Davor DijanovićDavor Dijanović

Fragmenti hrvatske zbilje

Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista (8/10)

 

Važno je za spomenuti da je i sâm Tito dao nemali osobni doprinos u kreiranju crnih legendi o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. I inače sklon lažima i preuveličavanju činjenica,[164] u jednom je članku objavljenomu krajem ožujka 1944. u SAD-u, Velikoj Britaniji i Sovjetskom Savezu, tvrdio da je neprijatelj uz pomoć «zlikovačkih ustaša» samo u tri mjeseca 1941. u Hrvatskoj, BiH i Vojvodini «uništio više od pola milijuna Srba».[165]

GoldsteinOsamostaljenjem Hrvatske oboren je jasenovački mit koga je propagirala velikosrpska (kvazi)historiografija i danas u Hrvatskoj postoji kakvo-takvo suglasje glede broja žrtava Jasenovca. Općeprihvaćeno je mišljenje da se broj žrtava kreće između 40.000 i 90.000 stradalnika, iako i dalje postoje oni koji povećavaju ili smanjuju te brojke.[166] Slavko Goldstein tako dopušta da bi brojka mogla biti do najviše 100.000,[167] dok Zoran Kotnik, sin partizanskog obavještajca Josipa Kotnika, smatra da je broj žrtava znatno manji: «General Ivan Gošnjak, osobni prijatelj moga oca, bio je na čelu prve komisije za istraživanje Jasenovca. Po njegovim riječima, bilo je oko 7.000 žrtava ustaškog režima u logoru, no kasnije je drug Edvard Kardelj dodao još dvije nule, što odgovaraju današnjem Dodikovu broju od 700.000».[168]

Međutim, u inozemnim publikacijama i medijima i dalje se navode brojke vrlo bliske onima koje su bile službena dogma u vrijeme Jugoslavije. Britanskiautor i doživotni predsjednik engleskog PEN kluba Jasper Ridley tako navodi kao objektivnu brojku onu od 330.000,[169] izraelski novinar Brian Blondy govori o 700.000 žrtava ustaškog režima,[170] dok bivši kanadski veleposlanik u Jugoslaviji James Bissett navodi brojku od 300-700 tisuća.[171] To nam pak govori da velikosrpska žrtvoslovna mitologija još uvijek nije delegitimirana u zapadnim zemljama i da će Hrvatska još dugo godina ispaštati radi laži velikosrpskih ideologa s kojima se je u vrijeme Jugoslavije solidarizirala i većina komunista hrvatskog podrijetla. Valjalo bi istražiti i razloge zašto Tito nikada nije posjetio Jasenovac, i je li s tim u vezi tvrdnja Ljubice Štefan[172] i još nekih autora,[173] da je Jasenovac poslije rata bio i logor jugoslavenskoga totalitarnog sustava.

S obzirom na to da se masovna grobišta iz vremena Drugoga svjetskog rata – koja su komunisti i partizani punili što razoružanim hrvatskim vojnicima, što civilima – otkrivaju iz godine u godinu, oni ozbiljniji povjesničari (premda bili i projugoslavenske orijentacije), kao i neki sami sudionici partizanskog pokreta, posljednjih su godina počeli priznavati da je zločina doista bilo. Međutim, za te zločine i danas neki pronalaze svojevrsna opravdanja.[174]

Tako, primjerice, dr. Ivo Goldstein navodi da «osveta koja je kulminirala u svibnju 1945. nije bila bezrazložna. Ona je bila motivirana zločinom koji se počeo događati u travnju 1941.».[175] No pitanje je – dodaje Goldstein – je li ta osveta odnosno kazna koju su dobili pojedinci i čitave skupine bila primjerena.[176]

