Jalovi argumenti zagovornika koncesije

Vlada Republike Hrvatske već duže vrijeme namjerava hrvatske autoceste, kako one u sklopu Hrvatskih autocesta, tako i autocestu Zagreb-Rijeka dati u koncesiju. Postupak je već počeo, traje izbor savjetnika za izbor koncesionara.

Riječ je o „projektu" kojem se protivi ogromna većina državljana Hrvatske. Ne samo zbog toga što svi znaju kakav će biti financijski rezultat, već i zbog ogorčenosti da se strancima daje da ubiru vrhnje od nečeg što je stvarno sjajno, čime se s pravom ponosimo, što je za Hrvatsku i hrvatski narod od kapitalne strateške važnosti. Posljedice ovoga čina će biti osjetne za svakog hrvatskog građana: cestarine će vrlo vjerojatno poskupjeti, budući da je jedini motiv koncesionara zarada, održavanje autocesta će i dalje plaćati hrvatski poreski obveznici (ako se održavanje prepusti koncesionarima, ceste će se održavati najmanje što se može), a novac koji će se dobiti od davanja u koncesiju progutat će proračun, i od njega dugoročno ne će biti nikakve koristi.

Zašto se dugovi ne reprogramiraju?

Postoje dva argumenta koje Kukuriku vlada rado ističe kao razlog za davanje autocesta u koncesiju. Jedan je otplata financijskih obveza koje dospijevaju do 2016., a drugi je, kako kažu, to što će stranci znati upravljati autocestama. Prvi je „argument" gospodarski tj. financijski neodrživ, a drugi je podcjenjivački i duboko uvrjedljiv za hrvatski narod.

Što se financijske strane tiče, kako će koncesionar nadoknaditi svoj ulog? Tako da ga zajedno s profitom rasporedi kroz 30 ili više godina? Naravno da ne. Kao što je lako predvidjeti, bit će slično kao i sa „strateškim ulagačem" u telekomunikacijama, koncesionar će vratiti uloženo pod vrlo povoljnijim uvjetima.

U suprotnom, zašto Vlada ne reprogramira dio duga koji ne može, kako sama kaže, vratiti bez davanja autocesta u koncesiju? To ne bi smjelo biti osobito teško, budući da je nedavno Vlada na sva zvona kao svoj uspjeh isticala povećanje kreditnog rejtinga Hrvatske od strane agencije Fitch, ubrzo nakon posjete velikih "igrača" iz londonskog Cityja Hrvatskoj. Zbog čega to povećanje rejtinga Vlada ne iskoristi za reprogramiranje dijela duga? Ne vjerujemo da se toga nitko u Vladi nije dosjetio. Bit će da je s „velikim meštrima" dogovoreno nešto drugo.

„Nesposobnost" Hrvata

"Nesposobnost"Što se „nesposobnosti Hrvata da upravljaju autocestama" tiče, to je samo nastavak politike svih hrvatskih vlada nakon 2000., nastavak pljuvanja po hrvatskom narodu i svim državljanima Hrvatske. Da Hrvati znaju, mogu i hoće raditi, dokazali su kad je to bilo najvažnije. Dakle, Hrvatska je vojska stvorena ni iz čega, za manje od 4 godine napravili smo, vlastitom pameću i mišićima, briljantnu vojsku, kojoj je što se organiziranosti, opremljenosti i obučenosti ljudstva (dakle Hrvata) teško naći para.Što se „nesposobnosti Hrvata da upravljaju autocestama" tiče, to je samo nastavak politike svih hrvatskih vlada nakon 2000., nastavak pljuvanja po hrvatskom narodu i svim državljanima Hrvatske. Da Hrvati znaju, mogu i hoće raditi, dokazali su kad je to bilo najvažnije. Dakle, Hrvatska je vojska stvorena ni iz čega, za manje od 4 godine napravili smo, vlastitom pameću i mišićima, briljantnu vojsku, kojoj je što se organiziranosti, opremljenosti i obučenosti ljudstva (dakle Hrvata) teško naći para. Dokaz tome je država Hrvatska, da i ne spominjemo „detalje" kao što su primjerice hvalospjevi koje hrvatskim topnicima upućuju najvrsniji topnički eksperti američke i britanske vojske u svezi Oluje. Spomenimo i da smo tu vojsku financirali bez zaduživanja (Hrvatska se do 2000. zadužila za nešto više od 4 milijarde eura, većinom u godinama nakon 1995.).

