Vesna Krmpotić – In memoriam

U subotu, 25. kolovoza 2018. ispraćeni su na vječiti počinak, u krematoriju beogradskoga Novoga groblja, posmrtni ostatci uvažene hrvatske književnice Vesne Krmpotić, dugogodišnje članice Društva hrvatskih književnika.

Krmpotic1

Lijes s posmrtnim ostatcima književnice Vesne Krmpotić

Pisala je poeziju, posebno nadahnuta duhovnim iskustvima; u poeziji se javila kao "krugovašica", no otišla je nekim svojim putem, postavši individualni poetski glas. Od 1962. do 1964. provela je na specijalizaciji bengalskog jezika u Indiji. Naučila je bengalski, zaljubila se u indijsku filozofiju i književnost koju je prevodila na hrvatski.

U svome Životopisu Vesna Krmpotić piše:

„Rođena sam u Dubrovniku, lipnja, 1932. Brat Davor pretekao me za dvije godine. Otac Mario, podrijetlomSenjanin, a došljak iz Amerike-Filipina-Austrije-Njemačke, zvanja liječničkoga s trostrukom specijalizacijom, bio je u to vrijeme direktor dubrovačke bolnice. Majka mi je iz porodice Lopašić-Karlovsky, zagrebačko-vukovarske i starohrvatsko-njemačke.

Živjeli smo nekoliko godina u Dubrovniku, onda smo se preselili u Split, i nedugo potom u Zagreb. Tamo je otac radio u Vinogradskoj bolnici kao načelnik internoga odjela. U Zagrebu smo odživjeli četiri godine rata, što nije bilo nimalo bezazleno, jer je otac "radio" za partizane, (slao lijekove, udomljavao mnoge zatvorenike u bolnici kao pacijente i poslije im omogućavao bijeg). Nakon toga razdoblja strahovanja nastupilo je tk.zv. oslobođenje, također nimalo bezazleno. Odjednom sam bila strpana u "buržoaziju", to jest, u ideološke nepodobnike. U školi sam iz jezika i književnosti dobivala jedinice. Teškom sam mukom završila gimnaziju na Katarinskom trgu, uz gorke otpore prema školovanju i općenito, prema duhu vremena.

Krmpotic2

Beograd: pogled na Novo groblje

Želeći saznati što je to u ljudima što je temelj i dobra i zla, upisala sam psihologiju. No psihologija onovremenskaposve me razočarala. O psihi nije bilo ni govora, radila se statistika, faktorska analiza, fiziologija, pokusi i mjerenja osjeta i podražaja - čisti, profiltriranibihevijurizam. Načelnik tadanjega Instituta za psihologiju na Marulićevu trgu bio je prof. Zoran Bujas. Bijaše to neobičan čovjek - u prvomu redu bio je nečlan Partije, a opet, svemu je pristupao strogo izvanjski. Jednom je okupio studente prve godine da bi preslušao njihove dojmove i pitanja. No nitko nije ništa zucnuo. Na kraju sam se odvažila upitati ono što me mučilo: "Ovo je studij psihologije. Kad ćemo slušati nešto o psihi"? Njegov me odgovor zapanjio: "Kolegice, promašili ste fakultet. Trebali ste upisati teologiju".

Zbilja! Ja sam, doduše, diplomirala tu strogo oivičenu psihologiju, taj zauzdani vidik na čovjeka, ali sam istovremeno studirala i "svoju" teopsihologiju - počela sam se svjesnije i ljubavnije predavati poeziji, toj najpreciznijoj definiciji neobjašnjivoga. U vrijeme studentsko, radeći na Velesajmu u indijskom paviljonu, dočepala sam se Tagora i Upanišada. Iznenađena, uistinu zapanjena nad "mojošću" tih tekstova, osjetila sam se kao njihov zakoniti potomak, odnosno, kao potomak te i takve vizije. Ubrzo potom, prevela sam Tagorove "Gitanđale" za ondašnju izdavačku kuću "Lykos". Otkrila sam da Indija za mene nije samo točka na globusu, nego u prvomu redu stanje duha.*

Prve sam pjesme objavila još na prvoj godini studija u časopisu "Hrvatsko kolo". U to su vrijeme carevali tk.zv. partizanski pisci. Jedan od njih me javno naružio zbog toga što pišem o "nekomu tko dolazi alejom niz mjesečinu", što je dekadentno - a još je gore što taj netko nikada ne stiže. To, "nikada ne stiže" stav je truo i nenapredan, i valjalo ga je prokazati.

