Hrvatska i Ukrajina (4)

Predgovor

Postoji nada da će biti provedena arheološka iskapanja, pronađeni ljetopisi, snimljeni filmovi, napisane knjige, obilježeno tisuću i sto godina Ilemnje, tisućljeće Doline. Tada će se pred nama otkriti povijest života naših pređa - BIJELIH HRVATA. Poslije tisućugodišnjega zaborava. Kazano je da se veliko vidi iz udaljenosti.
Autor (knjižice koju je objavio uz pomoć sponzora, kao lokalni povjesničar-amater.

I

S vremenom etničke skupine Slavena i Daka miješale su se i približno u III.-V. st. stvorile novu etničku grupu - HRVATI - koji su u V.-VI. st. nastavali Istočnu Slovačku, bazne rijeka Sjan i Dnjistar. Avarska navala primorala je dio Velika Bijela Hrvatska 9 stHrvata preseliti se na Balkan, u Panoniju i Dalmaciju, a također na Odru. Ostatak Hrvata zadržao se u Karpatima i na Dnjistru, odnosno u svome prvobitnom arealu.

U X. st. zapadna skupina Hrvata našla se u političkoj zavisnosti od Cara Ottona, dok je istočna skupina (KARPATSKI HRVATI) nastavila živjeti u sklopu posebnih plemenskih kneževstava, kojih je bilo najmanje četiri: PRISJANI, TREBOVLJANI, POBORJANI, DIDOŠANI.

Pri kraju X. st. kneževstva su izgubila svoju nezavisnost i bila pripojena od strane Kneza Volodimira, Kijivskoj Rus'i. Jedan dio Hrvata opirao se Knezu, dok je drugi dio prihvatio sporazum. Dvije žene Kneza Volodimira koje su se zvale MALFRID i ADELA mogle su biti kćeri posljednjih hrvatskih kneževa.

U XI. st. na nekadašnjim teritorijima Karpatskih Hrvata pojavila se nova država – H/G/alička Rus.

Karpatsko kneževstvo DIDOŠANA obuhvaćalo je teritorij (današnje) Bojkivščine (Bojki su vrlo osebujna ukrajinska subetnička grupa., op. prev.) - to su u osnovi ROŽNJATIVSKI, DOLINSKI, SKOLIVSKI, i STRIJSKI rajoni. Središte kneževstva nalazio se na Strijščini u rajonu grada Didušići.

Kasnije, zbog nekih razloga, prijestolnica Kneževstva prenosi se u mjesto ILEMNJU, koja se u današnje vrijeme nalazi u Rožnjativskome rajonu. Ilemnja je u to vrijeme obuhvaćala velik teritorij i tek kasnije nakon osiromašenja i nazadovanja na njezinoj teritoriji pojavila su se okolna sela.

Kneževski zamak u Ilemnji nalazio se na brdu Guljanka koje se nalazi na desnoj obali rijeke Ilemke. Ovo mjesto nije bilo izabrano slučajno. Visoko brdo zaštićeno stijenom činilo je zamak teško osvojivim. U visokom, i do 6 m. suženom dijelu brda, na zapadnoj strani, nalazilo se pogansko svetište. Nakon prihvaćanja Kršćanstva ondje je sagrađena crkva, čije je ostatke još donedavno bilo moguće vidjeti. Drugi zamak možda je bio na toponimu GOROMIŠČA. Na tom se mjestu desila tragedija, koju Ilemnjanci spominju do današnjih dana. Kada idu na Goromišče, na polovini puta, na mjestu koje se naziva POGIBELICA, bacaju u jarak granu, jer inače do Goromišća neće stići. U današnje vrijeme samo arheološka iskapanja mogla bi razotkriti tajnu kneževskih vremena, ukoliko budu provedena u Goromišču, Guljanci i na drugim gradinama, kojih samo u kraju oko grada Dolina ima nekoliko desetaka

Ostatci, ili spomeni o gradinama koje su sagrađene u vrijeme Karpatskog Kneževstva, sačuvali su se do naših dana u Dolinščini, u selu SENIČOV (brdo “Gorodišče”, visine 1377. m.), U Dolini (na kraju Zamkove ulice, 1.,2.,3. zamki do kojih je vodila kamena cesta od Ilemnje,), u selu Ševčenkovo (brdo Kičera, na kojemu su još u prošlome stoljeću bili vidljivi ostatci kamene crkve iz kneževskih vremena), u Njižnom Strutinju (“Zamčišće” na kojem je Jaroslav Pasternak pronašao ostatke iz kneževskog vremena), u Novoselici (strmo brdo “Zamčišče” na lijevoj obali rijeke SVIČE gdje se sačuvao zemljani val i rov), u Goševi II (brdo “Gorodišče”, iznad seoske crkve i drugi, gdje je danas Jasna Gora), u Bolehovi II (Solomonova Girka i Demnja), u Tisovi (šuma pored sela Bolehova), u Bubnišču (“Gorodišče” pored Dovbušovih stijena), u Dijevi (njiva “Zagorodišče”), u Velikoj Turi (na obali Turjanke) i u Vitvici.

