je ovaj zastenjao kao da tuli. Drugi je ,naglo iskoračivši izaleđa prvog, iz sve snage udario mladića laktom desne ruke po leđima i do kraja ga srušio–pao je na lice, tiho i izduženo zastenjao, privukao dlanove na glavu, ali iz nekog je razloga njima samo prekrio lice. Tramvaj je u međuvremenu došao do stanice i otvorio vrata. Oba muškarca počela su nogama gurati mladića iz tramvaja. Debeljuca u kaputu strpljivo je čekala da završe, a zatim je užurbano izašla čvrsto se pridržavajući za rukohvat. Za njom je iz tramvaja iskočilo još nekih petero ljudi. Kroz prednja vrata istrčao je vozač. U rukama je držao teški metalni ključ. Okruživši mladićevo tijelo, sedmero ljudi počelo je ritmično i sustavno zadavati udarce, uglavnom cipelama, trudeći se pogoditi ga u glavu. Mladić je kriknuo, nekoliko puta se naglo trznuo, ali tada je vozač, odgurnuvši nekog od putnika, široko zamahnuo i bez upozorenja ga udario ključem u potiljak. Hrskanje se moglo čuti čak i u tramvaju. Crvena mjehurićasta mrlja krenula je s ovratnika i počela se razlijevati po prljavom neravnom asfaltu. Neki putnici spustili su glavu, neki su se okrenuli, ali većina je s jedva skrivenom radoznalošću promatrala kroz prozore i otvorena vrata. Konačno je sve bilo gotovo. Mladić je ležao nepomično i opušteno. Vozač tramvaja pažljivo je obrisao zakrvavljeni ključ o njegovu jaknu i pogledavši oko sebe muškarce koji su zadihano cupkali oko tijela promrmljao: 'Eto, javite da dođu očistiti.' I isto tako zadihano se ljuljajući, otišao je do prednjih vrata. Tramvaj je zazvonio i krenuo dalje. Nakon dvije stanice Igor je izašao.“

(…)

„Na stanici je stajalo petnaestak ljudi. Tramvaja nije bilo, samo se sa strane mosta pokazao jedan u suprotnom smjeru. Zakočio je i iz njega su počeli izlaziti putnici. Igor je konačno zapalio zbijenu i mokru cigaretu, ispuhnuo dim, povukao još jedan i skrenuo pogled na ljude koji su prelazili tramvajsku prugu u tekućoj magli mokre zimske bljuzgavice… Ispred svih, u sivom laganom kaputu, visoko podižući noge u toplim čizmama, išla je starija žena, gotovo bakica. Igor ju je prepoznao – radila je kao garderobijerka u kazalištu, i čini se, još pola radnog vremena kao čistačica. Barem ju je vidio i s kantom i partvišem. Žena je već prešla tračnice kad ju je pretekao ogromni tip u kratkoj sportskoj jakni. Tada se starica poskliznula, automatski se uhvatila za rukav sportske jakne, čovjek se okrenuo, pružio ruku da primi ženu pod lakat, pritom je bacio pogled na njezino lice i...

– A, kujo! Pjege! Svi ovamo! Pjege! Čujete? – zagrmio je div, povlačeći svoj rukav iz staričinih prstiju.

Žena je zateturala i pala na prljavo, umrljano tlo tik uz prugu. Snažno je udarila, tako da je poskočila, zubi su joj zvecnuli, a glava joj se zabacila unatrag. Trznuvši se, žena je konačno pala na leđa. Div je zamahnuo nogom i iz sve snage udario je u glavu, negdje iznad uha. Sa stanice na kojoj je stajao Igor prema njima su već tračala trojica muškaraca i mlada žena, ili možda djevojka. Svi su se iz trka pridružili borbi. Okruživši staricu, počeli su sustavno zadavati udarce nogama. Tukli su je oko dvije minute. Na kraju je jedan od muškaraca jednostavno skočio na tijelo koje je već nepomično ležalo i, podižući visoko koljena, petama počeo snažno gaziti vrat, glavu i prsa. Ostali su stajali ukrug, hvatajući zrak. Igor se okrenuo, povukao dim cigarete, tako da je zapucketala. Krajičkom oka, perifernim vidom, primijetio je da drugi ljudi na stanici, oni koji se nisu bacili na premlaćivanje, isto skreću ili spuštaju pogled. Bilo je gorko, želudac se ponovno stisnuo. Četvero ubojica vratilo se na stanicu, oči su im gorjele, razgovarali su među sobom nervozno, isprekidanim rečenicama. Uho je iz njihovog razgovora lovilo uglavnom uzvike – 'a jesi je!', 'a on joj je', 'a ona se još i trzala!'. Došao je tramvaj, i četvorka je, puna sebe, pošla na prednja vrata. Igor je po navici otišao do zadnjeg dijela vagona i u posljednji trenutak odlučio da neće sjesti u tramvaj. Zakopčao je jaknu pod samim grlom, gurnuo ruke u džepove i krenuo pješice. Prešao je most na kojem je s površine rijeke jače puhao studeni vjetar i propješačio još dvije stanice, sve dok ga već na trećoj nije sustigao sljedeći tramvaj.“

