Davor DijanovićDavor Dijanović

Fragmenti hrvatske zbilje

Protuhrvatske i protukatoličke laži medijskih jurišnika

vjeraSuzbijanje organiziranog kriminala, mita, korupcije, nepotizma i svih s njima povezanih društvenih devijacija, nužna je pretpostavka za izgradnju zdravoga društva i osnovni uvjet za organizaciju koliko-toliko uređene pravne i demokratske države. Zato valja pozdraviti aktualne promjene na političko-pravosudnoj sceni Republike Hrvatske, koje su zaoštrile borbu protiv tih štetnih društvenih pojava. Istodobno, međutim, ne treba smetnuti s uma da i tako poželjne promjene određeni političko-interesni krugovi nastoje iskoristiti u protuhrvatske i protukatoličke svrhe. Klasičan primjer takvog postupanja reakcija je medija na nedavnu Izjavu komisije «Iustitia et pax» - Mito, korupcija i klima u društvu.

U toj izjavi hrvatski su biskupi upozorili na činjenicu da korupcija i kriminal imaju svoje povijesne uzroke, dakle, da nije riječ o pojavama nastalima u samostalnoj Hrvatskoj, kao i na činjenicu da ni druge europske zemlje nisu na njih imune. U Izjavi je upozoreno i na postupanje medija koji svojim neobjektivnim i senzacionalističkim izvješćima vrlo često krše ustavno utemeljenu pretpostavku okrivljenikove nedužnosti i tako šire pravnu, političku i gospodarsku nesigurnost. Iako je na kraju Izjave jasno dano do znanja da se njome ne želi bilo koga amnestirati od političke ili kaznene odgovornosti, već da se, naprotiv, daje podrška borbi protiv korupcije, (protu)hrvatski i protukatolički mediji nisu se mogli suzdržati da još jednom s užitkom ne raspale po Katoličkoj crkvi.

Ono što su domaći medijski jurišnici napose zamjerili hrvatskim biskupima, spominjanje je stare komunističko-partijske uzrečice «Snađi se, druže!» kao jednog od uzroka korupcije i kriminala. Iako se ta se uzrečica u Izjavi zapravo ni ne spominje, već je u intervjuu jednoga biskupa dana tek kao uzgredni primjer pogubnoga korupcionaškog mentaliteta, te iako se u Izjavi jasno naznačuje da je mentalitet koji pogoduje korupciji formiran u posljednjih 200 godina, dakle da uzroke korupcije nije moguće svesti samo na jedno povijesno razdoblje, te činjenice nisu mogle spriječiti medijske jurišnike da ne optuže biskupe kako spominjanjem komunista zapravo žele zaštititi kriminalce protiv kojih se upravo vode kazneni progoni i postupci. Drugim riječima, ti jurišnici na jedan perfidan i pokvaren način žele poručiti kako je Crkva zaštitnik kriminalaca. Takvo postupanje totalitarnih medijskih jurišnika upućenijim je promatračima sasvim očekivano, s obzirom na činjenicu da je pretežit dio tih istih jurišnika stasao u udbaškim i jugokomunističkim medijskim centralama, a nakon prevrata devedesetih samo nastavio pisati za svoje nove strane nalogodace, preodjenuvši se iz ruha apologeta socijalističkog samoupravljanja u prvoborce liberalnog kapitalizma. Baš kako je rekao jedan od njihovih sponzora, George Soros: komunisti su moji «najbolji demokrati», a mi dodajemo i objašnjenje zašto su najbolji: zato što će kao servilne anacionalne ništarije najbolje napadati svoje države za šaku judinih škuda.