Mnogo davnih grobova rasipano je po Dolinščini u selima Ševčenkovo, Dijivo, Rakovo, Tisovo, Tjapče, Njižnji Strutenj, od kojih neke možemo smjestiti u vrijeme Karpatskoga Kneževstva.

II

Prema starim zapisima mjesni Ljetopis - najprije kao staroukrajinski original, a poslije kao njemački prijevod mjesnoga zapisivača Fedora Bileckoga do naših je vremena došao predajom - “U Dolinskome samostanu jedan od redovnika po imenu Teoklist prihvatio se dužnosti pisanja ljetopisa i 1112. g. zapisao je ono što mu je kazivao 123-godišnji redovnik Afanasij HORVE koji mu je pričao o poganstvu Mudroslava, sina Andrija, unuka Ivora. Na osnovu tog pričanja bilo je moguće ustanoviti da je Dolina osnovana u drugoj polovici X. st., a samostanske zgrade na brdu Znesinja u nešto kasnijim vremenima. Budući da je bio redovnik Voznesenskoga manastira, otac Teoklist opisao je najvažnije događaje, zbivanja, predaje, ali najviše je slušao i zapisivao pričanje Afanasija Horva. Sukladno samostanskome ljetopisu, a također na osnovi povijesnih materijala, predaja i arheoloških istraživanja, moguće je vremenski rekonstruirati povijest pojave postojanja i nazadovanja Karpatskoga Kneževstva s prijestolnicom u Ilemnji.“

Karpatsko Kneževstvo Didošana s centrom u Ilemnji u prvo je vrijeme na Viću (narodni Sabor, ili Vijeće, oblik staroslavenske demokracije, op. prev.) biralo Kneza na jedan mandat. Možda je jedan od kneževa bio i IVOR s kojim je počeo slavni kneževski rod. U X. st. knezom postaje njegov sin ANDRIJ. Zbog njegove mudrosti i velikih zasluga Viće (Vijeće) je odlučilo dati mu čast doživotnoga Kneza, a uz to dalo mu je neslužbenu titulu “Knez-Otac”. Kada je Andrij umro, knezom je postao njegov sin MUDROSLAV koji je primivši Kršćanstvo i izabrao sebi ime ATANASIJ. U Ljetopisu najčešće susrećemo njega pod imenom ANDRIJOVIČ.

Ali moguće je pretpostaviti da je on imao više braće. Za vrijeme Kneza Andrijovića Kneževstvo je doživjelo najveći razvoj, jer su tada bili pronađeni veliki rudnici soli. Došlo je do razvoja obrta i trgovine. Za vrijeme njegove vlasti bilo je prihvaćeno Kršćanstvo, što je dovelo do izgradnje crkava i samostana. On je također doživio i propast Kneževstva, kada je vojna navala sravnala naselja sa zemljom, ljude uništila, te su na nekada gusto nastanjenoj teritoriji ostala samo pojedina sela. Prošlo je mnogo godina, izmijenilo se mnogo pokoljenja. 123-godišnji Afanasij Andrijovič Horva završava svoj životni vijek u Voznesenskome samostanu u Dolini. Ondje je pričao monasima o ljepotama prošlog vremena, kojima je bio svjedokom jedino on.

Što se tiče Kneza RATILE, po nekim mišljenjima moguće je pretpostaviti, da je poslije propasti Zakarpatskoga Kneževstva on pao u zarobljeništvo kao plijen, poslije čega je boravio u tamnici u Mukačevskom zamku. Iz zatočeništva uspio je uteći i zbog sigurnost otišao visoko u planine, gdje je na nepristupačnom sljemenu koje se zvalo Stodolišče izgradio zamak. Kasnije je ispod planine izniklo selo REKITI, koje je dobilo ime po vlasniku. Selo Rekiti nalazi se u Zakarpatju u Mižgirskome rajonu koji graniči s Dolinščinom.

III

U rajonu Doline nađene su kamene sjekire te ostala oruđa za rad, koja su po mišljenju suradnika Lavovskoga Instituta za geologiju i geokemiju V.M. Kobaleviča, SLUŽILA za kopanje soli, Dakle, na osnovi toga može se utvrditi, da Dolina, kao naseljeni punkt ima korijene u pretpovijesnome vremenu.

