"Misao svijeta"

Jedna od najpopularnijih skladbi koju izvode naše klape svakako je Kranjčevićeva pjesma „Misao svijeta“, skladatelja Krešimira Magdiča. Navršilo se 25 godina od vremena nastanka ove skladbe. Želio bih podsjetiti na autora glazbe, Krešimira Magdića, ali i na 120. obljetnicu nastanka pjesme.

Kresimir Magddic

Krešimir Magdić

Kako piše u Wikipediji, Krešimir Magdić rođen je u Zagrebu 13. siječnja 1952. godine. Nakon završenog drugog razreda osnovne škole, 1960. godine preselio se s obitelji u Dubrovnik gdje nastavlja opće i glazbeno obrazovanje. Opredijelivši se zarana za zanimanje pomorca, u daljnjem školovanju ne zanemaruje ni svoju naglašenu sklonost prema glazbi, stoga izučava violinu u klasi Žarka Grega u Umjetničkom školskom centru Luka Sorkočević.

Nakon usporedno završene srednje pomorske i muzičke škole, nastavlja s obrazovanjem na Višoj pomorskoj školi u Dubrovniku, stekavši stručni naziv inženjera pomorsko-nautičke struke, a zatim je po odsluženju vojnog roka i pripravničkog plovidbenog staža položio stručne ispite za zvanje pomorskog časnika trgovačke mornarice.

Dubrovački folklorni ansambl „Linđo“i klapska pjesma kao životni izbor

Premda inženjer pomorsko-nautičke struke Magdić odabire kao životni poziv glazbu. Godine 1978. primljen je u stalni radni odnos kao glazbenik i glazbeni pedagog u čuveni Folklorni ansambl Linđo iz Dubrovnika. Ovdje nalazi dobre uvjete za rada, tako da širi svoje svestrano glazbeno obrazovanje (vokalna tehnika, glazbena teorija i pedagogija, trzalačka glazbala, violina). Naš pomorski inženjer do kraja osamdesetih godina s uspjehom završava prvi i apsolvira drugi stupanj studija violine i glazbene pedagogije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Nakon velikosrpske agresije ne napušta Grad. Domovinski rat provodi kao glazbenik i hrvatski branitelj zajedno sa svojim sugrađanima u Dubrovniku. Nakon razvojačenja iz postrojbi Hrvatske vojske zapošljava se u Dubrovačkom simfonijskom orkestru, gdje do danas obnaša poslove glazbenika na radnom mjestu viola-tuti. Od 1994. do sredine 2006. godine honorarni je suradnik Hrvatskog radija i Radio Dubrovnika. Član je više strukovnih udruga (Hrvatsko društvo skladatelja, Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika, Hrvatsko društvo orkestralnih umjetnika, Hrvatska udruga klapa).

Na početku Domovinskog rata, 1991., očito zgranut strahotama koje su uslijedile, Magdić piše glazbu na tekst Kranjčevićeve pjesme „Misao svijeta“. Odlučuje se za slijedeće stihove:

Ima vječna zvijezda zlatna - za oblacim negdje trepti,
Ne vidje je smrtno oko, samo srce za njom hlepti.
Srce samo zvijezdu sluti - ideja je vječna, sama,
Adamovo teži pleme k njojzi krvlju i suzama.
Niko ne zna, kad se rodi - možda pravo onog sata,
Kada su se strašnom lupom zatvorila rajska vrata.
I od onda kroz eone: vjekovi su zvijezdu snili,
I od onda kroz eone: oblaci su zvijezdu krili.
Sveta bašto Getsemanska, sveta vodo od Kedrona,
Recite mi, gdje je ona tajna zvijezda vasiona?
Dizale se za njom ruke, one oči pune bola,
Na podnožju Akropole, na proplanku kapitola
... Il su lažni ideali, ili laže ovo doba;
Tko će otkrit ovu zvijezdu s ovu stranu našeg groba?

„Misao svijeta“ s latinskim nazivom; In labor erequies, jedna je od najboljih Kranjčevićevih pjesama koju je pjesnik napisao 1896., dakle, prije 120 godina.U njoj pjesnik iznosi motiv čovječanstva, čovječanstva u usporedbi sa svemiromi beskrajnim prostranstvom. U početku pjesme Kranjčević spominje zvijezdu koja negdje trepti i koju samo srce sluti.

