Mira Jurkić- Šunjić: Iz dubine vremena (pjesme), Naklada Jurčić, Zagreb 1997.

Ovaj prikaz je zakasnio 10 – tak godina. Nažalost, slična sudbina zadesila je i mnoge druge knjige. Naime, Mira Jurkić – Šunjić je zaboravljena hrvatska poetesa. Ulazeći u njezin životopis mogu kazati kao je riječ o zaboravljenoj obitelji prosvjetnika, književnika, prevoditelja i slikara kojoj je naša autorica pripadala. Osim toga, premda se toliko dugo družim s kolegom veleposlanikom Šunjićem, on nam je uskratio obavijesti o svojoj obitelji. Skromnost nije uvijek korisna. Osim toga, predci žive u nama, bili slavni, zaslužni, ili suvišni sudionici života na ovoj planeti.

Mira Jurkić-Šunjić je majka poznatog hrvatskog fizičara, diplomata i bivšeg rektora Sveučilišta u Zagrebu, sadašnjeg predsjednika Hrvatskoga kulturnoga vijeća, prof. dr. em. Marijana Šunjića. (Zagreb, 5. travnja 1940.). Rođena je u Sarajevu 12. svibnja 1910. Otac joj je bio profesor, književnik i javni djelatnik, tajnik Matice hrvatske, Mirko Jurkić (Livno, 24. ožujka 1886.-Zagreb, 27. prosinca 1965. hrvatski pripovjedač, pjesnik i prevoditelj. Pisao je pjesme, drame i članke, ali svoje mjesto u književnoj povijesti zauzima ponajprije novelama. Zbirka Iz Završja /1917./ govori o životu u njegovom rodnom Livnu i u široj livanjskoj okolici. Bio je tajnik Matice hrvatske od 1940. do 1945.)

Gabrijel Jurkić, drugi portret Mirka Jurkića, 1953

Podsjećam da je Mirko brat blizanac Gabrijela Jurkića (Livno, 24. ožujka 1886.-Livno,, 25. siječnja 1974.), jednog od velikih hrvatskih slikara.

Njegova je žena poznata spisateljica Štefa Jurkić (Cazin, 26. prosinca 1896.-livno, 28. studenoga 1971. Rođena je od oca Emanuela, suca i Čeha porijeklom, i majke Olge. Osnovnu školu završila je u Bijeljini, a Višu djevojačku u Sarajevu. Godine 1914. postala je učiteljicom francuskog jezika, a uz francuski studirala je i njemački u Grazu. Godine 1913. upoznala je Gabrijela Jurkića, a 1917. za njega se i udala. Štefa je bila posve prožeta vjerskim i to katoličkim duhom, a posebno je bila očarana duhom dominikanskog. Najpoznatija je kao spisateljica proznih književnih djela prožetih toplinom ženskog srca ali i aristokracijom duha: to su romani, priče, posebno legende i životopisi svetaca. Sadržaje za njih najčešće je uzimala iz srednjovjekovne povijesti s priklonom na bosansku u kasnijem periodu svoga pisanja, a za legende je koristila biblijske, marijanske i franjevačke likove. Štefa je ušla u hrvatsku katoličku književnost po legendama. Navest ćemo samo neke od njih, koje nisu tiskane u posebnoj knjizi Legenda u bojama, a to su Alej, Kleon i Parmenide, Amadea, Šimunova košnica, Kad je Gospa bila mala, Kako je Miriam prespavala svetu Noć, Kako se brat Pankracije svoje dobrote stidio i druge. Naša spisateljica je s posebnom ljubavi i pozornošću pisala za djecu. Za njih je napisala romane Dobri duh trokatnice, Župnikov Ilija i njegova Šeherzada, te manje radove: Anđeli, Ave Maria, Bio je to anđeo. Također piše i romansirane životopise - Blažena Imelda Lambertini, namijenjen prvopričesnicima, i Nevidljiva kraljica, namijenjen mladeži od 15 do 16 godina.).

Gabrijel Jurkić sa suprugom Štefom Jurkić

Nije na odmet kazati kako se u ovu obitelj udala i naša bivša Ministrica prosvjete, jedna od vodećih ličnosti u demokratskoj preobrazbi Hrvatske i poznata arheologinja, prof. dr. Vesna Girardi-Jurkić (Zagreb, 15. siječnja 1944.-Pula, 25. kolovoza 2012.).