Bijelihrv2

Pri kraju 1. tisućljeća mjesno stanovništvo ništa nije znalo o slanim izvorima u Dolini. Kršćanski redovnici koji su se nalazili u našim krajevima a došli su iz Moravije, govorili su Knezu o bogatstvu u zemlji za koje su saznali iz starodavnih knjiga. Tek u 2. polovici X. st. pastiri Kneza Andrijovića pronašli su sol.Jednom je stado ovaca došlo do Lipove šume. Tu se od stada odvojio ovan predvodnik i krenuo na sjever, a za njim i cijelo stado. Zaustavili su se pored izvora, čiji su bregovi bili pokriveni bijelim kristalima. Pastiri su se uvjerili da je to sol, zagrabili su u posudu vrlo slanu vodu i kuhali je u kazanima. Dobivši veliku količinu soli oni su se vratili do Ilemnje, gdje su ih radosno pozdravili.

Nešto kasnije Kneževi Andrijovič i Ratila odlučili su se ozbiljno pozabaviti kuhanjem soli, ali nisu mogli pronaći slane izvore u gustoj šumi. Starješine su im savjetovale da pođu u Bubnišče i da zamole za pomoć žreca.

Sa usta žreca čuli su riječi: ”Samo one noge i samo one oči koje su dovele Kneza Andrijoviča do slanoga izvora, dovesti će ga onamo još jednom i Dolina će se proslaviti solju na Istoku, Zapadu, Sjeveru i Jugu.”

Proročanstvo žreca ostvarilo se te iste godine. Knez je odlučio odmah sagraditi na brdu visoku kulu i na nju smjestiti ovna ukrašenoga smrekovim granama koji nosi na leđima pet velikih panjeva koji su simbolizirali stvrdnute mjere soli. Od toga vremena u Bubnišče svake godine nosilo se pet mjera soli i 40 ovaca. S vremenom prikaz ovna s pet mjera soli postaje grbom Ilemnjevskog kneževstva. Poslije propasti Kneževstva ovaj grb, na kome je ostalo samo pet mjera soli postaje grbom mjesta Dolina. Poslije nalaženja soli Dolina postaje obrtničkim središtem. Po naredbi Kneza iz Ilemnje do Doline, brdskim hrbtom zaraslim u šumu prosječena je cesta i potom popločena kamenom. U Dolini pored Male Ture, gdje su danas vikendice, a nekada se nalazio treći dolinski zamak, moguće je vidjeti ostatke kamene ceste, koji su uoči 1. svjetskog rata obnovile austrijske vlasti. Ta je obnova bila provedena po ostatcima Kneževe ceste. Sivi potok na čijim je bregovima bila pronađena sol, to je današnja rječica SIVKA, koja protječe kroz Dolinu.

Brak kod starih Slavena sklapao se ovako: mladenac je plaćao roditeljima djevojke koju je želio uzeti za ženu - vinom - što je bio naziv za poklone koje je morao dati roditeljima. Ponekad je plaćao djevojčinoj obitelji otkup, a ponekad ju je silom ili ilegalno dovodio k sebi u kuću. Shodno poganskim običajima krađa je bila svakodnevna pojava. Takav se slučaj desio i u Ilemnji. Umirući knez Andrij zapovjedio je svojemu sinu uzeti za ženu kćerku zakarpatskoga Kneza Ratile. Brak Mudroslava s Miroslavom s vremenom je davao mogućnost da se ujedine dva susjedna kneževstva. Ratila, koji je bio nazočan na sahrani Andrija, vidjevši da u Ilemnji, sukladno običajima predaka, žele prinijeti bogovima ljudsku žrtvu, budući da je bio kršćanin, odbio je dati svoju kćer Mudroslavu i brzo napustio Ilemnju. Poslije sahrane oca Mudroslav je naredio svojem Vojvodi da napadne zamak kneza Ratile na Beskidima i da prisilno dovede njegovu kćer do glavnoga hrama u Kneževstvu, u Bubnišču. Vojvoda je ispunio njegovo naređenje, ali ugovori Mudroslava i žreca nisu dali rezultata. Miroslava je kazala da ukoliko Mudroslav ne primi kršćanstvo ona se neće za njega udati. I knez ju je poslao u Ilemnju. Kroz neko doba poslanik je donio u Bubnišće vijest da je knez Ratila sa svojom vojskom napao Ilemnju. Pod zamkom se desila bitka u kojoj je poginulo mnogo Ilemnjana.

Pobijedivši u boju i oslobodivši kćer, Ratila je krenuo u pohod na Bubnišće kako bi kaznio Mudroslava. Čuvši to Knez je naredio postaviti na brdima prepreke, a sam se utaborio u zamku. Napada na zamak u Bubnišču nije bilo jer je Mudroslav priznao svoju pogrešku i prihvatio Kršćanstvo. Poslije toga Ratila mu je dao za ženu svoju kćer Miroslavu.

U Dolini, 1995.
s ukrajinskog preveo Đuro Vidmarović

Ned, 16-12-2018, 10:34:28

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).