Uspjesi hrvatskih športaša i "dušobrižnici" duha

Ovih smo dana svjedoci sjajnih uspjeha hrvatskih športaša. Marin Ćilić je ušao u polufinale Australian Opena, jednog od četiri najveća teniska turnira u svijetu, u polufinalu na istom turniru je i Ivo Karlović u igri parova, hrvatski rukometaši na pragu su ulaska u polufinale europskog prvenstva, Ivica Kostelić postiže sjajne rezultate u skijanju, službeno najbolja športašica Europe, i druga na svijetu u 2009. Blanka Vlašić je, po tko zna koji put, sjajno otvorila sezonu. Sasvim dovoljno, zapravo i “previše” za napisati euforični članak o sjajnim športskim dostignućima Hrvata. Autor ovog teksta živio je određeno vrijeme u Engleskoj i Italiji, i sjeća se euforija u tim državama u vrijeme njihovih športskih uspjeha. Ne mislimo dakako da bi se sada u Hrvatskoj trebalo govoriti i pisati samo o tim sjajnim dosezima, ali, trebalo bi pisati i govoriti drugačije. Ovako se samo još jednom iskazuje “rad” hrvatskih vrhuški, medijskih i političkih, ne samo na podcjenjivanju tih dosega, već i na pokušavanju zatiranja ponosa Hrvata, te pokušaju prenošenja njihovog kompleksa manje vrijednosti (urođenog ili stečenog, svejedno) na hrvatski narod.

Sjetimo se Ivice Kostelića, koji je u razgovoru u kafiću, izjavio da je te zime, prije svjetskog prvenstva, bio spreman kao njemački vojnik 1941. Da je izjavio da je bio spreman kao britanski vojnik 1897. (kad je Britanija izvršila genocid nad Burima), nikom ništa. Ovako se, više od pola godine kasnije, pojavila navedena Ivičina izjava koju je, krišom, snimila novinarka. Bio je tada Ivica i svjetski prvak i pobjednik Svjetskog kupa u slalomu, očito više nego što «smije» u sezoni postići jedan Hrvat, pa mu treba prišiti etiketu simpatizera nacista (Ante Kostelić je tada duhovito, ali i s gorčinom komentirao četvrto mjesto Austrijanca Benjamina Reicha riječima: «Dobro da nije bio treći Reich, i za to bi nas optužili»).

Sjetimo se i Blanke Vlašić, već godinama najbolje skakačice u vis na svijetu. O njoj su se u medijima pojavile kojekakve lažne vijesti, kojima je jedini cilj bio potamnjeti njenu zvijezdu, i dekoncentrirati ju. Naravno da autori takvih medijskih svinjarija imaju svoju sljedbu, koja po portalima vodećih hrvatskih dnevnika razrađuje zadanu temu.

Grijesi hrvatskih rukometaša i Line Červara

Stigli smo tako i do današnjih vremena. Na tapeti je rukometna reprezentacija Hrvatske i, posebice, njen izbornik Lino Červar. Da podsjetimo, Lino Červar je postao izbornik hrvatskih rukometaša 2002., nakon što je raniji izbornik napustio dužnost nakon «osvojenog» 16. mjesta na prvenstvu Europe, proglasivši naraštaj rukometaša koji mu je bio na raspolaganju nedarovitim naraštajem. U toj situaciji glavni čovjek Hrvatskog rukometnog saveza, Zoran Gobac, postavlja za izbornika Linu Červara. Nitko se ne buni, nitko drugi ne želi preuzeti reprezentaciju, vlada mišljenje da će i on propasti s «nedarovitim naraštajem». No, Červar prihvaća izazov. Sjećamo se odlaska reprezentacije u Portugal, na ispraćaju je bilo svega nekoliko novinara. Vidjevši takav podcjenjivački odnos medija, Červar je na ispraćaju rekao samo jednu rečenicu: «Idemo u Portugal pokazati svijetu kako Hrvati igraju rukomet!». I pokazali su, osvojivši prvenstvo svijeta. Po povratku u Domovinu, na dočeku na prepunom Jelačićevom trgu, Lino Červar si je «zapečatio sudbinu» kod kroatofoba, eurofila i jugofila pozdravivši nepregledno mnoštvo sa «Hrvatice i Hrvati, jesmo ih sredili!» I Červarova Hrvatska je odonda postala najuspješnija hrvatska športska reprezentacija uopće, osvojeno je zlato, dva srebra i peto mjesto na svjetskim prvenstvima, srebro i dva četvrta mjesta na europskim, zlato i četvrto mjesto na Olimpijadi.

