Javna poduzeća

Svaki put nakon izbora na naslovnice dolaze javna poduzeća. Između izbora o njima se piše uglavnom u svezi krađa, korupcije, lošeg poslovanja. To, međutim, pada u drugi plan kada na red dođe rješavanje «kadrovske križaljke» u tvrtkama u državnom vlasništvu, koje se bave upravljanjem hrvatskim prirodnim bogatstvima, poput Hrvatskih voda i Hrvatskih šuma, ili upravljaju ključnim infrastrukturnim i energetskim bogatstvom, poput Hrvatskih željeznica, Hrvatskih autocesta, HEP-a, Autoceste Rijeka-Zagreb, Janafa, itd.

Državno vlasništvo

Tvrtke su to koje nesumnjivo moraju ostati u državnom vlasništvu (kao što bi to morale biti još mnoge koje su, nažalost, rasprodane) i čije bi dobroNema krivcaNe znamo postoji li neko hrvatsko javno poduzeće u kojem nije bilo, kažimo, afera, što će reći lošeg poslovanja i/ili kriminala. Ne možemo se međutim sjetiti da je netko od menadžera «odgovarao», odnosno, snosio bilo kakve posljedice zbog lošeg poslovanja nekog od tih poduzeća poslovanje trebalo s jedne strane osigurati održavanje bogatstava kojima raspolažu, a s druge strane doprinositi poboljšanju i povećanju tih hrvatskih vrjednota.

Tvrtke su to s desetcima tisućama zaposlenih, i sa stotinama, moguće ukupno i tisućama ljudi u upravljačkim strukturama, zovimo ih, kako ih se danas često naziva. menadžerima. Prema svemu navedenom, odgovornost tih ljudi trebala bi biti ogromna. A kako je to u Hrvatskoj u stvarnosti?

Loše poslovanje i afere

Ne znamo postoji li neko hrvatsko javno poduzeće u kojem nije bilo, kažimo, afera, što će reći lošeg poslovanja i/ili kriminala. Ne možemo se međutim sjetiti da je netko od menadžera «odgovarao», odnosno, snosio bilo kakve posljedice zbog lošeg poslovanja nekog od tih poduzeća. Ne govorimo ovdje samo o kriminalu i o sudskim procesima koji su se vodili ili se vode protiv određenog (malog) broja menadžera, a koji redovito završavaju, kažimo to tako, bonacom, već općenito o lošem poslovanju.

«Uspješni» menadžeri»

Nije stoga čudno što je mjesto menadžera u hrvatskom javnom poduzeću premija. Plaće su sjajne, za hrvatske pojmove basnoslovne, da ne spominjemo ono što ide u plaće, a to su bonusi, službeni automobili, mobiteli, itd. A odgovornost? Koliko god na papiru bila velika, i koliko god bi takva trebala biti, nje u stvarnosti zapravo i nema.

Da se razumijemo, zasigurno ima hrvatskih menadžera u državnim tvrtkama koji svoj posao obavljaju savjesno, koji su još kao djeca u roditeljskom domu naučili da se krasti ne smije, koji su svjesni odgovornosti zbog posla kojim se bave, jer su tako odgojeni, i koji su sretni što obavljaju posao koji bi trebao donositi boljitak cijeloj Hrvatskoj, a istovremeno njima i njihovim obiteljima omogućuje dobar život. Ovaj se tekst, naravno, ne odnosi na njih.

«Menadžerstvo» onih drugih svodi se zapravo na kockanje tuđim novcem. Zamislite nekoga tko kocka u kockarnici, ali ne ulaže svoj novac, već tuđi. Ako dobije, zarada ide njemu (to oni nazivaju bonusom), a ako izgubi, štetu nadoknađuje netko drugi (hrvatska država).

Novi članovi uprava

Stoga i ne treba čuditi ono što se ovih dana događa u vrhu hrvatskih javnih poduzeća. Postavljaju se novi članovi uprava (naravno, «naš provjereni kadar»), ostali se premještaju s funkcije na funkciju (pri čemu, naravno, prema menadžerskom ugovoru dobivaju otpremninu zbog odlaska sa starog položaja na novi koji je udaljen nekoliko vrata niz hodnik), oni koji su za vladavine HDZ-ove koalicije bili u prvom planu sad će zamijeniti mjesta s onima koji su te godine proveli kao raznorazni savjetnici ne Hrvatska vlastStanje bi se, međutim, moglo riješiti, ali za to bi bilo bi nužno da Hrvatskom upravlja hrvatska vlast. Barem na papiru rješenje je jednostavno, izgleda ovako: U svim javnim poduzećima, dakle onima u državnom vlasništvu, ukidaju se svi menadžerski ugovoriradeći ništa, a ubirući desetke tisuća kuna plaće.

Što će se promijeniti? Ništa, barem ne išta važno, jer će državna poduzeća i dalje, uz astronomske naknade. Voditi isti ljudi kao i do sada, poslušnici drugih stranaka, ali zapravo isti.

Ukidanje menadžerskih ugovora

Stanje bi se, međutim, moglo riješiti, ali za to bi bilo bi nužno da Hrvatskom upravlja hrvatska vlast. Barem na papiru rješenje je jednostavno, izgleda ovako: U svim javnim poduzećima, dakle onima u državnom vlasništvu, ukidaju se svi menadžerski ugovori. Oni koji upravljaju tim tvrtkama imaju plaće, za koje se zna kolike su. Primjerice, shodno stanju u kojem se Hrvatska nalazi, najviša plaća je, recimo, 20-25 tisuća kuna mjesečno, i to je sve. Nema nikakvih bonusa, opcija i ostalih izmišljotina. Za Hrvatsku, to je sjajan novac. Kome je to premalo, neka ode u privatni sektor, ta tamo će sigurno cijeniti njegove menadžerske sposobnosti.

Lopov čeka priliku

Argument da ljude na položajima treba dobro platiti da ne bi krali nije, naravno, nikakav argument. Nije istina da prilika stvara lopova, istina je da lopov čeka priliku. Možda se netko pita tko bi pod takvim uvjetima vodio ta poduzeća. To je najmanji problem. Ima u Hrvatskoj mnogo pametnih, radišnih i poštenih mladih ljudi koji bi se prihvatili tog posla, i koji bi svoju plaću smatrali sjajnom. Baš kao što su se i pred dvadesetak godina prihvatili puške i pomogli stvoriti državu Hrvatsku.

I još nešto što bi trebalo napraviti. Sva javna poduzeća morala bi imati svoje račune u bankama koje su u hrvatskom vlasništvu. Zamislite gdje bi bila neka zaista hrvatska banka, koju bi vodili ljudi opisani u prošlom odlomku, a preko čijih bi računa godišnje prešli desetci milijardi kuna, koji ovako obogaćuju talijanske, austrijske, francuske i tko zna čije još banke.

D. J. L.