Zbližila sam se s piscima svojega naraštaja. Zajedno smo podizali bune ("najprije kao Krugovaši", kasnije okupljeni oko časopisa "Književnik"). Za neke od nas to je bila manje-više adrenalinska žurka, ili pak doživljaj lijepe zajednosti; a kod nekih se radilo uistinu o želji za istinom, za smislom, za sobom. Iz te ekipe najbolji su mi prijatelji bili i ostali (!) TonkoŠoljan i Vlado Gotovac.

(Kakvo je sputano vrijeme tada vladalo, pokazuje jedna zgoda sa Stankom Šimićem. Svakoga bi se petka u bivšemu Radničkom domu održavao tk.zv. Književni petak. Mjesto posjećeno, naprosto zbog toga što je drugih sličnih mjesta opako nedostajalo. Kad su rukovoditelji Petka upitali Stanka što će mu biti tema, odnosno, kako glasi naslov njegova nastupa, on je odgovorio: "Što mi padne na pamet". "Razumijemo, druže Šimiću, ali kako glasi naslov..."? Rekao sam: "Što mi padne na pamet"! Na kraju su pomalo nevoljko prihvatili taj (sumnjivi) naslov. U petak smo nagrnuli da čujemo što li će Stanko. On je cijelu večer objašnjavao, to jest, postavljao pitanje kojemu ne treba odgovor - naime, zašto se kaže "na pamet", a ne, recimo, "u pamet"? Što naznačuje taj prijedlog "na"? Naravno, naznačuje zabranjenog Rilkea. Jer, naravno, naznačuje smjer odozgo prema dolje. To je, drugim i trećim riječima, smjer nadahnuća - silazak iz viših sfera. Dakle, drugovi, zaključite sami... Eto, tako smo govorili u ono vrijeme o zabranjenim temama - slikovito, vilovito, zakovrtno, prevejano).

Onda sam otplovila poluteretnjakom u Indiju. Indijska vlada nudila je ekspertsku stipendiju, koju je malotko htio koristiti. Ja sam tada (1961. i 1962.) radila u redakciji kulture RadiostaniceZgb, u Jurišićevoj. (TV još nije stigla do opće uporabe). Dopala me poezija i esej. Plaća odlična, stan iza ugla u Amruševoj, družina u redakciji obrazovana i nesklona stereotipijama vremena (Slobodan Novak, Milan Selaković, Ivan Kušan). Ali jednoga jutra, ja sam odlučila sve to napustiti.

U redakciju me toga jutra pozvao prof. Ivo Hergešić. Reče da me, eto, reda radi pita jesam li zainteresirana za takvu-i-takvu indijsku stipendiju. Odmah sam rekla da jesam, da hoću. On je ponovio pitanje, a kada je dobio isti odgovor, upozorio me da se ne radi o srpskoj Inđiji, nego o azijskoj Indiji. "Upravo zato i hoću", rekla sam. Na kraju smo se sastali u troje - prof. Hergešić, Rudi Filipović i ja, da bi mi obojica zgranutih pokušali objasniti što su amebe i kobre, i uopće, što to znači napustiti svoje društvo, i posao, i status književnice, i stan iza ugla, a sve to zaradi neizvjesnosti kojoj je ime Bharat, Indija.

Međutim, zov Indije bio mi je u srcu, a stipendija indijske vlade naišla je kao zakonita jeka toga zova. Bilo mi je tada 30 godina. Moj se otac već prije deset godina bio preselio u astralna carstva; majka je bila dovoljno mudra i hrabra da me podrži u odluci. I tako sam se ukrcala na poluteretnjak, iskrcala se u Bombaju i vlakom otputovala u Delhi. Smjestila sam se u studentski hostel. Jednoga dana, dok sam vršljala po studentskom gradu, prišao mi je izvjesni profesor (DasGupta) i upitao me što studiram. Pokazalo se da je on voditelj katedre Tagorove literature. Smatrajući taj susret čistom neslučajnošću, upisala sam jednogodišnji studij bengalskoga - iako nisam bila obvezna išta studirati. Na kraju godine mogla sam čitati Tagora na izvorniku, i tako saslušati sasvim drukčiju melodiju pjesme, nego što je engleski blank-verse, na koji je sam Tagor prevodio svoje pjesme.

