Nered, kaos i mutni interesi

Na Internetu je ovih dana objavljen Registar hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata. Prema postojećim zakonima do objavljivanja nije smjelo doći, i odgovarajući državni organi pokrenuli su istragu kako bi se pronašli počinitelji tog protuzakonitog čina, i kako bi oni zbog toga odgovarali. Da je Hrvatska pravna država, usudili bismo se čak reći i da je Hrvatska normalna država, tu bi, za sada, završio taj slučaj. No, to nije tako, i ovaj slučaj po gotovo svemu ocrtava sve ono što je Hrvatsku u tek deset godina pretvorilo iz mlade, ponosne države u izgradnji u državu sluganstva, nereda, kaosa i mutnih interesa.

Reakcije na kršenje zakona

Osvrnimo se ponajprije na reakcije na objavu Registra. Usprkos tome što su i predsjednica Vlade Jadranka Kosor i predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović učinili jedino moguće, tj. osudili objavu kao čin protivan vrijedećim zakonima, mediji obiluju mnogobrojnim izjavama u kojima se taj čin opravdava. Josipović, međutim, ne staje na tome, već nastavlja stopama svog prethodnika, pa umjesto da kao predsjednik države i pravnik po struci prepusti istražiteljima da obave svoj posao izjavljuje, a mediji to naravno prenose, da je Registar «procurio» iz Vlade. Utabanim stazama Građanina predsjednika – legalista gordo stupa Nova Pravednost.

O slučaju naravno ima što za izjaviti i predsjednik najjače oporbene stranke Zoran Milanović [1]. On, doduše kaže da bi bilo bolje da se nije kršio zakon, ali da je zakon opravdano doživio sudbinu svih loših zakona, tj. njegovo kršenje. Bilo bi i smiješno da nije tragično. Čovjek kojem se iz svake rečenice i geste može iščitati njegova jedina misao vodilja, „Želim vlast!", izjavljuje da i nije tako loše kršiti zakone – i on slijedi svog uzora. Onoga koji je poručivao da se ne treba držati zakona kao pijan plota. Milanović je već godinama zastupnik u Hrvatskom saboru, i podsjeća da je „SDP u saborsku proceduru uputio prijedlog zakonskih izmjena koji će omogućiti objavu Registra". Jučer smo u emisiji „Otvoreno" mogli čuti da u šest godina koliko je proteklo od donošenja tog navodno lošeg zakona SDP nije podnio niti jedan prijedlog s tim u svezi. Drugim riječima, u navedenom navodu riječi šefa SDP-a trebalo bi umjesto „uputio" stajati „uputit će" ili, u najboljem slučaju po istinitost njegovih riječi, „upućuje".

Milanović je, opet u duhu vremena od kojeg ne može pobjeći, kad je Partija mislila i odlučivala za i u ime svih, „ocijenio i da javni interes u ovom slučaju prevladava nad tajnošću podataka, te da objava Registra ne ugrožava branitelje. Da smatramo da objava Registra branitelja, po mogućnosti zakonita [kurziv DJL], ugrožava branitelje, pa makar i jednoga, ne bismo predlagali takav zakon". Dakle, da ne bi bilo zabune, Milanović ponovno inzistira da poštivanje zakona ne mora biti aksiomatsko, već „po mogućnosti". On naravno ne govori tko će određivati kada su te mogućnosti potrebne, vjerojatno podrazumijeva da je to prerogativ Partije kojoj pripada. Naravno da Milanović ne govori o kojem se javnom interesu radi, a koji po njemu prevladava nad tajnošću podataka. Milanović isto tako nepromišljeno govori da SDP ne bi predlagao novi zakon da objava Registra ugrožava branitelje, pa makar i jednoga! Ponovno dirljiva briga Partije za čovjeka, ta ljudi su naše najveće bogatstvo!

Što se ugrožavanja branitelja tiče, sigurno mu je poznat slučaj kad član hrvatske Vlade dr. Andrija Hebrang nije dobio vizu za Australiju zbog odbijanja da ustralskim vlastima oda vojnu tajnu u svezi svog sudjelovanja u Domovinskom ratu. Daleko od toga da je to bio jedini slučaj uskraćivanja bize od strane Australije, Kanade i drugih zemalja upravo zbog tog razloga. Mogao bi Milanović malo misliti na one koji su branili Hrvatsku i koji bi zbog toga mogli imati problema. I sam vidi kolike probleme ima Hrvatska zbog nepostojećih topničkih dnevnika o od strane haaškog tužiteljstva i drugova izmišljenog pretjeranog granatiranja Knina. Da li je nezamislivo da EU, primjerice, zabrani ulazak svim momcima iz 2. i 4. gardijske brigade koji su u Oluji bili u topničkim jedinicama? Naravno da nije, a u Registru piše u kojoj jedinici je pojedini branitelj u određeno vrijeme bio! Jasno nam je da sam Milanović ne može imati nikakvih problema u svezi Domovinskog rata, ali trebao bi bar malo misliti i na one u čije ime bi vladao ako bi se jednog dana ispunila njegova životna želja da postane, kako on voli reći, premijer.

