Davor DijanovićDavor Dijanović

Fragmenti hrvatske zbilje

Udar na vukovarski simbol

VukovarVelika je vjerojatnost da ne postoji niti jedan simbol iz novije hrvatske povijesti koji posljednjih desetak godina nije izvrgnut ruglu, a još je veća vjerojatnost da ne postoji niti jedan velikan novije hrvatske povijesti kojega protuhrvatsko novinarstvo – sastavljeno redom od jugofila, kriptokomunista, orjunaša, EU-ropskih kvaziliberala i stranih plaćenika – nije provuklo po blatu. Takav udruženi medijski zločinački pothvat – poznato je to svim ozbiljnijim promatračima - ima sasvim jasne i precizne ciljeve: 1. općenito sotonizirati Domovinski rat 2. kompromitirati «Bljesak» i «Oluju» kao ključne vojno-redarstvene operacije Domovinskog rata koje su zadale – čini se ipak ne i konačan – udarac jugoslavenskoj i velikosrpskoj koncepciji, financiranoj i podržavanoj od svjetskih centara moći (prvenstveno onih u Londonu i Parizu) 3. probuditi kod Hrvata ponovni osjećaj sluganstva i manje vrijednosti (sjetimo se da je Tuđman kao vrsni povjesničar u svojim govorima često oštro istupao upravo protiv ovih navika i smatrao ih ključnim razlozima zašto tisuću godina nismo imali vlastitu državu) 4. zagovarati najprije simetriju krivnje za rat, a kasnije – a to već danas imamo na djelu – putem potenciranja hrvatskih zločina – koji su, zapravo, minorni u usporedbi sa srpskima - stvarati opći dojam kako su Hrvati i nešto veći krivci za rat 5. psihološki slomiti i pasivizirati hrvatsko stanovništvo 6. stvoriti pretpostavke za neojugoslavenske integracije (Zapadni Balkan odnosno Jugosferu).

Kao iznimka u takvoj medijsko-psihološkoj raboti – barem do ovih dana – stajao je Vukovar, taj mitski simbol obrane hrvatske države, grad Heroj(a) čija je patnja i herojska veličina duboko utkana u srce svih hrvatskih domoljuba. Kako, međutim, udruženi medijsko-političko-obavještajno-zločinački pothvat obezvrijeđivanja Domovinskog rata i izgradnje Jugosfere ne može u potpunosti zaživjeti dok se ne obezvrijede baš svi simboli Domovinskog rata, koji su, pak, trajni podsjetnici na povijesnu istinu koja mnogima ne odgovara, posljednjih tjedana na djelu je ono što većina naivaca – uvjerena kako se «ne će usuditi ići baš toliko daleko» - nije očekivala. Riječ je o pokušaju relativiziranja vukovarskog simbola.

Tako je kolumnist Tportala Marinko Čulić 27. listopada objavio članak pod naslovom «Vukovarska kvadratura kruga». U tom članku koji in capite et in membris smrdi na jugoslavensku bljuvotinju, osim što se zagovaraju «bratski» susreti hrvatskog i srbijanskog predsjednika i nova jugo-integriranja, pokušava se naime, dokazati kako prve žrtve u Vukovaru nisu bili Hrvati, već Srbi. Čulić tako piše:» U Vukovaru nisu ginuli samo Hrvati od srpske ruke, nego i Srbi od hrvatske. I to ginuli su – volio bih da narednih sekundu-dvije nitko ne sjedi na ušima – prije nego što je rat počeo. I prije nego što je na Vukovar pala i jedna jedina granata! U ljeto 1991. godine netragom je nestalo, prema podacima nekadašnjeg šefa HHO-a Žarka Puhovskog, dvadesetak ljudi, uglavnom Srba, a svi ubijeni pripisuju se eskadronu smrti Tomislava Merčepa. Da tu ne bi bilo nekakvog vamte-tamte izvlačenja kako taj eskadron treba tretirati kao grupu nekontroliranih, divljih pasa rata, kao što su u neka druga vremena postojali tzv. divlji ustaše, ovdje uredno podnosim poznati podatak. Merčep je bio vukovarski sekretar za narodnu obranu, kao što je, uostalom, u Osijeku istu dužnost obavljao i Branimir Glavaš, što će reći da njih dvojica nisu bili nikakvi s lanca otrgnuti ubojice. Nego, molim lijepo, državni službenici s redovnom mjesečnom plaćom, valjda i regresom i tako time».

