Bijeda i tragedija hrvatske vanjske politike u tri čina

Prema hrvatskom Ustavu, vanjsku politiku Hrvatske zajednički osmišljavaju i stvaraju Vlada republike Hrvatske, kroz Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija, te predsjednik Republike Hrvatske. To «sukreiranje» hrvatske vanjske politike, prvenstveno u odnosu sa susjednim državama, sastoji se od toga da za predsjednika države postoji samo Srbija, koja mu je sve i sva, a hrvatska Vlada šutke prihvaća takvu politiku. Da li zbog toga što nema snage suprotstaviti joj se, ili stoga što se s njom slaže, nije uopće važno, budući da je rezultat isti, katastrofalan za Hrvate i Hrvatsku, a to je potonuće u zapadni ili kakav god Balkan, iz čijih smo se ralja zahvaljujući hrvatskim braniteljima i jasnoj vanjskoj politici u devedesetima uz teške žrtve bili izvukli, ili smo barem tako mislili.

Kao i u mnogim drugim područjima, i hrvatska vanjska politika temelji se na stavkama koje «nemaju alternative». 2000. alternative 'nisu imali' EU i NATO, govorilo se da je jedina alternativa tom putu «povratak na Balkan». U NATO smo ušli, EU je i dalje prioritet hrvatske Vlade, no s dolaskom Mesića, a posebice Josipovića na mjesto predsjednika Hrvatske više nas ne plaše povratkom na Balkan, to se štoviše promiče kroz Josipovićevo «regionalna politika i pomirenje u regiji nemaju alternative». Štoviše, to je prioritet Josipovićeve politike, jer to se «mora», a EU ćemo zagovarati riječima, dok ćemo raditi protivno, sjetimo se samo ignoriranja njemačke tjeralice za Perkovićem i njegovim kompanjonima ili isto takvo ignoriranje Europske povelje o totalitarnim režimima. Sva bijeda i jad takve hrvatske vanjske politike mogla se vidjeti i kroz tri događaja posljednjih dana.

Prvi slučaj: Tročlano Predsjedništvo Bosne i Hercegovine boravilo je u službenom posjetu Zagrebu, tj. Hrvatskoj. Sastavljeno je od jednog Bošnjaka-muslimana, jednog Srbina i jednog Hrvata, kojeg, naravno, nisu izabrali Hrvati, već Bošnjaci-muslimani. Razgovarali su i s predsjednicom hrvatske Vlade, i s predsjednikom Hrvatske, i izdano je priopćenje u kojem se kaže da su odnosi Hrvatske i Bosne i Hercegovine na visokoj razini. Idilu je narušio tek srpski predstavnik u predsjedništvu, i predsjedavajući istoga, Nebojša Radmanović, rekavši da Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu ravnopravni ostalim dvama narodima. Rekao je, dakle, notornu činjenicu. Ne mislimo da je to rekao zbog velike ljubavi prema Hrvatima, rekao je to zbog toga što zastupa interese svog naroda, srpskog. Srpskoj strani u BiH je u interesu ojačati ulogu najmalobrojnije sastavnice Hrvata, budući da se time smanjuje utjecaj daleko brojnijih Bošnjaka-muslimana. Jasno mu je da se takva izjava neće svidjeti Bošnjacima-muslimanima, i da od cijele situacije korist izvlače Srbi kojima je, naravno, jedini interes u BiH otcjepljenje Republike Srpske. To je srpski nacionalni interes, i za to se zalažu srpski političari u BiH i izvan nje, pa i Nikola Radmanović. To im je i posao. Svjesni su da nemaju podršku međunarodne zajednice, koja stalno zagovara jedinstvenu BiH, ali i tu imaju pomoć s hrvatske strane – predsjednik Hrvatske Ivo Josipović probija led i jednini je nesprski predsjednik neke države koji je posjetio Republiku Srpsku, i to dva puta!