Gospođa Mira Jurkić – Šunjić bila je vrsna prevoditeljica engleskog jezika u British Councilu (Britanskom savjetu) u Zagrebu 1934 – 1941. Vrijeme NDH provodi s obitelji u Varaždinu. Kao i mnogi istaknuti Hrvati biva zatočena nakon ulaska partizana zajedno s mužem Stjepanom, varaždinskim tvorničarem. Javnosti je manje poznato kako je riječ o prevoditeljici jednoga od najpopularnijih u svijetu književnih djela za djecu, „Alica u zemlji čuda“

Alica u zemlji čuda – kongenijalni prijevod Mire Jurkić-Šunjić

Za prvi prijevod Alice na hrvatski jezik zaslužna je Mira Šunjić (kasnije Jurkić-Šunjić), ali i Mirko Jurkić. Djelo je objavljeno za vrijeme NDH, 1944. godine, s ilustracijama engleske umjetnice Margaret W. Tarrant (ilustracije su prvi put objavljenje u izdanju Carrollovog romana iz 1916. godine). U ovo vrijeme oni prevode i objavljuju roman „Sinovi i njihove ljubavi“ D.H Lawrencea, s uvodom čuvenoga Josipa Torbarine. Knjigu je objavila Matica hrvatska 1943. godine.

Ovo im je nakon dolaska komunista na vlast uzeti kao veliki krimen i zbog toga su hapšeni, a zatim diskriminirani i na kraju izgnani iz Hrvatske. Želim podsjetiti kako je prvi prijevod Alice u zemlji čuda Mira Jurkić-Šunjić učinila još 1935. godine. Iako je objavljen tek 1944. crtež Bijeloga Zeca pripada čuvenom slikaru Mladenu Veži, a nastao po uzoru na ilustraciju Margaret W. Tarrant, čije su slike krasile prvo hrvatsko izdanje romana. Ukupno je pet cjelovitih relevantnih hrvatskih prijevoda Aličinih pustolovina, a postoje i dva prijevoda drugoga romana S onu stranu zrcala.

Mira Jurkić-Šunjić ostati će trajno zabilježena u hrvatskoj kulturi i kao prevoditeljica klasika rane engleske književnosti i to između 8. i 11. stoljeća te klasike od 14. do 15. stoljeća. Prijevodi su objavljeni u „Antologiji staroga engleskoga pjesništva“ s autoričinim komentarima. Djelo je objavljeno 1999, u nakladi Hrvatske sveučilišne naklade iz Zagreba. Ovu književnost zbog velikih promjena što su se u engleskom jeziku dogodile od 15. stoljeća nadalje, u izvorniku mogu čitati samo stručnjaci. Stoga se djela nastala u razdoblju između 7. i 15. stoljeća moraju prevoditi i na suvremeni engleski jezik, i to za čitateljstvo kojemu su ona nacionalna književna baština. Kako je to vrlo zahtjevan posao, ni prijevodi na suvremeni engleski jezik nisu mnogobrojni (premda ih ima i iz pera značajnijih pjesnika poput američkoga Ezre Pounda i irskog nobelovca Seamusa Heaneya).

Na sreću preživjela je 1945. godinu, a od 1951 – 1957. dopustili su joj raditi kao honorarnoj lektorici engleskog jezika na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Tada, slijedi novo kažnjavanje, te ona kao mnogi istaknuti hrvatski intelektualci tog vremena, dekretom biva prisiljena preseliti se u Makedoniju i ondje raditi, odvojena od obitelji, 1958. – 1965. godine. Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Skopju osnovala je Katedru za anglistiku i poput prof. Antoljaka (Stjepan Antoljak, Doboj, 1909.-Zagreb,1997., poznati hrvatski povjesničar)., Vuka Pavlovića, (rođen kao Pavao Wolf u Koprivnici 1894., umro u Zagrebu 1976., hrvatski filozof i pjesnik), Lovre Matačića i drugih Hrvata, zadužila makedonsku znanost i kulturu. Tek nakon umirovljenja omogućen joj je povratak u Zagrebu 1965., gdje umire 1988. godine. Knjiga koju predstavljamo objavljena je posmrtno.

Mira Jurkić – Šunjić bila je vrlo talentirana književnica. Njezine pjesme otkrivaju obrazovanu i osjećajnu autoricu. Prema datumima kojima je signirala svoje pjesme većina ih je nastala u za nju turbulentnim poratnim godinama. Stoga u sebi i nose odraz njezinih unutrašnjih proživljavanja, ali i snažan otklon od tada prevladavajućeg socijalističkog realizma. Navodimo primjer iz pjesme „Kapi“:

„Kap po kap
kiše tuđih riječi
u mraznoj struji nasilničkog nehaja
sa ledenjaka šturih umova
ledeć su padale na srce,
na živo tkivo
mraznu navukle košulju
i tegobom besćućapritisle
raskriljene grane radosti
i krunu zelenih sanja
savile do tala;
uznici su u ledenoj ćeliji
topli spomeni živi
i pupovi milosnih nada.

(...)“

Poeziju Mire Jurkić – Šunjić treba pomnije proučiti i staviti ju u kontekst povijesti hrvatske književnosti, poglavito one nastale kao oblik duhovnoga otpora prevladavajućeg komunizma u prvom desetljeću nakon drugoga svjetskog rata.

Đuro Vidmarović