Ono što Marinko Čulić – poznati orjunaš, nekadašnji suradnik Fekalije Tribuna i kolumnist velikosrpskih Novosti – želi postići ovakvim lažljivim piskaranjem potpuno je razvidno, a ima svoje primjere i u povijesti. On, naime, želi stvoriti uvjerenje kako su se Srbi 1991. pravedno pobunili protiv hrvatske države. Čulićeva računica koju se želi progurati vrlo je jednostavna: ako su u ljeto 1991. u Vukovaru ubijani Srbi, tada su se Srbi legitimno pobunili protiv takvog postupanja hrvatske države; kasnija četnička divljanja, doduše, zaslužuju svaku osudu, no dio odgovornosti za njih u tom slučaju snosi i hrvatska država, koja je ubijanjem Srba stvorila pretpostavke za njihovu pobunu. Dakako, Čulić će implicirati kauzalitet – pa ako treba i onaj koji ne postoji! - samo kada govori o zločinima Srba nad Hrvatima, dok u obrnutoj sitaciji to nikako ne će vrijediti; tada će se, naime, prema njegovu cijenjenom mišljenju raditi o umanjivanju zločina nad Srbima! Već takvo licemjerno i dvolično postupanje pokazuje da je riječ o prvoklasnom manipulatoru i trbuhozborcu. Uostalom, da je «eskadron smrti Tomislava Merčepa» - koji se ubraja u suvremene propagandne fikcije i mistifikacije kojima je cilj ponovno njegovanje mita o «genocidnim Hrvatima» - zaista počinio navedene zločine, nema sumnje da bi Merčep za te zločine već bio osuđen, jednako kao što nema sumnje da bi o tim ubijanjima već bila napravljena kakva Latinica ili Ćirilica, Otvoreno ili Zatvoreno, svejedno. Jer, nema tog zločina počinjenog nad Srbima u Domovinskom ratu koji već pravosudno ili medijski nije osuđen i medijskim putem uzdignut na razinu općenosti, tako da nema ni najmanjeg razloga da se tako ne bi postupilo i u ovome slučaju. Riječ je, dakle, o besramnoj laži kojoj je cilj pokušati relativizirati vukovarski simbol i stvoriti barem kakvo takvo opravdanje za srpsku pobunu. U povijesti već imamo sličan primjer takvog postupanja: sve do danas političari i novinari, a i dobar dio povjesničara koji egzistira na državnim jaslama, propovijeda kako su ustaše i državni aparat NDH prvi počeli s progonom Srba u NDH, iako je riječ o običnoj laži. Prije nego je pala ijedna srpska žrtva (Gudovac, krajem travnja 1941.) u NDH je ubijeno više od 300 Hrvata. Možemo, dakle, zaključiti kako Čulić nije nimalo inventivan, već slijedi prepoznatljivi rukopis jugoslavensko-velikosrpske industrije laži. A da Srbima u Domovinskome ratu, kao i u Drugome svjetskom ratu, nije trebao nikakav povod za pobunu osim proglašenja hrvatske države, jasnije od ičega svjedoči činjenica da su se Srbi pobunili u gotovo u svim mjestima gdje su za pobunu postojali uvjeti (mahom se je u oba rata radilo o istim područjima, što je vrlo rječit podatak!). Da je tako priznao je i Milovan Đilas kad je u knjizi Revolucionarni rat zapisao da Srbi «ne bi primili nikakvu tuđu, pa ni hrvatsku državu – tamo gde to po svojoj snazi ne bi morali». No - možda Marinko znade - da nisu i u tim drugim područjima srpske pobune prije početka rata djelovali kakvi «eskadroni smrti» koji su ubijali jadne ugrožene Srbe? Čekamo Marinkov odgovor. Kao jednako vrijedan odgovor tretirat ćemo i onaj od Marinkova pouzdanog izvora Žarka. Dakako, obojici odmah savjetujemo da je riječ o Sizifovu poslu jer: 1. takvi eskadroni smrti obična su konfabulacija velikosrpske propagande 2. nikakvi hrvatski zločini, upravo zato što su bili malobrojni i nisu bili dio državne politike, ne mogu promijeniti činjenicu da je Srbija izvršila agresiju na RH koja je vodila pravedni, legitimni i oslobodilački rat protiv srpkoga fašističkog imperijalizma.

