MEĐUGORJE, Bosna - Nora McNulty, škotska baka, započela je uspon na brdo u 5.50 ujutro, prešavši prije toga 2100 kilometara u potrazi za nečim što joj je teško pronaći kod kuće.

"Svatko traži mir, smirenje" rekla je. "Ovdje mogu odvojiti svoje misli od svakodnevnice."

Prije nego što su seljaci počeli raditi u svojim vinogradima, u vrijeme kad jedini zvukovi dolaze od brbljavih cvrčaka koji se skrivaju među divljim šipkom i u stablima smokava, McNulty, stara 63 godine, krenula je uz padinu s 50 drugih hodočasnika.

Ljudi dolaze na ovu kamenitu strminu od 24. lipnja 1981., kada je tamo šestero djece reklo da im se ukazala Djevica Marija. Mnoštvo je raslo tolikom brzinom da se procjenjuje da će mjesto ove godine posjetiti milijun ljudi, kao dio globalnog porasta duhovnih putovanja.

Prema putničkim agencijama, religijskim Internet stranicama i analitičarima koji proučavaju trendove u duhovnosti, sve više ljudi gotovo svih vjera posjećuju mjesta religijskog značenja. Danas u Međugorje dolazi deset puta više ljudi nego pred jedno desetljeće, i prošle je godine rekordnih 6 milijuna ljudi posjetilo Zapadni zid, poznat i kao Zid plača, u Jeruzalemu. Saudijska Arabija tvrdi da je prošlog prosinca 2,1 milijun ljudi išlo u Meku, što je 300.000 više nego 2000. Procjenjuje se da je 70 milijuna Hindusa išlo na rijeku Ganges u siječnju i veljači radi duhovnog pročišćavanja.

Ravnatelj Središta za proučavanje globalnog kršćanstva pri teološkom seminaru Gordon-Conwell Todd u Massachusettsu (Center for the Study of Global Christianity at Gordon-Conwell Theological Seminary) M. Johnson rekao je da je 7 posto kršćana u svijetu - oko 150 milijuna ljudi - "na putu kao hodočasnici" svake godine.

"Vjerojatno je najvažniji razlog," rekao je, "to što ljudi postaju sve zainteresiraniji za doživljavanje svoje vjere na drugi način osim tek čitanja i pjevanja."

Sve veći broj religijskih putnika isto tako provode značajno vrijeme i troše značajan novac idući na manje poznata mjesta, kao što su Santiago de Compostela u sjeveroistočnoj Španjolskoj, mjesto za koju se vjeruje da je u njemu pokopan apostol Jakov i Czestochowa u Poljskoj, mjesto za koje se vjeruje da je u njemu apostol Luka naslikao ikonu s obožavanom Crnom Gospom.

Internet je omogućio milijunima ljudi da nauče o mjestima za koja inače nikad ne bi čuli, i, mnogima su jeftinije zrakoplovne karte olakšale da posjete ta mjesta. Milijuni ljudi, uključujući gospođu McNulty i ostale koji posjećuju ovo balkansko selo, ne putuju kao turisti, već kao hodočasnici, koji traže priliku za potvrđivanje, produbljivanje i razmišljanje o njihovoj vjeri.

"Neki ljudi dolaze očekujući čudo, ali ja sam došla samo radi mira, kako bih se osjećala oslobođena od briga i tog strašnog osjećaja da je svijet ružan," kaže McNulty, dok korača kamenitim putem sa štapom u jednoj ruci i krunicom u drugoj.

Hodočašće iznutra

Nedavno, jedne subotnje večeri, 166 ljudi skupilo se na izlazu 27C zrakoplovne luke u Glasgowu kako bi odletjeli u Split, na hrvatskoj obali Jadrana, jednoj od najprivlačnijih turističkih odredišta u Europi. Kad su stigli, gospođa McNulty i njeni škotski suputnici brzo su prošli pokraj taksija koji su čekali kako bi turiste prevezli do hotela na obali. Umjesto toga, ukrcali su se autobuse koji su ih četiri sata vozili u planine Bosne, kroz mirna sela, do živahnog grada kojeg su preobrazili religiozni hodočasnici.

