U povodu smrti Juana Antonia Samaranha, velikog prijatelja Hrvatske

Prošloga tjedna, 21. travnja, u Barceloni je, u 90. godini života, preminuo dugogodišnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, Juan Antonio Samaranch. U cijelom svijetu ostat će upamćen kao čovjek koji je postao predsjednikom Međunarodnog olimpijskog odbora u vrijeme njegove najveće krize, koncem sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Samaranch je učvrstio olimpijski pokret, moderniziravši ga. Bio je i počasni član Hrvatskog olimpijskog odbora, a tu je čast zaslužio kako velikom ljubavlju za Hrvatsku i njene športaše, tako i odlučujućom pomoći koju je pružio tada mladoj Republici Hrvatskoj pri njenom uključivanju u međunarodni olimpijski pokret, a time i u cjelokupan međunarodni šport.

Da podsjetimo čitatelje, Samaranch je postao predsjednikom Međunarodnog olimpijskog odbora 1980. godine, naslijedivši na toj dužnosti lorda Killanina. Bilo je to vrijeme nakon što su afričke države bojkotirale olimpijske igre u Montrealu 1976. zbog sudjelovanja tada rasističke Južnoafričke republike. Četiri godine kasnije mnoge su zapadne države bojkotirale Olimpijske igre u Moskvi zbog sovjetske intervencije u Afganistanu. Već za sljedeće igre, u Los Angelesu 1984., bojkot je organizirao SSSR, no to je bilo i zadnji puta, i tako je ostalo sve do danas. Samaranch je dobro shvaćao da su vremena osnivača modernih igara, Pierrea de Coubertaina prošla, da je olimpijski pokret nužno prilagoditi novom vremenu kako bi preživio. On je to i učinio, materijalno je osnažio olimpijski pokret, komercijalizirajući ga, ali istovremeno pazeći da ta komercijalizacija ne ode u krajnost, već da se zadrži koliko je god moguće pravog duha olimpijskog pokreta. Ostaje u sjećanju njegova kritika olimpijskih igara u Atlanti 1996., kada se na svoj latinski način suprotstavio vulgarnoj komercijalizaciji igara na američki način. Na zatvaranju tih igara rekao je da su to bile dobre igre, ali je svakom slušatelju bilo jasno da je zapravo rekao: "Ovo su bile najgore organizirane Igre do sada."

Koliko je god to bilo moguće Samaranch je politiku držao podalje od Igara, ali ne na krut način svojih prethodnika, već na način koji je doprinosio samim Igrama. Tako je svojom diplomatskom vještinom izborio da na olimpijskim igrama u Seulu u Južnoj Koreji sudjeluje i Sjeverna Koreja, pod njegovim mandatom je riješen sukob olimpijskih odbora Kine i Tajvana, odnosno problem sudjelovanja najmnogoljudnije države na svijetu, Kine, na igrama, riješio je problem oko sudjelovanja Južne Afrike.

Ono što je za nas Hrvate najvažnije, posebno se angažirao na što bržem uključivanju u olimpijski pokret novih država koje su nastale nakon pada berlinskog zida. Prema svjedočenju člana Međunarodnog i Hrvatskog olimpijskog odbora, Antuna Vrdoljaka, Juan Antonio Samaranch mu je već na atletskom prvenstvu Europe u Splitu 1990., na Vrdoljakovo veliko čuđenje, rekao da se treba početi raditi na uključivanju Hrvatske u Međunarodni olimpijski pokret, kao i na sudjelovanju hrvatskih športaša na olimpijskim igrama 1992. u Albertvilleu (zimske igre) i Barceloni (ljetne igre). Bilo je to gotovo godinu i pol dana prije priznanja Republike Hrvatske kao nezavisne države!

Upravo zahvaljujući gospodinu Samaranchu, Hrvatska se u rekordnom roku uključila u olimpijski pokret. Naime, Hrvatski olimpijski odbor osnovan je 10. rujna 1991. godine u Zagrebu, a Izvršni odbor Međunarodnog olimpijskog odbora, pod vodstvom tadašnjeg predsjednika MOO-a Juana Antonia Samarancha, privremeno je priznao Hrvatski olimpijski odbor već 17. siječnja 1992. Posebno je upečatljiva činjenica da na tom zasjedanju Izvršnog odbora uopće nije bilo rasprave o Hrvatskoj, već je odluku svojim autoritetom donio sam Samaranch, čime su bila širom otvorena vrata nastupu Hrvata na igrama te godine. Tko zna što bi bilo da se razvila rasprava, budući da ni tada u svijetu nismo imali mnogo prijatelja, a pogotovo ne među ljudima koji su u međunarodnim športskim tijelima zastupali Jugoslaviju. Koliko je to nama Hrvatima značilo tih slavnih i teških godina ne moramo naširoko raščlanjivati. Dovoljno se sjetiti izlaska hrvatskih športaša na olimpijski stadion u Albertvilleu, kada su svi prisutni gledatelji ustali i pljeskom pozdravili hrvatske športaše. Ili sreće Gorana Ivaniševića koji je nekoliko mjeseci kasnije u Barceloni osvojio prvu medalju za Hrvatsku. Ili hrvatske košarkaške reprezentacije koja je pod vodstvom Dražena Petrovića (čiji se spomenik uz veliku pomoć Samarancha nalazi u olimpijskom parku u švicarskom gradu Lausanne) u Barceloni osvojila srebro?

Mnogi u svijetu su kroz to sudjelovanje hrvatskih športaša na olimpijskim igrama 1992. prvi puta čuli za tada novu državu Hrvatsku. A za to je presudna bila uloga Juana Antonia Samarancha. O njegovoj ljubavi za Hrvatsku govori i činjenica da je Hrvatsku posjetio, što poslovno a što privatno, čak 11 puta!

D. J. L.