Kako bi ovaj pothvat relativiziranja vukovarskog simbola – jedinog simbola Domovinskog rata s kojega još nije skinuta pozlata - dobio i političku potporu, te ne bi bio prepušten samo iskompleksiranim plaćeničkim novinarskim ridikulima, pobrinuo se je Vojislav Stanimirović. Nakon neslužbenog posjeta srbijanskog predsjednika Borisa Tadića Vukovaru, koji je posjet – dirigiran iz londonske (geo)političko-medijske kuhinje - vrlo vješta opsjena kojoj je cilj podjela krivnje i «mirenje» bez jasnog prozivanja krivaca, Stanimirović je 7. listopada dao intervju za beogradsku Politiku. U intervjuu se navode neki vrlo zanimljivi podatci, koje ovdje – prije nego prijeđemo na meritum stvari – iz praktičnih razloga navodimo u izvorniku, dakle na srpskome jeziku:» Danas je SDSS, na čelu sa Stanimirovićem i Pupovcem, jedna od vladajućih stranka u Hrvatskoj. S tri poslanika u Saboru, iz svojih redova dala je potpredsednika vlade Slobodana Uzelca, koji je u kabinetu Jadranke Kosor zadužen za ljudska prava. Osim toga, SDSS ima i dva državna sekretara, u ministarstvima pravde i regionalnog razvoja, a ovo poslednje je zaduženo i za obnovu, što je za Srbe veoma važno. Takođe, oko 20 funkcionera SDSS-a zauzima direktorske ili načelničke pozicije u različitim ministarstvima i upravama pri vladi. Od ukupno 20 hrvatskih županija (regiona), SDSS ima sedam zamenika župana i pet zamenika gradonačelnika. Politički predstavnici Srba imaju vlast u ukupno 15 opština u Hrvatskoj, među kojima su Trpinja, Borovo, Negoslavci, Mrkušica, Erdut, Jagodnjak, Šodolovci, Gračac, Kistanje, Biskupija, Ervenik, Vrhovine, Krnjak, Gvozd (Vrgin Most), Dvor... Procenjuje se da danas stalno živi u Hrvatskoj više od 300.000 Srba, što je jedva polovina predratnog broja». I dalje:» Od nekadašnjih 71.000 Srba sa istoka Hrvatske, danas imamo 55.000 koji tu žive. Osigurali smo da svi zaposleni u javnim preduzećima i državnim ustanovama, policiji, zdravstvu, prosveti, sudstvu, zadrže svoja zatečena radna mesta. To je nekoliko hiljada zaposlenih. Tako danas od 850 policajaca u istočnoj Hrvatskoj 400 su Srbi, svaki drugi, a oko 900 ih je u sistemu prosvete. Ako uporedite, videćete da u Ličko-senjskoj županiji ima samo sedam policajaca Srba, od ukupno 700. Tamo ih nema ni u prosveti ni u sudstvu». Navedeni podatci vrlo su zanimljivi, jer pokazuju kako u pravosudnoj i policijskoj vlasti istočne Slavonije danas participira 50 % Srba. A svima nam je poznato da je riječ o ljudima koji se u vrijeme Domovinskog rata nisu bavili humanitarnim i karitativnim radom ili pak kulinarskim receptima i hortikulturom, već je ogromna većina njih sudjelovala u pobuni protiv hrvatske države, pa tako i u zločinima. Nakon ovih saznanja potpuno je shvatljivo zašto većina zločina u istočnoj Slavoniji – pa tako recimo i onih u Osijeku, gdje je pobijeno više od tisuću hrvatskih civila, a bilo bi pobijeno i više da nije bilo generala Branimira Glavaša - do danas nije procesuirana. Ne možemo, naime, očekivati kako će sudci i organi kaznenog progona prepiliti granu na kojoj i sami sjede!

