Davor DijanovićDavor Dijanović

Fragmenti hrvatske zbilje

Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista (9/10)

 

Milovan ĐilasTitov bliski suradnik Milovan Đilas smatra da za masovna ubojstva u svibnju «pismena naredba nije postojala». Pritom ne spominje je li postojala usmena naredba (koja u vojsci ima jednako obvezujuću snagu kao i pismena!). No, dalje nadodaje da prema «strukturi i hijerarhiji – tako nešto nije mogao izvršiti niko bez odobrenja vrha».[196] Đilas, dakle, jasno ukazuje na Titovu krivnju. O masovnim ubojstvima Đilas dalje kaže: «Nikada to nismo spominjali ni u CK, ni među sobom. Jednom sam ja u nevezanom razgovoru (...) spomenuo da smo tada preterali, jer da je tu bilo i onih koji su bežali jedino iz ideoloških razloga. Tito je odvratio, odmah, kao na nešto o čemu je odavno stvorio konačni, ako ne i utešni zaključak: Svršiš jednom zauvek!».[197]

Đilas vrlo jasno zaključuje da se Tita ne može braniti svaljivanjem krivnje na njegove suradnike; ni za djela prije rata, ni za djela poslije rata: «Iluzija je, ako ne i nešto gore, da je moguće 'obeliti' Tita ocrnjujući njegove najbliže suradnike iz predratnog, ratnog i posleratnog (antisovjetskog) perioda: svi su oni, svi smo mi, iz istog legla, dakako s ličnim svojstvima, složni i jedinstveni u obavljanju revolucionarnog zadatka... A u tvrdnji hrvatskih i albanskih nacionalista da je Ranković u Hrvatskoj, odnosno na Kosovu, sprovodio poseban, svoj režim, ne radi se samo o izvrtanju činjenica, nego i o političkom, propagandnom iskorišćavanju činjenice da je Ranković Srbijanac. Nikakvog 'Rankovićevog režima' nije bilo, bar ne dok sam ja bio u vlasti – sve je to bio Titov režim, režima Tita i grupe koja se već pre rata učvrstila oko njega. Napose je to netačno kad se radi o Hrvatskoj: unutrašnje prilike u Hrvatskoj Tito je kontrolisao neposredno, preko ministra unutrašnjih poslova Hrvatske Steve Krajačića. Krajačić je samo formalno, administrativno, bio pod Rankovićem, odnosno saveznim ministarstvom, a faktički neposredno pod Titom, kome je činio i svakojake luksuzne, 'reprezentativne' usluge: vile, slike, skulpture...».[198]

Publicist Slavko Goldstein u predgovoru Đilasove knjige Vlast i Pobuna piše da je najvažnije odluke uvijek «donosio Josip Broz Tito, obično uz prethodne dogovore s trojicom najbližih suradnika (Kardelj, Ranković, Đilas)».[199] Likvidacije protivnika nakon rata nesumnjivo spadaju u kategoriju «najvažnijih odluka». O odnosu Tita prema likvidacijama S. Goldstein kaže: «Tito je znao za likvidacije ili je naknadno za njih saznavao; katkad je i negodovao zbog pretjeranosti, ali ništa ozbiljno nije poduzeo da ih preduhitri ili naknadno kazni počinitelje».[200]

Slovenska povjesničarka Jerca Vodušek Starič, kojoj bi teško bilo pripisati neobjektivnost, s obzirom na to da su joj i otac i majka bili partizanski prvoborci, smatra da je za zločine u Hudoj Jami krivac Tito.[201] Simo Dubajić ne dvoji da je odluku o ubojstvima donio Tito. Na pitanje N. Tolstoja, je li naredba za likvidaciju došla od Tita osobno, Dubajić odgovara: «Naravno. Niko nije mogao doneti takvu odluku, osim njega».[202]

