Janjevački poučak u Kistanjama – u riječi i slici

Kistanje su lijepi gradić u Šibenskome zaleđu u koji su se naselili pripadnici hrvatske etničke manjine iz mjesta Janjevo u Kosovu prije 20 godina. Zbog ratnih sukoba koji su zadesili ovu pokrajinu pokušajem srbijanske pacifikacije, jedna od najstarijih europskih manjinskih zajednica bila je prisiljena napustiti svoja stoljetna obitavališta. Janjevački Hrvati su potomci državljana Dubrovačke Republike koja je još u srednjem vijeku ovdje osnovala svoju koloniju vođena trgovačkim i političkim razlozima. Nakon turske okupacije srednjovjekovne Raške kolonija je nastavila živjeti jer je Dubrovačka Republika imala posebne savezničke veze s Otomanskim Imperijem. No, to ih nije moglo zaštiti od stalnih pokušaja islamizacije.

Padom Dubrovačke Republike, a zatim porazom Turske u Balkanskim ratovima i stvaranjem novovjekovne samostalne Srpske države, janjevački Hrvati došli su u novu političku situaciju kada su bili izloženi pokušajima srbizacije i nasilnog prijelaza na pravoslavlje. Polovinom 20. stoljeća dolazi do procesa buđenja albanske nacionalne svijesti, etničke homogenizacije i pratećeg nacionalizma. I došlo je do novih problema.

Kako su janjevački Hrvati živjeli okruženi albanskim pučanstvom većinom islamske, a manjim dijelom i katoličke vjere, došlo je do pokušaja njihove albanizacije. Tijekom 7 stoljeća života u ovakvim uvjetima čovjek se pita koji su to čimbenici bili na djelu kako bi pomogli da se ova zajednica održi i sačuva etničku samobitnost unatoč nemogućim uvjetima? Jer velika je istina kako su janjevački Hrvati doista čuvali svoj etnicitet, ali i pripadnost rimokatoličkoj crkvi uz cijenu nebrojenih stradanja. Dio autora smatra kako je Crkva imala odlučujuću ulogu. Štovali su svetoga Nikolu velikog i ekumenski istaknutog sveca i bili okupljeni oko svojih svećenika koji su morali obnašati dužnost ne samo čuvara vjere, nego biti i narodni vođe i čuvari hrvatskoga imena.

Tijekom sedam stoljeća Hrvati u Janjevu, udaljeni od kulturnih zbivanja u matičnome narodu, poglavito udaljeni od jezika i jezičnih promjena u matičnome narodu, morali su stvoriti vlastitu kulturnu baštinu, tradicije i poglavito vlastiti jezični idiom. Toga idioma mnogi se danas stide, čemu pridonose i neki zlonamjerni, primitivni ili nepismeni Hrvati. Oni ne shvaćaju kako su janjevački Hrvati živjeli u apsolutno drugačijim uvjetima nego njihovi sunarodnjaci u matici. Mogli su izabrati između prihvaćanja turskog, a zatim srpskog, pa albanskog jezika u svojim školama, ili oblikovati vlastiti idiom, a u crkvi slušati propovjedi na hrvatskome književnom jeziku kojim su pisane liturgijske knjige. Stoga u njihovome idiomu nalazimo mnogo asimiliranih riječi od susjednih naroda, dakle turcizama, albanizama, srbizama i macedonizama. Sve te riječi vješto su ugrađene u njihov govor u toj mjeri da se njima može stvarati i lijepa književnost. Osvjedočio sam se čitajući stihove domaće pjesnikinje Ane Pavlć.

I ovim putem želio bih ohrabriti i potaknuti intelektualce, poglavito svećenike podrijetlom Janjevce koji još govore kod kuće zavičajnim idiomom da što prije napišu rječnik toga govora sa kompletnom akcentuacijom, jer naraštaj koji se preselio u Hrvatsku zbog neizbježne inkulturacije počinje govoriti hrvatskim književnim jezikom. U to sam se osobno uvjerio. Time idiom kojim su govorili predci zauvijek nestaje.

Kistanje1

Nova župna crkva u Kistanjama s dobrodošlicom biskupu Petru Paliću

Razlog zbog kojega sam posjetio Kistanje 7. i 8. svibnja 2018. bila je predstavljanje dvaju romana kojih su autori brat i sestra, Vita i Hrvoje Glasnović iz Zagreba. Ovi mladi ljudi rođeni su Zagrepčani i objektivno gledajući Janjevo je zavičaj njihovih roditelja odnosno djedova. Odgojeni su i školovani u Zagrebu i na hrvatskome književnom jeziku. Međutim, vođeni unutarnjim zovom solidarnosti s predcima i suosjećanja s njihovom povijesnom patnjom, ali i veličanstvenom ustrajnošću u čuvanju vjere i običaja, latili su se pera, proučili prethodno dosta povijesne građe, razgovarali sa starijim rođacima i prijateljima i nakon toga napisali svoja književna djela. Vita se usredotočila na vrijeme Dubrovačke Republike i stvaranje janjevačke kolonije na Kosovu dok je Hrvoje obradio probleme teške inkulturacije janjevačkih repatrijanata u Zagrebu.