U nastavku intervjua Stanimirović kaže sljedeće:» (...) S druge strane, Josipović je prvi put javno rekao da su ubijani i srpski civili i da je u sklanjanju posmrtnih ostataka asistirala i učestvovala država. Njih dvojica s premijerkom Jadrankom Kosor primili su i delegaciju Srba čiji su najmiliji ubijeni pre početka ratnih operacija na tom području. To je veoma značajno kada se razgovara o tome kako je počeo rat u Vukovaru, jer je do sada uvek rečeno da su Srbi počeli taj rat, što ne stoji». O kakvoj je delegaciji riječ, (protu)hrvatski mediji do sada nisu izvijestili, no vidimo da Stanimirović želi reći kako rat u Vukovaru nisu počeli Srbi. A s obzirom da se je rat vodio između Srba i Hrvata, on time zapravo implicira da su rat započeli Hrvati. Dakle, jednako kao i Čulić, Stanimirović relativizira srpsku odgovornost i želi poručiti kako su se Srbi pravedno pobunili protiv hrvatske države. No, za razliku od Čulića koji ne ide toliko daleko, Stanimirović želi relativizirati ne samo pobunu, već i bestijalne zločine JNA i četnika, pa tako na novinarsko pitanje «Srpski predsednik je u Vukovar doneo dosijee, protokole iz vukovarske bolnice? Zna li se nešto detaljnije o tome?» odgovara:» Vidite, hrvatska strana stalno potencira da su iz bolnice na Ovčaru odvedeni hrvatski ranjenici, bolesnici i bolničko osoblje. S druge strane, imamo informacije da su u bolnici bile oružane snage koje su se preobukle u bolesnike. I sada ovi protokoli koji su predati mogu da rasvetle šta je tu istina, koliko je bilo stvarnih bolesnika, a koliko vojnika. Jer, oni koji nisu u tim protokolima, zapravo su preobučeni vojnici».

Riječ je o skandaloznome odgovoru iz nekoliko razloga. Prema svim dosadašnjim saznanjima, u vukovarskoj bolnici nije bila nikakva vojska, već su bili bolesnici i ranjenici, tako da Stanimirović besramno laže. Nikakvi protokoli ne mogu promijeniti tu povijesnu činjenicu, a poglavito ne protokoli koji su godinama bili u Srbiji, tako da nije isključena ni mogućnost da su krivotvoreni. Velikosrpska je, naime, politika u Vukovaru počinila tolika zvjerstva da bi krivotvorenje medicinske dokumentacije u svrhu umanjivanje odgovornosti u usporedbi s tim zločinima bilo nešto sasvim benigno i posve očekivano. Stanimirovićev odgovor – kojemu je latentni cilj implicirati kako se u Vukovaru nije dogodio genocid, jer je genocid moguć samo nad civilima - skandalozan je i iz razloga što on ubijanje razoružanih vojnika očito smatra nečim dopuštenim i najnormalnijim. Jer, čak i da se prihvati njegova laž da su u bolnici bili preobučeni vojnici, vojnici koji su položili oružje – a ovdje bi u tom slučaju bila riječ o hrvatskim vojnicima koji legitimno brane svoj međunarodnopriznati teritorij protiv srpskih fašističkih imperijalista! - pripadaju u kategoriju ratnih zarobljenika, a ratni su zarobljenici također objekt zaštite kaznenog djela ratnog zločina, koji koji se ubraja u kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom. Dakle, i u tom bi se slučaju radilo o ratnome zločinu. Međutim, Vojislav Stanimirović – taj bivši ministar u Vladi zločinačke tzv. Republike Srpske Krajine, koji je za «zasluge» odlikovan od strane velezločinca Radovana Karadžića, taj bivši gradonačelnik Vukovara te prijatelj i suradnik Ljubana Devetka, Veselina Šljivančanina, Gorana Hadžića i ostalih zločinaca, taj liječnik - kojemu je poznata Hipokratova i Ženevska zakletva iz 1948. o postupanju s bolesnicima -, ali koji koji svejedno 18. studenoga 1991. pad vukovarske bolnice naziva padom «poslednjeg bastiona, poslednjeg uporišta ustaške vlasti u Vukovaru» – taj Stanimirović očito nije revidirao svoje stavove iz devedesetih, pa ubijanje ratnih zarobljenika – iako se u ovome slučaju zapravo radilo o civilima – smatra nečim sasvim normalnim, štoviše, vjerojatno i junačkim činom na putu stvaranje nebeske «Velike Srbije»! Posve u skladu s onom Milana Paraškog da tko vam kaže da ovo nije Srbija «ubite ga kao kera kod tarabe». Uostalom, Stanimirović je u intervjuu za Novi list u listopadu 2008. otvoreno priznao:» «Ne stidim se što sam bio u vladi krajine», i dalje: «Da se ponovno nešto dogodi u Vukovaru, isto bih učinio!». Dakle, Stanimirović bi ponovno bio gradonačelnik okupiranog Vukovara, ponovno bi podržavao okupaciju Hrvatske, ubijanje hrvatskih civila i razaranje hrvatskih kuluturnih svetinja!