Navodni javni interes, pak, posebna je priča. Začetnik već nažalost utemeljene prakse da je „javni interes" iznad svih zakona je građanin – predsjednik Stjepan Mesić. Sjetimo se samo njegove trgovine s tajnim dokumentima iz Ureda prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Trik je u tome da se orkestriranom medijskom hajkom, punom laži i prešućivanja, nešto proglasi javnim interesom. U tom poslu medijima pomažu i mnoge udruge civilnog društva, koje se inače svim srcem bore za zaštitu privatnosti svakog građanina. O objavi Registra od njih nismo čuli niti jedno slovo, kao ni u mnogim ranijim sličnim slučajevima od 2000. Uglavnom, u medijima se već gotovo cijelo desetljeće piše i govori da su hrvatski branitelji potrošači novca poreznih obveznika, koji time imaju pravo znati kuda i kome odlazi njihov novac. Sve je to počelo Mesićevim „individualiziranjem", i Pančićevim ukidanjem mirovina braniteljima bez noge, i jasno je da cilj njihovih akcija nije bilo traženje mogućih lažnih branitelja i/ili invalida, već blaćenje branitelja kao cjeline i Domovinskog rata.

Idemo sada malo o brojevima

A nitko od tih valikih dušebrižnika za novac poreznih obveznika nije napisao koliko ima povlaštenih mirovina, koliki je u njima udio branitelja iz Domovinskog rata, i kakve to silne povlastice imaju branitelji. Kao što smo jednom imali prilike čuti u Otvorenom, u Hrvatskoj je 181.000 nostitelja povlaštenih mirovina (to su sve one koje nisu redovne), i na njih je 2009. Hrvatska potrošila nešto manje od 7 milijardi kuna. Među tih 181.000 ljudi je i 67.000 sudionika Domovinskog rata, i to 55.000 branitelja imaju invalidsku mirovinu, a uz to ima 12.000 obiteljskih mirovina. Dakle, branitelji čine samo 35% onih s povlaštenim mirovinama. Ne tvrdimo da među njima nema i prevaranata, ali pravi pristup problemu je civilizirana, bez maltretiranja, revizija tih mirovina, a ne sveopća povika na „lažne branitelje" zboh kojih „porezni obveznici loše žive". Svi ostali branitelji, odnosno, svi ostali s Registra koji sadrži nešto preko 500.000 ljudi nemaju nikakvu materijalnu potporu hrvatske države.

Drugim riječima, potporu države trenutno ima jedva 13% ljudi upisanih u Registar. A što se tiče drugih, nematerijalnih prava hrvatskih branitelja, većina je poslije 2000. ukinuta, kao primjerice povlastice pri upisu djece u škole i na fakultete, kao i prednost pri zapošljavanju (Za divno čudo, maloljetba djeca poginulih hrvatskih branitelja i dalje dobivaju puni iznos dodatka za djecu!). Zašto se takva silna galama u Hrvatskoj već godinama diže zbog osmine ljudi iz Registra i trećine onih s povlaštenim mirovinama? Nije li to u svrhu blaćenja Domovinskog rata i razjedinjavanja hrvatskog naroda? Naravno da jest. Zbog čega ove brojke ne bi bile glavna vijest u Dnevniku? Znamo zašto, ne uklapaju se u „politiku".

Borci i boračke mirovine

Postoji i drugi razlog. Danas, 2010. u Hrvatskoj postoji 71.604 nositelja povlaštenih partizanskih mirovina na račun Drugog svjetskog rata. Dakle, više nego onih povezanih s Domovinskim ratom. Drugi svjetski rat završio je prije gotovo 65 godina. Jednostavnim uvidom u Statistički godišnjak [2] može se vidjeti da u Hrvatskoj živi manje od 40.000 muškaraca koji su 1945. imali barem 18 godina. Dakle, povlaštenih mirovina je 31.500 više nego što je živućih muškaraca koji su ih mogli „zaraditi". O tome se naravno ništa ne piše. Zašto se ne objavi Registar tih mirovina, na koje je od 1990. zasigurno potrošeno više novca nego na one iz Domovinskog rata?

Kost je bačena

Postavimo pitanje Registra ovako. Da li bi onda reakcije na objavu nositelja „boračkih" mirovina bile kao što su sadašnje reakcije medija, oporbe, udruga civilnog društva u slučaju Registra? Da li bi se onda prekršitelji zakona opisivali kao pozitivci, a njihov protuzakoniti čin kao „građanska hrabrost". Znamo da ne bi. Kao što znamo i što bi bilo kada bi se objavio, kako je to zatražio jedan hrvatski branitelj u kolicima, popis onih koji su napadali Hrvatsku i po njoj sijali smrt. Očito je da stvarnu vlast u Hrvatskoj, i političku i medijsku, imaju oni za koje bi to bilo „šokantno kršenje ljudskih prava", i dok je god tako njihovi će interesi biti jači od vrijedećih hrvatskih zakona. Na štetu tihe većine hrvatskog naroda, uključujući prave hrvatske junake – branitelje iz Domovinskog rata kojima je pitanje objave registra od početka bačena kost oko koje bi se trebali međusobno unedogled svađati.

D. J. L.