Most Tacoma srušio se samo jednom, naši mostovi stalno se ruše

1.srpnja 1940. svečano je za promet otvoren most Tacoma Narrows Bridge, preko tjesnaca Tacoma na zapadu SAD. Most je postao poznat po tome što se pri jačem vjetru njihao. Obližnji grad Tacoma cvao je na račun nove i nenadane turističke atrakcije. No, 7. studenog iste godine vjetar brzine 67 km/h (!?) prouzročio je rušenje mosta u vodetjesnaca. Tadašnji gradonačelnik Tacome je, pun ponosa, izjavio da će ponovno napraviti potpuno isti most na potpuno istom mjestu. Odgovorio mu je neki anonimni inženjer rekavši: “Ako ćete na istom mjestu sagraditi potpuno jednak most, on će se na potpuno jednak način srušiti u potpuno isti tjesnac.

Pouka ove istinite priče jasna je. Po završetku drugog rata napravljen je novi most preko tjesnaca Tacoma na istom mjestu, i most stoji i danas. Novi je most dakako sagrađen u skladu s potpuno novim proračunima i nacrtima, i služi na dobrobit svih ljudi koji tamo žive ili se tamo zateknu.

Jedino mjerilo uspješnosti stranke postignut je rezultat na izborima

Iako je gradnja mostova mnogo egzaktnija stvar od politike i izbora, to ne znači da i u ovom posljednjem ne postoje zakonitosti koje su iskustveno potvrđene u dvadesetak godina dugoj tradiciji demokratskih izbora u Hrvatskoj, da i ne spominjemo mnogo dulju tradiciju u mnogim europskim i izvaneuropskim državama. Osnovna zakonitost politike jest da je jedino mjerilo uspješnosti stranke njena uspješnost na izborima, i to bi morali shvatiti i poštivati svi koji se bave stranačkom Katastrofalni rezultatiRezultat stranaka o kojima govorimo, zvat ćemo ih uvjetno „desnima“, na nedavnim izborima [1 (jedan) zastupnik] je katastrofalan, posve jednak rezultatu tih stranaka postignutom na parlamentarnim izborima 2007. i 2003., uz tek jedan izuzetak: 2003. je HSP osvojio 8 zastupnika u Saboru. Nakon toga se HSP podijelio na dvije stranke, s katastrofalnim posljedicama za objepolitikom.

Namjera nam je govoriti o strankama koje se kolokvijalno nazivaju „desnicom“, a mi ih više volimo zvati strankama s jasnim programom održanja hrvatskog nacionalnog identiteta i suvereniteta, koje su na nedavne izbore izašle na nacionalnoj razini, u svim ili u većini izbornih jedinica. Pri tome ne mislimo na regionalne stranke s tendencijom širenja poput HDSSB-a (uspješne parlamentarne regionalne stranke koja stabilno napreduje), ili na primjerice HSS ili HSLS, stranke koje su u posljednjem desetljeću dosljednim koaliranjem s izbornim pobjednicima uspjele same sebe izbrisati s hrvatske parlamentarne pozornice.

Rezultat stranaka o kojima govorimo, zvat ćemo ih uvjetno „desnima“, na nedavnim izborima [1 (jedan) zastupnik] je katastrofalan, posve jednak rezultatu tih stranaka postignutom na parlamentarnim izborima 2007. i 2003., uz tek jedan izuzetak: 2003. je HSP osvojio 8 zastupnika u Saboru. Nakon toga se HSP podijelio na dvije stranke, s katastrofalnim posljedicama za obje.

