Sve čestitke Vatrenima, razočarali su nas samo UEFA i domaći pripuzi

Za nas Hrvate europsko nogometno prvenstvo završeno je jučerašnjom utakmicom protiv Španjolske. Još se jednom pokazalo kako je odlučujući arbitar novac, što obzirom na količinu novca koji se u nogometu vrti i nije nikakvo čudo. Znali smo i da smo za „uljuđenu Europu“ mi država drugog reda, ni to nas ne treba čuditi. Ne čudi nas ni „naš“ udio u stvaranju takve slike, ali na njega treba stalno ukazivati, da se ne zaboravi, budući da će doći dan kad ćemo moći i morati promijeniti ovo „naš“ u naš, zbog nas, cijelog hrvatskog naroda i Domovine Hrvatske.

Činjenice o utakmici, prvanstvu i UEFA-i

Što se nogometa tiče, bolje reći nogometne igre, činjenice su ove. Sinoć smo igrali protiv Španjolske. Španjolska je imala daleko veći posjed lopte, više udaraca na gol, dodavanja. No, do 87. minute, jedinu izrazitu priliku za postizanje pogotka imala je Hrvatska, a sudac do tog trenutka nije dosudio dva jedanaesterca za Hrvatsku. U 87. minuti je Španjolska postigla zgoditak koji je odlučio utakmicu.

To su dakle, činjenice, tako su utakmicu, između ostalih, vidjeli i vodeći španjolski športski dnevnici, koji sami naglašavaju da su ih u četvrtzavršnicu uveli i sreća i obilata pomoć suca. Na slici je stranica iz "Marce", s naslovom: "Stark [sudac] nam je oprostio dva čista jedanaesterca": Sve ostalo sporedne su stvari, bolje reći takve bi trebale biti. I to što je Španjolska aktualni svjetski i europski prvak, što po mišljenju većine jesu najbolja momčad na svijetu, što su „marketinški atraktivniji“.

Sudac je, dakle, ne zavaravajmo se, UEFA je dakle pogurala Španjolsku u četvrtzavršnicu, baš kao što je to učinila i dan ranije s Njemačkom, a na račun Danske. Protiv glavnog motiva - novac - se, nažalost, ne možemo boriti. Mogao je Rakitić i zabiti pogodak (onome tko bi dosudio jedanaesterac za Hrvatsku bi to bilo vjerojatno zadnje suđenje u okviru UEFA-e), možda bismo prošli dalje, no to ne bi promijenilo opći dojam o nadmoćnosti novca.

Naravno da se zbog takvog stanja, ne samo u nogometu, možemo živcirati, ali da tu ne možemo mnogo toga učiniti, ako išta i možemo. No, ima mnogo stvari vezanih uz to gdje možemo, i moramo mnogo toga učiniti, kad za to sami stvorimo uvjete. Ono „ako išta i možemo“ znači u konkretnom slučaju to da bi Hrvatski nogometni savez morao poslati prigovor na suđenje, tek toliko da bude zabilježeno da nama Hrvatima još nije ispran mozak toliko da ne primjećujemo što im se radi.

Igračima, stručnom stožeru i navijačima kapa do poda

Kakav je zaista hrvatski narod pokazali su nogometna reprezentacija Hrvatske, igrači i stručni stožer i hrvatski navijači. Igralo se pošteno, muški, igrala je hrvatska pamet, hrvatsko nogometno znanje i hrvatsko srce. Ocjena: 5. Navijači su dali sve od sebe, onaj pljesak, pjesma i pozdrav igračima i Biliću po završetku utakmice se pamti. Ocjena: 5.

Pripuzi i priguzi

No, sada dolazimo na ono što ide uz nogomet, s „naše“ strane. I tu se pokazalo kakvih ima među nama, to je ona manjina iz čijih se redova, krivnjom sviju nas, regrutiraju oni koji već više od desetljeća vode Hrvatsku, i političari, i medijski djelatnici i oni koji vode sve, pa i šport. To su oni koji, u slučaju utakmice Hrvatske i Španjolske, nastoje ublažiti UEFA-inu rabotu na štetu Hrvatske (i Danske), pa ističu kako „nije sramota ispasti od Španjolske, svjetskih i europskih prvaka“, kako je ovo „naš realni doseg“, kao su u VIP ložama visoki dužnosnici UEFA-e „hvalili hrvatsku reprezentaciju“.

