Strah od izražavanja volje naroda
Strah od vlastitog naroda jedna je od odrednica svih koji su upravljali Hrvatskom od 1918. (da ne idemo dalje u prošlost) pa sve do danas, uz jednu jedinu iznimku, onu „Dana ponosa i slave", odnosno, devedesetih godina prošlog stoljeća. Jedino se tada dogodilo da je u Hrvatskoj narod na slobodnim izborima doveo na čelo Hrvatske stranku, čiji je predsjednik i vođa dr. Franjo Tuđman, imao jasan i nedvosmislen program, osmišljavan i pripreman desetljećima prije toga – stvaranje samostalne države Hrvatske.
Tuđmanova se vlast nije bojala još jednom provjeriti slaže li se narod s tim programom, pa je ponudila tom istom narodu da na najdemokratskiji mogući način, referendumom, odluči želi li da Hrvatska ostane u sastavu Jugoslavije, ili da krene svojim putem. Referendum je održan 19. svibnja 1991., i od 83,5% biračkog tijela koliko je izašlo na referendum, njih 94,2% odlučilo je da je Hrvatska izlazi iz Jugoslavije i krene svojim putem. Predsjednik Tuđman bespogovorno je poslušao volju velike većine naroda, i započeo je s odvajanjem od Jugoslavije i stvaranjem samostalne Hrvatska.
U za Hrvate izrazito nepovoljnim međunarodnim okolnostima, i uz ogromne žrtve, narod je, pod vodstvom svog predsjednika, pobjedom nad velikosrpskim snagama u Domovinskom ratu stvorio našu Domovinu Hrvatsku. Hrvatska je vlast (točnije dr. Franjo Tuđman i nekoliko iskrenih sljedbenika), dakle, povela narod putem koji je velika većina tog naroda na referendumu odabrala.
Ne postoji demokratskiji način izražavanja volje naroda od referenduma
Nije li to sama srž demokracije, da demokratski izabrana vlast države djeluje prema volji većine državljana te DemokracijaNije li to sama srž demokracije, da demokratski izabrana vlast države djeluje prema volji većine državljana te države? Jest, zapravo, tako bi moralo biti. Hrvatima je takvo, jedino ispravno, tumačenje demokracije, uz nažalost neizbježne teške žrtve naroda i junaštvo branitelja, oživotvorilo njihov gotovo tisućljetni san.države? Jest, zapravo, tako bi moralo biti. Hrvatima je takvo, jedino ispravno, tumačenje demokracije, uz nažalost neizbježne teške žrtve naroda i junaštvo branitelja, oživotvorilo njihov gotovo tisućljetni san.
A gdje smo danas? Vraćamo se u mračno, olovno doba obiju Jugoslavija, u kojima se vlast, koja se nekad nazivala „narodnom", a danas „vlašću svih građana", boji volje vlastitog naroda. Za socijalističke Jugoslavije se „narodna" vlast čuvala naroda i njegove volje i mišljenja brutalnom silom zakona koji su zabranjivali sve što nije bilo po volji Tita i Partije i represivnim aparatom koji nije bio ništa doli partijske policije, partijskog sudstva i partijske vojske.
ReferendumNo, vlasti u Hrvatskoj nakon dr. Franje Tuđmana boje se naroda i njegove volje. Tako je održan tek referendum o ulasku u EU, koji se nije mogao izbjeći, uz, naravno, izmijenjena pravila. Za 1. prosinca raspisan je referendum o ustavnoj definiciji braka kao zajednici muškarca i žene, kojeg je vlast na sve načine pokušavala, i još pokušava, spriječiti, uz istovremenu koordiniranu agitpropovsku promidžbu najvećih hrvatskih medija, onih koje kontrolira, a to su gotovo svi, za glasovanje protiv takve odrednice braka.Danas se „vlast svih građana" od volje naroda brani sintagmom „birači će presuditi na idućim izborima". Pa se smjenjuju vlasti koje pobijede na izborima „zaslugom" prethodne vlasti pa se demokratski izbor svodi na „biranje manje lošeg", i nijedna se vlast ne bavi imalo dugoročnijim ciljevima, znajući da će vjerojatno iduće izbore izgubiti, a one poslije njih dobiti.
Tako su si vlasti u Hrvatskoj osigurale privilegij da za svog mandata rade, doslovno, što hoće, bez da ikome odgovaraju. Razumno bi bilo očekivati da neka vlast, želeći učvrstiti svoj položaj, ponudi na referendumu biračima da odluče o nekom važnom pitanju od državnog interesa. Primjerice, o iznajmljivanju autocesta, ili prodaji jedine preostale veće banke u hrvatskom vlasništvu.
Dobronamjerno razmišljajući, vlast bi tada bila u, kako se to moderno kaže, „win-win" situaciji. Ako birači na referendumu podrže njen prijedlog, vlast bi imala najjaču moguću podršku za svoj prijedlog. A ako birači takav prijedlog odbace, što je izvjesno da bi se dogodilo, vlast bi se mogla izvlačiti, primjerice reći, da građani ne žele na taj način riješiti problem državnih financija, pa će morati uvesti veće poreze, smanjiti plaće, itd.