Dakle, na nedavnim izborima samo je „utvrđeno gradivo“ iz prethodnih izbora. jasno je da će i budućnost, ako stranke o kojima pišemo radikalno ne promjene svoj način rada, biti posve jednaka, baš kao što bi bila i za most iz Tacome. I nakon svakih idućih izbora ponovno ćemo slušati priče kako im mediji nisu bili naklonjeni, a imali su dobre programe, kako je krivac za njihov rezultat neka druga (velika) stranka. Jedini bez krivice biti će, kao i sada, čelnici takvih stranaka, koji u više od desetljeća nisu postigli ništa, osim onih koji su dijeljenjem jedne stranke spali s pozicije treće snage u Saboru na samu marginu hrvatske parlamentarne demokracije. I ako se ti ljudi i način rada tih stranaka ne promijene, ostat će zauvijek gubitnici, na radost onih koji će, smjenjujući se na vlasti, haračiti Hrvatskom ili onime što će od Hrvatske ostati.

Nužni uvjeti za uspješnost stranke

Pokretanje i provedba bilo kojeg projekta trebalo bi podrazumijevati razumijevanje situacije u kojoj se projekt pokreće/provodi, u ovom slučaju političke, stranačke i uopće javne pozornice u Hrvatskoj. Bez obzira kakva ta situacija bila, treba s njom računati onakvom kakvom jest, a ne živjeti u oblacima, ili se pretvarati da se živi u nekim zamišljenim okolnostima, državi ili svijetu.

Trivijalna je istina da je za uspjeh stranke na izborimo nužno da dovoljno ljudi glasa za tu stranku. Da bi to mogli učiniti, potrebno je da uopće znaju za tu stranku, i potrebno je da glasači osjete snagu stranke, tj. da osjete da bi ta stranka mogla „proći“. Ono prvo dovoljno je da stranke o kojima pišemo prolaze na izborima kao i do sada, ono drugo potrebno je za postići ikakav pozitivan rezultat.

Ono prvo moguće je ostvariti i samo osobnim kontaktima članova stranke, internetskom stranicom, agitiranjem po internetskim forumima, pokojom tribinom, a katkada je dovoljno i to da na izbornoj listi bude neko poznato ime, „pravi Hrvat“, koje će zavesti određen, ali redovito nedovoljan broj glasača. Tu pozitivnog rezultata nema i ne može biti, nije ga nikad bilo, i nikad ga ne će biti, osim ako vođe takvih stranaka ne smatraju da je pozitivan rezultat to što je njihovih najviše par posto glasova, a uglavnom manje od jedan posto, otišlo onima koji zauzimaju prvo mjesto ili dva u izbornoj jedinici, i protiv kojih se, bar deklarativno, bore.

Profesionalizacija rada u strankama

Ključno je pitanje, dakle, na koji se način neka stranka može predstaviti svojim potencijalnim biračima u okolnostima medijskog ignoriranja, kao što je to bilo do sada? Najprije treba prihvatiti činjenicu da se mediji po tom pitanju ne će promijeniti. Istini za volju, treba reći i ovo. Iako nam je jasno da bi današnji hrvatski mediji ignorirali i mnogo jače «desne» stranke, niti u jednoj državi mediji ne bi trčali interesirajući se za 35 ili 39 stranaka (tj. lista) koliko ih se natjecalo u pojedinim izbornim jedinicama. Možda bi i u ovakvoj medijskoj konstelaciji bilo drugačije da je bilo 5 ili 7 stranaka na listama.

Drugo, jednako važno pitanje je i financiranje rada stranaka. Pri tome ne mislimo na financiranje nekakve izborne kampanje, budući da stranka koja nema novaca za svoje djelovanje, a to su kako nam se čini trenutno gotovo sve stranke „desnice“ osim možda HSP-a, nema što tražiti na izborima. Mislimo pri tome na kontinuiran svakodnevni rad u strankama, za što je naravno, financiranje nužan preduvjet. S jedne strane potrebno je plaćati hladni pogon stranke, a novac je potreban i za plaće onih koji u stranci profesionalno rade. Time smo stigli i do trećeg nužnog uvjeta za bilo kakav uspjeh, a to je profesionalizam rada stranke.