To je taj soj poltrona (narod bi rekao priguza) koji se ulizuju „europskim standardima“ i „razvijenom Zapadu“, koji su svjesni da su i sami mediokriteti, pa žele prikazati cijeli hrvatski narod takvima. To su oni koji danas govore o ponosu zbog igre hrvatskih nogometaša. Njihov ponos, međutim, nije isti kao i naš. Mi smo ponosni jer su naši momci Šifo, Ćorluka, Pranja, Vida, Strina, Plete i ostali zadržali one koje su „morali“ pobijediti, što je Slaven Bilić rekao: „Kakav uspjeh? Došli smo osvojiti prvenstvo, a ispali smo“, a oni (razni Vrbanovići) su ponosni jer su ih u svečanoj loži „svi“ tapšali po ramenima i drugdje, jer je ispalo kako su uredili da ispadne. Da smo nekom pravdom pobijedili Španjolce, mi bismo bili jednako ponosni, a njih nitko ne bi tapšao. Oni bi se valjda ispričavali.

Najgore od svega je to što mi plaćamo te pripuze. I Matea Beusana, koji se na HTV-u trudi dokazati da smo mi ništa prema tamo nekom, kako on kaže sudačkom „bordu“ (Beusane, to znači odbor, povjerenstvo, a i daska, što ovdje više priliči), koji izmišlja jedanaesterac za Španjolce koji sami Španjolci ne spominju niti jednom riječju, i kojekakve novinare kojima je „dobro za prvenstvo što je Ronaldo proigrao“, koji ublažavaju riječi Ivana Katalinića koji je jedini u studiju jasno rekao da su nas suci pobijedili, i da se protiv toga nije moglo.

Naš i njihov ponos

Jer kako bi to bilo da Hrvatska pobijedi „moćnu Španjolsku“? Isti su to glasovi koji su i 1991. govorili da nemamo što tražiti protiv „moćne JNA“. Naravno da se te dvije stvari ne mogu i ne smiju uspoređivati, iz poštovanja prema onima koji su stali pred „moćnu JNA“, i koji samo s neba mogu podržavati naše Vatrene. No, iz toga treba učiti. Imali smo vlastitu pamet, vlastito znanje i ljubav za Domovinu, i stvorili smo državu. To su imali i Bilićevi momci (nikakvi Bilić boys), i to je izvor našeg ponosa, koji oni koji vode Hrvatsku i većinu stvari u njoj, već više od desetljeća, ne mogu ni shvatiti, a kamo li osjetiti.

Dodajmo i jedno cinično razmišljanje za UEFA-u i naše dušobrižnike koji se brinu za uspjeh prvenstva i njegovu „atraktivnost koju osiguravaju vodeće svjetske zvijezde“. Zašto uopće igrati ovakvo prvenstvo, gdje nastupaju reprezentacije država koje to zasluže kroz kvalifikacije? Ne bi li bilo bolje da bude pozivno prvenstvo, pa da uz „najatraktivnije“ nastupaju i, primjerice, momčad Transfermarkta, toliko omiljenog hrvatskim novinarima, pa momčad koja bi se zvala Respect (jer to UEFA reklamama potiče, a svojim djelovanjem potire), pa momčad „Regiona“ koju bi izabrale Nevladine udruge, pa… ne ćemo dalje, razumije se i ovako.

Baklje s tribina i ustaške kape na Bleiburgu i u Čavoglavama

I zadnja, isto tako važna stvar. Tiče se onih koji su s tribina na kojima su bili Hrvati bacali baklje na teren. To više nikako nije slučajno i zbog toga je jasno tko su oni, bolje reći, čiji su oni.

Lijepo je rekao tijekom prijenosa Igor Štimac da su snimljeni i uhićeni oni koji su to činili, pa se zapitao zbog čega im se ne oduzmu putovnice, kad je jasno da će hrvatski policija i pravosuđe znati o kome se radi. Naravno da im se ne će ništa dogoditi, oni su naručeni i plaćeni da to čine, baš kao i oni koji se slikaju u ustaškim kapama na Bleiburgu, u Čavoglavama, na Kazališnom trgu. Nitko od njih nije bio do sada kažnjen. Oni služe da se ne piše i govori o stotinama tisuća ljudi koje su partizani na čelu s Titom pobili, već o ustaštvu. Baš kao što ovi s bakljama služe da se kroz njih govori o Hrvatima. Jer drugovi ne smiju da dozvole pisati i pričati o petnaest tisuća Hrvata koji su se protegnuli do Gdanska i tamo kao jedan pjevali „Zovi, samo zovi“ i klicali „U boj, u boj za narod svoj!“

U boj, u boj!

D.J.L.