Na isti brutalan i besćutan način građani se odnose i prema psima za koje vjeruju da su prijenosnici bolesti. Obezljuđivanje postaje poživinčinjavanje. A svemu pridonosi i partijska politika. Nema razlike između ljudi i pasa – ukoliko su žrtve bolesti. Dramatična je scena ubijanja skupine pasa koju vode po partijskoj direktivi građani nasilno organizirani, u ovom slučaju članovi mjesnog kazališta.

„Partijski povjerenik je opet ustuknuo i tupo upro uporni pogled negdje iznad glava ljudi. – Zato ćemo… – Uu-u u!.. – negodovala su istovremeno već tri ili četiri glasa. – I što sad?.. – Zato mi trebamo ne samo zakapati… pokapati leševe životinja lutalica…u ovome rovu… Mi… vi… morate pomoći uništiti te pse. Jesam li se razumljivo izrazio? – Što-o-o? – Viktor je istupio naprijed i ljutito zurio u Partijskog povjerenika. – Dakle, što, ovamo će ih dovesti žive? – Ne dovesti! – Partijski povjerenik iznenada je izgubio sav prijašnji entuzijazam. S krivnjom i ponizno gledao je Viktora molećivim, uplašenim očima. – Ovamo će ih… će ih jednostavno potjerati… Ne brinite se, nećete se sami time baviti. Komunalci će vam isto pomagati. Točnije, ne oni vama, nego vi njima. Jer općenito to je ipak… to je njihov posao. A nas su uključili u to samo kao ispomoć. S tim riječima Partijski povjerenik je skočio sa stube kamiona i napravio korak prema predstavnicima radnog kolektiva. Odmah je postalo očito koliko je nizak i kako uvlači glavu u uska, stršeća ramena. Sada je gledao sve odozdo, i pogled mu je bio žalostan i uplašen. – Što, morat ćemo i ubijati te pse? – to je vikao svjetlokosi svađalica, nasrćući na Partijskog povjerenika svojim moćnim kvadratnim tijelom. – Da! – odgovorio mu je Partijski povjerenik drhtavim glasom. – I kad je već do toga došlo, moramo biti u prvim redovima i pokazati primjerom. Partijski povjerenik se udaljio nekoliko metara, izvukao iz hrpe iskopane zemlje jednu od lopata, primio je objeručke i s naporom preskočio rov, stao na drugu stranu s lopatom ispred sebe. – Kakvi idioti… – skoro nečujno prošaptao je Semen Marković negdje odozada, iza Igorovih leđa. Izdaleka, od strane zgrada koje su se nazirale na obzoru, doletjela je neka nejasna, ali rastuća buka. Nešto se tamo događalo, nešto se kretalo ovamo, prema njima, ali još minutu-dvije bilo je teško to detaljno vidjeti. S trzajima, ispod jablana se pojavilo otprilike pet lakih traktora s prikolicama. Na prikolicama su sjedili neki ljudi, ali ih nije bilo mnogo. Više ih je išlo pješice, razvukavši se u širinu između traktora koji su pokušavali držati stalni razmak od jedno trideset-četrdeset metara. Oni su iz sve snage urlali, mahali rukama, poskakivali u hodu. Neki od njih su još i glasno i ritmično lupali nečim drvenim po nećem metalnom ili obrnuto. A ispred njih, na razmaku od pedesetak metara, jurio je, osvrćući se i skvičeći, veliki čopor pasa, otprilike dvjestotinjak. Taj čopor se čas raspršio u širinu, a čas se opet grupirao u zbijenu vrištavu gomilu, i u toj gomili se čulo režanje, škljocanje zuba, netko je padao, zavijajući od bola i straha, ali masa je ipak trčala, micala se naprijed, povremeno bojažljivo i s mržnjom osvrćući se prema progoniteljima. Tada je Viktor, koji je stajao u blizini, zaprepašteno zazviždao i brzo jurnuo prema lopatama koje su još uvijek stršale zabodene u smeđu glinastu zemlju, izbačenu bagerom iz rova. Zgrabio je odmah tri lopate, u zaletu se vratio, noseći oruđe pod rukom. Zabio je u zamahu dvije ispred Igora i Markoviča, a zatim je posegnuo u džep za cigaretom. – Sad… Sad ćemo im!.. – zarežao je Viktor sebi pod nos, paleći cigaretu. Igor je pogledao preko ramena: žene i muškarci su također uzimali lopate. Larisa, najniža među njima i najmlađa, uplašeno je vrtjela glavom, gledajući oko sebe, ne usuđujući se uzeti lopatu u ruke. A kada se napokon odlučila, od hrpe lopata ostale su samo dvije, jadne i oštećene, s tankim i iskrivljenim drškama. Podigavši sa zemlje jednu od njih, Larisa se uskomešala i ne znajući kamo bi trčala, na kraju je zauzela mjesto na kraju rova nedaleko od Igora, između Partijskog povjerenika i plavokosog scenskog radnika s piljećim i lukavim očima. Za to vrijeme čopor pasa im se već približio na sto ili čak manje metara. Činilo se da životinje isto shvaćaju kamo ih gone. Jedan dio njih pokušao je uzmaknuti, promijeniti smjer kretanja, ali traktori s oba kraja linije goniča su ubrzali, izvijajući cijelu liniju progonitelja u široki luk s tetivom prema unutra. Igor je pogledom tražio Markoviča. Stari je stajao, naslonivši se na lopatu, stavivši jednu nogu naprijed, i ispod oka tmurno gledao pred sebe, po navici mljackajući usnama. Čopor se približio već na dvadesetak metara. Moglo se bolje razabrati životinje – među njima su bile manje i veće, dugonoge i kratkonoge, s visećim i oštrim ušima, kratkorepe i dugorepe, riđe i tamne, gotovo crne, i još neke sa šarama, svijetlo-prugaste, sivkaste, sive, skoro bijele i čelično sive. Psi su izdisali paru i tiho, isprekidano zavijali. Strah i očaj čuo se u tim zvucima, osuđenost i odlučnost, a najviše – neizdrživa, dubinska bol. Običan, tjelesni bol a onda još i još univerzalna, sveobuhvatna, sveprožimajuća bol.