Ogorčen često suludim vrijeđanjem Janjevaca kao „šiptara“ upozorio je svojim djelom na činjenicu kako su Janjevci svoju djecu odgajali kao Hrvate, a Hrvatsku su im opisivali kao idealnu zemlju gotovo kao Arkadiu in Deo. Zbog toga je nerazumijevanje koje su doživjeli u Zagrebu za mlade Janjevce bio veliki stres. U svome djelu Hrvoje Glasnović opisuje povijest Janjevaca, ali i njihov čvrsti moral, moralna načela, principe, vjeru, osjećaj solidarnosti, ljubav prema obitelji i djeci, životni vitalitet ... dakle vrline koje danas u Hrvatskoj gube na vrijednost, razvodnjene i unazađene univerzalnom unifikacijom i dekristijanzacijom Europe.

Kistanje2

Sadašnji kistanjski župnik, don Ivan Perković i njegov prethodnik, već pomalo legendarni don Nikola Dučkić, koji je predvodio Janjevce tijekom repatrijarizacije

Nisam znao kako će dogovoreno predstavljenje u Kistanjama, zapravo postati dio mjesne svečanosti koja se zbiva 9. svibnja kada oni slave dan svoga patrona sv. Nikole. Uz to, na moje ugodno iznenađenje ovoj svečanosti nazočio je i novi hvarsko – bračko – viški biskup, mons. dr. sc. Petar Palić, janjevački Hrvat.

Kistanje3

Zastava izrađena u čast biskupskoga ređenja msgr., dr. sc. Petra Palića

Biskup Petar izabrao je Kistanje kao mjesto gdje će prvi puta izvan svoje biskupije slaviti svetu euharistiju. Za janjevačke Hrvate njegov je izbor dočekan s najvećim oduševljenjem i odobravanjem. On je, naime, nakon 134 godine prvi janjevački Hrvat koji je izabran na biskupsku stolicu, premda su dali mnogo svećenika, među njima značajnih intelektualaca i mučenika za vjeru. Zbog svega toga izbor biskupa Petra Palića doživjeli su kao dar s neba i nagradu za vjernost crkvi tijekom proteklih stoljeća. Dočekalo ga je cijelo mjesto ispred prekrasne novoizgrađene župne crkve posvećene, naravno, svetome Nikoli. S uzbuđenjem sam promatrao kako ovo vjerničko mnoštvo dirljivo i ushićeno dočekuje biskupa – svoga sunarodnjaka. A on je vrlo jednostavno i ljudski toplo pozdravljao sve njih, sa svima se rukovao i djecu blagoslivljao.

Kistanje4

Biskupa Palića dočekuju župljani Kistanja

Kistanje5

Biskup Palić imao je strpljenja rukovati se sa svima

Kistanje6

Posvećenje mons. Petra Palića za biskupa s ushićenjem i zahvalnošću Bogu primili su svi janjevački Hrvati

Sveta liturgija je koncelebrirana sa mnoštvom svećenika, predvođenih domaćim župnikom don Ivanom, ali i uz nazočnost mjesnog pravoslavnog paroha Bojana, te načelnika općine koji je izabran redova srpskoga naroda. Njegov zamjenik, agilni i marljivi Roko Antić izabran je iz redova hrvatskog naroda.

Kistanje7

Biskup Hvarsko-bračko-viški, msgr. Petar Palić drži propovijed

U svojoj propovjedi punoj mudrosti i emocija, biskup Petar je izbjegao bilo koji oblik političkog govora ili podsjećanja, zadržavši se na vjerskim temama vjerskom moralu i ponosu kojim su on i njegovi sunarodnjaci sačuvali ime i vjeru. Moram priznati, kako sam oduševljeno slušao ovoga mudroga biskupa i narodnoga pastira.

Kistanje8

Biskup Palići i svećenici s koji su s njime koncelebrirali sv. Misu

 Kistanje9

Svjetovni lider Hrvata u Kistanjama, Roko Antić

Malo je poznato (bar je meni bilo nepoznato) kako crkva u Kistanjama jedina ima moćnik sv. Nikole. Čuva se u posebnome moćniku izrađenom u obliku biskupske mitre, a smješten je u podnožju pobočnog oltara s velikom skulpturskom kompozicijom velikoga sveca.