"Godinama sam slušala o ovom mjestu" rekla je gospođa McNulty, koja ima nježne smeđe oči, meku sijedu kosu i blagi, umirujući glas. Gospođa McNulty je katolkinja koja je odgojila šest sinova i sada pomaže oko svoje unučadi, tihi vjernik koji ne ističe glasno svoju vjeru. Počela je razmišljati o hodočašću na nagovor svoje sestre koja je ovdje bila tri puta. Tada je, na jednoj od nedjeljnih misa, ponovno čula o Međugorju i prijavila se za putovanje.

Gospođa McNulty zna da Vatikan nije priznao da se ovdje dogodilo ikakvo čudo, kao što je to učinio s Lourdesom u Francuskoj i Fatimom u Portugalu. To ju, međutim, nije spriječilo da cijele godine štedi kako bi mogla platiti 840 dolara za jednotjedno putovanje. Rekla je da vjeruje u čuda, i primijetila je da su šestoro djece koja tvrde da su vidjela Djevicu Mariju sada u svojim tridesetim i četrdesetim godinama, i da već 26 godina ponavljaju nepromijenjenu priču o svom iskustvu.

Velečasni William Fraser, katolički svećenik koji je pratio skupinu iz Škotske, rekao je da iako Vatikan nikad nije priznao Međugorje, "to ne će utjecati na to što ono meni znači."

Fraser je prvi put došao ovdje početkom 1980-tih, i mnogo se puta vraćao. Rekao je da vjeruje da sve više ljudi odlaze na religijska hodočašća budući da je "fizičko putovanje na mjesto slično našem vlastitom životnom hodu, ne samo na mjesto, već unutar nas samih. Fizička sastavnica odlaska pomaže nam da se iznutra otvorimo hodočašću. Pomaže nam pronaći odgovor na ono što tražimo."

Bilo je gotovo 4 sata ujutro u nedjelju kad su autobusi vozeći veliku skupinu iz Škotske stigli u Međugorje. Fraser se sjetio da je, kad je prvi put došao, oko 1984., ovaj sunčani kutak Balkana bio dom za nekoliko stotina siromašnih seljaka koji su obrađivali polja duhana i vinograde, te da nije bilo niti jedne sobe za goste ili gostionice.

Danas ima 15.000 kreveta za goste i gradi se još svratišta za smještaj gomila ljudi koje postaju sve veće. Prašnjavi puteljci su popločeni, postoje trgovine sa suvenirima, turističke agencije i picerije. Broj gostiju svakog dana nadmašuje procijenjeni broj stanovnika od 4.000.

"Čak i uz gužvu, to je duhovno osvježenje," rekao je Fraser.

Skeptici daju naslutiti - potiho - da tvrdoglavo vjerovanje stanovnika u pojave Djevice Marije, za koje vjernici tvrde da se i dalje događaju, možda imaju veze s gospodarskim procvatom kojeg su donijeli hodočasnici. Čak je i lokalni biskup tražio od ljudi da prestanu govoriti o viđenjima Isusove majke, koja, podsjeća, crkveni službenici nisu potvrdili. Vatikanski dužnosnici govore da proučavaju situaciju u Međugorju.

Službena stopa nezaposlenosti u Bosni je preko 40 posto, i u mnogim selima gotovo svi sposobni za rad odlaze u Njemačku, Austriju ili druge države. No, u Međugorju, što znači "između gora," lokalno stanovništvo gradi nove kuće za smještaj sve više gostiju koji plaćaju, i zarađuju od prodaje stvari kao što su sklopivi stolci za one koji u redu čekaju na ispovijed, ili majice "Jako moli" sa slikom traperica s rupama na koljenima.

Mario Vasilj, 40, rekao je da je "svatko gospodarski dotaknut" stalnim porastom stranaca koji šeću oko sela s krunicom u rukama. On radi za putničku agenciju koja je otvorena tek prije četiri godine, ali već sada dovodi iz inozemstva 10.000 hodočasnika godišnje. Postoji barem osam putničkih agencija s uredima ovdje koji se specijaliziraju za hodočasnička putovanja, koja danas predstavljaju globalnu industriju koja vrijedi mnogo milijardi dolara, i koja se bavi onima koji ne traže plažu ili Pariz, već odredište za pogled u sebe.