No više od studija voljela sam krstariti Indijom sama - osjećala sam se pritom beskrajno "doma", čak i u nedoba, noću, po brdima, u osamama. Verala sam se na fasadu hrama u Khajurahu da bih snimala te neprispodobive skulpture, uljezala sam u mrkle i zapuštene pećine s leglima šišmiša i zmija, i s klesarijama u stijeni. Kasnije sam putovala manje pustolovno - s budućim suprugom Radivojem Petkovićem, koji je tada radio u jugo-ambasadi u Delhiju kao savjetnik za kulturu. Boravak u Indiji trajao je nešto manje od dvije godine.

Preseoba u Beograd, Kairo

A onda mi se život promijenio. Udala sam se, preselila se u Beograd, rodila sina (Relju), naučila kuhati. Usput, prevela sam "Kama sutru", napisala knjigu eseja-putopisa "Indija", zbirku "Krasna nesuglasja" i još ponešto. To je tako trajalo dvije godine.

Onda smo otišli u Egipat, u čudesni, nestvarni krajolik neprolaza. Tamo se rodio drugi sin, Igor. Kuća nam je bila puna pokreta, glasova, smijeha, tepanja, čuđenja.

Unatoč tomu što sam u Kairu započela i dovršila (prvu u nas) antologiju indijske književnosti ("Hiljadu lotosa"), ja sam pomislila da nadolazi kraj moje spisateljske karijere. Obitelj, posjetitelji, kokteli, večere, putovanja i istraživanja... Majka nam se pridružila, pa sam opet mogla uskočiti u sedlo putovanja - ubrzo poslije rođenja drugoga djeteta otisnula sam se na jug, iza Asuana, gotovo do granice sa Sudanom. Pustinja se lelujala, po njoj je neka pradavna vatra posula skvrčene željezne krhotine. Možda sam tada osjećala da su u nazočnosti tajne riječi suvišne. Zagonetka piramida, precizna i magična matematika staroegipatskih fresaka i kipova, urskiziggurat i toranj u Samari djelovali su na mene kao poduka za svečanu šutnju.

Dok jednoga dana, gotovo nehotice ne započeh pisati neko čudno štivo, tobože "egipatsko", no uistinu svojevrsni osobni spomenar, zapis po sjećanju. ("Dijamantni faraon"). Pišući, uvjeravala sam sebe da te zapise nikada neću objaviti. Po povratku sam uvidjela da hoću - "Dijamantni faraon" doživio je šest izdanja i bio nagrađen godišnjom Nazorovom nagradom.

Nesreća

Ubrzo po povratku zadesila nas je nesreća nad nesrećama. Drugi sin, četverogodišnji Igor, razbolio se od leukemije. Otputovala sam s njim u Pariz, u bolnicu St. Louis, slavnu i oronulu. Tamo su ubojitim kemoterapijama privremeno suzbili prvi napad malignih stanica. Tražila sam po svijetu ljude drugih i drukčijih znanja, upoznala se s mnogima od njih, surađivala koliko se moglo.

Onda smo premješteni u Washington. Tamo smo, u američkom Nacionalnom Institutu zdravlja, nastavili s propisanim kemoterapijama. Rodio se i treći sin, Neven. A Igor je 1975. otišao svojim putem, iako je na kraju, a na moju žarku molbu-molitvu, bio izliječen od leukemije. Izliječila ga je jedna od onih čudovitih osoba, gurnutih u stranu od službenih krojača kolektivnih percepcija. Igorovo neobjašnjivo izlječenje od maligniteta pod sam kraj bolesti (kada ni kemoterapije više ne djeluju), potvrđeno je od samog Instituta. Smrt je nastupila zbog kljenuti srca. (Sve to opisano je u kasnijemu romanu-reportaži "Brdo iznad oblaka").

U Americi sam pisala i dovršila knjigu "Čas je Ozirise", što je svojevrstan žal za nemogućim - odnosno, za vjerodostojnim prijevodom staroegipatske filozofije, mita i poezije. Poslije Igorova odlaska rođena je zbirka pjesama "Ljevanica za Igora".