No, Radmanović je ostao usamljen u svojoj izjavi. Od bošnjačko-muslimanskog predstavnika se potvrda te izjave nije mogla ni očekivati, budući da od neravnopravnosti Hrvata korist imaju Bošnjaci-muslimani. A od tamo prisutnih Hrvata nije se ništa drugo osim šutnje moglo niti očekivati, budući da je već uoči posjete veleposlanik RH u BiH Tonči Staničić pripremio teren izjavom da glavni interes Hrvatske u BiH nije briga za Hrvate u BiH, već briga za stabilnu BiH. To što je takva izjava u izravnoj suprotnosti s Ustavom RH nikoga nije zasmetalo, pa niti profesora doktora prava Ivu Josipovića! Sve se države svijeta bore za vlastite interese, jedino se hrvatska vrhuška brine za sve drugo osim za hrvatske interese!

Drugi slučaj: Hrvatski državni vrh priredio je domjenak za Predsjedništvo BiH. Domjenak je održan u Gliptoteci u Zagrebu, i bio je tako uzorno pripremljen da su prema izvještajima sarajevskih medija gosti iz BiH napuštali domjenak prije njegovog završetka. Žalili su se na sam prostor, prejaku glazbu koja je ometala svaki razgovor, kašnjenje, hranu. Hrvatski domaćini se brane da je sve bilo po protokolu. Ne ćemo ulaziti u to da li je sve bilo po protokolu ili ne, ali je frapantna razlika između domjenka priređenih najvišim predstavnicima BiH i onog priređenog nedavno predsjedniku Srbije Zoranu Tadiću. Radi se, dakle, o potpuno istoj razini gostiju iz dviju susjednih država. Bez obzira što govorili predstavnici hrvatskih vlasti, ali Gliptoteka na kraju Tkalčićeve ulice nije ista razina kao i Muzej za umjetnost i obrt na Kazališnom trgu. Da ne govorimo o raskoši domjenka za Tadića, o broju uzvanika na tom primanju, o samim uzvanicima. Da ne spominjemo razliku u medijskom pokrivanju dvaju događaja. Naravno da su se predstavnici BiH osjećali uvrijeđeni, treba jasno reći da su takvim postupkom najviši predstavnici RH svjesno podcijenili i uvrijedili BiH, i poslali su jasnu poruku: «Niste nam vi važni, važna nam je Srbija». To je, nažalost, još jedna pobjeda politike Ive Josipovića, koji radi što želi (dakle, što mu kažu). I kojoj, što je tragično za Hrvatsku, slaba Vlada Jadranke Kosor ne može niti parirati, a nekmoli nešto samostalno učiniti.

Treći slučaj: Zapravo, treća pljuska Hrvatskoj. Ovaj put od strane Ejupa Ganića. U trećem Dnevniku HTV-a u četvrtak 3. veljače Ejup Ganić je dao izjavu o slučaju hrvatskog branitelja Tihomira Purde, zatočenog u zeničkom zatvoru. Ganić je bez dlake na jeziku rekao da su optužnicu za gospodina Purdu napisali isti Miloševićevi ljudi u pravosuđu Srbije, koji su napisali i optužnicu protiv njega, Ganića, čije su izručenje tražili od Velike Britanije. Britanci su ocijenili da se radi o političkoj optužnici i odbili su izručiti Ganića Srbiji. Ono što mora zaboljeti svakog Hrvata koji želi dobro svojem narodu i svojoj državi je kraj Ganićeve izjave u kojoj on proziva hrvatske vlasti koje bi po njemu morale «transparentnije i agresivnije u svijetu reći tko je bio agresor, a tko žrtve u ratovima na Balkanu»! Ta izjava, nažalost točna. pokazuje svu bijedu i tragediju hrvatske vanjske politike u posljednjih više od deset godina!

I još nešto što je piscu ovih redaka tek danas zapalo za oko. Zašto se Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija zove kako se zove? Čemu množina? O kojim se tu integracijama radi? Jasno je da se radi o Europskoj uniji, ali još je neka integracija potrebna za množinu. Koja? NATO? Ne, to nije europska, to je transatlantska integracija. Ne mogu se sjetiti niti jedne više integracije osim one koje se, kao i svi Hrvati kojima je stalo do vlastitog naroda i države, užasavam.

D. J. L.