Janez Stanovnik, predsjednik Saveza boraca Narodno oslobodilačke vojske Slovenije, također Tita drži odgovornim za pokolje: «Pokolji do kojih je došlo nakon Drugog svjetskog rata događali su se po zapovjedi Josipa Broza Tita».[203] Zdenko Zavadlav, zamjenik načelnika OZN-e za područje Maribora, koji je bio zadužen za organizaciju likvidacije zarobljenika, o masovnim likvidacijama kaže: «Naredba je stigla s vrha, a zna se gdje je bio vrh i tko je bio na njegovu čelu. Rečeno nam je: 'Neprijatelja ubijati bez suđenja, jer revolucija još traje'! Rekli su nam da je rat bio prva faza revolucije, a ono poslije rata da je druga faza».[204] Albert Svetina, prvi partijski sekretar OZN-e za Sloveniju od 1944. do svibnja 1945., navodi kako je na Kočevskom Rogu ubijeno najmanje 40 000 ljudi te ističe kako su svi u Ozni znali za masovne likvidacije.[205]

Ivan Fumić, predsjednik Saveza antifašističkih boraca, na jednu je primjedbu novinara Andrije Tunjića («Lani ste mi rekli da je Tito kriv za Bleiburg, a onda ste sve to za tri dana opovrgnuli») u razgovoru 2000. odgovorio: «I tada sam rekao, a i danas tvrdim da je Tito kao vrhovni zapovjednik vojske NOBa odgovoran za sve što je ta vojska učinila, pa i za Bleiburg. Ali, u smislu položaja na kojem je bio! Zločin Bleiburga ne može se ničim opravdati. To je bio zločin na zarobljenim pripadnicima oružanih snaga Hrvatske i civilima. Zarobljen čovjek mora biti legalno suđen, a ne likvidiran».[206]

Na Titovu krivnju ukazuje i izjava koju je dao pred sveučilištem u Ljubljani nakon masovnih likvidacija, gdje je pred tisućama ljudi izjavio: «Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda, dostignula ih je već golemu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći».[207] Đilas o ovomu Titovu govoru piše: «Titu se u tom govoru 'omaklo' i priznanje da se pobijene zarobljenike kontrarevolucionarne skupine – 'kvislinge je' - kako se on izrazio – 'stigla ruka pravde'. Tada su ta masovna streljanja manje skrivana – bila su 'prirodnija' i 'logičnija'. A svakako je s njima u vezi i Staljinova pohvala, koju je izrekao koreći Poljake: Tito je junačina (molodjec): on nema problema s neprijateljima – sve ih je pomlatio (perebil). – To mi je prepričao diplomata iz poljske delegacije, u vožnji od Bleda za Ljubljanju, u leto 1946. godine».[208] Uostalom, zaključuje Đilas, u «partiji, odnosno u partijskom vrhu, nije bilo nikakvih bitnih razlika, pogotovu ne u pitanjima učvršćivanja vlasti, jačanja partije i proširivanja njene dominacije. Nije bilo razlika ni u progonima kontrarevolucionara i istrebljivanju kolaboranata».[209]

O Titovoj krivnji svjedoči i depeša načelnika OZN-e Ministarstva narodne obrane DF Jugoslavije Aleksandra Rankovića koju je 15. svibnja uputio za Hrvatsku s porukom: «Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje ZGB-a od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima. Zaboravljate da u Zagrebu sada ima skoro milion stanovnika i da se tu slegao sav ustaški aparat koji je bježao iz unutrašnjosti pred našom vojskom».[210] A. Ranković kao načelnik OZN-e bio je izravno odgovoran Titu, tako da ovu depešu zasigurno nije uputio bez prethodnog savjetovanja s Titom.

Prema istraživanju beogradskoga autora Pere Simića, Tito je načelniku Trećeg, kontraobavještajnog odjeljenja Ozne, potpukovniku Jefti Šašiću, dao vrlo preciznu usmenu naredbu, koju je ovaj bio dužan prenijeti komandantima jugoslavenskih armija. Ona je glasila: «Pobiti!».[211]

Izjave samih visokih komunističkih dužnosnika, dakle, nesumnjivo ukazuju da je Tito bio naredbodavac zločina. Uostalom, Tito je u likvidaciji protivnika imao bogato iskustvo još iz svojih moskovskih dana, kad je kao agent Kominterne u SSSR-u dao likvidirati osam stotina jugoslavenskih komunista i socijalista.[212] Smrt tisuća ljudi za Tita je, kao i za njegova naredbodavca i uzora u vrijeme rata, Staljina, bila samo statistika.