Kistanje10

Moćnik svetoga Nikole u Kistanjama

S desne strane od glavnoga oltara, a zidu crkve ističe se veliki portret fra Serafina Kodića Glasnovića, našega najmlađega blaženika. Rođen je u Janjevu 25. travnja 1893., a mučeničku smrt dočekao je u albanskome mjestu Lješ, 11. svibnja 1947. Pripadao je franjevačkome redu.

Blaženik je sin Gašpara i Antonije Kodić, a na krštenju je dobio ime Ivan. Franjevački habit obukao je već sa šesnaest godina, 1909. te uzeo redovničko ime Serafin. Svečane zavjete je položio 1915. godine kao redovnik Reda manje braće. Za svećenika jezaređen 1915. Teološki studij započeo je u Skadru, na franjevačkoj bogosloviji, a zatim je nastavio u Gracu u Austriji. Nakon Prvoga svjetskog rata ostao je u Albaniji i nije se vratio u Janjevo u razdoblju između dva svjetska rata. Fra Serafin bio je profesor svoje redovničke Provincije u Albaniji i župnik u župama Dushman, Shalë, Prekal, Bushkash, Vukël i na kraju u Lješu (Lezhë). Dolazio je u Janjevo nekoliko puta tijekom Drugoga svjetskog rata.Poslije rata djelovao i u Albaniji za režima komunističkog vođe Envera Hoxe.

Nazočio je jednom sastanku franjevačke provincije u Lješu. Tema su bile stvari u svezi s funkcioniranjem te provincije, čiji je bio ekonom. Nakon sastanka bio je uhićen i prisiljavan da lažno optuži svoju subraću franjevce. Nije pristao na to, nakon čega je bio okrutno mučen, zbog lažne optužbe i zavjere. Tijekom ispitivanja bio je teško ranjen na dušniku te je nakon višednevnog umiranja preminuou franjevačkom samostanu u Lješu, u Albaniji, koji je već tada bio pretvoren u bolnicu.

Medicinska sestra, Marie Ndoj, se brinula o njemu u samostanu te ga kasnije i pokopala. Nakon pada komunističkog režima ona je 1994.godine pokazala mjesto gdje ga je pokopala. Na tom mjestu je kasnije pronađeno tijelo fra Serafina, pa su ga pokopali u temeljima sadašnje crkve Navještenja Blažene Djevice Marije Lješu.

Postupak za proglašavanje blaženim započeo je 2002. godine, u Skadarskoj biskupiji, u Albaniji. Kauza za beatifikaciju 38 mučenika ubijenih iz mržnje prema vjeri (lat. In odium fidei) obuhvaća razdoblje od 1913. do ¸1974.godine. Kauza je svečano zaključena 8. prosinca 2010. godine, a na samom popisu se od Hrvata, osim njega, nalazi još i fra Alojzije Palić. Papa Franjo je 26. travnja 2016. dao ovlaštenje za proglašenje dekreta o mučeništvu sluge Božjega VincencaPennushia i 37 prijatelja mučenika.

Proglašen je blaženim u Skadru 5. studenoga 2016., zajedno s trideset i osam albanskih mučenika, a među njima je još jedan Hrvat don Anton Muzić.

Fra Serafinov životni put zabilježen je u dokumentarnom filmu Bože Vodopije „Svete vjere mučenici: hrvatski blaženici Janjeva i Vrnavokolo“.

Serafin Kodic Glassnovic

Blaženi fra Serafin Kodić Glasnović

Nakon svete liturgije, slikanja druženje s narodom, priređen je biskupu i gostujućim svećenicima kao i političkim čelnicima ručak u gostinjcu „Burnum“.

Sa zahvalnošću ističem kako su Janjevci, donačelnik Roko, župnik Ivan, ali i biskup Petar s poštovanjem prihvatili činjenicu da se među njima nalazi predsjednik Društva hrvatskih književnika. Pomalo sam se osjećao zbog toga i nelagodno jer mi se čini kako je na ovoj čudesnoj svečanosti trebalo nazočiti i nekoliko viših državnih dužnosnika šibenske županije ali i središnjih političkih tijela u Zagrebu. Ja kao predsjednik DHK i bivši saborski zastupnik nisam bio odgovarajuća zamjena. Stoga poručujem kako Hrvatima u Kistanjama treba pružiti svekoliku pomoć, ali prije svega treba razumjeti, shvatiti i prihvatiti njihovu vjeru, njihov moral, njihovu etiku i njihov svjetonazor. U svemu tome nema ničega destruktivnog, anacionalnog ili amoralnog.