Kao što su to pokazali rezultati „desnih“ stranaka na dosadašnjim izborima, isključivo volonterski rad u strankama jamči Rad, a ne taštineNa takvom okrupnjivanju desnice trebalo bi početi raditi odmah, ne sutra, već danas. Raditi znači stvarno raditi, profesionalno, s punim radnim vremenom. Svi koji ne mogu raditi s punim radnim vremenom ne mogu biti u vodstvu tako nečega. U takvom projektu trebalo bi po strani ostaviti taštine, što je naravno najveća prepreka. Paradoksalna stvar u tome je što su u slučaju stranaka o kojima pišemo taštine zapravo posve virtualne, čovjek bi „smio“ biti donekle tašt samo ako bi netko zanemarivao rezultate koje je do sada postigao. A do sada tih rezultata, jednostavno i istinito, nije bilo.neuspjeh. Takav je rad, naravno, dobrodošao, ali isključivo za obavljanje konkretnih, unaprijed dobro osmišljenih poslova. Za život, tj. uspješno vođenje i rad stranke potreban je određen broj ljudi kojima je stranka jedino radno mjesto, i tu amaterizmu nema mjesta. Vodstva stranaka, kao i administrativno osoblje moraju biti profesionalci, sve ostalo je zavaravanje koje ne može donijeti rezultat.

Kako dalje?

Odgovor na ovo pitanje sam po sebi je jasan: okrupnjivanje stranaka. Podsjećamo da su HSP i HSP-Ante Starčević na posljednje izbore izašli zajedno, makar i kao koalicija dviju stranaka, imali bi 7 zastupnika u Saboru. Tih 7 je, naravno, minimum, budući da bi sama najava takvog zajedničkog izlaska, a da i ne spominjemo da je eventualno došlo i do spajanja tih stranaka, zasigurno poboljšala izborni rezultat, budući da bi bilo glasača koji bi rekli: „Za njih ću glasati, konačno su se dva Hrvata nešto dogovorili“.

Ne treba ni govoriti koliko bi okrupnjivanje „desnih“ stranaka olakšalo prikupljanje novaca za rad takve stranke/koalicije, koliko bi bili vidljiviji potencijalnim financijerima, pa čak i ovakvim medijima kakvi današnji hrvatski mediji jesu, a u konačnici i glasačima. Osim toga, dobilo bi se i na vjerodostojnosti, da ne kažemo ozbiljnosti. Takva bi snaga onda mogla razmišljati i o pravim projektima, ne o lijepljenju dvoznamenkastog broja plakatića na stabla (po mraku), već, primjerice, o stvaranju novih medija, kako tiskovnih, tako i elektronskih. Između ostalog i stoga jer bi takva politička opcija imala za tako nešto i kvalitetnih ljudi, o čemu svaka od ostalih „desnih“ stranaka može samo sanjati, a lako moguće da bi netko i izvan tih stranaka podupro neki takav projekt,

Na takvom okrupnjivanju desnice trebalo bi početi raditi odmah, ne sutra, već danas. Raditi znači stvarno raditi, profesionalno, s punim radnim vremenom. Svi koji ne mogu raditi s punim radnim vremenom ne mogu biti u vodstvu tako nečega. U takvom projektu trebalo bi po strani ostaviti taštine, što je naravno najveća prepreka. Paradoksalna stvar u tome je što su u slučaju stranaka o kojima pišemo taštine zapravo posve virtualne, čovjek bi „smio“ biti donekle tašt samo ako biOstvariv ciljNaš je san da u Hrvatskom saboru sjede zastupnici (pravog, reformiranog) HDZ-a, okrupnjene „desnice“ (sa HSP-om, naravno), hrvatski orijentiranog HSS-a. Za preostalih dvadesetak posto mjesta neka se bore ostali. Jedino bi takav nekakav Sabor bio garancija i sadašnjosti i budućnosti jedine nam Domovine. Izgleda kao nemoguće poslanje. No, samo tako izgleda. Sjetimo se Domovinskog rata i hrvatskih branitelja. Njihov je posao bio neusporedivo teži i opasniji. Mi trebamo „samo“ slijediti njihove stope, što znači ostaviti po strani vlastite pojedinačne ambicije i taštine, raditi osmišljeno i koordinirano, i vjerovati u uspjeh koji bi u takvim okolnostima bio neminovan. Ukratko, treba samo voljeti Hrvatsku, ništa više netko zanemarivao rezultate koje je do sada postigao. A do sada tih rezultata, jednostavno i istinito, nije bilo.