Igor je objeručke primio lopatu. Čini se da će ipak morati to raditi. Prvi od pasa bili su već skroz blizu kada je čopor usporio i opet se zbio u tijesnu, gustu gomilu. Životinje su se skoro zaustavile, čučale, škljocale zubima, cvilile i režale, sporo se pomičući prema rovu. Polukrug goniča je opkolio čopor, ne ostavljajući prostora za povlačenje. Buka je rasla, psi su se sve više zbijali na hrpu, ne usuđujući se na skok. – No, hajde, ku-u-u-uje!– viknuo je netko s lijeve strane. Još dalje, neka od žena je naricala: –Joj, što će to biti! Mama-a-a!–Igor se pokušao osvrnuti preko ramena, ali ništa nije mogao vidjeti osim komada Viktorove jakne. Viktor je podigao svoju lopatu do prsa, a zatim i iznad glave. Cigareta mu se zalijepila za krajičak usne, zaškiljio je, i cijela njegova figura kao da se zgrbila i smanjila. Međutim, čak i smanjivši se, ipak je zaklanjao sve koji su stajali iza njega. Ili se, možda, to samo tako činilo, jer nasip se upravo pod Viktorom dizao u grbu, a dalje se spuštao i postajao niži. Psi su već prišli, skoro dopuzali do ruba rova. Igor je pogledom odmjerio udaljenost do njih: jedno dva i pol metra, najviše tri. Koji od pasa će skakati prema njemu? Ogromna, sivo-mrljasta zvijer obješenih obraza i slinave njuške izgledala je najodlučnije. Evo, čučnula je na prednje šape, spustila glavu, napela se – i skočila! Igor je udario psa lopatom. Ciljao je uglavu, ali je pogodio u leđa, još je i lopata kliznula, tako da udarac nije bio dovoljno jak. Lopata je rubom ušla u zemlju, usput oderavši s psećeg boka komad kože s mesom. Pas je jednom zacvilio, posrnuo na kraju rova, očajno lamatao prednjim šapama, i ipak se iščupao iz jame. Škljocnuo je zubima, zarežao, trznuo glavom u smjeru Igorove lijeve noge. Udarati direktno odozgo prema dolje bilo je nespretno, Igor je pokušao uhvatiti lopatu i usmjeriti je oštricom prema dolje, a pas ga je za to vrijeme uhvatio zubima za cipelu. Igor je tijelom osjetio kako zubi životinje ulaze u kožu obuće, stišćući stopalo, još malo i progrist će cipelu. Pas je trznuo glavom, ne otvarajući čeljusti, Igor se istrgnuo, zateturao, i da bi zadržao ravnotežu, morao se odmah nasloniti na lopatu. Pas je još jače povukao za cipelu, ali Igor je, teturajući unazad, već uspio podići lopatu, poput koplja, i oštrim krajem, uhvativši je s obje ruke, s uzdahom napora, zabio tupavu oštricu među lopatice životinje. Koža je puknula, željezo je ušlo dovoljno duboko, ali pas se nije predao. I dalje je trzao cipelu, zatim je pokušao uhvatiti Igorovu nogu više, negdje iznad gležnja. No, promašio je, i zubi su uhvatili prazan prostor nogavice, sasvim blizu, milimetar od tijela. Tkanina se pokidala, ostavljajući komad u zubima psa, Igor je udario treći put, sa strane i odozdo, bacajući tijelo psa u rov. Životinja se još stigla podići na zadnje šape, i padajući leđima prema naprijed, s cviljenjem i zavijanjem poletjela je dolje. Igor je teško izdahnuo paru i osvrnuo se oko sebe. Uokolo, cijelom dužinom rova, odvijalo se isto to: ljudi s licima izobličenima od uzbuđenja, straha i gađenja tukli su lopatama pse, bacajući ih u rovove. Svadljivac plave kose široko je mahao oruđem, kao kosom, rušeći ponekad odjednom i po dvije životinje – ali stalno su mu nalijetali manji, ne previše opasni primjerci.

