8. listopada Danom neovisnosti proglasili oni koji 1991. nisu željeli neovisnu Hrvatsku

Što o Danu neovisnosti (ne) piše na službenim stranicama Sabora Republike Hrvatske

Dana 8. listopada u Hrvatskoj se kao državni blagdan obilježava Dan neovisnosti u sjećanje na dan kada je Sabor Republike Hrvatske 1991. godine jednoglasno donio Odluku o raskidu svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s bivšom državom SFRJ.

Sabor je pritom utvrdio da Republika Hrvatska više ne smatra legitimnim i legalnim ni jedno tijelo dotadašnje SFRJ, te da ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije, koja više, kao takva, ne postoji.

Ta je značajna odluka Sabora donesena nakon što je prethodnoga dana istekao tromjesečni moratorij na hrvatsku Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti koju je Sabor donio 25. lipnja 1991. godine. Naime, stupanje na snagu ove Odluke odgođeno je tada za tri mjeseca na osnovi Brijunske deklaracije od 7. srpnja, odnosno na zahtjev Europske zajednice kako bi se jugoslavenska kriza pokušala riješiti mirnim putem. Istoga dana kada je istekao moratorij na hrvatsku Odluku o samostalnosti, zrakoplovi JNA bombardirali su povijesnu jezgru Zagreba i Banske dvore u kojima je bilo smješteno tadašnje državno vodstvo na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom.

Zbog tih okolnosti, te mogućih novih zračnih napada na Zagreb, povijesna je sjednica svih triju saborskih vijeća održana 8. listopada 1991. godine u Šubićevoj ulici 29 u Zagrebu.

U ova četiri odlomka naizgled je rečeno najvažnije o tom značajnom danu hrvatske nedavne prošlosti. No, samo naizgled, u ta su četiri odlomka prešućene ključne činjenice, kojih se potrebno podsjetiti i same istine radi, i budućnosti Hrvatske radi.

Što se zaista događalo?

Ključni su 2 nadnevka, 25. lipnja 1991. i 8. listopada 1991., koji se danas obilježavaju kao Dan državnosti odnosno Dan neovisnosti, a do 2000. je 25. lipnja bio Dan neovisnosti, dok 8. listopada nije bio državni blagdan. (Dan državnosti obilježavao se 30. svibnja, u sjećanje na prvo zasjedanje prvoga na slobodnim izborima izabranog Hrvatskog sabora 1990.). Drugim riječima, Dan neovisnosti pomaknut je s 25. lipnja na 8. listopada odlukom Hrvatskog sabora iz 2000., u kojem je većinu imala tada vladajuća koalicija na čelu sa SDP-om, čiji je šef bio tadašnji predsjednik Vlade Ivica Račan, a 8. listopada se do tada nije obilježavao kao državni blagdan.

Zašto HDZ, koji je vladao od propasti komunizma do 2000., nije odredio da se kao praznik obilježava 8. listopada? Odgovor je jednostavan, 8. 10. 1991. je Hrvatski sabor aktivirao već donesenu Ustavnu odluku o neovisnosti Hrvatske od 25. lipnja te godine.

Posjet državnog tajnika SAD Beogradu 21. lipnja 1991.

Tromjesečna odgoda Ustavne odluke o neovisnosti Hrvatske je bila iznuđena, odnosno, bila je posljedica traženja PolitikaPolitika tadašnje hrvatske vlasti, odnosno prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, bila je stvoriti samostalnu, suverenu i održivu državu Hrvatsku, priznatu od međunarodne zajednice. Ta je politika predsjednika Tuđmana imala neoborivi legitimitet, kojeg je potvrdila ogromna većina Hrvata na referendumu održanom 19. svibnja 1991. No, osim rata koji se nazirao i kojeg je razoružana Hrvatska željela izbjeći, nad Hrvatskom je bila i prijetnja nepriznavanja od strane međunarodne zajednice, te je trebalo, barem formalno i javno, raditi u skladu s njenim zahtjevima.međunarodne zajednice, kako i piše na saborskim stranicama. Politika tadašnje hrvatske vlasti, odnosno prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, bila je stvoriti samostalnu, suverenu i održivu državu Hrvatsku, priznatu od međunarodne zajednice. Ta je politika predsjednika Tuđmana imala neoborivi legitimitet, kojeg je potvrdila ogromna većina Hrvata na referendumu održanom 19. svibnja 1991. No, osim rata koji se nazirao i kojeg je razoružana Hrvatska željela izbjeći, nad Hrvatskom je bila i prijetnja nepriznavanja od strane međunarodne zajednice, te je trebalo, barem formalno i javno, raditi u skladu s njenim zahtjevima.

No, ono što je zapravo tražila međunarodna zajednica, i kako je gledala na osamostaljenje Hrvatske, može se najbolje iščitati iz riječi tadašnjeg državnog tajnika SAD James Bakera kojima je opisao svoj posjet Beogradu 21. lipnja 1991.:

„Sjedinjene Države su podržavale teritorijalni integritet Jugoslavije, baš kao i 32 zemlje članice CESC-a To je bila politika koju sam poslan prenijeti u Beograd . Podržavamo teritorijalni integritet Jugoslavije, osim ako zemlja ne želi mirni raspad, bez upotrebe sile. Ta se politika nije mijenjala sve dok Europska zajednica, na poticaj Njemačke, Austrije i drugih, nije počela inzistirati na priznavanju Slovenije i Hrvatske."