Ima vječna zvijezda zlatna - za oblacima negdje trepti,
Ne vidje je smrtno oko, samo srce za njom klepti.
Srce samo zvijezdu sluti - ideja je vječna, sama,
Adamovo teži pleme k njoj krvlju i suzama.

Zvijezda zlatna predstavlja savršenstvo, besmrtnost, predstavlja ostvarenja svih želja, ona je ustvari misao svijeta. Besmrtnost pripada Stvoritelju. Stoga je zlatna zvijezda očito je pjesnička slika kojom se misli na Boga. U nastavku pjesme pjesnik se poziva na povijesne epohe koristeći se simbolima koji određuju svaku epohu. Stoga kreće od Krista, uzimajući kao simbol Getsematsku bašču gdje je počela Kristova muka i potok Cedron / Kedron gdje je Krist provodio posljednje trenutke prije uhićenja.

Sveta bašto Getsemantska, sveta vodo od Kedeona,
Recite mi gdje je ona tajna zvijezda variona?

Pjesnik nastavlja pjesmu pozivajući se na Staru Grčku i Rim. Na kraju prvog dijela pjesme Kranjčević izriče misao kojom iskazuje zaslijepljenost čovječanstva:

Il su lažni ideali, ili laže ovo doba...

U drugom dijelu pjesme Kranjčević spominje radničku klasu i siromašan sloj društva. Cijeli tekst pjesme glasi:

MISAO SVIJETA
In labore requies

Ima vječna zvijezda zlatna - za oblacim negdje trepti,
Ne vidje je smrtno oko, samo srce za njom hlepti.
Srce samo zvijezdu sluti - ideja je vječna, sama,
Adamovo teži pleme k njojzi krvlju i suzama.
Niko ne zna, kad se rodi - možda pravo onog sata,
Kada su se strašnom lupom zatvorila rajska vrata.
I od onda kroz eone: vjekovi su zvijezdu snili,
I od onda kroz eone: oblaci su zvijezdu krili.
U daleko, mutno doba, pod povorjem Himalaje,
Tražile su zvijezdu onu plačne oči drevne raje.
Na pustaram zvali smo ju i po prahu i po kalu,
Polusveti kad su magi bacali nas u peć Balu.
I veliki kad su kralji igrali se piramida,
Što i danas gordo stoje - ko kad nešto krvca zida!
I danas se dive ljudi, gledajući čuda ona,
I debele knjige pišu o veličju Faraona!
Sveta baštoGetsemanska, sveta vodo od Kedrona,
Recite mi, gdje je ona tajna zvijezda vasiona?
Po vama su suze pale na iskrene dvije oči
I sva bijeda čovječanstva u njima se posvjedoči.
Popila ih crna zemlja, popilo ih žedno more,
Ostala je pusta priča za dječinje razgovore!
A vječna je suza bila - Njemu samo posuđena,
Od vjekova ljudskih muka u oku mu sakrivena.
Dizale se za njom ruke, one oči pune bola,
Na podnožju Akropole, na proplanku kapitola,
Posred dima barikada zvalo se je njeno ime,
Tražio je staklen pogled ispod noža guillotine...
... Il su lažni ideali, ili laže ovo doba;
Tko će otkrit ovu zvijezdu s ovu stranu našeg groba?