Za to vrijeme Viktor se ozbiljno uhvatio ukoštac s velikim tigrastim psom širokih prsa, s tupom stožastom njuškom, naoružanom snažnim čeljustima. Pas, umjesto da se uhvati za lopatu ili nogu, odmah je skočio preko rova na grlo, no Viktor ga je stigao zakloniti rukom, i životinja se objesila, zapevši zubima u rukavu. Donje noge psa nisu dosezale do zemlje, i Viktor je sa zamahom desnom nogom lupio psa u nezaštićeni trbuh, ciljajući točno u prepone, u genitalije. Pas je zavijao, ali zagriz nije popustio. Tada je Viktor, ustuknuvši i naslonivši se na lopatu, zadao drugi udarac, ovaj put mnogo jači i precizniji. Pogodio je točno u jaja, pas je vrisnuo i odletio, ali čak ne u rov, nego dalje, na drugu stranu, odakle je nedavno dojurio. U zraku se prevrnuo, pao na leđa, trznuo se, hitro se podigao na sve četiri i bijesno zarežao. Viktor je, teško dišući, opet zgrabio lopatu i mrsko zurio u psa. Pas je još jednom skočio, ali ovaj put nisko, ne gore nego ravno, nadajući se nastaviti bitku s ove strane rova. Ali Viktor je reagirao brže, udario je odozgo, snažno, sa zamahom, i ipak je skinuo psa u jamu gdje se on, još ne vjerujući u konačni vlastiti poraz, naslonio na prednje šape i podigao zakrvavljenu, zlobnu, iskešenu njušku. Režanje isprepleteno sa zavijanjem zvučalo je prijeteći i istovremeno jadno: popeti se gore pas više nije mogao. Na njega je palo još nekoliko tijela koja su se izvijala, grčila, trzala, cvilila i umirala. Pas je od nemoćnog bijesa počeo gristi nekog o dnjih, slabijih, beznadno iscrpljenih, propalih i beznačajnih rođaka. U rovu je već bilo nekoliko centimetara vode, i u tome blatu su se borila, grizući se, režeći i zavijajući, mokra i krvava pseća tijela. U tom trenutku na Igora je skočila kuja – velika, mršava, s obješenim sisama uzduž cijeloga trbuha. Ona nije imala snage, ali je željela živjeti ne manje od ostalih životinja. Skvičeći, pokušala se provući između nogu, ali Igor ju je iz sve snage udario lopatom, ravno u leđa, između lopatica. Željezo je odmah ušlo jako i duboko. Dlaka, ne previše gusta i tvrda, otvorila se pred metalom skoro bez krvi, poput razrezana kruha, i iz dubine raskomadana tijela bljesnuo je bijelo-krvavi pulsirajući lančić kralježnice. Kuji su se odmah oduzele zadnje noge. Pokušala je puzati naprijed, grabeći prednjim nogama, ali Igor je, odstupivši korak unazad, poput kosca, udario sada vodoravnim lukom, gurajući životinju u jamu. Udarac je opet bio prilično precizan – presjekao je prednju šapu i koso ranio kuji cijeli lijevi bok.