Vratili smo se u Beograd 1977.

...

Nastavak u Africi

1981. suprug je imenovan ambasadorom u Ghani. Proživjeli smo u Akri uobičajene četiri godine. Znala sam da me čeka pisanje izvješća s ratišta za život djeteta, za život smisla, za iskustvo dodira s tk.zv. nadnaravnim: knjiga-reportaža, koju sam godinama odgađala. Kojoj je Igor još u Washingtonu objavio ime: "Brdo iznad oblaka".

U zemlji zapadne Afrike, gdje često nije radila ni pošta ni telefon, gdje diplomatske aktivnosti nisu bile guste kao drugdje, ja se više nisam mogla izgovarati raznoraznim poslovima i obvezama. Kuća je, osim toga, bila zbrinuta kuharima, sobarima i vrtlarima. Sjela sam za strojopis i u vrlo kratkom roku, služeći se dnevnicima i drugim dokumentima, napisala tu Igorovu knjigu, pišući ju kao da se ne radi o nama. Pisala sam ju jednim dahom, u jednomu dahu, i završila bez ikakvih dvoumica - stav koji priliči svjedoku, što sam u tomu času i bila.
"Brdo iznad oblaka" dugo se vremena nalazilo na vrhu liste bestselera.

O ratu i Beogradu

Po povratku u Beograd, (1985.) pisanje se i objavljivanje žestoko nastavljalo. Kao i neumorna putovanja, prekobrdna i prekomorska. A kad je iz Srbije buknuo požar rata, postala sam suradnica hrabrih novina "Danas", pišući o onomu što sam smatrala pravim uzrocima rata - o goloj pohlepi, o bijesu, o strahu, o mržnji, o ljubomori, o neznanju - o stanjima koja obuzimaju i pojedince i narode, goneći ih na nasilje i na samonasilje. U Beogradu, u središtu odakle je krenula inicijativa put otimačine i smrti, ljudima je bilo daleko teže shvatiti što se doista događa. Oni, koji su ustali protiv rata, nisu bili mnogobrojnici, i svakojako su bili ugroženi. Tada sam imala sreću upoznati se s mnogima od njih. Uvjerena sam da je, zahvaljujući upravo takvima, Beograd ostao srazmjerno pošteđen sudbine, koju je upriličio i namijenio drugima. Rat shvaćam - kao i mnogo štošta što snalazi ljude - posljedicom sasvim drugih uzroka od onih, koji se nude kao objašnjenje. (...)“

Smatraju ju na neki način "duhovnim medijem". Bila je poklonica indijskoga duhovnog učitelja Sai Babe. Objavila je preko stotinu knjiga poezije, proze, eseja, pripovijetki, romana, drama, antologija. Autorica je najveće pjesničke zbirke u svjetskoj književnosti "108 x 108", koja sadrži 11. 664 pjesme, a najpoznatije joj je djelo "Brdo iznad oblaka".

Vesna Krmpotić je dobitnica niza hrvatskih književnih nagrada, među kojima Godišnje nagrade Vladimir Nazor 1975., Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 1999., Nagrade HAZU za književnost 2006. za zbirku pjesama '108x108', Nagrade Ivan Goran Kovačić (1988.) za roman 'Brdo iznad oblaka', a između ostalih priznanja, godine 2008. dodijeljeno joj je Odlikovanje, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, za zasluge u kulturi.Društvo hrvatskih književnika nominiralo je Vesnu za Nobelovu nagradu za književnost (2008). Dobitnica je i nagrade Tin Ujević za doprinos hrvatskom pjesništvu (2013.).