Među povjesničarima u Hrvatskoj, međutim, postoje i oni koji ne dvoje da je Tito zločinac, ali ga svejedno poštuju i protive se ukidanju njegova Trga. Tako, primjerice, dr. Tvrtko Jakovina ističe: «Tito je sasvim sigurno odgovoran za brojne zločine, ali ne mislim da nema pravo na trg».[213] Umjesto osude, zločinac, dakle, zaslužuje Trg! No, svi ovi dokazi, i oni koje ovdje zbog ograničena prostora nije moguće navesti, nisu dovoljni ni Stjepanu Mesiću koji Tita proglašava «hrvatskim herojem». Isti je taj «hrvatski heroj» u govoru postrojbama JNA prilikom proslave dana Armije 22. prosinca 1971. u Rudom, tj. nekoliko tjedana nakon gušenja Hrvatskog proljeća, rekao da će prije «Sava poteći uzvodno nego će Hrvati imati samostalnu državu».[214]

Što je Tito mislio o nacionalnoj pripadnosti pokazuje nam njegov odgovor na pitanje osjeća li se Hrvatom: «Ja sam rođen tamo u Zagorju, ali pripadnost nekom narodu u socijalizmu više mnogo ne znači, a u budućnosti će to biti još manje važno u našem sistemu samoupravljanja, a također zahvaljujući i pokretu nesvrstanosti...».[215] Visokoistaknuti jugoslavenski političar Raif Dizdarević na pitanje je li se Tito ikada osjećao Hrvatom odgovara: «Ne nikad nije u tom kontekstu pokazivao nimalo hrvatstva. Uvijek je bio Jugoslaven i građanin svijeta.[216] Prema tome, njegova izjava biskupu Salisu-Sewisu iz početka lipnja 1945., kad je – da nekako odobrovolji kaptolsko izaslanstvo koje je došlo prosvjedovati zbog uhićenja nadbiskupa Stepinca – da je Hrvat i katolik, najobičniji je trik[217]: kao komunist, Tito nije mogao biti katolik, a kao Jugoslaven, nije htio biti Hrvat!

Teza, pak, da je Tito «Hrvatskoj vratio Istru», također je - povijesno gledano – u najmanju ruku dvojbena. Poslijeratnu kartu svijeta nije krojio Tito, već dogovor velikih svjetskih sila, baš kao i nakon Prvoga svjetskog rata, kada su zapadni demokrati počastili Italiju krupnim teritorijalnim proširenjima na račun hrvatskog teritorija. Kako navodi britanska povjesničarka Phyllis Auty, još 27. veljače 1941. britanska je vlada ovlastila ministra vanjskih poslova Anthony Edena da «nagovesti princu Pavlu da Jugoslavija, ako pređe na stranu saveznika, može da očekuje ispravljanje granica u pogledu Istre..."[218] Već sama ta činjenica nedvojbeno pokazuje da o poslijeratnoj sudbini Istre nije odlučivao Tito, već dogovor svjetskih sila. Prema mišljenju akademika Petra Strčića, Tito je od Amerikanaca «dobio Istru», nakon što su «Amerikanci saznali da je Tito u sukobu sa Staljinom».[219] Bio Strčić u pogledu Amerikanaca i Staljina u pravu ili ne, već sama njegova formulacija da je Tito «dobio Istru», poprilično je rječita. Uključivanje Istre u okvir Jugoslavije bilo je, dakle, rezultat dogovora zapadnih saveznika i oblik kažnjavanja Italije što je 1939. opet, jednako kao 1914., stupila u rat na strani Njemačke.