Ona je skliznula u rov, uz režanje i cviljenje, i upravo je u taj tren grumen zemlje, otrgnuvši se od neke oštrice lopate, pogodio Igora iznad oka. Instinktivno je zažmirio, trepnuo zaprašenim okom jednom, dvaput. I zatvarajući oko, odjednom je vidio dolje, u dubini rova ne pse, nego duguljasta, crveno-zlatna vretena s crnim, krivudavim prugama. Vretena su se izvijala, grčila, i u njihovim konvulzijama mogao se pročitati takav nepodnošljiv bol, takva dubina patnje da jednostavno nije imao snage primiti je u sebe i dokučiti u cijelosti. Krv mu je udarila u glavu, obuzela ga je slabost i tjeskoba. Igor se čak savio u struku, ali nadjačavši nemoć, rukavom je brzo protrljao oko i cijelo lice, i otvorio oči što je mogao šire. Upravo na vrijeme, jer preko rova na njega je letio ogroman pas – možda najveći u cijelom čoporu. Bio je umjereno čupav, tamnosmeđe boje, sa širokim masivnim šapama, velikom slinavom njuškom, oštrim tamnim ušima i iskešenim raljama. Nije skakao gore, nego točno ispred sebe, ali je imao dovoljno snage da, lagano ga udarivši prednjim šapama u prsa, sruši Igora i za tren bude iznad njega. Smrdljivi dah iz usta udario je Igoru u lice. Uhvativši lopatu još u padu, Igor je usmjerio dršku ispod donje čeljusti psa i zahvaljujući tome nije mu dao da ga uhvati za vrat. Ali pas je bio jako velik i težak. Pritiskao je Igora uz zemlju, ne usuđujući se ni boriti ni bježati. Ta sekunda nesigurnosti omogućila je Igoru da uhvati dršku lopate dlanovima, i postavivši je psu ispod donje čeljusti, počne ga dizati iznad sebe. Pas je kratko zacvilio podižući prednje šape s tla, zatim je prigušeno zarežao, i naglo trznuvši glavom, zario se zubima u rame protivnika. Igor se odmah prevrnuo na ugriženo rame, izvrćući psu vrat i gnječeći ga vlastitim tijelom. Pas se odupirao, režao, ali nije mogao zadržati ravnotežu, i polako se naginjao na desnu stranu, ne usuđujući se otvoriti zube i uhvatiti čovjeka za grlo ili za lice. Oslobodivši desnu ruku, Igor je uhvatio psa za uho i jako povukao u stranu. Opet se čuo zvuk tkanine koja se trga, jakna je puknula, ostavivši u psećim zubima vatu i tkaninu – i tek sada zvijer se odvažila na završni skok. Igoru se šaka skamenila kada je shvatio da pas neizbježno poseže zubima za njegovim vratom. Smrad iz usta bio je, činilo se, čak vidljiv – gust i taman, isparavao je u okruglom oblaku, dodirujući lice, nos, oči, usne… Odjednom se pas nekako iznenada i snažno trznuo u stranu, vrisnuo je i odletio, kližući po nasipu rova. Čak se i uho iščupalo iz Igorovog dlana koji on skoro pa nije osjećao. Iznad njega se nagnuo Viktor, brzo odgurnuo psa nogom, odozgo ga još lupio lopatom, i pružio je Igoru prljav i vlažan, blago drhteći dlan: – Ustaj!..