Kritike Červara, međutim, nisu prestajale, a ne prestaju ni danas, kad je izbornik na prvenstvo Europe poveo pomlađenu reprezentaciju (najmlađu na prvenstvu!), koja je u prvih 5 utakmica 4 puta pobijedila i jednom odigrala neriješeno. Sada je, po kritičarima, trebalo više iskusnijih igrača! A Lino Červar zna što radi. Gotovo cijelo desetljeće prije 2002. svjetskim je rukometom vladala Švedska. Jedan sjajan naraštaj igrao je zajedno 10 godina. Posljedica toga je da nakon toga Švedska nije bila niti blizu postizanja imalo solidnog rezultata na nekom natjecanju, ako do natjecanja i stignu. U Austriji su završili 15. I druga svjetska velesila, Njemačka, doživljava smjenu naraštaja, i već se oprostila od bilo kakve prilike za dobrim plasmanom u Austriji. Lino Červar to shvaća, i u reprezentaciju uvodi igrače iz juniorske reprezentacije, koja je, pogađate, svjetski prvak. I tako dolazimo do pravog razloga napada na Linu Červara i reprezentaciju. To je pobjednički i domoljubni duh te reprezentacije, tih sjajnih športaša koji uvijek daju sve od sebe, i koji i nakon poraza mogu sami sebi reći: «Dali smo sve od sebe, ali su protivnici su bolji». To smeta one koji ne podnose vrhunske uspjehe Hrvata koji niti u jednoj prilici ne propuštaju naglasiti da im je Domovinski rat nepresušna inspiracija. I koji prije i poslije utakmice, kao i tijekom predaha, stave glave skupa, ruke na kup i uzviknu, zamislite, ne «Iznad svih – Europska Unija», ili «Iznad svih – Zapadni Balkan», već «Iznad svih – Hrvatska!»

Čilićevo «pogrješno» podrijetlo

Došli smo tako i do najmlađeg junaka, Marina Čilića, sjajnog Međugorca koji je samim ulaskom u polufinale Australian Opena ušao među 10 najboljih tenisača na svijetu. Zapitali bismo sve «kritičare», novinarčiće i njihovu sljedbu na portalima, što ste vi u životu postigli? Jeste li u bilo čemu među 10 najuspješnijih u svojoj ulici? Niste. To je i dodatni razlog što vam je pljuvanje po uspješnim Hrvatima duševna hrana. Pa onda pišete da «mi Hrvati ne znamo cijeniti uspješne među nama». Mi Hrvati ih znamo cijeniti, mi ne samo da ih cijenimo, mi ih i volimo. Dakle, u čemu je grijeh Čilića?

U tome što je iz Bosne i Hercegovine. Trend rasističkog vrijeđanja Hrvata iz BiH započeo je odlazeći predsjednik Hrvatske, ali njegova sljedba ostaje. Tako su na istoj tapeti i sjajni rukometaši iz Ljubuškog, Mirko Alilović i Denis Buntić. A njihov je grijeh, što se stalno ponavlja, što ne plaćaju porez u Hrvatskoj, a igraju za Hrvatsku, pa čak i dobivaju nagrade od hrvatske vlade. A rasističko vrijeđanje Hrvata iz BiH, posebice nakon članka u kojem presretni Marinov otac kaže da će zapovjedno središte polufinale «pasti i janje», došlo je dotle da na portalu Večernjeg lista, ispod intervjua kojeg je Marin Čilić dao talijanskoj La Stampi, stoji: ”Zbog velikog broja nesportskih komentara na prošlim tekstovima o sportskom uspjehu Marina Ćilića, nisu dopušteni komentari”.

A u tim komentarima su prevladavali stavovi kako su Čilići primitivci, jer uspjeh slave janjetinom, kako bi se trebali ugledati u najbolje svjetske tenisače koji “ne kolju janjce”. Večernji je mogao jučer izbrisati te komentare, ali nije, kao ni Jutarnji list. A što je “zaostali” Čilićev otac napravio? Kad je uvidio da mu sin ima dara za tenis nije mu kupio play station, već mu je iza kuće napravio tenisko igralište! Naravno da te dušobrižnike ne smeta što Federer igra za Švicarsku, a ne plaća u njoj porez, kao ni Murray, Nadal, itd. Smeta jedino Hrvat iz Bosne i Hercegovine. Da, morao je i on kao mali jesti samo zobene pahuljice, a ne janjetinu, i biti kao, recimo Andre Agassi. Koji je, nakon što je završio karijeru, i nakon što je došla zastara, priznao da je uzimao doping. Dakle, i prevarant je za njih bolji od Hrvata iz Hercegovine. A to što do sada HTV nije prenosila niti jedan Čilićev dvoboj, to nas ne čudi. Pa kriza je, HTV štedi. Treba novaca za emisije o «celebritima i eventima», za plaćanje drugim tvrtkama za kojekakve jadne sapunice od 150 epizoda.

U intervjuu La Stampi Čilić kaže da se nimalo nije dvoumio u odluci da igra za Hrvatsku. Kaže da je tako odgojen, kao Hrvat i katolik. I, na pitanje: “Vjerujete li da se Gospa uistinu ukazala?”, odgovara “Vjerujem, čak sam i razgovarao s ljudima kojima se ukazala. To su ljudi čista srca. Da ih poznajete, vjerovali biste u čuda”. I mi vjerujemo u čuda. Da će uskoro doći dan kad će svi mediokriteti, koje bole hrvatski uspjesi, nastali isključivo na nadarenosti, samopouzdanju, velikom radu, nacionalnoj samosvijesti i pobjedničkom mentaliteti, biti marginalizirani, bez podrške u medijima i vlasti. A da se to čudo ostvari, potrebno je raditi, i samo raditi. Kao što to, primjerice, rade Ivica Kostelić, Blanka Vlašić, Ivo Karlović, Marin Čilić i hrvatski rukometaši. Momci i djevojke, samo naprijed, prava Hrvatska je uz vas!

D. J. L.