Zvižduci nade

Još je jedna proslava obljetnica Oluje u Kninu iza nas. Kao i lani, i ove se godine zviždalo vrhu državne vlasti, predsjedniku Vlade Zoranu Milanoviću i predsjedniku Hrvatske dr. Ivi Josipoviću. Za razliku od lani ove godine onih koji su zviždali bilo je daleko više i zviždali su glasnije. I, ponovno za razliku od lani, nitko nije bio uhićen zbog zviždanja, odnosno kako je to bilo lani formulirano, zbog „remećenja javnog reda i mira“.

Oba su predsjednika, naravno, reagirali na zviždanje. Naoko različito, ali u srži jednako, nesuvislo. Josipović je isticao nekakvo „jedinstvo“, odnosno činjenicu da su zajedno položili vijence i vlast i oporba i branitelji i građani. Milanović je pak promptno za organizaciju zviždanja optužio HDZ. Kao, hrvatski je čovjek nesposoban sam vidjeti kamo ga sadašnja vlast vodi i reagirati zviždanjem. Kakvo podcjenjivanje hrvatskog naroda!

I kada bismo na tren mogli, a nikako ne možemo, zanemariti sve loše što su Hrvatskoj učinili dvojica predsjednika tijekom svojih mandata, kada bismo događaje u Kninu mogli promatrati očima nekog zamišljenog Marsijanca, spomenutu bismo dvojicu vjerojatno sažalijevali. Nije im bilo lako, nimalo. Kao što im nikada nije lako stati pred hrvatski narod, bilo to u Kninu ili Vukovaru, drugdje, na njihovu sreću ne moraju, odnosno, na drugim mjestima njihovi ljudi i mediji odrade svoj dio posla.

Jednom godišnje stanu pred narod

Mogu i Milanović i Josipović pričati o demokraciji što hoće, oni su o svom shvaćanju demokracije već sve rekli, ne jednom. Poznata je i Milanovićeva izjava da mu je Tito bliži od Tuđmana, i Josipovićevo zaklinjanje u Titovu bistu na Pantovčaku. Njima su obojici dakle Jugoslavija i diktatura bliži od Hrvatske i demokracije. Hrvatskom narodu, međutim, nisu. Kako li im je samo kad moraju, slovom protokola, stati pred hrvatski narod i slušati i zvižduke upućene njima, i, što im je zasigurno još bolnije, ovacije pokojnom Predsjedniku Tuđmanu. Čovjeku koji se nikada nije ustručavao stati pred vlastiti narod, slušati ga, i govoriti mu što će kao predsjednik tog naroda učiniti. Čovjeku kojeg su svim snagama nastojali pred hrvatskim narodom ocrniti, a njegovu i našu Hrvatsku "detuđmanizirati".

Kako li im je sve ovo vrijeme kad znaju da su rat s mrtvim Tuđmanom izgubili, konačno i nepovratno, haaškim pravorijekom. A već su imali sve u rukama, i napisane i objavljene članke, poput onog Snježane Pavić na portalu Jutarnjeg sa zlokobnim naslovom: „Danas sudac Meron donosi končanu presudu Tuđmanovoj Hrvatskoj“.

Tuđmanova Hrvatska je ranjena, ali živa

A Tuđmanova Hrvatska je i danas tu, istina, ranjena, ali živa. Tuđmanova Hrvatska je 5. kolovoza u Kninu rekla što misli o njima. Nije im ostalo puno vremena na vlasti. Josipoviću do kraja godine, Milanoviću godina dana više. Jedino što još zapravo mogu je raniti ju još više, primjerice prodajom autocesta, Hrvatske poštanske banke, voda, šuma i tko zna čega još.

Na potezu je oporba, prvenstveno njena najjača sastavnica, HDZ, koji može i mora to spriječiti. Čuli su i oni kninske zvižduke. I nadajmo se da im je jasno da ako će i oni ići protiv hrvatskog naroda, da ne će dobro proći. Prvu priliku postuđmanovski HDZ nije iskoristio, naprotiv, samo je blagoslovio i zacementirao ono što su Milanovićevi i Josipovićevi partijski drugovi napravili od 2000. do 2003. na čelu s Račanom. Po svemu sudeći, HDZ će dobiti drugu priliku. Ne oduševljenjem hrvatskog naroda, kao 1990., nego ljutnjom i bijesom na sadašnju vlast koja sustavno uništava državu, nastojeći satrti ponos i dušu hrvatskog naroda i zadržati ga vječno u podređenom, kolonijalnom položaju.

D.J.L.