Ali, pas se osvetio: ugrizom prenio je na svoga ubojicu smrtonosan virus. Time počinje životna drama mladog i perspektivnog kazališnog glumca. Igor koji ovo obezljuđivanje promatra, čak u njemu po naređenju Partije i sudjeluje, proživljava tešku unutarnju borbu, da bi na kraju ugledao na očnim kapcima signum smrtonosnog virusa – vlastitu zarazu, a to je značilo kako mu slijedi kao neizbježna sudbina, egzekucija bestijalnih od straha pomahnitalih sugrađana, ili deportiranje u logor za umiranje. Igor od žrtve i to dvostruke: partijaka direktiva na sudjeluje u ubijanju pasa, a zatim zaraza, postaje i sam ubojica i to vlastite obitelji. Tim je trenutkom sotonizam doveden do vrhunca. Igor ne zaziva Boga, ne moli se Bogorodici, ne odlazi u crkvu … je bezvjerac i kao takav više nema uporišta, nestalo je Smisla, život se pretvorio u anti-Smisao.

U Irvančevom romanu javlja se nekoliko paralelnih situacija. Kada bi bila riječ jedino o histeričnom strahu od epidemije roman bi bio lišen društvene i etičke, pa i religiozne dimenzije – postao bi psihijatrijski triler. Međutim, Irvanec kao iskusni književnik, u tkivo romana utkiva socijalne i političke prilike u gradu, situaciju kada Zlo pobjeđuje, kada ljubav, ljepota i dobrota nestaju, jer u ljudima nema Svjetla. Smrt za njih nije prijelaz u vječni život, već u apsolutno Ništavilo u ne-bitak. Zbog toga, na pomalo orwelovski način, ali stilom koji podsjeća na našega velikog autora Gorana Tribusona, Irvanec daje znati kako je riječ o ateističkom totalitarnom društvu. U kazališnom ansambl javlja se sukob starog naraštaja i mlađih kreativnih glumaca. Takav je redatelj koji pokušava na scenu staviti Sofoklovog Edipa, ali nitko od njegovih vršnjaka nije imao prilike čitati to djelo, jer im nije bilo dopušteno pročitati Sofokla. Jedino stari glumac Ivanović nejasno se sjeća iz mladih dana studija na kazališnoj akademiji, očito u vrijeme prije komunizma, kada se čitala i klasična lektira. No, on je star i senilan. Izgubio je i vjeru.

Ovo je jedan nivo ovoga romana. Drugu razinu predstavlja psihološka obrada likova. Kako glumaca tako i obitelji glavnog lika . Igora: siromaštvo, apatija, napetost, neizvjesnost… K tome Irvanec književno vrlo efektno, na bulgakovski način uvlači prirodu u nadrealistički sadržaj radnje. Opisi prirode korespondiraju sa pomalo suludom, opasnom i smrtonosnom atmosferom koja vlada u društvu.

Konačno, Irvanec svojim djelom šalje snažnu poruku. U što se može pretvoriti epidemija u društvu koje ne poštuje ljudska prava i demokratske standarde, u društvu bez Boga, u društvu gdje je politika nadređena medicinskoj struci zbog čega dolazi do razarajućeg straha koji prelazi u masovnu histeriju i zločin nad oboljelim ljudima. Masa ne reagira racionalno, već instinktivno, animalno, destruktivno, ubilački u želji da sačuva zdravstveni integritet, odnosno goli život. Stoga u ovom romanu nema ni jednog liječnika, nema medicinskog stožera, nama psihijatrijske pomoći, nema bolnice, nema svećenika. Bolesnici se ubijaju ili nasilno odvode u logor i time se prekida socijalna komunikacija. Svi ovi detalji vrlo su znakoviti u naše vrijeme i stoga bi ovo djelo trebalo snažno popularizirati zbog poruke koju nosi, zbog avetinjske prijetnje koja lebdi nad čovječanstvom u trenucima pandemije, a najstrašnije zbog urušavanja svakog oblika empatije.