Da bi se vidjelo sve licemjerje takvoga neototalitarnog novinarstva, dovoljno je pogledati njihov odnos prema Franji Tuđmanu i vremenu stvaranja hrvatske države. Dok s jedne strane napadaju Crkvu da konstantnim spominjanjem komunista želi simplificirati uzroke korupcije – a to je, kako smo naveli, puka neistina – oni su ti koji s druge strane sve zlo žele pripisati Tuđmanu i – kako oni kažu – «mračnim devedesetima». Da su njima – ljubiteljima Jugoslavije – devedesete, godine razbijanja Jugoslavije i stvaranja samostalne Hrvatske, bile «mračne godine», to je posve razumljivo, a posve je razumljivo i zašto napadaju Tuđmana: napadaju ga kao simbola samostalne i nezavisne Hrvatske, koja je poremetila geopolitičke koncepte njihovih nalogodavaca u Londonu i Parizu. Da je, međutim, sintagma «mračne devedesete» - plasirana nakon trećejanuarskog prevrata 2000. – ipak obična laž i glupost, najzornije svjedoči činjenica da tim novinarskim ništarijama – koje su u doba Jugoslavije verbalno progonile hrvatske nacionaliste i stvarale intelektualne pretpostavke za njihove fizičke likvidacije, i koje su devedesetih rovarile protiv samostalnosti Hrvatske za račun stranih obavještajnih centara – u vrijeme «mračnoga tuđmanizma» nije pala vlas s glave, i da su nakon dolaska Tuđmana na vlast nastavile posve slobodno pisati.

U drugim zemljama koje su provele lustraciju takvi novinari, ako bi i izbjegli kaznenu odgovornost, više nikada ne bi došli ni blizu bilo kojem tiražnijem mediju. Umjesto, dakle, da Tuđmanu i ideji nacionalne pomirbe zahvale što su dobili novu priliku da revidiraju svoje stavove i prihvate hrvatsku državu, oni su već u doba Tuđmanove vladavine započeli žestoku medijsko-propagandnu ofenzivu protiv njega i Hrvatske, da bi nakon Tuđmanove smrti njihov osvetnički pir protiv njega i svih ostalih koji su rušili voljenu im Jugoslaviju doživio svoj vrhunac. Poslije smrti Tuđmana, protiv kojega su posve slobodno pisali i plasirali kojekakve zlonamjerne laži, isti ti novinari ne samo da nikada nisu napadali Mesića i Račana, a ni Sanadera dok je provodio politiku detuđmanizacije-dehrvatizacije, nego su im skladali panegirike, unatoč činjenici što je svakome tko nije posve obnevidio bilo vidljivo da isti vode anacionalnu, štetnu, nesposobnu i podaničku politiku. Toliko o dičnome «slobodnome» novinarstvu u Hrvatskoj: veži konja gdje ti (strani) gazda kaže!

Govoreći o povijesnim uzrocima korupcije, valja odmah istaknuti da i korupcija i kriminal, dakako, postoje od kada je svijeta i čovjeka i da nijedna država i nijedno društvo nisu imuni na te pojave. Iako su mito i korupcija u Hrvatskoj postojali i dok je ona bila sastavni dio Habsburške odnosno Austro-Ugarske Monarhije, do značajnijeg širenja tih patoloških pojava dolazi nakon raspada Dvojne monarhije – koja je unatoč svim svojim manjkavostima bila uređena pravna država - odnosno nakon stvaranja prve jugoslavenske države. Da je tome tako, primijetio je i Ante Trumbić, jedan od otaca prve Jugoslavije, kad je, govoreći o Austro-Ugarskoj, zapisao: «Mora se reći da se ovako radilo u politici – gonjenje političara, novinara itd. – ali u društvenom i privatnom životu, kao i pred vlastima, ne samo sudskim i upravnim, nije toga bilo, svak je mogao naći pravne zaštite bez obzira na vjeru i narodnost» (A. Trumbić, Suton Austro-Ugarske i Riječka rezolucija, Zagreb, 1936., 51).

Stvaranjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. situacija se je radikalno promijenila. Mira Kolar Dimitrijević, poznata stručnjakinja za ekonomsku povijest i istaknuta gospodarska povjesničarka, ovako opisuje te promjene: «Osobe koje preuzimaju vodeće funkcije u Hrvatskoj uglavnom su iz uže Srbije i ne poznaju upravu u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji koja je izgrađivana desetljećima pa korupcija i vladavina žandarmerije, a osobito nepridržavanje postojećih zakona i propisa u Hrvatskoj, izazivaju veliko nezadovoljstvo koje se pretvaralo u krizu. Rješenja koja je donosila srpska vlast bila su zasnovana na francuskom sistemu i nisu odgovarala upravnom sustavu Hrvatskoj koji je bio izgrađen prema njemačkom uzoru te je dolazilo do stalnih nesuglasica, odnosno korak naprijed značio je deset koraka unatrag. (...) sustav zasnovan na poštenju prestao je funkcionirati, a prednost su dobili snalažljivost, veze i korupcija. Izgubila se pravna, a provođenjem agrarne reforme divljim načinom, i materijalna sigurnost. (...) poslovanje s Europom otežano je zbog toga što izvoznice za izvoz robe u Srednju Europu odobrava Beograd pa upravo u tom vremenu upravni organi otvaraju vrata korupciji i podmićivanju, pojavama koje su do 1914. bile u Hrvatskoj slabo razvijene... (Mira K. Dimitrijević, «Hrvatska u prvoj Jugoslaviji – bitne značajke položaja», u: Hrvatska politika u XX. stoljeću, Matica hrvatska, Zagreb, 2006., 193, 194, 198.).

Dakle, povećanje korupcije i mita također je jedna od posljedica prvoprosinačkog akta koji je Hrvatsku geopolitički istrgnuo iz njezina prirodnoga srednjoeuropsko-mediteranskoga kulturnog kruga i smjestio na trusni i prevrtljivi Balkan.

U doba komunističke Jugoslavije, komunistički su primitivci samo doradili u vrijeme prve Jugoslavije inaugurirani korupcionaški sustav. Partizani, njihove obitelji i dvorska kamarila već su prilikom ulaska u veće gradove pokazali svoju socijalističku solidarnost tako što su okupirali stanove Židova i Nijemaca, dok su kasnije prigrabili povlastice kakve su u ostatku svijeta uživali možda samo arapski šeici. Ostatak stanovništva, koji nije imao sreće dobiti posao, utjehu je mogao potražiti u dva partijska savjeta: prvo, ne treba se držati zakona kao pijan plota, i drugo, snađi se, druže! Dakako, drug bi se ponekad snašao tako što bi emigrirao u Njemačku ili Ameriku i odande slao novčane doznake koje su uz financijske injekcije Zapada održavale crkotinu zvanu Jugoslavija, ali češće i tako što bi se latio podmićivanja, rada na crno, kriminala i sličnih «časnih» poslova.

Sam je Tito na sjednici Predsjedništva SKJ 30. travnja 1971. primijetio: «Ima kod nas jedna stvar koja mene jako zabrinjava, koja bode oči. Meni se čini da ni naše sudstvo više tome ne odgovara, da je suviše liberalno, suviše gleda kroz prste, naročito kada se radi o korupciji. Korupcija je kod nas zauzela veoma snažnog maha. Sticanje bogatstva na razne nepravilne načine, na račun nekog drugog – to je kod nas masovna pojava. Korupcija se otkriva tu i tamo. Ima neke korupcije koja bode oči, ima javne korupcije koja se čak može zakonom opravdati. Ima čak i toga. Imate ilegalnu korupciju. Imate korupciju – ti meni, ja tebi. To se čini u četiri oka itd. Mi te stvari moramo rješavati, moramo zauzeti oštri kurs i ono bar što se otkrije mora biti drastično kažnjeno. Inače, doći će do toga da će mase sve više i više biti ogorčene. Jer, mase u toj korupciji vide da se tu manipulira sa onim sredstvima koja je radni čovjek zaradio. Netko je na nečijim leđima morao biti. To fali onda zajednici, to fali običnom radniku koji ima niski prihod, niska primanja itd. Jednom riječju, to je jedna rana koja sve više pogađa naše društvo. U mnogim zemljama korupcija je prilično snažna. Jest. Ali, tamo se korupcija često svršava sa gubljenjem glave, kazne su vrlo jake. Mi, razumije se, takvih zakona i nemamo, niti ih trebamo, ali trebamo oštrije kažnjavati nego što je to bilo dosad. I ne trebamo samo čekati dok se otkrije sve do kraja, nego čim naši organi dobiju signal treba odmah poduzeti mjere protiv toga» (Zvonimir Despot, Tito - Tajne vladara - Najnoviji prilozi za biografiju Josipa Broza, Večernji list, Zagreb, 2009., 99).

