Drago Štambuk: Kad su miši balali molfrinu (Pjesme kroz prizmu ča – kaj – što),„Naklada Đuretić“, Zagreb, 2017.
Drago Štambuk je već ostvario tako velik i značajan pjesnički opus da ga smijemo uvrstiti među vodeće hrvatske pjesnike. On je poznat i po književnim susretima koji se u njegovome rodnome mjestu Selca na otoku Braču održavaju pod naslovom „Ča – kaj – što – Croatia rediviva“.
Najnovija knjiga ovog marljivog pjesnika upravo je na tragu njegovih nastojanja oko afirmacije svih triju hrvatskih dijalekata kao nacionalnog bogatstva. Stoga je s pravom među pogovore uvrstio izuzetno kvalitetnu studiju akademika Radoslava Katičića „Zlatna formula hrvatskoga jezika: Ča – kaj – što“. U njoj je akademik Katičić objasnio suštinu hrvatskoga jezika kroz „zlatnu formulu“. „Te uputne zamjenice, piše akademik, tu ne stoje same za sebe, nego stoje svaka od njih za čitavo narječje hrvatskoga jezika za koje je takav lik upitne zamjenice karakterističan, kako se to i inače uobičajilo u našem jezikoslovlju, još tamo od Antuna Mažuranića, starijega brata Ivanova, koji je položio temelje hrvatskoj dijalektologiji i slavističkoj poredbenoj akcentologiji. Hrvatski jezik, produžuje Katičić, to je čakavski, kajkavski i štokavski sa svim obilježjima svakoga od tih narječja u njihovu suodnosu povijesno izraslu u općem razgovornom jeziku hrvatske jezične zajednice i osobito u svoj povijesnoj protežnosti hrvatskoga književnog jezika“.
Dubravka Dorotić Sesar svoj pogovor ovoj Štambukovoj knjizi naslovila je kao „Štambukovatopoglotofilija“. U svome tekstu autorica ističe slijedeće: „Drago Štambuk pjesnik je postmodernističkoga senzibiliteta i poetike radikalnog restrukturiranja poetskoga znaka... Štambukov je jezik specifičan – ne samo u poetološkom, nego i u strožem jezikoslovnom smislu. (...)“ Važan zaključak ove autorice jest tvrdnja kako Štambuka „nikada ne napušta osjećaj pripadnosti, jer čovjek bez korijena ne postoji ni kada ih se odriče. Njegov otok i njegova domovina nisu izvan svijeta, kojim ih sudbinski povezuje more“. Treći pogovor (po meni ih je previše) napisao je Filip Galović pod nazivom „Jezična plemenita slitina“. Početak ovoga teksta započinje tvrdnjom: „Pred nama se nalazi dugoočekivana i višestruko vrijedna knjiga vrsnoga i plodnoga hrvatskoga pjesnika Drage Štambuka u kojoj se poetski tematizira hrvatski trojstveni (Ča – kaj – što) jezik i njegove ponaosobne dionice. Pjesme su u zbirci, produžuje Galović, kako je vidljivo, razvrstane po jezičnome ključu te čine tri cjeline. U prvome su dijelu obuhvaćene pjesne pisane čakavštinom, pretežito oslonjene na mjesni govor Selaca na otoku Braču uz manje ili veće otklone. Drugi dio sačinjavaju 'koineizirajuće' pjesme uglavnom pisane standardnim jezikom uz stanoviti prodor dijalektizama, arhaičnih leksema i konstrukcija te drugih oblika, a treći dio uključuje pjesme o jeziku koje su pisane uglavnom standardnim hrvatskim jezikom“.
Bez ulaženja u dublju književnoteorijsku raščlambu pjesma uključenih u ovu zbirku istaknuo bih neke od njih kao primjer Štambukove zlatne formule.
JEZIK MOGA JEZIKA
Ouroboros
Crven je i mesnat,
s kristalnom košču u središtu,
s potpornjem od druge tvari –
zaprijaprizam vječnoga buntovnika.
S jezikom jezik jede,
liže, oblizuje usne,
sebe sama
kano zmija vječna.
USKRSNUĆE MRTVIH KOSTIJU
Kada stvarnost biva zbrisana nasiljem
razmišljanje o njoj postaje činom vjere.
Claudio Magris, Dunav
Nema domovine dok duh četiriju vjetrova
na udahne život truplima mora i razbucanim
kosturima, a Hrvati otisnu se k površju modro –
sinje grobnice, zaplove potom, krotkim zaveslajima,
srebru istočnih žala i zapute vrletima u puste,
rastrižene zemlje. Kucnut će brodolomnika
prova Božje providnosti, a iz guste tmine
izvući, angjeo plavce, vjedro slatke vode
i prinijeti ga ispucalim usnama. Narod vječne žeđi
i trpkih saveza, bez straha i smiono, okreni se
moru svojega imena, zrcalu drhtave smrti
i trošenja, zagledaj u nj i dušu ćeš svoju
prepoznat raspetu...
(...)
Đuro Vidmarović