Igorovu zaraženost otkriva vlastito dijete i reagira animalno:

– Tata ima pjege! Tata ima pjege-e-e-e-e-e-e-e-e-e-e-e! Naglo je krenuo naprijed, povukao kći za haljinicu, trzajem uvukao u zahod. Mala se spotakla o prag i, uletjevši unutra, svom snagom udarila čelom o crvenkasti rub školjke. Krv nije prsnula, nego šiknula u kratkom širokom luku, rasprskujući se kao tamnocrvena lepeza po starim, dugo neočišćenim sanitarijama, po oljuštenom zidu kupaonice. Tjelešce male se trznulo i okrenulo – u trenu zacakljene oči gledale su u mračni strop s izrazom ljutitog iznenađenja: kako se to dogodilo? tko se usudio? Igor je osjetio kako mu se u prsima nakuplja strah i očaj. Pognut nad Marinom, pogledao je preko ramena– Lida je stajala na vratima, podigavši oba dlana prema žalosnom zapanjenom licu. Usta su joj bila otvorena i iskrivljena u nijemom kriku, obrazi blijedi i upali. Čitav lik žene zračio je takvim užasom i očajem da je Igoru na tren postalo nepodnošljivo žao supruge. Ali već iduće sekunde Lida se bacila prema ulaznim vratima, u jednom i pol koraku prešavši njihovo malo predsoblje, trgnula je kvaku prema sebi –Igor ju je neočekivano hladnokrvno uhvatio za ramena. Ona se otimala, izvijala, stigla je čak otvoriti vrat a – ali on je udario ispod nje nogom po vratima, vrata su se zalupila, i kratak Lidin krik, koji je mogao izletjeti na stubište, već je zatreperio pod njegovim čvrsto stisnutim rukama. Osluškujući se ,Igor je iznenada shvatio da više ne osjeća strah i šok – on se borio, spašavao se, sve je radio ispravno. Svijet uokolo bio je loš i tuđ, pokušavao ga uništiti, i zato je svaki pokret, svaka misao i svaki dah sada bio usmjeren samo na jedno: opstati. Svijet ga je proganjao, tko zna zbog čega, tko zna zašto, zato je bilo prirodno opirati se, spašavati se. Igor je samo jače stisnuo ruke na vratu supruge i slušao kako se tamo, u dubini grla, pulsirajući, stišava život – tihim prodornim jecajem pokušava se još probiti van, nastaviti se, zadržati se na ovome svijetu. Lida se opirala, pružila je ruke prema njegovom grlu, prema licu, čak ga je bolno ogrebla pored oka i dalje prema dolje, prema vratu – ali on gotovo nije osjećao bol. Daleko je odmaknuo glavu i, ruku ispruženih cijelom dužinom, držao je tijelo još nekoliko minuta, dok ono nije konačno omekšalo. Smjestivši oba tijela na kauč, Igor je sjeo pored njih i zatvorio oči. Vrijeme je da se počne spremati, a za to treba sve naokolo dobro proučiti. Već je vidio kako se među kuće u susjednoj uličici pokušava ugurati metalna kocka, ili autobusa, ili kamiona-kombija, kako se komešaju u toj kocki figure, vireći kroz prozor i naginjući zajedno glave. Vidio je kako jedna od figura dugo nešto pokazuje vozaču i maše rukama ispred njegovog lica. Vidio je kako kroz prazno dvorište užurbano prolaze ljudske figure – poprijeko, da čim prije stignu do tramvajske stanice. To su bili prolaznici koji su u ovaj kasni sat žurili kući. Vidjevši specijalno vozilo u dvorištu stambene zgrade samo su se na tren zaustavljali, a zatim požurili zaobići ga, držeći se što je moguće dalje od njega. Nije bilo vremena za razmišljanje. Igor je ustao, obukao jaknu i zakopčao sve gumbe. Otvorio je vrata prema stubištu i osluškivao. U ulazu je bilo tiho. Ali neki prigušeni glasovi ipak su dolazili odozdo, od ulaznih vrata. Pažljivo pritvorivši vrata stana za sobom, počeo se spuštati. Prolazeći pored stana susjeda ispod, stišao je korak, zaustavio se. Jasno je čuo šuštanje i navlačenje dolje, svega pola kata ispod sebe. Ali unutra do sada nitko nije ulazio – najvjerojatnije su ga željeli uhvatiti odmah, čim izađe van.

U tkivo romana Irvanec je utkao svoj odnos prema Državi kao fenomenu. Pri tome slijedi poznatu ---- misao : Država je najhladnija od svih hladnih nemani.