S obzirom na to da je upravo Tito autor izreke «da se ne treba držati zakona kao pijan plota», više je nego komičan i licemjeran njegov antikorupcionaški govor (kao što je licemjerno i spominjanje prava radnika od strane osobe koja je bila veći hedonist od najpokvarenijih zapadnih «buržuja»), no on s druge strane predstavlja vrijedan dokaz kako je Jugoslavija bila duboko prožeta kriminalom i korupcijom.

Devedesete godine Hrvatska je dočekala upravo s tim i takvim korupcionaškim i mafijaškim sustavom, koji je poticao korupciju, kriminal, nerad i provodio negativnu društvenu selekciju, tako da su svi oni koji u «mračnim devedesetima» traže uzroke današnjeg korupcionaškog sustava promašili profesiju ako nisu otišli u bajkopisce. Time ne želimo reći da devedesetih u Hrvatskoj nije bilo korupcije i kriminala; bilo ga je. Međutim, kao što šef u poduzeću ne može znati sve što mu vlasnici rade iza leđa, tako je još manje Tuđman mogao znati što rade direktori po poduzećima, u vrijeme kad on vodi političku i diplomatsku borbu za priznanje Hrvatske, u vrijeme kada se stvara država, kada je okupirana jedna trećina državnog teritorija, kada se organizira vojska i obrana, zbrinjavaju izbjeglice itd. Stoga svi oni koji za privatizaciju prozivaju Tuđmana – a takvi će s druge strane, primjerice, besramno eskulpirati Tita navođenjem nebuloznih tvrdnji kako on tobože nije znao za zločine nakon rata – to čine s jasnim ciljem: godine stvaranja hrvatske države valja izjednačiti ne samo s ratnim zločinima – što se unazad deset godina konstantno čini - nego i s kriminalom, iz čega će se kasnije izvlačiti zaključak da je hrvatska država nastala na zločinu i kriminalu.

Kad govorimo o privatizaciji kao najvećem crimenu koji se pripisuje «mračnom Tuđmanovu režimu», tada, međutim, valja znati i to da je ona dobrim dijelom provedena po zakonodavstvu donesenom još u doba komunističke Jugoslavije, i da su je većim djelom proveli nekadašnji komunistički tehnomanageri. A pritom ne treba zanemariti ni činjenicu da je privatizacija provedena pod pritiskom upravo onih inozemnih centara moći u kojima sjede gazde naših vrlih slobodoljubivih novinara! Naravno, taj pritisak koji je dolazio izvana – treba se samo prisjetiti koliko se je ekonomskih «savjetnika» izvana slilo u Hrvatsku i druge postsocijalističke, tranzicijske zemlje iza 1991. - oni nikada ne će spominjati. Nije ipak moguće pisati protiv onih koji te hrane, zar ne?

Drugi, bitan generator kriminala devedesetih svoje je korijene imao u švercu oružjem. Taj je šverc, dakako, bio posljedicom UN-ova embarga na naoružanje Jugoslaviji, koji je praktički Srbiji i Miloševiću dao otvorene ruke za uništenje Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ako se je Hrvatska željela obraniti, morala je oružje nabavljati ilegalno, dakle švercom. Drugoga izbora – ako je htjela opstati - Hrvatska nije imala. A taj šverc dakako da je generirao kriminal. Veliki kritičari Tuđmanova režima, britanski pisci Krsto Cviić i Peter Sanfey tako primjećuju: «Golema mreža kriminalaca i korumpiranih službenika i političara koja je odjednom niknula kako bi se zaobišao režim sankcija, ne samo da se tim režimom okoristila već joj je itekako odgovaralo da se nastavi» (Krsto Cviić-Peter Sanfey, Jugoistočna Europa od konflikta do suradnje, EPH Liber, Zagreb, 2008., 54). Riječ o vrlo zanimljivom zapažanju ovih britanskih autora. Oni, dakle, jasno priznaju da je mreža «kriminalaca i korumpiranih službenika i političara» nastala zato da bi se «zaobišao režim sankcija» – tj. embargo. Drugim riječima, ta mreža kriminala ne bi nastala da nije bilo embarga.