Programi i cilj

Usklađivanje programa pojedinih sudionica takvog projekta ne bi smio biti problem. Svima je na pameti, na srcu i (nadamo se ne samo) na jeziku boljitak Hrvatske kao suverene države hrvatskog naroda i svih drugih njenih državljana. Sve ostalo su „sitnice“, o kojima se mudri ljudi koji vole Hrvatsku lako dogovore. Uostalom, stranački programi, na koje su vođe pojedinih malih stranaka toliko ponosni, zapravo su na izborima posve nevažni. Jedini slučaj kad je u Hrvatskoj na izborima pobijedio stranački program bili su prvi parlamentarni izbori, kad je pobijedila stranka koja je imala jasan program – stvaranje neovisne Hrvatske, i koja je na čelu imala Franju Tuđmana, čovjeka koji se desetljećima pripremao za taj trenutak, i koji je savršeno razumio tadašnje okolnosti koje su vladale i u bivšoj državi i u svijetu. A, što je važno, imao je i financijsku potporu, u prvom redu hrvatskog iseljeništva.

Još bi nešto trebali imati u vidu sudionici takvog projekta, a to proizlazi iz razumijevanja kako dosadašnjeg, tako i sadašnjeg stanja na hrvatskoj političkoj pozornici. Pravi protivnik nije HDZ, pravi protivnik su oni kojima, kažimo to ublaženo ovako, Jugoslavija nije bila mrska. Pred HDZ-om je burno vrijeme, u kojem će se ili reformirati i vratiti na ono što je bio za života dr. Franje Tuđmana, ili će polako nestajati, baš kao što su nestali HSS ili HSLS. Njihovo propadanje bi, naravno, dulje potrajalo, već zbog broja njihovih članova koji zasigurno nadmašuje broj članova svih ostalih stranaka zajedno. I tu bazu treba poštovati, to je hrvatski puk. Budući da će eventualnoj političkoj opciji o kojoj pišemo biti teško nadmašiti HDZ, u dogledno vrijeme i nemoguće, potrebno je sljedbenike i glasače pronaći prvenstveno u onom dijelu hrvatskog puka koji ne izlazi na izbore.

Kako bilo da bilo, 1991. je bilo neusporedivo teže

Naš je san da u Hrvatskom saboru sjede zastupnici (pravog, reformiranog) HDZ-a, okrupnjene „desnice“ (sa HSP-om, naravno), hrvatski orijentiranog HSS-a. Za preostalih dvadesetak posto mjesta neka se bore ostali. Jedino bi takav nekakav Sabor bio garancija i sadašnjosti i budućnosti jedine nam Domovine. Izgleda kao nemoguće poslanje. No, samo tako izgleda. Sjetimo se Domovinskog rata i hrvatskih branitelja. Njihov je posao bio neusporedivo teži i opasniji. Mi trebamo „samo“ slijediti njihove stope, što znači ostaviti po strani vlastite pojedinačne ambicije i taštine, raditi osmišljeno i koordinirano, i vjerovati u uspjeh koji bi u takvim okolnostima bio neminovan. Ukratko, treba samo voljeti Hrvatsku, ništa više.

Most u Tacomi pao je samo jednom, naši mostovi stalno se ruše, i rušit će se dok korjenito ne promijenimo način našeg rada. Inženjerima u Tacomi bilo je dovoljno jedno rušenje da se opamete, mi smo ih za tako nešto imali i previše. Prilika je tu, postoji. Koliko će ih još biti nakon ove, i da li će ih biti, nitko ne može znati.

D.J.L.