Pobjeda Nikolića i jedan zanimljivim prilog u Dnevniku HTV-a

U središnjem Dnevniku HTV-a prošlog vikenda u rubrici "Pod povećalom" prikazan je prilog o tome kako Republika Srbija ispunjava svoje međunarodno preuzete obveze u svezi školovanja hrvatske djece u Vojvodini na hrvatskom jeziku. Pri tome je prilog novinarke Sunčice Findak bio profesionalno napravljen i vrlo informativan - što još jednom pokazuje kako hrvatski novinari mogu biti vrlo profesionalni kada to hoće i kada to treba.

Međudržavni ugovori

Međudržavni sporazum o recipročnoj zaštiti nacionalnih manjina, u koji je uključeno i školovanje djece na materinjem jeziku, Republika Hrvatska potpisala je još 2004. s tadašnjom Srbijom i Crnom Gorom, a kasnije je potvrđen s obje države koje su nastale razdvajanjem Srbije i Crne Gore. Tim je sporazumom određeno da je svaka od država dužna osigurati djeci pripadnicima nacionalnih manjina u svojim državama udžbenike na materinjem jeziku i pismu, kao i kvalificirani odgovarajući nastavni kadar.

U navedenom prilogu mogli smo saznati da se, naravno, Hrvatska pridržava sporazuma, a Srbija, naravno, ne. Tako je Hrvatska u udžbenike na srpskom jeziku i ćirilici potrošila do sada milijun eura, a Srbija niti jednog dinara (a to je, usput budi rečeno, daleko manje od jedne kune), te da Srbija nije osigurala kvalificirane profesore koji bi hrvatskoj djeci držali nastavu na hrvatskom jeziku. Taj su drugi dio problema Srbi „riješili“ na način da su kvalificiranim proglasili svakoga tko je dio školovanja proveo u Hrvatskoj, osnovno školi, srednjoj, svejedno.

Hrvatska i Srbija: jednaka briga za Hrvate u Vojvodini

Zanimljiva su, bolje reći i, nažalost, tipična za dvije države reagiranja odgovornih osoba u hrvatskom odnosno srbijanskom Ministarstvu koje je zaduženo za obrazovanje. U Zagrebu u Ministarstvu ističu da se „budući daRazlika je kozmetičkaPitanje novinarke izravno sugerira da bi za Hrvate bilo bolje da je na mjestu predsjednika Srbije ostao Boris Tadić. A to je, dakako besmislica i upravo cijeli prilog to svakom svojom riječju izuzevši spomenuto pitanje to potvrđuje. Jedina je razlika između dvije aktualne opcije u Srbiji, koje usput budi rečeno, zajedno podupire ogromna većina srbijanskih glasača, u tome što je Nikolić eksplicite četnik, pa kaže „Vukovar je srpski grad“, a Tadić je „civiliziran i kulturan“, pa kaže „Ruđer Bošković je bio Srbin“ je to pitanje riješeno sporazumom, nadaju da će to u dogledno vrijeme riješiti“. Djelatnik srbijanskog ministarstva kaže pak da je to „međudržavno pitanje“ i preporučuje strpljenje.

Iz tih je riječi jasno da Hrvatska ne će učiniti ništa u svezi tog pitanja, posebice ako se zna tko kreira i sukreira hrvatsku vanjsku politiku. Njima je važna suradnja u regiji, „dobri odnosi“ sa Srbijom, bez obzira na to koliko to koštalo, posebice Hrvate u Srbiji. Srbija isto tako ne će učiniti ništa, bolje reći ništa dobro za hrvatsku nacionalnu manjinu u Vojvodini, osim što će i dalje raditi na njenom razjedinjavanju na Hrvate, Bunjevce, Šokce, što se postiže time da je lakše i probitačnije u Vojvodini biti Bunjevac ili Šokac nego Hrvat, o čemu hrvatske vlasti isto tako godinama šute.

Što se čekalo osam godina?

Informativnost priloga, i njegovo uvrštavanje u središnji Dnevnik HTV-a, otkrivaju također neke, nazovimo ih tako, nejasnoće. Naime, što je Hrvatska čekala osam godina tijekom kojih Srbija nije učinila ništa iz Sporazuma kojim se na mnogo toga obvezala, i što čeka sada? Zbog čega se s tim problemom nije izašlo ranije u proteklih osam godina?

