Treba li Hrvatskoj Nacionalni stadion na kojem bi igrala jedino reprezenzacija

Sjajan uspjeh Hrvata na Prvenstvu svijeta u nogometu s pravom je u središtu zanimanja u Hrvatskoj. Mnogo se govori o dosad nezabiljaženoj promidžbi Hrvatske u svijetu, o tome kako to može samo pomoći mnogim gospodarstvenim granama u Hrvatskoj, posebice turizmi.

Govori se i o temama vezanim i uz sam nogomet, pri čemu se najčešće spominju Hrvatska nogometna liga i Nacionalni stadion.

Prva hrvatska nogometna liga, kao i sve niže lige, takve su, kakve su. Da ih treba osnažiti, o tom nema spora. No, i takve kakve su, u njima se natječu momčadi u kojima su ponikli, gdje su naučili igrati nogomet, koje su dakle iznjedrile 21 od 22 igrača koji su postali doprvaci svijeta.

U ovo vrijeme proklamirane borbe za različitost, svijet se, pa tako i nogomet sve više unificira. Pogledajmo samo nazive nogometnih liga. U sve više i više država, posebice u manjim državama, više ne postoje prva, pa druga liga, itd., već se, naravno po britanskom modelu Prva liga naziva Premijernom, Druga Prvom, itd. Razlozi za to su, uz pomodarstvo, naravno i marketinški tj. gospodarski.

Tako nam je nadošla ideja da bismo i mi Hrvati, mogli preimenovati našu Prvu hrvatsku nogometnu ligu, tj. 1. HNL. Naravno, ne po uzoru niti na Englesku, budući da, u Rusiji dokazano, 1. HNL stvara bolje nogometaše nego engleska Premier liga, niti na bilo koga drugoga. Nazovimo 1, HNL “Liga svjetskih doprvaka”.

Bio bi to po nama dobar korak u unaprjeđenju nogometa u Hrvatskoj, ne samo marketinški, i označio bi simbolički početak tog procesa. A što još učiniti? To je bar jasno. Potrebno je poboljšati uvjete za rad klubova. Pri tome prvenstveno mislimo na stvaranje boljih uvjeta za razvoj igrača, dakle za djecu koja treniraju i koja će trenirati nogomet. Otprilike onako kako je to u dobroj mjeri učinjeno u Karlovcu i okolici, uz financijsku pomoć sjajnog Dejana Lovrena. Treba napraviti dobre terene i prateće objekte za mlade nogometaše, da se dečki mogu u čistom i toplom otuširati i presvući nakon treninga. I, naravno, treba osigurati svu potrebnu opremu koja bi olakšala rad mnogobrojnim, sada i svima dokazano, odličnim trenerima nižih uzrasta.

Nacionalni stadion

Ostaje pitanje stadiona. U medijima se gotovo isključivo govori o izgradnji Nacionalnog stadiona, mogućim MišljenjeNaše je mišljenje da i reprezentacija Hrvatske mora igrati po cijeloj Državi, što znači u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku, i drugdje. Naravno, za to treba imati pristojne stadione. U Splitu postoji Poljud, kojeg treba obnoviti (pri čemu i HNS mora pomoći), nogometni klubovi Rijeka i Osijek si grade, uz pomoć sponzora, stadione na Kantridi i u Gradskom vrtu. Tako kao moguća lokacija Nacionalnog stadiona od najvećih hrvatskih gradova ostaje Zagreb.lokacijama. Naravno da su se te tame dotakli i političari, primjerice predsjednik Vlade, budući da je to “medijski atraktivna tema”.

No, po nama je temeljno pitanje treba li Hrvatskoj nacionalni stadion na kojem bi igrala jedino Hrvatska nogometba reprezentacija. Po nama, ne treba.

Zagovornici Nacionalnog stadiona navode primjere Francuske i Engleske, čije reprezentacije gotovo sve utakmice (one najvažnije sve) igraju u Parizu odnosno Londonu. Pri tome naravno ne spominju činjenicu da tri najveće nogometne sile u povijesti, Brazil, Njemačka i Italija nemaju nacionalne stadione, već utakmice igraju diljem svojih država.

Naše je mišljenje da i reprezentacija Hrvatske mora igrati po cijeloj Državi, što znači u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku, i drugdje. Naravno, za to treba imati pristojne stadione. U Splitu postoji Poljud, kojeg treba obnoviti (pri čemu i HNS mora pomoći), nogometni klubovi Rijeka i Osijek si grade, uz pomoć sponzora, stadione na Kantridi i u Gradskom vrtu. Tako kao moguća lokacija Nacionalnog stadiona od najvećih hrvatskih gradova ostaje Zagreb.

U gradu Zagrebu nedostaje pristojan nogometni stadion, to je neosporno. I ako će se graditi stadion koji bi bio Nacionalni stadion, po nama bi se trebao graditi u Zagrebu, ali nikako ne kao stadion na kojem bi se igralo najviše tek nekoliko puta godišnje. Ako bi na tom stadionu igrala i dva zagrebačka kluba sve svoje utakmice (Ako mogu na istom stadionu igrati milanski klubovi Inter i Milan, ili u Rimu Roma i Lazio, mogu i Dinamo i Zagreb ili Lokomotiva ili ....), onda smo za to da se takav stadion izgradi, naravno da ga u najvećem dijelu financira Grad Zagreb, a ne HNS.

A HNS bi novac trebao usmjeriti tako da uz navedene gradove lijepe stadione, s natkritim tribininama i svom pratećom infrastrukturom za treniranje, kapaciteta do najviše približno 10-12.000 ljudi, imaju i Vinkovci, Slavonski Brod, Zadar, Šibenik, Velika Gorica, Sesvete, Varaždin, Pula i možda još koji grad.

Takvi se stadioni mogu izgraditi za relativno malo novaca (kako su to učinili u Sloveniji), u prilično kratkom roku, pa da utakmice Lige svjetskih doprvaka mogu gledati cijele obitelji, bez straha od rušenja tribina ili vremenskih nepogoda.

D. Lovrić