komunistiA s uma ne treba smetnuti niti činjenicu da su nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. ona područja koja je Italija anektirala u svibnju 1941., ali i Istra, formalnopravno reinkorporirana u sastav NDH. Pavelić je 10. rujna 1943. potpisao državnopravnu izjavu kojom se Rimski ugovori iz svibnja 1941. – ugovori potpisani u vrijeme kad se je u NDH nalazilo 10 talijanskih divizija,[220] a NDH još nije imala izgrađenu vlastitu vojsku, i koji su se od vlasti NDH i ovako tretirali kao provizorno rješenje [221] - proglašavaju ništetnima (s djelovanjem ex tunc).[222] Vlasti NDH nastojale su tada odbaciti i Rapallski ugovor iz 1920. kao i Rimski ugovor iz 1924., te tako Hrvatskoj vratiti Istru, Rijeku i Zadar, dakle krajeve koje je Italiji predala Kraljevina SHS.[223] Iako su Nijemci onemogućili faktično priključenje tih krajeva NDH, diplomatski napori hrvatskih vlasti urodili su određenim plodovima, pa su tako uz njemačko dopuštenje u Istri otvorene škole na hrvatskom jeziku, a osnovana je i istarska domobranska pukovnija.[224] Vlasti NDH također su pokrenule i niz akcija da se u domovinu vrate Hrvati koji su od 1941. bili internirani i zatvoreni u talijanskim logorima i zatvorima.[225]

Uzgred spomenimo da je nemalu ulogu u priključenju Istre Jugoslaviji – što se danas nikako slučajno prešućuje - odigralo katoličko svećenstvo u Istri, predvođeno svećenikom Božom Milanovićem. On je 31. srpnja 1945. inicirao sastanak u Pazinu na kojem je dvadesetak svećenika donijelo rezoluciju u kojoj se izjavljuje da «Istra iz etnoloških, geografskih i ekonomskih razloga mora biti definitivno priključena DF Jugoslaviji». Milanović je bio ispitivan pred Savezničkom komisijom za razgraničenje između Italije i Jugoslavije u Parizu, a toj komisiji uručio je i dokument pod nazivom «Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine».

Porečko-pulski biskup Radossi na tu je spomenicu reagirao na način da je u opširnoj okružnici pobijao tvrdnje te spomenice. Župnik u Baderni i jedan od potpisnika spomenice Miroslav Bulešić u pismu biskupu dokazima je pobijao njegove tvrdnje u toj okružnici. Podatke koje su prikupili i savezničkoj strani dostavili istarski svećenici predvođeni Milanovićem, bili su jedan od glavnih razloga što su zapadni saveznici odlučili Istru priključiti Jugoslaviji, a ne Italiji. Prigodom boravka u Parizu na radu Mirovne konferencije, Milanović je od francuskoga katoličkog novinara Waltera Eberharda dobio sljedeće pitanje: «Zašto vi svećenici želite radije dospjeti pod komunističku Jugoslaviju, nego pod katoličku Italiju?». Na to mu je Milanović odgovorio «da se državne granice određuju za stoljeća dok se režimi mijenjaju, a pod Italijom je u opasnosti život našeg narod».[226] Komunističke vlasti – čiji se relikti danas eufemistički nazivaju «antifašistima» - katoličkim su se svećenicima u Istri za doprinos u priključenju Istre Jugoslaviji zahvalile tako što su na brutalan način likvidirale Miroslava Bulešića – jednoga od potpisnika spomenice koja je odigrala ključnu ulogu u priključenju Istre Jugoslaviji. Riječ je o prilično ilustrativnome primjeru kako su od strane jugoslavenskih «antifašista» prolazili neboljševički borci protiv fašizma.

Tito je, međutim, kao glavni arbitar u svim važnijim unutarpolitičkim pitanjima svakako zaslužan za to što je Hrvatska poslije rata prilikom povlačenja granica ostala bez svojih teritorija. Crna Gora je tako prilikom razgraničenja dobila Boku kotorsku koja je povijesno, etnički, konfesionalno i kulturološki pripadala Hrvatskoj. BiH je dobila Neum i pristup Jadranu, iako je u njemu živjelo blizu 100 % Hrvata – katolika.[227] Istodobno je, međutim, izgubila drugi izlaz na more koji je austrougarska BiH imala, onaj u Sutorini. Time je uspostavljena hrvatsko-crnogorska granica u Boki kotorskoj, koja je u perspektivi ugrozila hrvatski suverenitet na Prevlaci. Na istoku je Hrvatska također teritorijalno okljaštrena, jer je zahvaljujući radu tzv. Đilasove komisije ostala bez istočnoga Srijema.[228] Tomu valjda dodati i činjenicu da je iz sastava tadašnje NR Hrvatske istrgnuto 27 sela i pripojeno Sloveniji.[229] Iako su dijelovi BiH po Sporazumu Cvetković-Maček pripadali Hrvatskoj, te iako je cijela BiH bila u sastavu NDH, ona je nakon rata ustrojena kao posebna republika. S druge pak strane, iako je nakon rata u Vojvodini bilo više Hrvata i Madžara nego Srba, zahtjevi da se Vojvodina ustroji kao zasebna republika bili su onemogućeni.[230] Time je BiH trajno odsječena od Hrvatske, dok je daljnji slijed događaja doveo do toga da je Vojvodina postala sastavnim dijelom Srbije. Bilo je također i pokušaja da se od Hrvatske izuzme Dubrovnik i Ploče, no oni su na sreću propali.[231]