Kako smo to uspjeli? Postojao je jasan cilj (nezavisna i slobodna Hrvatska) za kojeg smo se ogromnom većinom opredijelili na referendumu 1991., postojalo je vodstvo države koje je radilo na ostvarivanju tog cilja, za što je osnovni preduvjet bila jaka vlastita vojska. Dakle, već 1991. je vodstvu države, kao i hrvatskom narodu, bilo jasno da ćemo Hrvatsku morati obraniti i osloboditi sami. A stvaranje briljantne vojske u manje od četiri godine je uspjelo i stoga što su u tom poslu sudjelovali oni koji su to stvarno željeli. Snaga onih u Hrvatskoj kojima samostalna Hrvatska nije bila na srcu, mahom ljudi iz bivšeg sustava, bila je tih godina vrlo mala, sada vidimo da su se tada prestrojavali i reorganizirali, u čemu su nažalost uspjeli, posljedice čega osjećamo danas i, ponovno, nažalost, ne vidi im se kraj.

Sada nam Milanovićeva vlada želi reći da narod nije sposoban ubirati novac od cestarine iako je bio sposoban iz ničega stvoriti, u uvjetima rata na vlastitom teritoriju i krajnje nepovoljnih vanjskih interesa i okolnosti (ponajprije zabrana uvoza oružja) Hrvatsku vojsku koja je, usprkos mnogobrojnim klipovima prvenstveno iz inozemstva, oslobodila Hrvatsku! Da nije do srži uvrjedljivo, bilo bi samo smiješno.

Čemu menadžerski ugovori u poduzećima koja upravljaju autocestama?

Hrvatske su vlade nakon 2000. zdušno radile i rade na tome da nas prikažu nesposobnima. Ustrojile su sustav, kako u Hrvatskim autocestama (HAC) i poduzeću Autocesta Rijeka-Zagreb (ARZ), tako i u drugim javnim poduzećima, sa stotinama (ukupno tisućama) menadžera i menadžerčića, glasnogovornika, tajnika, načelnika, pročelnika, da i ne spominjemo političare u nadzornim i upravnim tijelima tih tvrtki. Na njih, njihove menadžerske ugovore, plaće i povlastice troše se milijarde kuna, svake godine.

A za što? U slučaju HAC-a i ARZ-a za naplatu cestarina i održavanje autocesta. Što tu uopće rede nekakvi menadžeri s menadžerskim ugovorima? Jasno govoreći, bez ikakvog podcjenjivanja, ubiranje cestarina je posao ljudi na naplatnim kućicama i računovođa, a održavanje autocesta posao je radnika i inženjera. Radi se o poslovima upravljanja i održavanja objektima koji postoje. Jedina iznimka je gradnja novih kilometara autocesta, koja je, nakon što struka obavi svoje, posao građevinske operative. Bez stotina menadžera, savjetnika i tko zna koga sve ne. Sigurni smo da u Hrvatskoj ima mladih školovanih ljudi koji će ubirati cestarinu i održavati autoceste bez menadžerskih ugovora, za razumnu plaću. I koji će biti ponosni što upravljaju hrvatskim dobrom, i koji ne će krasti. Posve isto vrijedi i za Hrvatske šume, Hrvatske vode, Hrvatske željeznice i ostala javna poduzeća. Država bi time uštedjela milijarde.

Ne govorimo ovdje dakako o privatnom sektoru, u kojem menadžeri upravljaju privatnom imovinom u dogovoru s vlasnicima. Govorimo o državnoj imovini, dakle, imovini svih nas, na područjima gdje nema konkurencije i tržišta, već samo državni interes (ceste, šume, vode...). Tu zato nema mjesta nebrojenim menadžerskim ugovorima koji uključuju basnoslovne plaće, druge materijalne i nematerijalne povlastice, bonuse, otpremnine, a isključuju ono najvažnije, odgovornost. Jer, ono najgore što im se dogodi je ono čemu smo svjedočili puno puta, uključujući i ove godine, a to je njihovo otpuštanje i trenutno zapošljavanje na sličnom mjestu, najčešće u istoj tvrtki, a ponekad i u istom hodniku, uz, naravno, isplaćenu otpremninu i/ili naknadu za raskinuti ugovor.