"Uživala sam u Disneylandu, ali ovo je bolje", rekla je McNulty.

Sjeća se uzbuđenja na licu svoje unuke kad je djevojčica ugledala Disneyeve likove.. "No, pogled na Snjeguljicu ne daje vam mir i bliskost s Bogom," rekla je. "Da imam više novaca, išla bih na više hodočašća."

Duhovna obnova

U čistim bijelim tenisicama gospođa McNulty je koračala po kamenju koje je mnoštvo prije nje izglačalo do sjaja, Sunce se još dizalo, i već je bilo sparno, tog dana kad će temperatura u podne prijeći 30 stupnjeva, uz vlagu.

Velečasni Dominic Towey, irski svećenik, započeo je s molitvom krunice, i gospođa McNulty i drugi pridružili su se s Zdravo Marijama dokument su se penjale na ono što se sada naziva Brdom ukazanja. Za sat vremena stigli su na vrh i stajali su u podnožju bijelog spomenika Djevici Mariji koji nadvisuje vinograde i selo.

Towey je zatražio tišinu, za koju je rekao da je rijetka u današnjem uzburkanom svijetu. Tražio je od svojih suputnika hodočasnika da tiho razmisle o tome zbog čega su došli.

Neki su kleknuli, većina je stajala. Kod kuće vode tvrtke, podižu obitelji, rade u velikim računovodstvenim tvrtkama ili na blatnim gradilištima. Većina su bili katolici koji izvoznu dozvolu u crkvu, iako su neki pripadali drugim vjerama, a nekoliko njih nisu bili sigurni u što vjeruju.

Kad su kasnije razgovarali, neki su rekli da su tamo, na tihom obronku, bili opterećeni osjećajem da su mogli više učiniti sa svojim životima. Neki su tražili načine da se nose s razočaranjima ili smrtima. Mnogi su opisali svoju tugu što žive u svijetu potresenom ratom. Iako ovo selo nije izravno bilo pogođeno ratovima na Balkanu u 1990-tim, muslimani, protestanti i katolici su bili ubijani u međusobnom ratovanju nedaleko odavde.

Gotovo svatko s kim smo razgovarali rekao je da je došao tražeći, kao što je jedan od njih izrekao "duhovnu obnovu," ili, riječima drugog, "nešto prekrasno u današnjem nasrtaju negativnosti."

"Ja se inače stalno brinem," rekla je gospođa McNulty, nakon što je kleknula i molila i proučavala neke od rukom urezanih bilješki i imena u glatke pločice mramora i nazubljene stijene. Rekla je da ju je mjesto ostavilo s "osjećajem da je daleko od 'utrke štakora', da je bliže Bogu.   Ovdje imate samoću da um može moliti, vrijeme i priliku za mir i tišinu."

Dok je silazila kamenitom stazom, rijeke ljudi su se uspinjale. Većina ih je bilo iz Italije i Sjedinjenih Država, među kojima su bila i četiri muškarca koji su nosili bolesnu srednjovječnu ženu na platnenim nosilima. Mnogi su se opisali nevjerojatnim hodočasnicima, među njima i Ted Rice, 65, umirovljeni proizvođač viskija, koji je rekao da je proveo 30 godina udaljen od crkve razočaran bubnjanjem o "svetoj, svetoj Bibliji." Nikad prije nije letio, ali je zatražio putovnicu i ukrcao se u zrakoplov u nadi da će ovo mjesto njegovu vjeru dovesti na "iduću razinu."

Ostatak tjedna ovdje, rekla je gospođa McNulty, ne mora brinuti o kupovini namirnica ili o drugim brigama njenog svakodnevnog života; njena oskudno namještena soba nije imala računalo niti telefon. Svaki je dan išla na misu, i uživala je nalazeći se, kao rijetko kada, u društvu ljudi usredotočenih na svoju vjeru.

Sjedeći jednog poslijepodneva izvan seoske crkve, gospođa McNulty je rekla da joj je obično teško govoriti na glas o svojoj religiji.

Specijalni izvjestitelj Karla Adam (London)
istražitelj Samuel Sockol (Jeruzalem)
Wasgington Post

{mxc}