Takvim se shvaćanjem, međutim, ne otvara prostor za relativizaciju samo komunističko-partizanskih, već i ustaških zločina. Naime, ako se komunističko-partizanski zločini krajem rata mogu pravdati «zločinom koji se počeo događati u travnju 1941.», zar se onda – ako ćemo biti dosljednji – po istoj logici ustaški zločini prema Srbima ne mogu pravdati zločinima što su ih Srbi počinili nad hrvatskim stanovništvom, napose nakon proglašenja NDH? Jer, prve zločine na prostoru NDH – kako je u raspravi već naznačeno – počinili su upravo Srbi! A tomu svakako treba nadodati i činjenicu da ustaškim zločinima nad Srbima nisu prethodili samo zločini Srba nad Hrvatima nakon proglašenja NDH, nego i više od dva desetljeća terora koga je u okviru Kraljevstva SHS/Kraljevine Jugoslavije nad Hrvatima provodio velikosrpski režim.[177] Za ilustraciju dovoljno je navesti da je prema Miroslavu Krleži samo do sredine 1928. u Jugoslaviji izvršeno 24 političkih smrtnih osuda, 600 političkih ubojstava, 30.000 političkih uhićenja, dok je 3000 ljudi emigriralo iz političkih razloga.[178]

U tom kontekstu dr. Jere Jareb navodi: «Iako se s moralnog i realnog političkog gledišta ne da braniti politiku Ustaškog pokreta prema srpskoj narodnoj manjini u NDH, ona je, s druge strane, psihološki razumljiva. Ustaški pokret bio je odgovor na srpske zulume i bespravnu vladavinu u Hrvatskoj. Smisao stvaranja Ustaškog pokreta i akcije dra Ante Pavelića bio je, da na silu treba odgovoriti silom. 'Na ljutu ranu ljuta trava bila je Pavelićeva deviza'».[179]

Kako bi pokušali umanjiti odgovornost komunista i partizana za masovne zločine, neki navode i to da su likvidacije u to vrijeme bile izvršavane ne samo u Jugoslaviji, nego i u drugim zemljama Europe. Kao primjer se obično spominje Francuska. Međutim, ukupan broj osoba koje su u Francuskoj smaknute prije i nakon oslobođenja iznosio je oko 10.500, uključujući i one koji su ubijeni u «divljim čistkama».[180] Usporedi li se broj ubijenih u Francuskoj s višestruko većim brojem ubijenih u Jugoslaviji.[181] i uzme li se u obzir činjenica da Francuska broji nekoliko puta više stanovnika od Jugoslavije, lako se dolazi do zaključka da ni ovaj ni ovaj «argument» ne drži vodu.

Među onima koji priznaju komunističko-partizanske zločine, a proizlaze iz komunističkog-partizanskog miljea, mali je broj onih koji će priznati da je zapovijed za masovna ubojstva došlo iz samoga vrha, tj. od Josipa Broza Tita. Iako je uopće smiješno i neozbiljno tvrditi da bi se tolika masovna ubojstva mogla počiniti bez saznanja Tita - vrhovnog zapovjednika Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i Partizanskih odreda Jugoslavije – broj onih koji tvrde da Tito nije dao naredbu za ubojstva (i da zapravo nije znao za ubojstva), i dalje je poprilično velik. Takvo je postupanje, međutim, donekle i razumljivo: vođa personificira pokret; obranom Tita brani se i partizanski pokret. Prilikom obrane Tita često se navodi njegova brzojavka («depeša») od 14. svibnja 1945. da se poduzmu «najenergičnije mjere da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenika od strane jedinica, pojedinih organa i pojedinaca. Ukoliko postoje među zarobljenicima i uhapšenicima takva lica koja treba da odgovaraju za djela ratnih zločinstava, predavati ih na revers vojnim sudovima radi daljnjeg postupka».[182]

Tu je depešu Tito navodno uputio štabovima Prve, Druge, Treće i Četvrte Jugoslavenske armije. Međutim, najvjerojatnije je riječ o naknadnoj krivotvorini.[183] Britanski povjesničar ruskoga podrijetla Nikolaj Tolstoj smatra da je riječ o «običnoj krivotvorini» te dodaje: «Bio je to, naprotiv, komad papira ispisan pisaćim strojem, bez ikakvih indikacija odakle potječe – ne samo što nije nosio Titov potpis nego se čak ni formalno nije radilo o pravom naređenju».[184] Uostalom, čak i da je depeša autentična, Titove zapovijedi koja su smjerale u sličnom pravcu su i ovako bile samo za «javnu» i «vanjsku» uporabu.[185]

Međutim, kada se razmotri što su o zločinima pisali i govorili Titovi suradnici i visokorangirani jugokomunistički dužnosnici, i kad se uz to proanaliziraju neke Titove izjave i postupci, postaje vidljivo da Tito ne samo da je znao za zločine, nego ih, vrlo vjerojatno, i zapovjedio.