Kistanje12

Vjernici na koncelebriranoj sv. Misi koju je prevodio biskup Petar Palić

Oni žive na prekretnici. Bojim se, kako će inkulturacija za 20 tak godina razvodniti i uništiti sve ove vrline. Ukoliko se u Janjevu ne oživi gospodarska aktivnost, ne uloži kapital u proizvodnju, njihova pametna i brojna mladež pridružit će se npr. Slavoncima i masovno iseliti u neku od europskih prosperitetnih država. Bit će to kraj njihove sedam stoljetne kulturne baštine koja će bojim se ostati neproučena i daleka nama u matici hrvatskoga naroda.

U „Šibenskome listu“ pročitao sam članak Marine Jurković, iz kojega prenosim nekoliko ulomaka:

„ ...

Kako do auta?

... I učenici kistanjske osnovne škole čiji su roditelji u kategoriji zaposlenih mogu se, tako reći, prebrojiti na prste. To je jedan od ključnih razloga zbog kojeg iz Kistanja iseljavaju cijele obitelji, drži ravnateljica Sanja Marasović Stručić.

- U posljednjih šest-sedam godina izgubili smo 110 djece. Svojedobno smo imali 306 učenika, a sada ih je, po najnovijim podacima, 196 u 18 odjeljenja i to u mjestu gdje još uvijek ima više rođenih i krštenih nego umrlih, što je samo takav kuriozitet. Odlaze ljudi. Nad tim se valja zabrinuti i poduzeti nešto, a nikako se samo čuditi. Vi ste sigurno došli autom. Naravno da jeste jer se ni jednim drugim prijevoznim sredstvom ne može doći u Kistanje. Vlak više ne vozi, autobusne linije ne postoje. Ljudi koji žive u Kistanjama i koji žele raditi - ne mogu doći do posla ako nemaju vlastiti auto. A s druge strane - od čega će ga kupiti ako ne rade zadnjih 10 godina?! Zato s obiteljima odlaze tamo gdje nađu posla - objašnjava ravnateljica kistanjsku zbilju.

Ujedno je ponosna na obrazovni standard u svojoj školi. Škola dobro surađuje s Općinom. Neovisno o toj suradnji, u realizaciji su čak dva projekta koje, veli, financira Europska unija. Za energetsku obnovu školske zgrade za koju će biti izdvojeno oko 3,5 milijuna kuna potpisat će se uskoro ugovor s izvođačem. Nakon toga stižu skele i do proljeća bit će kao nova. Drugi je takozvani Multi-kulti projekt robusnog i teško razumljivog naziva "Organizacija i provedba projektne nastave integrativnog pristupa poučavanju u sklopu projekta Festival multikulturalnosti - razvojem interkulturalnih kompetencija do umijeća komuniciranja".

(...)

Administracija je prespora, a ljudi se, uz bitku za preživljavanje, ne mogu boriti i sa stambenom neizvjesnošću i još usporedno ratovati s činovnicima. Postoji još jedna državna kuća u Kistanjama gdje bi se, bez problema, mogli trajno nastaniti. Resorne sam urede upozorio na to, dapače i poslao im fotografiju etažiranog objekta, ali dok se taj tromi službenički aparat pokrene, obitelj će odseliti. Mučno je, vjerujte, sve to nemoćno gledati - oteo se Antiću težak uzdah.

Upitali smo Antića (dopredsjednika Općine, op. Đ. V.) je li točna informacija koju smo načuli u lokalnom kafiću da iz Kistanja svakodnevno prometuje autobus prema Banjoj Luci, a da se istodobno autobusna linija Šibenik-Skradin-Rupe-Laškovica zbog nerentabilnosti zaustavlja na samoj granici općine, 10 kilometara od Kistanja.

- Sve je točno što ste čuli. Kada bi odavde prometovao autobus za Šibenik, u Kninu bi bilo manje razreda i manje nastavničkih mjesta. Vjerojatno smo zato nerentabilni - odgovorio je donačelnik s nemalom dozom gorčine.
Kako je moguće, zanimali smo se nadalje, da su se Osijeku ukinule 72 nerentabilne linije i na inzistiranje župana ponovno vratile, a u Kistanjama tako nešto nije moguće.

- Bit ću vrlo direktan: čini mi se da smo taoci nekih, meni nejasnih "viših državnih interesa". Ne iseljava se samo Slavonija, nego i Dalmacija. Prijevoza će jednom biti, samo će se uvesti prekasno. Neće više biti ljudi na ovim prostorima kad nas se konačno sjete - ojađeno je rezimirao Antić.“

Eto, to bi bio Janjevački poučak u Kistanjama.

Đuro Vidmarović

Uto, 21-08-2018, 11:53:36

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).