Epilog
... Raslo čedo prenejako i u gladu i u sramu,
Ostavila njega majka, ljudska pravda maćeha mu,
Kad je išlo ulicama, niko njega nije gledo,
Niko pito: da l' je sito neočešljano, suho čedo?
A gospoda sva u zlatu, s odličjima na svom fraku,
Ogradom su oblazila malo čedo na sokaku;
Fine gospe stiskale su nosiće si nježne, male,
Milmirisnom maramicom, kad bi čedo ugledale:
Smrdilo im čedo uljem, smolom, bojom, jelovinom,
Starim gvožđem i kožama i još nekom izmetinom...
I sve tako... čedo raslo, te sad bilo - kako bilo:
Jednog dana sve je gvožđe ovog svijeta pokupilo!
I čekiće i lemeše i sjekire - takve trice,
Nu što grijeh je, dragi Bože: i - topove i sabljice!
U pô polja čedo sjelo pa ko vosak gvožđe mijesi,
I sve raste... raste... raste... glava već mu pod nebesi'!
Pa sa visa, što je viši, neg bi ikad onaj bio,
I sve kad bi Faraunenaglavice postavio
I najvišem piramidu po svećenoj metno kosi -
Prtili su drugi kamen, nek ga i on malo nosi -
- Haj, s visoka toga visa, kud se samo sunce penje,
Nasmija se čudni junak i sva zemlja porumenje.
Takva rumen tek se vidi, kad se smiješi zora rana,
Pa naviješta milim stidom osvit novog, ljepšeg dana
Diže desnu junak dobar, preko neba noktom ma'nu,
Oblačine s neba zdera kohartijutan-tananu.
A oblaci to su bili crni, teški, ledni, gusti;
Sa zemljice vjekovi ih isparili mučni, pusti!
Pa su krili zvijezdu onu, što ju ljudsko srce sluti,
A ljudske je nijesu oči nikad mogle dostignuti - - -
Ukaza se preko neba ljudske patnje slika cijela,
Svjetlost ju je na nebesa za dan suda prenijela!
Planu zemlja, svemir planu u krvavom, žarkom krijesu,
A sa slika, koda sumpor, vrele suze kapale su.
Kapale su vrhu živih i vrh onih što su bili,
Kroz vjekove što su ljudstvu kaplju po kap krvi pili.
Proklete su onda glave okrenule zemlji lice
Ne mogavši gledat neba: strašne knjige osvetnice!
A vrh svijeta azur drhtnutamjanovim lakim dimom
Nad bratskijem čovječanstvom i nad zemljom-domovinom!
Glas se začu sa nebesa: Amo k meni, pravde žedni,
Amo k meni, uvrijeđeni, poniženi, gladni, bijedni!
A obasjan srijed svijeta o alat se junak štápi,
- Bogu hvala! muški zbori, briše s čela znojne kapi.
Gledao je pun veselja gdje se zvijezda na njeg smije,
Pa je protro zadovoljno žuljevite ruke dvije.
I podiže čekić teški miškom tvrdom kao kamen.
"Naprijed!" reče, a nebesa namignuše na to: Amen

Znatan dio svojega glazbenog potencijala i stvaralaštva Krešimir Madić jer posvetio Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu, na kojemu je prisutan od 1970. godine do danas kao pjevač, osnivač i glazbeni voditelj klapa:
Obrađivač više od stotinu izvornih narodnih napjeva iz Dalmacije i novih skladbi, praizvedenih ili izvedenih na FDK u Omišu.

Autor glazbe više od pedeset skladbi praizvedenih ili izvedenih na FDK u Omišu, nagrađenih s dvije prve (1990. i 1999.), pet drugih (1984., 1993., 1998., 2000. i 2004.) i dvije treće (1992. i 1995.) nagrade Stručnog ocjenjivačkog povjerenstva, te s dvije prve (1984. i 1985.) nagrade publike. Na FDK u Omišu priređuje tri Autorske (Obljetničke) večeri (1988., 1999. i 2004.). Autorova trofejna omiška skladba „Sušna zikva na školju“ (stihovi: Slavko Govorčin) je u kronikama FDK Omiš ubilježena kao najizvođenija skladba (sedamnaest festivala) u prva četiri desetljeća Omiškog festivala (vidi „Miljenko Grgić, Ljetopisi FDK OMIŠ 1967. – 2006., Omiš 2006.“). Ova, kao i niz drugih autorovih omiških uspješnica, počesto nadahnjuje klape na pobjednički pjev u završnim večerima Festivala dalmatinskih klapa u Omišu. U ovom opusu djelovanja Krešimira Magdića, posebno je zanimljiva njegova suradnju s pjesnikom akademikom Jakšom Fiamengom.

Đuro Vidmarović

 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.