Tako je, primjerice, po sugestiji Aleksandra Rankovića, a prema iskazima Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića (načelnik vojnosudskog odjela II armije JA), Tito naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići u gradu i kotaru Zagreb, rođeni od 1924. do 1927. koji se ne nalaze u zarobljeničkim logorima ili nisu pristupili partizanskim jedinicama. Naredba br. 7 izdana je od Komande grada Zagreba. Tom prilikom je u Maksimirskoj ulici 63 unovačeno oko 7.800 mladića koji su sprovedeni u logore Maksimir i Prečko, poslije čega su doživjeli sudbinu ostatka tamošnjih logoraša. Iz samo jedne od tih kolona koja je sprovođena na maršu smrti od Zagreba preko Podravine, Slavonije i Srijema, u logor Kovin u Vojvodini, od 2.200 mladića preživjelo je njih samo 58.[186]

General Kosta Nađ, koga je Tito u telefonskome razgovoru «trinaestoga maja» – napominjući mu da se neprijatelj ne smije izvući – prozvao «lično odgovornim»,[187] o likvidacijama piše:» Trebalo je žuriti. Zločinci ni po koju cenu ne sme da pobegnu nekažnjeni! Koliko sam puta, tih dana, ponavljao tu rečenicu? Svejedno, morali smo je ponavljati»[188]. Nađ dalje dodaje: «Pre završetka rata i u vreme konačnih razračunavanja sa snagama fašizma, saveznici ni jednog trenutka nisu dovodili u pitanje naše pravo na kažnjavanje ratnog zločina naših kvislinga. One za koje smo znali da su još u Austriji, u maju smo i dobili».[189] U izjavi za jedan beogradski tjednik, Nađ je 13. siječnja 1985. izjavio da je 150.000 protivnika vlasti palo u njegove ruke i da su ih «prirodno, na kraju likvidirali». Nađ dalje kaže da je o ovom «uspehu» odmah javio Titu i da je to bio «zadnji ratni izveštaj u Drugom svetskom ratu».[190]

Kosta NađSama činjenica da je Tito imao telefonsku vezu s Nađom dokazuje da je Tito imao i kontrolu nad snagama koje su sudjelovale u zločinima. Pravnik Dominik Vuletić o tomu piše: «Govoreći o odgovornosti samog Josipa Broza treba spomenuti da je on u vrijeme bleiburških događaja te marševa smrti koji su uslijedili bio predsjednik Vlade (DFJ), ministar obrane u toj Vladi, generalni sekretar partije (KPJ) te vrhovni zapovjednik svih jugoslavenskih oružanih snaga (prvo NOVJ a poslije Jugoslavenske armije), dakle de facto i de iure imao je kontrolu nad svim snagama te je bio najodgovornija osoba u zemlji. Jugoslavenske snage koje su sudjelovale u bleiburškim događajima postupale su po Titovim naređenjima i bile su pod njegovom kontrolom. One su bile dio ukupne jugoslavenske sile koja je sudjelovala u završnim ratnim operacijama, vojnoj akciji kojom je rukovodio Josip Broz. O postojanju te kontrole svjedoči i stalna komunikacija između Josipa Broza i zapovjednika III. jugoslavenske armije Koste Nađa».[191]

Slično navodi i akademik Vladimir Đuro Degan:«Za masovne zločine koji su u Jugoslaviji uslijedili 1945. godine prvenstvenu odgovornost snosi onaj tko ih je organizirao i počinio. To je bila tek ustanovljena Jugoslavenska armija s njezinim vrhovnim komandantom Josipom Brozom Titom. (...) Naime, tehnologija razoružavanja zarobljenika u svibnju te godine, njihovo vezivanje žicom i ubijanja nad jamama i tenkovskim rovovima, kao i 'križni put' onih koji odmah nisu bili smaknuti, bili su previše dobro organizirani da bi se mogli pripisati osveti pojedinca».[192]

