Kadrovi i partitokracija

Danas je održana sjednica zagrebačke Gradske skupštine. Uobičajeno je da te sjednice započnu aktualnim satom, u kojem na pitanja zastupnika odgovara gradonačelnik. I danas se tako prijavilo 18 zastupnika koji su imali pitanje za gradonačelnika. No, pitanje nije postavio nitko. Naime, kako je to obrazložio predsjednik Skupštine Boris Šprem, postignut je dogovor svih klubova zastupnika kako pitanja gradonačelniku neće postavljati za govornicom, već naknadno pismenim putem. Jer, kako je to rekao Igor Rađenović, zastupnik SDP-a: "Shvatili smo da Milan Bandić ovaj grad više ne vodi i zato smo mu oduzeli pravo da govori na Skupštini". Ovaj događaj je samo još jedan primjer koji pokazuje svu bijedu politike i aktualnih političara u Zagrebu, a nimalo bolje stanje nije niti na državnoj razini.

Dakle, jedan čovjek, Milan Bandić, još uvijek aktualni gradonačelnik grada Zagreba, više na vodi Zagreb. Donedavno je Bandić vladao Zagrebom s ovlastima kakve su imali samo načelnici naselja iz godina nakon drugog svjetskog rata, kada su odgovarali samo «drugovima iznad», odnosno Komunističkoj partiji. Tako je i Bandićeva donedavna Partija, tolerirala sve gafove svog sina razmetnog, poput davanja gradskog novca svojim prijateljima kroz izgradnju kućica za ZET-ovce od 5.500 eura po kvadratu, javnih zahoda po 10.000 eura po kvadratu, betonskih nadstrešnica na tramvajskim postajama od milijun kuna, kroz obnovu gradskih prometnica koja je po kilometru stajala više od kilometra autoceste Zagreb-Split, itd. Ništa od toga nije smetalo vrlim gradskim socijaldemokratima, bez obzira što su, većinom, oduvijek prezirali Bandića. Zašto? Razlog je jednostavan. Milan Bandić je putem svojih povjerenika upravljao Zagrebačkim holdingom, dakle, zagrebačkim novcem, pa je, pretpostavljamo, i partijska blagajna bila namirivana. U trenutku kad je prevladala struja glavnog partijskog sekretara, Milanovića, i preuzela Holding, Bandić je postao suvišan, štoviše, postao je neželjeni višak. A da nije istaknuo svoju predsjedničku kandidaturu, i danas bi vjerojatno bio uvaženi i zaslužni član Partije koja se brine za svoje ljude.

No, odjednom je Bandić za socijaldemokrate postao crna ovca, sudionik brojnih afera, kum i slično, pa mu Partija onemogućuje govoriti na sjednici Gradske skupštine grada čiji je još uvijek gradonačelnik. Usput, ne smatramo da je ta činjenica sama po sebi loša, na nedavnom sučeljavanju predsjedničkih kandidata (osim onih koji se nisu udostojali (čitaj usudili) sudjelovati na suočavanju, opravdavajući to naknadnim nebulozama) cjelokupno se gledateljstvo moglo uvjeriti da ni Bandić, kao ni pijun njegovog donedavnog partijskog šefa Josipović, ne mogu ništa smisleno reći osim naučenih fraza. Loše je, zapravo tragično stanje u kojem se interesi partija (i stranaka) postavljaju iznad interesa grada i države, ukratko, iznad interesa građana. I u kojem se partije i stranke, poglavito dvije najjače, rukama i nogama bore za status quo na način da stalno zahtijevaju ostavke, smjene i promjene, ali nikada ničim ne mijenjaju sam sustav. I dok god je tako, bit će kako jest.

Međutim, nazire se svjetlo na kraju tunela. S jedne su tu strane ključni predstojeći predsjednički izbori na kojima građani Hrvatske mogu izabrati između status quoa (birajući kandidate stranaka, ili kandidate koji su netom izbačeni iz stranaka) i nezavisnog kandidata poput prof. dr. Miroslava Tuđmana, koji od svih predsjedničkih kandidata jedini zagovara promjenu izbornog zakona na većinski, sa 100 izbornih jedinica, čime bi se razbijalo sadašnje stanje partitokracije. A dodatni povoljni vjetar mogao bi zapuhati nakon izbora. Teško je, naime, vjerovati da bi slijepo ambiciozni ljudi poput, primjerice, Milana Bandića, nakon poraza na predsjedničkim izborima odlučili raditi posao za koji su se koliko-toliko školovali (politolog); jasno je da će osnovati svoju stranku, što će razbiti najveću oporbenu stranku u bar dvije. A vladajućoj stranci i ne treba Bandić – ona se, napustivši načela na kojima je osnovana, ionako svakim danom sve više sama raspada.

D. J. L.