Kako odgovoriti Tadiću

Kako prenosi Večernji list, u intervjuu za beogradski tjednik 'Vreme' oglasio se srbijanski predsjednik Boris Tadić izjavom da ne bi bilo dobro da Haaški sud oslobodi generala Antu Gotovinu zbog nedostatka dokaza. Dakle, general Gotovina je kriv, samo se ne smije dogoditi da ga se oslobodi zbog toga što Hrvatska ometa sudski proces ne dostavljaju Sudu sve tražene dokumente. Naravno, radi se o izmišljenim topničkim dnevnicima. Izjava sama po sebi predstavlja pritisak na Haaški sud, odnosno potpada pod 'nepoštivanje Suda', zbog čega su već bili kažnjeni neki Hrvati. Ostavimo, međutim, Haaškom sudu samom zaštititi se. Primjerice, tužbom protiv predsjednika Srbije za nepoštivanje i pritisak na rad Suda (što će pošteni i apolitični Haaški sud zasigurno odmah i učiniti, možete si misliti). Ono što nas uistinu zanima, i što je ključna stvar za Hrvatsku, je reagiranje hrvatskih vlasti, dakle Vlade i predsjednika Hrvatske, i na izrečeno o procesu protiv hrvatskih generala, ali i na druge dijelove intervjua u kojima Tadić postavlja temelje, čitaj uvjete, za odnose Hrvatske i Srbije.

Što se same izjave o suđenju tiče, najmanje što bi Hrvatska morala učiniti je, kako se to diplomatski kaže, 'pozivanje hrvatskog veleposlanika u Beogradu na konzultacije' do daljnjega, kao i upućivanje oštre protestne note Beogradu. Što se hrvatske javnosti tiče, a posebice hrvatskih branitelja i zatočenih generala, izjave oštre osude riječi predsjednika Tadića bi moralo uputiti i Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija, u ime Hrvatske vlade, kao i predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović. Nakon toga treba mirno i bez ikakve žurbe pričekati odgovor druge strane, i kao odgovor ne prihvatiti ništa manje od isprike. Sve drugo bi bilo, nažalost već toliko puta doživljeno, povlačenje i popuštanje Hrvatske i još jedan slučaj kad hrvatske vlasti ne štite elementarne hrvatske nacionalne i državne interese.

Druga tema o kojoj progovara Tadić je definiranje onoga što on zove "osnovna načela na kojima možemo graditi najbolje moguće prijateljske veze", dodajući kako su pitanja kojima će se "morati baviti čelnici obiju zemalja pitanja povratka izbjeglih Srba, povrat njihove imovine i poštivanje njihovih ljudskih i manjinskih prava". Tadić dakle iznosi probleme kako ih Srbija vidi, i to je, naravno, njihovo neupitno pravo. Naše je, međutim, i pravo i obveza postaviti se prema pitanju "prijateljskih veza" sa Srbijom tako da su ispunjeni hrvatski državni interesi. Ni manje od toga, a ni više.

Osnova svake veze su temelji, koji moraju biti zdravi i počivati na istini. Veze koje ne počivaju na takvim odnosima kad-tad pucaju, jednako kao što se ruše i zajednice tj. države izgrađene na pogrješnim temeljima i lažima, kao što je to bio slučaj s Jugoslavijom, bolje reći Jugoslavijama. Da bi se uopće moglo razgovarati o uspostavljanju bilo kakvih međudržavnih veza sa Srbijom za Hrvatsku su ključne tri stvari: istina o više od 1100 Hrvata koji se još vode kao nestali, povrat svih ukradenih dobara tijekom velikosrpske agresije, kako kulturnih, tako i drugih materijalnih, te pitanje plaćanja ratne odštete Hrvatskoj. Dok je treća stvar u nadležnosti suda kod kojeg je Hrvatska podnijela tužbu zbog agresije (ne ulazeći sada u činjenicu koliko je za Hrvatsku bila povoljnija prva tužba, u kojoj se Srbiju tj. ondašnju krnju Jugoslaviju optužuje zbog toga što su hrvatski državljani srpske narodnosti napustili Hrvatsku, a koju je povukla Račanova koalicijska Vlada i umjesto nje podnijela drugu tužbu iz koje je ta točka izbačena), prve dvije stvari, istina o nestalima i povrat ukradene imovine su pitanja čijim bi rješavanjem Hrvatska morala uvjetovati bilo kakve odnose sa Srbijom. To nisu pitanja za pregovore, to su pitanja elementarne ljudskosti, poštenja i morala! Tek nakon rješavanja tih pitanja, koja su, da ponovimo, u potpunosti u domeni Srbije, može se razgovarati o bilo čemu drugom.

A to "bilo što drugo", to ne bi trebalo, zapravo smjelo biti ništa posebno. Slažemo se da treba nastojati sa svim državama (i susjednim i onima koje to nisu) izgrađivati korektne odnose, kako to političari vole reći, koji će biti na dobrobit građana obiju zemalja. Zbog čega bi odnosi Hrvatske sa Srbijom trebali biti "posebniji" nego, primjerice, s Mađarskom ili bilo kojom drugom državom? Usprkos gospodarskoj krizi u kojoj se Hrvatska nalazi već, kako se to može čuti iz ustiju i vladajućih i oporbe, deset godina (što je sama po sebi tema koja zavrjeđuje poseban osvrt), i, da budemo otvoreni, kaotičnom stanju u koje su Hrvatsku dovele vlade nakon 3. siječnja 2000., Hrvatska je daleko razvijenija od Srbije. Ako se želi napredovati, treba prvenstveno gledati i ići prema onima koji su ispred, a ne prema onima koji su iza. A što se konkretnih odnosa sa Srbijom tiče, treba biti posebno pažljiv. Ne samo što su rane iz Domovinskog rata još tako svježe i bolne, već se nikako ne smiju zaboravljati i gurati u zapećak dva elementa "unutrašnje politike" Srbije. Prvi je taj da je u Srbiji službeno rehabilitiran četnički pokret Draže Mihajlovića (koji ima i spomenik u Srbiji), a nažalost i predobro znamo što su četnici još od četrdesetih godina prošlog stoljeća radili Hrvatima (i ne samo Hrvatima), i gdje bi oni postavili granicu Srbije i Hrvatske. Njihovu politiku nastavljaju srpske radikalne stranke, koje niti na jednim izborima održanim u Srbiji nakon 1990. nisu dobile povjerenje manje od jedne trećine srpskog izbornog tijela (zapravo, svi su ti izbori održani prije osamostaljenja Kosova, a budući da su Albanci u velikom postotku bojkotirali izbore, ta je brojka zasigurno i veća).

Vjerojatno će se velika većina čitatelja složiti da sve ovdje napisano zvuči točno i jednostavno. No, bojimo se da je to za sadašnje hrvatske vlasti nedokučivo.

D. J. L.