Josip Kotnik, partizanski obavještajac koji je sudjelovao u pregovorima oko predaje zarobljenika,[193] navodi kako je major Bakić zvani Baća referirao «komandantu Kosti Nađu da se u kolonama nalazi oko 160.000 zarobljenika» i tražio da se «riješi pitanje njihove sudbine».[194] Kotnik dalje svjedoči da je Nađ «tražio da napiše telegram vrhovnom komandantu (Josipu Brozu Titu, nap. D.D.) s upitom što raditi s njima. Telegram je bio sastavljen, a potpisao ga je osobno komandant Kosta Nađ. Prema pričanju kurira Gedže, povjerljivog i uvijek nasmijanog dječaka od 14 godina, naređeno je bilo KOS-u da se svi ti zarobljenici likvidiraju, za što su bile prikladne protutenkovske grabe starojugoslavenske vojske uzduž rijeke Drave».[195] S obzirom na to da je upit o postupanju sa 160.000 zarobljenika zatražen od Tita osobno, naređenje «da se svi ti zarobljenici likvidiraju» mogao je dati isključivo on kao vrhovni zapovjednik.

Davor Dijanović
Politički zatvorenik

[164] Čitav niz primjera vidi u: Pero SIMIĆ, Tito Fenomen stoljeća, 202.-204.

[165] Isto, 203.

[166] Petar BAŠIĆ, Mario KEVO, «O problemu postojanja jasenovačkog logora nakon 1945.», u: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, knjiga 30, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1997., 300.

[167] «U Jasenovcu obilježena 60. obljetnica proboja logoraša», http://www.index.hr/vijesti/clanak/u-jasenovcu-obiljezena-60-obljetnica-proboja-logorasa/261928.aspx, pristup ostvaren 30. ožujka 2010.

[168] Zoran KOTNIK, «Serija 'Nepokoreni grad' čista je partizanska laž o ulasku partizana u Zagrebu!», Hrvatski list, br.292., Zadar, 29. travnja 2010, 38.

[169] Jasper RIDLEY, Slobodni zidari, Prometej, Zagreb, 2001., 273.

[170] Brian BLONDY, «Croatian NGO plans monument to Nazi collaborator Ante Pavelic», The Jerusalem Post, http://www.jpost.com/Home/ Article.aspx?id=156753, pristup ostvaren 30. ožujka 2010.

[171] James BISSETT, «Croatia should apologize for World War II genocide before joining the EU», The Christian Science Monitor, 2. travnja 2010., http://www.csmonitor.com/Commentary/Opinion/2010/0402/Croatia-should-apologize-for-World-War-II-genocide-before-joinin, pristup ostvaren 3. travnja 2010.

[172] Ljubica ŠTEFAN, «Poslijeratni Titov logor Jasenovac 1945.-1947/48», u: Hrvatski žrtvoslov, Zbornik radova, knjiga 1., Zagreb, 1998., 209.-214..

[173] Istu tezu zastupa, primjerice, i dr. Vladimir Horvat (Vladimir HORVAT, «Jasenovac je bio ustaški, partizanski i logor za informbiroovce», Politički zatvorenik, 15/2006., br. 169, Zagreb, travanj 2006., 42.-43.). Dr. Jurčević smatra da je Jasenovac bio aktivan do najmanje 1947. godine. (Andrija TUNJIĆ, «Haško tužiteljstvo ne zanima istina», Vijenac, 17/2009., br. 407., Zagreb, 8. listopada 2009., http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac407.nsf/ AllWebDocs/Hasko_tuziteljstvo_ne_zanima_istina,pristup ostvaren 3. travnja 2009).

[174]Svakako najočitiji primjer opravdavanja zločina tvrdnja je Stjepana Mesića da je osveta nad ustašama «bila naminovna jer su počinili prestrašne zločine». Dakako, kad bi netko rijetke i sporadične zločine koje je HV nakon Oluje počinila nad Srbima nazvao neminovnom posljedicom prestrašnih srpskih zločina u recimo Vukovaru ili Škabrnji, nema sumnje da bi takav od Mesića i njegovih istomišljenika bio prozvan fašistom i otpadom ljudskog roda.