Nakon izgradnje spomenika srbokomunističko-četničkom pokolju u Srbu, nakon SDSS-HDZ pokušaja reaktiviranja plana Z4 od kojega nas je morala spašavati ni manje ni više negoVesna Pusić (koji su za to bili razlozi pokazat će budućnost), nakon izgradnje spomenika četnicima ubijenima u borbama u Domovinskome ratu u Borovu selu, a za kojeg većina stanovništva RH ne zna ni da postoji, nakon otvorenog izrugivanja iz hrvatskih nacionalnih svetinja u velikosrpskome tjedniku Novosti, ove izjave Stanimirovića još su jednom pokazale da velikosrpska politika u Hrvatskoj i dalje živi. Jer, da je Stanimović kakav anonimac iz srpskih redova, onda nas ovaki stavovi ne bi trebali toliko brinuti. Međutim, Stanimirović to nije, on je, naime, predsjednik SDSS-a, dakle predsjednik najveće i najmoćnije srpske stranke u Hrvatskoj, stranke koja je - zahvaljujući «uglađenom diplomatu» dr. teatrologu Ivi Sanaderu, nekadašnjem namjesniku Londona i Bruxellesa u Hrvatskoj – već nekoliko godina u Hrvatskoj na vlasti! A s obzirom da SDSS dobiva najviše glasova hrvatskih Srba, možemo reći da je SDSS i izraz volje srpskoga političkog tijela u Hrvatskoj. Postavlja se stoga pitanje hoće li predsjednica Vlade Jadranka Kosor reagirati na ovakve velikosrpske i ratnohuškačke izjave Vojislava Stanimirovića? Ili će radi ostanka na vlasti i dalje trpjeti otvoreno i agresivno rehabilitiranje četništva u Hrvatskoj? Do kraja mandata još je dosta vremena, pa možemo postaviti pitanje koji je sljedeći zahtjev velikosrpskih političara, o kojima, ne zaboravimo, ovisi opstanak današnje Vlade i današnje koalicije, koja neodoljivo podsjeća na izdajničku hrvatsko-srpsku koaliciju s početka 20 st. Hoće li predsjednik dr. Ivo Josipović osuditi ovakve izjave? Hoće li, konačno, hrvatski Srbi reagirati na ovakve izjave svojih predstavnika, ako ne prije onda odabirom nekih drugih na sljedećim izborima? Ovakve izjave u konačnici mogle bi štetiti ponajviše njima, kojima nije u interesu nekakav novi hrvatsko-srbski koflikt, već im je u interesu da u miru i međusobnom poštivanju žive s Hrvatima i ostalim manjinama u RH. Ako se spomenute osobe i kolektivi ne oglase, to bi se moglo tretirati kao pristajanje, a pristajanje i šutnja na velikosrpsku politiku put je u nove ratove, zločine i mržnju.

StanimirovićU svakom slučaju, ovaj medijsko-politički udar na vukovarski simbol, i to nekoliko dana prije vukovarske obljetnice (jer valja provociranjem pokazati kako si oni mogu ponovno sve dopuštati!), još je jedan više nego očiti pokazatelj da su u krivu bili oni koji su mislili da smo se riješili opasnosti velikosrpske odnosno jugoslavenske politike. Kažem jugoslavenske jer hrvatski političari premda dobro znaju kako dišu srpski i srbijanski političari – a dišu protuhrvatskim i velikosrpskim plućima – svejedno s njima ulaze u nove regionalno-balkanske asocijacije, kojima se u daljnoj perspektivi utire put u neki novi zajednički državno-pravni okvir. Okolnosti su danas takve da velikosrpska politika svoje ciljeve ne može postizati oružjem i fizičkom silom (iako kada bi mogla, ona bi to učinila, jer kako kaže Stanimirović: «Da se ponovno nešto dogodi u Vukovaru, isto bih učinio!»), ali ih može putem politike i diplomacije, onih poslova kojima su hrvatski političari potpuno nedorasli. Dakako, sintagma «hrvatski političari» rabi se samo uvjetno, jer su ti tzv. hrvatski političari samo produžena ruka londonsko-bruxellskih meštara u Hrvatskoj. Srbija, ne bi to trebala biti nikakva tajna, već nekoliko stoljeća uživa podršku Londona i Pariza, kojima je radi njihovih geopolitičkih, strateških i gospodarskih ciljeva potrebna jugoslavenska asocijacija u ovom dijelu Europe s jakom Srbijom kao centrom. Pobjeda u Domovinskome ratu kratkotrajno je porazile njihove geopolitičke pozicije u ovom dijelu Europe, ali ih oni od kriptokomunističko-neojugoslavenskog prevrata iz 2000 g. - koji je na čelo Hrvatske doveo njihove plaćenike i podaničke sluge - ponovno (p)olako vraćaju. U tom kontekstu treba gledati i ponovno bahato ponašanje srpskih političara u Hrvatskoj i šutnju hrvatskih političara. Srpski, naime, političari znaju da imaju podršku Londona, Bruxellesa i Pariza, tako da si bez bojazni od oštrijih reakcija sa strane hrvatskih političara mogu dopuštati ovakve otvoreno velikosrpske ispade. Implicirao je to i Stanimirović kad je u naprijed spominjanom intervjuu na novinarsko pitanje «Hrvatski mediji u poslednje vreme dosta barataju pričom da Evropska unija uslovljava Zagreb rešavanjem „srpskog pitanja"?» odgovorio:» Zagreb to ne priznaje, ali mi mislimo da toga ima. Trenutno Hrvatska, u pregovaračkom procesu sa EU, radi na najtežem poglavlju, a to je pravosuđe i ljudska i manjinska prava. Hrvatska će dobiti plus u vezi s pravosuđem, jer trenutno rešava velike afere, ali u domenu manjinskih i ljudskih prava izveštaj će biti negativan. Već cure informacije da će se postaviti pitanje povratka Srba, vraćanja stanova i penzija koje su im oduzete».