Davor Dijanović
Politički zatvorenik

[196] Milovan ĐILAS, Revolucionarni rat, 433.

[197] Isto.

[198] Milovan ĐILAS, Vlast i pobuna, Memoari, EPH Liber, Zagreb, 2009, 62.

[199] Isto, 12.

[200] Miljenko JERGOVIĆ, «Intervju sa Slavkom Goldsteinom. 'Tito je bio vođa zavjere šutnje o Bleiburgu'», http://www.jutarnji.hr/slavko-goldstein---tito-je-bio-voda-zavjere-sutnje-o-bleiburgu/275716/, pristup ostvaren 30. ožujka 2010.

[201] «Za zločine u Hudoj Jami krivac je Tito», http://www.jutarnji.hr/-za-zlocine-u-hudoj-jami-krivac-je-tito-/197753/, pristup ostvaren 12. ožujka 2009.

[202] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 383.

[203] http://www.index.hr/vijesti/clanak/zrtve-komunistickog-rezima-pokolj-u-slovenskom-rudniku-naredio-je-tito/424361.aspx, pristup ostvaren 7. ožujka 2009.

[204] Mladen GENC, «Što je o masovnim likvidacijama nakon 2. svjetskog rata otkrio oficir Ozne Zdenko Zavadlav. Ubijani su po naređenju s vrha – bez suđenja», Varaždinske vijesti, br. 3367, 14. srpnja 2009., 18.

[205] Marijana CVRTILA, «U Deželi grob do groba...», http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/19990912/novosti.htm, pristup ostvaren 8. ožujka 2009.

[206] Andrija TUNJIĆ, «Andrija Fumić: Nitko normalan u Hrvatskoj ne smije kriminalizirati Domovinski rat», Vjesnik, Zagreb, 21. listopada 2000., 3.

[207] Borba, 28. svibnja 1945. Prema: P. SIMIĆ, Tito Fenomen Stoljeća, 222.

[208] M. ĐILAS, Vlast i Pobuna, 140.

[209] Isto, 60.

[210] Anđelko MIJATOVIĆ, «Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskoga naroda: masovna poratna pogubljenja na brojnim stratištima i žrtve hrvatskih marševa smrti (26). Nova vlast uhićuje, zatvara i likvidira», Vjesnik, Zagreb, 13. srpnja 2005., 63.

[211] P. SIMIĆ, Tito Fenomen Stoljeća, 221.-222.

[212] Knjige koje se bave tim dijelom Titova života su: Silvin EILETZ, Titove tajanstvene godine u Moskvi 1935.-1940. (2008) i Pero SIMIĆ, Tito Fenomen stoljeća (2009).

[213] Saša ŠIMPRAGA, «Razgovori. Tvrtko Jakovina, profesor suvremene povijesti na Odsjeku za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta», Novosti, Samostalni srpski tjednik, br. 462., 24. listopada 2008., 8.

[214] Komunistički zločini nisu antifašizam, 37.

[215] Nenad PISKAČ, «Kačićev odgovor Mesiću», Hrvatsko slovo, 15./2009., br. 741, Zagreb, 3. srpnja 2009., 5.

[216] Raif DIZDAREVIĆ, «Milošević je trebao biti premijer SFRJ», Obzor. Tjedni politički magazin, br. 113, prilog Večernjeg lista, br. 15118, Zagreb, 10. prosinca 2005., 46.-47.

[217] Motive toj izjavi mogli bismo, među ostalima, tražiti u činjenici da je međunarodni položaj i legitimitet komunističke Jugoslavije u to doba još bio prilično krhak, zbog čega je sukob s KC Tito nastojao odgoditi za povoljnije vrijeme, a s uma ne treba smetnuti niti činjenicu da je Tito računao na pomoć KC glede priključenja Istre Jugoslaviji.