[175] Ivo GOLDSTEIN, «Povijesne okolnosti Bleiburga i Križnoga puta», u: Bleiburg i Križni put 1945.: zbornik radova sa znanstvenoga skupa, Zagreb, 12. travnja 2006., ured.: Juraj HRŽENJAK, Krešimir PIŠKULIĆ, Petar STRČIĆ, Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske – Multigraf marketing, Zagreb, 2007., 32.

[176] Isto.

[177] Opš. Rudolf HORVAT, Hrvatska na mučilištu, Kulturno-historijsko društvo «Hrvatski rodoljub», Zagreb, 1942.; pretisak: Školska knjiga, Zagreb, 1992. Bosiljka JANJATOVIĆ, Politički teror u Hrvatskoj 1918.-1935., Hrvatski institut za povijest – Dom i svijet, Zagreb, 2002.

[178] Miroslav KRLEŽA, «Glavnjača kao sistem». Deset krvavih godina i drugi politički eseji. Sabrana djela Miroslava Krleže, sv. 14-15, Zora, Zagreb, 1957., 612.-614..

[179] Jere JAREB, Pola stoljeća hrvatske politike. Povodom Mačekove autobiografije, 2. izd., Institut za suvremenu povijest, Zagreb, 1995., 90.

[180] Vladimir GEIGER, «Odgovornost Josipa Broza Tita za Bleiburg », u: Hrvatska između slobode i jugoslavenstva,, 352.

[181] Dr. Zdravko Dizdar govori o 62.000 poimenično utvrđenih poslijeratnih hrvatskih žrtava, uglavnom Bleiburga i Križnih putova hrvatskih vojnika i civila s područja nekadašnje NDH, od Dubrovnika do Varaždina i od Zemuna do Senja (Zdravko DIZDAR, «Prilog istraživanju problema Bleiburga i Križnih putova (U povodu 60. obljetnice)», 188.). Istraživanja, međutim, nisu ni blizu kraja, stoga je broj nesumnjivo mnogo veći.

[182] Josip BROZ TITO, Sabrana djela. Tom dvadeset osmi, 1. maj-6.jul 1945., Komunist, Beograd, 1988., 43.

[183] Tito je poslije rata naknadno revidirao svoje brojne radove. Tako je, primjerice, revidirao proglas CK KPJ od 22. lipnja 1941. u kome je stajalo njegovo pitanje: «Može li itko pošten na svijetu više vjerovati glupim izgovorima fašističkih probisvijeta». Nakon rata iz tog je proglasa izostavljena riječ «više» (Pero SIMIĆ, Tito Fenomen Stoljeća, 295.). Izostavljanjem riječi «više» zapravo je sakriven dokaz da je Tito do tada vjerovao u sporazum Ribbentrop-Molotov.

[184] Nikolaj TOLSTOY, «Povijest pred sudom», Start (Zagreb), 6. siječnja 1990., 51. Prema: Martina GRAHEK RAVANČIĆ, «Izručenja zarobljenika s bleiburškog polja i okolice u svibnju 1945.», Časopis za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest, 39/2007., br. 3., Zagreb, 2007., 539.-540.

[185] Vladimir GEIGER, «Odgovornost Josipa Broza Tita za Bleiburg », 342.

[186] Komunistički zločini nisu antifašizam, Hrvatski informativni centar, prosinac 2008., 24.

[187] Kosta NAĐ, Pobeda, Spektar, Zagreb, 1980., 200.

[188] Isto, 191.

[189] Isto, 212.

[190] Branimir LUKŠIĆ, «Bleiburška tragedija u povijesnim dokumentima. Bio je to britanski i partizanski genocid nad 330.000 Hrvata», Hrvatski list, Zadar, 13. svibnja 2010., 26.-27.

[191] Dominik VULETIĆ, «Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina», Pravnik, 41/2007., br. 85, Udruga Pravnik, prosinac 2007., 137.

[192] Prema: Tomislav VUKOVIĆ, «Blajburške žrtve govore i danas (o hrvatskoj prošlosti i sadašnjosti). Hrvatski mučenički diptih», Prilika, Mjesečni magazin Glasa Koncila, br. 5 (29), Zagreb, svibanj 2010., 12.

[193] Josip KOTNIK, Svi umiru jednako, 166.

[194] Isto, 167.

[195] Isto, 167.-168.

Pon, 26-07-2021, 15:45:50

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.