Što to radi Ivo Josipović?

Po svemu sudeći, srpski predsjednik Boris Tadić će u sklopu posjeta Hrvatskoj u prvoj polovici studenog posjetiti i Vukovar. Tako naime «očekuje predsjednik Hrvatske Ivo Josipović», budući da je vukovarski gradonačelnik Željko Sabo nedavno u razgovoru za radio Slobodna Europa pozvao Tadića u posjet Vukovaru ističući kako bi to bilo bitno za taj grad. Josipović je naglasio kako je važno da je taj poziv uputio i gradonačelnik Vukovara jer su taj grad i njegovi građani najviše stradali u ratu. Osim toga je Josipović rekao kako je «dolazak Tadića važan za budućnost Hrvatske, regije i Europe te da se nada da će to Hrvatska razumjeti». Da se ne radi o predsjedniku Hrvatske, već o nekom nadobudnom desetogodišnjaku, rekli bismo da se radi o političkom sljepilu i naivnosti. Ovako, jasno je da se radi o još jednom koordiniranom i sračunatom Josipovićevom vanjskopolitičkom potezu s jasnim otiskom nekih stranih čimbenika.

Ratka Mladića skrivalo se dovoljno dugo

Sve se to događa u trenutku kada su se znatno intenzivirali napori EU u uključivanju Srbije u Europu. Na čiji račun? Naravno, na račun Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Pa se tako ovih dana moglo pročitati o europskim željama da Haaški sud konačno odustane od suđenja Ratku Mladiću. Na putu do tog cilja navodno samo je još jedna prepreka, Nizozemska, koja se protivi popuštanju u slučaju Ratka Mladića. Međutim, budući da se radi o državi s izrazito „principijelnom" politikom, svakom je jasno je će Nizozemska prije ili kasnije popustiti. Uostalom, nisu li upravo nizozemski vojnici u sklopu međunarodnih snaga Mladićevim hordama predali tisuće muslimana u Srebrenici, razdvajajući ih od žena i djece kako bi ih onda Srbi sve poubijali. Neki često vole istaknuti kako je zbog toga pala čak nizozemska vlada, zaboravljajući spomenuti kako se to dogodilo jedva dva tjedna prije redovitih izbora (što samo pokazuje licemjernost, da ne kažemo nešto gore zapadne politike).

Suđenje Mladiću u Haagu bi s jedne strane moglo biti vrlo neugodno za mnoge članice međunarodne zajednice, budući da bi to bilo suđenje jednom srpskom generalu koji je bio general JNA, i kao takav provodio politiku Srbije i u Hrvatskoj i u BiH. Nitko iz međunarodne zajednice nije ozbiljno pokušao zaustaviti ni Mladića niti Srbiju, učinila je to tek Hrvatska Olujom. Suđenje Mladiću bilo bi nešto najbliže suđenju srpskoj osvajačkoj i genocidnoj politici iz prve polovice 90-ih godina. Ovako je rezultat proklamirane «individualizacije» krivnje od strane Haškog suda i EU taj da je Hrvatska na optuženičkoj klupi radi navodnog zajedničkog zločinačkog pothvata, a Srbija je amnestirana. Milošević je umro, i kao i da mu nije bilo suđeno (nikakve presude nema, niti će je biti), a svi ostali protagonisti srpskih osvajačkih ratova i genocida u Hrvatskoj i BiH su u Haagu predstavljeni tek pojedincima niže razine, odnosno samim izvršiteljima zločina, kojima se kao takvima i sudi, dakle kao 'suludim' pojedincima, a ne kao dijelu najvećeg organiziranog zločina u Europi poslije Drugog svjetskog rata, odnosno Bleiburga i Križnih putova.

A što radi Josipović?

A što radi Josipović? Josipović aktivno podupire tu i takvu politiku, pozivajući Tadića u Vukovar. Dakako on to kao i obično čini na perfidan način, jer je formalno poziv uputio gradonačelnik Vukovara. Mi bi trebali vjerovati da je tek puka slučajnost što su obojica iz iste stranke i da gradonačelnik jednog grada može na svoju ruku zvati predsjednika druge države.

Pod krinkom skrbi za povratak Hrvata Josipović je već posjetio Republiku Srpsku, doprinoseći tako njenom legitimitetu i u ime Hrvatske amenujući rezultate etničkog čišćenja. Novi Tadićev dolazak u Hrvatsku je samo nastavak iste politike, pri čemu nekima stvarno ništa nije sveto.

Sada će uz Josipovićevu asistenciju «osvjedočeni prijatelj» Hrvatske, koji niti jedne godine ne propušta izjaviti da je Oluja najveći zločin (što, naravno, ne smeta Josipovića), naći u najvećem simbolu Domovinskoga rata. Naći će se u gradu za čije su rušenje nalogodavci ostali nekažnjeni, kao i za sve ubijene, nestale, zatvorene i protjerane za i nakon prestanka ratnih djelovanja. Predsjednik Republike Srbije posjetit će Vukovar zajedno s današnjim predsjednikom Republike Hrvatske kao potvrda uspjeha jednoga nakaznog političkog pothvata koji je pokrenut sada pred više od deset godina, pothvata izjednačavanja žrtve i agresora.

Prema najavama, dva će predsjednika posjetiti Ovčaru, gdje je poubijano 264 Hrvata, a odmah nakon toga i Paulin Dvor, gdje je stradalo 19 Srba. Dovodeći ta dva mjesta na istu razinu u najmanju je ruku neukusno. Na Ovčari se dogodio nažalost tek mali dio organiziranog ubijanja Hrvata, tj. genocida (stradali na Ovčari čine manje od 10% ubijenih u Vukovaru nakon pada tog grada u srpske ruke), dok se u Paulinom Dvoru radilo o izoliranom zločinu. Predsjednik Josipović bi morao znati da je u blizini Paulinog Dvora Osijek, u kojem je u srpskoj agresiji ubijeno gotovo 1000 civila, dakle 50 puta više nego u Paulinom Dvoru, a za što nitko nije ni optužen, a kamoli odgovarao.

Samo se pravi da ne zna

Josipović slatkorječivo tumači hrvatskim građanima kako je «dolazak Tadića važan za budućnost Hrvatske, regije i Europe te da se nada da će to Hrvatska razumjeti". O prvom dijelu ove izjave, tj. o tome koliko je Srbija važna za budućnost Hrvatske bit će govora nekom drugom prilikom, a ovdje se zadržimo na Josipovićevoj nadi da će "Hrvatska to razumjeti".

Hrvatska to ne će razumjeti, jer se na način kako to sebi Josipović zamišlja nema što razumjeti. Hrvatska, uvjereni smo, ne će nikada prihvatiti prekrajanje povijesti lažima i neiskrena pomirenja. Hrvatsku budućnost ako je želimo ostaviti svojoj djeci može se graditi isključivo na istini. A istinu, tj. tko je počeo rat i zašto, tko je kriv, a tko je bio žrtva, velika većina nas Hrvata dobro zna. Znade to dobro i Josipović, samo se pravi da ne zna, u korist drugih, a na štetu vlastitog naroda i države.

D. J. L.