Franjo TuđmanA kad znademo da je embargo uzrok toga kriminala, tada se postavlja pitanje, tko su krivci za taj embargo. Njih ispravno detektira britanska autorica Carole Hodge: «(...) Sljedećega je tjedna Vijeće sigurnosti UN-a nametnulo embargo na isporuku oružja i vojne opreme Jugoslaviji. No, ta rezolucija vjerojatno ne bi prošla bez veta, barem Kine, da se tadašnji jugoslavenski ministar vanjskih poslova Budimir Lončar nije, na prijedlog Velike Britanije, osobno zauzeo za njezino usvajanje. Istup Budimira Lončara i pismo jugoslavenskoga predstavnika pri UN-u posebno su zabilježeni u toj rezoluciji, kao i izjave predstavnika nekih članica Vijeća Sigurnosti» (C. Hodge, Velika Britanija i Balkan, Detecta, Zagreb, 2007., 39). Krivci, dakle, sjede u Londonu i u Zagrebu. I to ne bilo gdje u Zagrebu: sjede na Pantovčaku. Lončar je, naime, bio savjetnik predsjednika Stjepana Mesića za vanjsku politiku, a trenutačno je na čelu posebnog vanjskopolitičkog savjeta predsjednika Ive Josipovića. Jesu li istinoljubivi novinari ikada prozvali krivce u Londonu? Nisu. Jesu li ikada prozvali Lončara što nam je spakovao embargo i tako otvorio put kriminalu? Naravno da nisu. Ponovimo gradivo: nije moguće pisati protiv onih koji te hrane.

Valja također dodati i još neke činjenice. U vrijeme Tuđmanove smrti većina strateških poduzeća nalazila se je u većinskom državnom vlasništvu. Danas, deset godina nakon njegove smrti, vrlo ćemo brzo na prste jedne ruke nabrojati poduzeća koja su ostala u državnom vlasništvu i koja nisu prodana strancima. U vrijeme Tuđmanove smrti inozemni dug Hrvatske iznosio je 9,5 milijardi dolara: pola toga duga nasljeđeno je iz Jugoslavije, a za preostalu polovicu stvorena je i obranjena država, zbrinuti prognanici, izgrađene stotine tisuća kuća. Danas, deset godina nakon Tuđmanove smrti – a riječ je o vremenu kad rata nije bilo – inozemni dug je bezmalo 45 milijardi eura. U vrijeme Tuđmanove smrti dio medija nalazio se je u državnom vlasništvu, a pritom je prvenstveno važno navesti tada najčitaniji Večernji list, danas su apsolutno svi tiražniji mediji u stranom vlasništvu. U vrijeme Tuđmanove smrti samo je 33 posto bankarstva bilo u stranom vlasništvu (do kraja 1998. bilo je samo 6,7 posto, no tada su već teško bolesnog Tuđmana Mateša i Škegro nagovorili na privatizaciju), danas je 95 posto bankarskog sustava u stranom vlasništvu.

Tko je onda, dakle, krivac za današnje stanje? Tuđman koji je u nemogućim uvjetima stvorio i obranio hrvatsku državu, sačuvao većinu strateških poduzeća i bankarskog sustava u hrvatskom vlasništvu ili ipak neojugoslavensko-zapadnobalkanski šegrti londonskih kovača Jugosfere koji su vladali poslije njega? Odgovor je poznat svima kojima je istina draža od laži.

Davor Dijanović
Politički zatvorenik
br. 224., studeni 2010.

Pon, 26-07-2021, 16:01:44

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.