Što radi HDZ, a što bi mogao, a izgleda ne želi?

HDZBez obzira na riječi predsjednika HDZ-a, izgleda da HDZ-u zapravo vlasništvo nad hrvatskim autocestama, te volja i boljitak hrvatskog naroda nisu važni. Da jest, već bi se nešto i učinilo, i to vrlo konkretno i apsolutno učinkovito. Što? Jednostavno bi se napravilo ono o čemu čelnik HDZ-a govori, a to je referendum.Što se može učiniti da Hrvatska ne da svoje autoceste u koncesiju, tj. da pobijedi glas velike većine hrvatskih državljana? Oporba će biti na riječima protiv koncesija, mediji su izvijestili još 6. rujna ove godine o izjavi predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, koja je, doslovce, glasila: 'HDZ će tražiti referendum o koncesijama za autoceste!' I upravo na tome, na riječima, za sada završava „briga" HDZ-a, nominalno najjače oporbene stranke, za volju Hrvata i za autoceste. Naime, od zahtjeva za referendumom za sada nema ništa. HDZ, sudeći prema svemu što (ne) čini, ima jasnu strategiju svog oporbenog djelovanja, a to je čekanje idućih parlamentarnih izbora i povratak na vlast bez želje za stvarnim promjenama i boljitkom hrvatskih ljudi.

Bez obzira na riječi predsjednika HDZ-a, izgleda da HDZ-u zapravo vlasništvo nad hrvatskim autocestama, te volja i boljitak hrvatskog naroda nisu važni. Da jest, već bi se nešto i učinilo, i to vrlo konkretno i apsolutno učinkovito. Što? Jednostavno bi se napravilo ono o čemu čelnik HDZ-a govori, a to je referendum. Kome bi u Hrvatskoj trebalo biti jednostavnije prikupiti potrebnih 400.000 potpisa za referendum od HDZ-a? Nikome. Stranka ima više od 200.000 članova. Da svaki od njih da svoj potpis i pronađe još samo jedan (1), referendum bi bio automatski trebao biti raspisan, i prema Ustavu RH o davanju autocesta u koncesiju odlučili bi oni koji bi o tome i morali odlučiti, a to su hrvatski državljani. No, vodstva HDZ-a u ovom stoljeću su se do sada od svega najviše bojala davanja glasa svome članstvu, kako pri izboru vodstva vlastite stranke, tako i pri rješavanju kapitalnih pitanja za Hrvatsku i hrvatski narod.

Realno promatrajući političku situaciju u Hrvatskoj, razvidno je da je jedina relevantna politička snaga na državnoj razini koja se u dogledno vrijeme može pokušati suprotstaviti sadašnjoj koaliciji na vlasti, bar nominalno, HDZ. Druge političke snage i stranke, uz izuzetak lokalnih i stoga po snazi ograničenih HDSSB-a i Hrvatskih laburista, u smislu stvarnog utjecaja na političkoj sceni, budimo otvoreni i jasni, ne postoje. Jasno je da je HDZ nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana potpuno odstupio od zamisli i svrhe postojanja te stranke iz vremena stvaranja države. Isto je tako jasno da je kroz to vrijeme u ogromnoj mjeri izigrao i/ili izgubio povjerenje velikog dijela hrvatskog naroda. Vratiti povjerenje svojih glasača i potencijalnih glasača može se samo radikalnom promjenom vlastite politike, tj. vlastitog djelovanja, kako unutar stranke, tako i na javnoj političkoj sceni. Naglašavamo, djelovanja, a ne retorike.

Stoga nam je teško vjerovati da bi stranka koja želi dobro hrvatskom narodu, hrvatskoj državi, i, u krajnjoj liniji sebi, propustila priliku kakva joj se nudi s mogućim referendumom o davanju autocesta u koncesiju. To je kao da nogometna momčad igra slabo, gubi utakmice i navijače, i u utakmici koja bi joj mogla značiti prekretnicu, u posljednjim minutama promaši opravdano dosuđeni odlučujući jedanaesterac. I to na način da ga uopće ne izvede...

D.J.L.