Drugim riječima, međunarodna zajednica je, budući da Srbija, Crna Gora, Vojvodina i Kosovo nisu željeli „mirni raspad, bez upotrebe sile", dala Jugoslaviji (tj. prvenstveno Srbiji koja je kontrolirala JNA) vremena za „riješiti" problem Slovenije i Hrvatske. Slijedio je kratki rat u Sloveniji, do koje toj Jugoslaviji i nije bilo stalo, te brutalna agresija na Hrvatsku. Za razliku od Slovenije, Hrvatska je bila razoružana još tijekom komunističke vlasti, što su dobro znali vođe SKH-a, kasnije SKD-SDP-a, a još kasnije SDP-a.

Zasjedanje Hrvatskog sabora 25. lipnja 1991.

U opisanim međunarodnim okolnostima je 25. lipnja 1991. Hrvatski sabor donio dvije odluke, Ustavnu odluku kojom se Republika Hrvatska proglašava suverenom i samostalnom državom, te RačanPrije glasovanja se zastupnicima u ime SDP-a obratio Ivica Račan, koji je istaknuo da SDP podržava i odluku i postupak za suverenost i samostalnost Republike Hrvatske, ali da je nezadovoljan time što "nije ostavljena mogućnost za udruživanje sa drugima koji to žele", te da će glasovati protiv donošenja Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske.Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske.

Prije glasovanja se zastupnicima u ime SDP-a obratio Ivica Račan, koji je istaknuo da SDP podržava i odluku i postupak za suverenost i samostalnost Republike Hrvatske, ali da je nezadovoljan time što "nije ostavljena mogućnost za udruživanje sa drugima koji to žele", te da će glasovati protiv donošenja Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske.

Tako je i bilo, 19 od 20 zastupnika SDP-a napustilo je Sabornicu ne želeći glasovati za to da Hrvatska bezuvjetno postane samostalna država, tražeći da se ostavi mogućnost za udruživanje s „drugima koji to žele" (a to bi, osim Slovenije željele vjerojatno sve ostale dotadašnje republike). Logika SDP-a na čelu s Ivicom Račanom bila je jasna, držati otvorenima i ona duga vrata, za slučaj da Hrvatska ne uspije u svojim nastojanjima i ne postane samostalna i neovisna država. S druge strane, velika većina hrvatskog naroda imala je samo jedan cilj i put.

Samo jedan zastupnik SDP-a, gospodin Marko Vlašića Čiče iz Čare na Korčuli ostao je u Sabornici i digao ruku za Ustavnu odluku.

Dakle, ključna odluka za stvaranje neovisne i suverene države – Republike Hrvatske, Ustavna odluka o samostalnosti i suverenosti donesena je većinom glasova, a ne jednoglasno. Jednoglasno je izglasana Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, koja je deklaracija, odnosno izjava, a ne odluka s ustavnom snagom.

Zasjedanje Hrvatskog sabora 8. listopada 1991.

Na zasjedanju 8. listopada 1991., održanom sutradan nakon isteka tromjesečnog moratorija na Ustavnu odluku od 25. lipnja, Hrvatski sabor donio Odluku o raskidu državnopravnih veza Republike Hrvatske s bivšom SFRJ, čime je zapravo potvrdio ono što je odlučio 25. lipnja. Ta je potvrda izglasana jednoglasno, s izuzetkom srpskih zastupnika koji nisu nazočili sjednici.

Čini se dakle jasnim radi čega su za Račanove vlade promijenjeni državni blagdani - ne bi li se izgradila bolja prošlost SDP-a, kojem je Račan tada bio na čelu. Taj čin je istovremeno označio i na razini državnih blagdana početak onoga što se naziva „procesom detuđmanizacije", a koji nažalost traje sve do današnjih dana.

Detuđmanizacija

Sjetimo se da je približno u vrijeme mijenjanja državnih blagdana, između ostalog ukinuta i počasna straža ispred Banskih PobjedaBaš kao i tada, 1991., na koncu će zasigurno pobijediti hrvatski narod. Usprkos svim naporima, ljubav nas Hrvata za Hrvatsku, naš ponos što smo u nevjerojatno nepovoljnim okolnostima stvorili državu, neuništivi su. A što je najvažnije, i istina, čista istina, na našoj je strani. Nju treba zapisati, pamtiti i nikada ne zaboraviti.dvora, da su ukinuti protokolarni posjeti Oltaru Domovine na Medvedgradu za strane delegacije (tako da je Hrvatska danas možda i jedina država gdje strane delegacije protokolarno ne odaju počast onima koji su tu državu stvorili), da je iz naziva Sabora izbrisana riječ „državni", itd. Svi ti simboli hrvatske državnosti ukinuti su s obrazloženjem „štednje". O masovnim čistkama u političkom, društvenom i javnom životu Hrvatske da i ne govorimo.

Niti nakon Račanove vladavine nisu učinjeni nikakvi pomaci da se bar zaustave nasrtaji na ponos hrvatskog naroda. Štoviše, u ovom trenutku mu se pokušava ubiti i nada u bolje sutra, „detuđmanizacija" traje i dalje. A dokle se u stvarnosti u vođenju države uz detuđmanizaciju došlo najbolje pokazuje činjenica da mnogi hrvatski političari i javni djelatnici, pripadnici svih stranaka i svjetonazora, sve češće govore da je „Hrvatska u krizi još od 2000.", a takve se riječi, u kontekstu gospodarstva, mogu čuti i od inozemnih analitičara.

Ipak, recimo na kraju na službeni Dan neovisnosti sljedeće. Baš kao i tada, 1991., na koncu će zasigurno pobijediti hrvatski narod. Usprkos svim naporima, ljubav nas Hrvata za Hrvatsku, naš ponos što smo u nevjerojatno nepovoljnim okolnostima stvorili državu, neuništivi su. A što je najvažnije, i istina, čista istina, na našoj je strani. Nju treba zapisati, pamtiti i nikada ne zaboraviti.

D.J.L.