Dakle, jasno vidimo da se velikosrpska politika dirigira iz europskih centara moći. Hrvatska je zemlja u kojoj manjine imaju prava kakva u svim drugim europskim zemljama manjine mogu samo sanjati. Nije, dakle, europskim meštarima do poboljšanja manjskih prava, već oni putem izmišljanja ugroženosti manjina u RH i izmišljanja novih i novih manjinskih prava - kakva ne postoje ni u jednoj drugoj državi Europe - žele – recimo to posve otvoreno - oslabiti i na kraju uništiti hrvatsku državu, čije je «preuranjeno priznanje» - kako su ga sami okvalificirali - nanijelo štete njihovim interesima. A davanje mirovina i vraćanje stanova osobama koje su sudjelovale u oružanoj pobuni protiv Hrvatske nije ništa nego slabljenje i uništavanje hrvatske države i jačanje velikosrpskih aspiracija, koje ne samo da nisu doživjele povijesnu osudu, nego su u Hrvatskoj i nagrađene putem obnova stanova pobunjenicima i kojekakvih ustupaka srpskim političarima, pa i onima za koje znamo da su sudjelovali u pobuni protiv Hrvatske. Pitanje povratka Srba također se ne postavlja iz humanih razloga. Jer, kad bi europejcima bilo do humanosti tada bi postavili pitanje položaja Hrvata u BiH koji tamo imaju manja prava nego Srbi u Hrvatskoj, a postavili bi i pitanje kako se je to broj Hrvata u Vojvodini - gdje nije bilo nikakvog rata! - od 1961.-2002. smanjio za 60 % . Njima je u cilju putem povratka Srba oslabiti homogenost hrvatske države i tako ju učiniti još ranjivijom i još slabijom na njihove besramne ucjene i zahtjeve. Velika većina Srba koja je otišla iz Hrvatske – a svaki pošteni Hrvat bi radije htio da nisu otišli, da se nisu pobunili protiv hrvatske države, da su Hrvatsku prihvatili kao svoju državu i tako spriječili krvoprolića - otišla je zato što tu državu nije prihvaćala kao svoju i zato što se je dala zavesti suludim Miloševićevim planovima i velikosrpskoj propagandi. I upravo radi toga Srbija je ta koja bi im trebala dati mirovine i stanove, a ne Hrvatska protiv koje su jurišali oružjem. Dakako, kad bi se broj Srba u Hrvatskoj njihovim masovnijim povratkom povećao, a poglavito u slučaju da Gotovina, Čermak i Markač budu osuđeni, tada bi se ponovno postavilo pitanje njihove autonomije i rješavanja «srpskog pitanja» u Hrvatskoj. A kako u susjedstvu postoji još nekoliko takvih pitanja (Kosovo, Makedonija, Sandžak itd.) kao rješenje će se ponuditi Jugosfera i nova zajednička država, u ovom ili onom obliku, s Beogradom kao novim-starom središtem. A u tom slučaju – koji je sve izgledniji - znademo što nas čeka: upoznali su to naši pradjedovi, djedovi i očevi od 1918. do 1991. Dakako, ako me budućnost demantira glede naprijed napisanog - nitko ne će biti sretniji od mene.

Davor Dijanović

Čet, 29-07-2021, 10:37:16

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.