No, vlasti u Hrvatskoj nakon dr. Franje Tuđmana boje se naroda i njegove volje. Tako je održan tek referendum o ulasku u EU, koji se nije mogao izbjeći, uz, naravno, izmijenjena pravila. Za 1. prosinca raspisan je referendum o ustavnoj definiciji braka kao zajednici muškarca i žene, kojeg je vlast na sve načine pokušavala, i još pokušava, spriječiti, uz istovremenu koordiniranu agitpropovsku promidžbu najvećih hrvatskih medija, onih koje kontrolira, a to su gotovo svi, za glasovanje protiv takve odrednice braka.
Paničan strah vlasti od vlastitog naroda
Pravi razlog panike vladajućih od mogućnosti da se na najdemokratskiji mogući način, referendumom, čuje volja naroda nije sam referendum o braku. Ponajprije, kao što je već rečeno, prvi referendum održan u Hrvatskoj donio je po njima i neoprostivi grijeh – raspad Jugoslavije i stvaranje nezavisne i samostalne Hrvatske. Stoga, koliko god bili protiv „tradicionalnog" braka i obitelji, uvjereni smo da bi danas partijski ideolozi na sav glas zagovarali taj referendum, samo kad bi im netko obećao da će to biti posljednji referendum koji će se održati u Hrvatskoj, da će to biti posljednji put, dok su oni na vlasti, da se narod može javno, jasno i izravno izjasniti o nekom pitanju važnom za Hrvatsku i njene državljane.
Dakle, javno, jasno i izravno, a ne kako se sada izjašnjava, i to u sve manjem broju, na izborima, gdje pred sobom ima programe partijskih i stranačkih mašinerija, koji nisu ništa drugo već mazanje očiju naroda, budući da pobjednici izbora dolaskom na vlast rade što god hoće.
Sadašnja panika vladajućih izvire iz mogućnosti da se prikupljanjem potpisa zatraži referendum na kojem bi se hrvatski državljani pitali da li je za zabranu davanja autocesta u koncesiju (ili daljnje rasprodaje preostale hrvatske imovine). Znaju i sami da bi se potpisi skupili u nekoliko dana, budući da se još apsolutno nitko osim vladajućih političara i njihovih aparatčika nije izjasnio u prilog „monetizacije" autocesta. Naravno, netko bi trebao organizirati prikupljanje potpisa, što isto tako ne bi smio biti problem, budući da ne vidimo boljeg načina na koji bi sadašnja oporba, ako želi dobro Hrvatskoj i njenom puku, mogla sebi osigurati pobjedu na idućim izborima.
Prijezir prema vlastitom narodu
Stoga je kampanja SDP-ove koalicije protiv eventualnog referenduma o koncesioniranju autocesta već krenula. Tako prof. dr. sc. Mirjana Kasapović, znanstvena savjetnica i redovita profesorica Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu objavljuje u Večernjem listu od 5. studenog članak pod naslovom: „Monetizacija autocesta nije moralno pitanje o kojem smije AutocesteSadašnja panika vladajućih izvire iz mogućnosti da se prikupljanjem potpisa zatraži referendum na kojem bi se hrvatski državljani pitali da li je za zabranu davanja autocesta u koncesiju (ili daljnje rasprodaje preostale hrvatske imovine). Znaju i sami da bi se potpisi skupili u nekoliko dana, budući da se još apsolutno nitko osim vladajućih političara i njihovih aparatčika nije izjasnio u prilog „monetizacije" autocesta.odlučivati narod".
Prema profesorici Kasapović, narod ne smije odlučivati o hrvatskom vlasništvu kojeg je platio (ili će platiti) iz vlastitog džepa. Valjda je za nju narod nezreo, nesposoban i ne zna ništa, dakle, nekompetentan da bi smio odlučivati o takvoj stvari. Očito su za nju kompetentni samo veliki gospodarstveni stručnjaci iz Kukuriku koalicije i još, doslovno, nekolicina njih, posljedice rada kojih svakim danom sve teže podnosimo.
Takav prijezir prema vlastitom narodu i njegovom razumu, osjećajima i volji, dakle, prema samom njegovom bitku i postojanju, kakav pokazuju vladajući, potpomognuti „poštenom inteligencijom", nije tek prijezira vrijedan, već i duboko neljudski i nedemokratski. No, ne čudimo se vladajućima iz stranaka Kukuriku koalicije, oni neprekidno dokazuju kako se može i trajnoi biti protiv vlastitog naroda i državnih interesa, i vladati, zahvaljujući dugo i pomno izgrađivanoj mreži-hobotnici koja upravlja Hrvatskom desetljećima, osim onih desetak godina kad smo uspjeli stvoriti i počeli izgrađivati Državu.
No, ne čudimo se ni prof. dr. sc. Mirjani Kasapović, znanstvenoj savjetnici i redovitoj profesorici Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, ona je svoje naučila i svoje mjesto u mreži izgradila na fakultetu na kojem i danas radi, u vrijeme kad je narod formalno bio sve, a zapravo je bio ništa. Sve su bili Partija i Jugoslavija, a i samo puko javno izjašnjavanje o pripadnosti vlastitom, hrvatskom narodu, zahtijevalo je veliku osobnu hrabrost.
D.J.L.