Odgovori na ta pitanja posve su jasni. Hrvatska je vanjska politika u proteklom razdoblju, a posebice otkako je Ivo Josipović postao predsjednikom, na prvo mjesto postavila odnose sa Srbijom. Josipović se vjerojatno ni sa kime nije sastajao i slikao koliko s Tadićem, stalno se isticalo da će se sva pitanja sa Srbijom riješiti dogovorom, radilo se, primjerice, na povlačenju hrvatske tužbe pred sudom u Haagu. Naravno, nije se riješilo apsolutno ništa, naprotiv.

I dalje Hrvatska traži tisuću osoba za koje Srbija naravno zna gdje su pokopani, bolje reći bačeni u jamu, i dalje Srbija ne vraća ukradeno kulturno i materijalno blago, o ratnoj odšteti da i ne govorimo. Postignuto je jedino to da jedan hrvatski branitelj, Veljko Marić, na temelju nikad objavljenog sporazuma, čami u srpskom zatvoru gdje je dospio suradnjom hrvatskog i srpskog pravosuđa, uključujući DORH.

Osim toga, naravno da je prava adresa za rješavanje problema sramotnog srbijanskog ignoriranja obveza preuzetim potpisanim sporazumom u Zagrebu, da su odgovorni oni koji se sada bave hrvatskom vanjskom politikom i oni koji su se njome bavili prije ovih sada. A u te se, kao ni u politiku prema Srbiji, očito ne smije dirati. Slične takve sporazume Hrvatska je potpisala i, primjerice, s Italijom i Mađarskom, i da mađarska djeca u Hrvatskoj uče iz udžbenika na mađarskom koje im je osigurala Hrvatska, baš kao što i hrvatska djeca u Mađarskoj imaju udžbenike na Hrvatskom koje im je osigurao naš sjeverni susjed. Kako to da problemi nastaju samo sa Srbijom, a ne i s drugim državama čije nacionalne manjine žive u Hrvatskoj.

Politički motivi

Naravno, ne treba nas sada obuzeti silno veselje zbog jednog profesionalno odrađenog priloga u inače takvim prilozima sušnom središnjem Dnevniku HRT-a, kao i zbog vrlo točne i efektne primjedbe urednice na račun dvostrukih mjerila EU kada su prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj i Srbiji u pitanju. Već je HRT-ova novinarka Sunčica Findak pitanjem u svom prilogu kako će se na opisani problem odraziti to što je predsjednikom Srbije postao četnički vojvoda Tomislav Nikolić otkrila pozadinu odjednom probuđene brige za Hrvate u Vojvodini.

Naime, ovo pitanje izravno sugerira da bi za Hrvate bilo bolje da je na tom mjestu ostao Boris Tadić. A to je, dakako, besmislica i upravo cijeli prilog to svakom svojom riječju, izuzevši spomenuto pitanje, to potvrđuje. Jedina je razlika između dvije aktualne opcije u Srbiji, koje zajedno podupire ogromna većina srbijanskih glasača, u tome što je Nikolić eksplicite četnik, pa kaže „Vukovar je srpski grad“, a Tadić je „mnogo civiliziran i kulturan“, pa kaže „Ruđer Bošković je bio Srbin“.

Štoviše, za konkretan problem krivice na Nikoliću uopće ni nema kada je do jučer Boris Tadić bio na vlasti, a ne on. I tu dolazimo do tužne istine kako su sramotan položaj Hrvata u Vojvodini i dio istine o tom položaju koju smo vidjeli na HRT-ovom središnjem Dnevniku tek jedna lasta iza koje ne će slijediti proljeće. Hrvati i njihova ljudska prava pasti će u zaborav čim "demokrata" Ivo Josipović nađe načina sljubiti se ponovo s "demokratom" Borisom Tadićem. (Ako do toga ne dođe, hrvatski će predsjednik zasigurno pronaći način sljubiti se umjesto toga onda s Nikolićem.) Isto, dakako, vrijedi i za profesionalno odrađene priloge na Dnevniku HTV-a.

D.J.L.