[218] Phyllis AUTY, «Neki aspekti britansko-jugoslovenskih odnosa 1941. godine», u: Ustanak u Jugoslaviji 1941. godine i Evropa: zbornik radova prikazanih na Međunarodnom naučnom skupu Srpske akademije nauka i umetnosti, održanom od 24. do 26. novembra 1971. god. u Beogradu, povodom proslave tridesetogodišnjice ustanka u Jugoslaviji 1941. god., ur. Vasa ČUBRILOVIĆ, Srpska akademija nauka i umetnosti, Odeljenje istorijskih nauka, Beograd, 1973., 92.

[219] Boris OREŠIĆ, «Akademik Petar Strčić, stručnjak za povijest Istre i Kvarnera. Bozanićevi preci nosili su petokraku»,http://globus.jutarnji.hr/hrvatska/bozanicevi-preci-nosili-su-petokraku?onepage=1, pristup ostvaren 20. rujna 2009.

[220] Vjekoslav VRANČIĆ, Branili smo Državu, knjiga 1., HB Press Washington DC, 2006., 273.

[221]To jasnije od ičega pokazuje pisanje tiska u vrijeme NDH. Tisak u NDH – koji je bio pod cenzurom vlasti i utoliko zastupao njezina stajališta – u svakoj je prilici naglašavao hrvatstvo anektiranih krajeva, i to ne samo onih anektiranih 1941., već i onih koje je monarhistička Jugoslavija 1920. odnosno 1924. predala Italiji za račun stabilizacije prve jugoslavenske države. Opš. o tretiranju anektiranih krajeva u tisku NDH vidi: Tomislav JONJIĆ, «Jadranske teme u Hrvatskom narodu od travnja 1941. do rujna 1943.», Spomenica dr. Jere Jareba - Časopis za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest, 40/2008., br. 3, Zagreb, 2008., 911.-932.

[222]Nije pritom nevažno – kao što primjećuje dr. Milan Blažeković - da je Mussolini sa svojom Talijanskom Socijalnom Republikom odbio priznati raskid Rimskih ugovora, čemu se je Pavelić zbog promjenjenih odnosa snaga tada mogao uspješno suprostaviti, kao i to da se Mussolini tom prilikom nije pozivao ni na kakve prije rata preuzete Pavelićeve obveze (T. JONJIĆ, «Razgovor s dr. Milanom Blažekovićem. S optimizmom gledam u hrvatsku budućnost!», Politički zatvorenik, 7/1997., br. 60, Zagreb, ožujak 1997., 7.-10.).

[223] Dragutin PAVLIČEVIĆ, Povijest Hrvatske, četvrto, dopunjeno izdanje, Naklada Pavičić, Zagreb, 2007., 430.

[224] Ivan GRAH, Istarska crkva u ratnom vihoru (1943.-1945.), Pazin, 1998., 59.-62.

[225] Nikica BARIĆ, «Napori vlasti Nezavisne Države Hrvatske za povratak Hrvata iz talijanskih logora i zatvora u domovinu nakon kapitulacije Kraljevine Italije u rujnu 1943. godine», u: Hrvatska između slobode i jugoslavenstva, 293.-318.

[226] Opš. u: Frano GLAVINA, «Pogled u slovenska presezanja na hrvatski teritorij u povijesti (2). Svećenici u obrani hrvatske Istre», Glas Koncila, 48/2009., br. 3 (1804), Zagreb, 18. siječnja 2009., 25.

[227] D. PAVLIČEVIĆ, Povijest Hrvatske, 473.

[228] Isto, 474.

[229] Armando ČERNJUL, «Ne smije se ponoviti izdaja iz 1955.», Vijenac, 17/2009., br. 393, Zagreb, 26.ožujka2009., http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac393.nsf/AllWebDocs/Ne_smije_se_ponoviti_izdaja_iz_1955._, pristup ostvaren 27. ožujka 2010.

[230] D. PAVLIČEVIĆ, Povijest Hrvatske, 474.

[231] Isto, 474, 476.

Pon, 26-07-2021, 16:30:19

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.