Državo! O, Državo! Hvala tebi, Državo, što postojiš! Nekoć, negdje u davna vremena ljudi su te izmislili, osmislili i promislili, a zatim mnogo stoljeća poboljšavali i usavršavali. Čuvali te. Opjevavali i njegovali. Partijski povjerenik nije uzalud uvijek kad ga je netko svojim pitanjem tjerao na sklisko tlo apelirao na interese Države. Država će napraviti, Država će donijeti odluku, Država će riješiti taj problem. Država će dati. Država će osigurati. Država jamči. Država će zaštititi. Država će kazniti. Država će nagraditi. Država neće zaboraviti. Država će se sjetiti. Država… Država, Država, Država… Hvala ti, Državo, na tome što me nećeš ubiti odmah sada, ovaj tren. Hvala ti, Državo, što nećeš dati da me ubiju tvoji obični građani. Hvala što si ovu misiju, ovaj zadatak, ovaj grijeh, ovo zadovoljstvo, u potpunosti preuzela na sebe. Ti postojiš zahvaljujući meni i zbog mene. Stvorili su te ovakvi kao ja, i za ovakve poput mene. Ti se hraniš našim radom, našim tijelom, našim snovima i mislima, Državo! Hvala ti, Državo, što postojiš, i što si ovakva kakva jesi!

(…)

Državo, ti si tako velika i snažna. Ti si tako zla, Državo. Zapravo, nitko nije ni rekao da ti trebaš biti dobra. Iako, volio bih da jesi, da budem iskren. Ali, vjerojatno, to nije obavezno. I nije moguće. Da možeš biti dobra, onda bi sigurno i bila. A ovako si onakva kakva jesi. Snažna. Okrutna. Često neshvatljiva. Velika. Stroga. Pa to je gotovo isto što i okrutna. Ti mnogo toga tražiš od nas.

Igor je uhvaćen i odveden u logor.

„Polako, jedan po jedan, zatvorenici su počeli prilaziti ulazu, postrojivši se rame uz rame te pažljivo osluškujući šum motora i komešanje s one strane vrata. Tamo su napokon počele glasno lupati teške čizme i uz cvilež su zaškripale davno nepodmazane šarke. Vrata barake su se otvorila –sablasno svjetlo noći nije se ulijevalo kroz njih, nego kao da je stajalo u pravokutniku ulaza poput staklenog zida. Iza vrata se vrtjelo dvoje muškaraca sa šljemovima i u maskirnom. Treći je, otvorivši vrata kamiona, počeo iskrcavati dovezene ljude. Prvi od onih koji su stajali kod vrata odjednom je skinuo šljem i obrisao znojno lice dlanom. Drugi ga je pomno pogledao. – Što gledaš? – sumnjičavo je pitao prvi. –Ah, gade jedan!–zagrmio je drugi i odmah se idući tren bacio na njega šakama. – I ti isto! I kod tebe isto! Ah, gade!.. Ma sad ću ti…! Prvi se borio, ali nekako mlitavo, nesigurno, iako je bio veći i vjerojatno jači od kolege koji je tako naglo i neočekivano postao neprijatelj. Ali dobivši dobar udarac pod grlo, ipak nije izdržao, uhvatio je drugog u čvrsti zagrljaj, savinuo mu ruke za leđa, prigazio ih i sa koljenom i slobodnom rukom skinuo mu šljem s glave. Čak i u mraku su svi jasno vidjeli da i prvi i drugi imaju na kapcima malene crvene pjege… I to nije bilo čudno.

Roman koji smo predstavili dobro je preveden s ukrajinskog na hrvatski jezik. Autorice su se potrudile specifičan Irvančev ukrajinski govor prebaciti u hrvatski jezični idiom. Irvanec se služi literarnim standardom, ponekad lirskim opisima, ali i kolokvijalnim jezikom kako bi iskazao svu paranoičnu strahotu izazvanu epidemijom. U nekim izrazima prevoditeljice su tu kombinaciju prepoznale i u hrvatskom jeziku iskoristivši njegov veliki potencijal. Stoga treba pohvaliti njihov trud, a roman u ovom trenutku treba predstaviti kao izuzetno vrijedno, korisno i potrebno štivo.

Đuro Vidmarović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

Pet, 23-10-2020, 12:44:25

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.