***

Krmpotic3

Prijatelji Vesne Krmpotić na posljednjem ispraćaju

Književnica Vesna Krmpotić umrla je u jednome beogradskome staračkom domu u utorak 22, kolovoza 2018. godine. Sahranjena je u subotu 25. kolovoza 2018. na krematoriju u beogradskome Novom groblju. Ispraćaju na Novome grobljunazočilisu pored sinova kolegice Vesne i njezini brojni beogradski prijatelji, te nas nekoliko iz Zagreba. Obred oproštaja vodio je svećenik-franjevac iz beogradskog samostana OFM „Bosna Srebrna“ u Beogradu. On je dirljivim govorom posvjedočio o posljednjim trenutcima života velike književnice. Bio sam iznenađen ovom činjenicom jer sam pogrešno shvaćao Vesnine pjesme posvećene indijskome teologu i vjerskome lideru Sai Babi kao njezinu promjenu vjerskog svjetonazora, odnosno napuštanje rkt. Crkve. Obzirom na život u Beogradu, te brak s visokim dužnosnikom YU – diplomacije, nisam u tome vidio nešto posebno šokantno. Vjerujem kako će ovo svjedočenje iznenaditi još neke u Hrvatskoj: Vesna Krmpotić je umrla kao rimokatolkinja. Što više, na vlastitu zamolbu, osjetivši kako se bliži neumitan kraj, svećenik joj je, u nazočnosti prijateljice Vanje, poznate beogradske tibetologinje, koja mi je sve ovo posvjedočila, podijelio posljednju pomast i dao papinsko odrješenje, nakon čega je smireno zauvijek napustila ovaj svijet. O tome je on osobno svjedočio u govoru nad odrom, a zatim u propovijedi na Misi-zadušnici.

Krmpotic4

Predsjednik Društva hrvatskih književnika oprašta se od Vesne Krmpotić

U ime Društva hrvatskih književnika od Vesne Krmpotić oprostio se predsjednik DHK, naglasivši njezinu književnu veličinu u korpusu suvremene hrvatske književnosti. Kratko oproštajnom slovo (jer mi je rečeno kako trebam biti što kraći, zbog vremena koje je na raspolaganju!) zaključio sam navođenjem autoričine oporuke u čuvenoj knjizi „Brdo iznad oblaka“:

„I sada:

od svih stvari mudrih i prekrasnih, od svih čuda što su bila ispod i iznad oblaka, koje mi je najmudrije i najljepše i najčudnije čudo:

Ljubav mi je najčudnije čudo.

Od svih stvari mudrih i prekrasnih najljepša je i najmudrija ljubav. Od svih vjera najvjernija je ljubav. Od svih istina najveća je ljubav. Ljubav mi je najčudnije čudo.“

Poštovatelji njezine poezije hinduističkog nadahnuća, oprostili su se čitanjem stihova i uvidom u njezin literarni opus.

Krmpotic5

Prijatelji Vesne Krmpotić opraštaju se čitanjem stihova

Na kraju, dirljivo se od majke oprostio najstariji sin Relja.

Krmpotic6

Relja Petković oprašta se od majke Vesne Krmpotić

Uočeno je odsustvo bilo koga iz Društva srpskih pisaca, ali i iz Veleposlanstva RH u Beogradu. Ne razumijem ovu uskogrudnost. Vesna Krmpotić je živjela dugo godina u Beogradu, ondje je osnovala obitelj, podizala djecu, sudjelovala u diplomatskome životu, nikada nije ništa ružno kazala protiv Srbije, zar to nije vrijedno pažnje? Ili joj se niti nakon smrti ne može oprostiti što je ostala vjerna svome materinskome jeziku i svojoj Domovini? Možda odgovor krije beogradski list „Danas“ od 24-25- 8. 2018 g. Borka Pavićević u rubrici zanimljivog naslova „Glava u torbi“, o Vesnu Krmpotić piše kao o „jugoslovenskoj književnici, rođenoj u Dubrovniku“. Niti mrtvoj nisu joj htjeli priznati pripadnost hrvatskome narodu. Čudan „svet“.

Krmpotic7

Sveta Misa-zadušnica za pokojnu Vesnu Krmpotić

Sveta Misa-zadušnica za pokojnu književnicu, u nazočnosti sinova, slavljena je u prekrasnoj franjevačkoj crkvi sv. Antuna. Svetoj Misi nazočili su Vesnini sinovi. Želim im ovom prilikom izraziti divljenje. Poštovali su majčinu posljednju želju i omogućili joj ispraćaj dostojan njezine katoličke vjere. A mogli su učiniti i drukčije.

Još jednom ponavljam: izgubili smo veliku, samosvojnu i hrvatskome jeziku vjernu književnicu. Neka joj je vječna slava i hvala.

Đuro Vidmarović

Čet, 5-12-2019, 21:19:54

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.