Davor DijanovićDavor Dijanović

Fragmenti hrvatske zbilje

Vrijeme je da hrvatsko-srbijanski odnosi postanu bilateralni

Tadić i JosipovićPrema pisanju medija, Hrvatsku bi početkom studenoga na tri dana trebao posjetiti srbijanski predsjednik Boris Tadić. Tadića će ugostiti hrvatski predsjednik dr. Ivo Josipović, a na popisu sugovornika naći će se i predsjednica hrvatske Vlade Jadranka Kosor, predsjednik Hrvatskog sabora Luka Bebić te predstavnici Srba u Hrvatskoj. Kada bi odnosi između Hrvatske i Srbije bili zaista dobrosusjedski – a to znači bilateralni i utemeljeni na ravnopravnosti, punom uvažavanju povijesne istine i međusobnome poštovanju – tada bi se ovaj posjet mogao ubrojiti u kategoriju uobičajenih posjeta visokih političkih dužnosnika jedne međunarodno priznate države drugoj. Međutim, u slučaju hrvatsko-srbijanskih odnosa to nije tako. Kako nas izvješćuje novinski potomak zagrebačkoga Srbobrana - velikosrbski zagrebački glasnik Novosti, predmet razgovora dvojice predsjednika bit će povratak srpskih izbjeglica, zaštita njihove imovine, rješavanje stambenih pitanja te očuvanje pisma i jezika Srba u Hrvatskoj. Kao kruna dijaloga najavljuje se međusobno povlačenje tužbi pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu: «Predsjednik Josipović najavio je tu mogućnost odmah po dolasku na Pantovčak, ali Vlada, koja tu odluku treba donijeti, to pitanje dosad nije razmotrila. Jedini preduvjet da Srbija povuče tužbu jest da to prvo učini Zagreb». U Novostima dalje čitamo kako će Tadić «pokušati pomaknuti stvari s mrtve točke u susretu s premijerkom Kosor jer je ona jedan od najjačih protivnika povlačenja tužbe dok se, kako kaže, ne riješe druga otvorena pitanja», a to je uhićenje Ratka Mladića, rješavanje pitanja granice, povratak kulturnog blaga.

Iz pisanja velikosrpskih Novosti – tjednika koji se svaki tjedan izruguje iz najvećih hrvatskih svetinja – dade se izvući nekoliko zaključaka. Kao i uvijek do sada u suvremenoj povijesti – izuzevši razdoblje dijela Tuđmanove vladavine – hrvatsko-srbijanski odnosi samo su formalno bilateralni, dočim su u praksi oni unilateralni. Usprkos svim floksulama o Hrvatskoj kao vodećoj zemlji u «regionu», Srbija je i dalje ta koja uživa potporu i ustupke svjetskih moćnika – prije svega onih u Londonu - i koja u hrvatsko-srbijanskim odnosima i dalje određuje pravila igre. Za potkrijepu ove teze dovoljno je pogledati najavu o čemu će Tadić i Josipović raspravljati: raspravljat će se, naime, o ostvarivanju prava Srba u Hrvatskoj. Nema, dakle, izuzev taktičko-opsjenarskog spominjanja kulturnoga blaga, ni govora o ostvarivanju i zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa. A Hrvatska u kontekstu odnosa prema Srbiji ima nekoliko vrlo bitnih nacionalnih interesa:

1. Povratak Hrvata Bosansku Posavinu. Iako je Josipovićev posjet tzv. Republici Srpskoj početkom ove godine formalno trebao imati za cilj osiguranje uvjeta za povratak Hrvata u tzv. Republiku Srpsku, prije svega u Bosansku Posavinu, on je u praksi poslužio jedino za političku legitimaciju tzv. Republike Srpske i izjednačavanje krivnje između Hrvatske i Srbije. Od toliko spominjanog povratka hrvatskih izbjeglica u Bosansku Posavinu nema u stvarnosti ništa. Oni koji se eventualno odluče vratiti, takvi moraju razmišljati hoće li ih na povratku dočekati rafal iz kalašnjikova ili će im netko baciti bombu na kuću. S druge pak strane, srpskim povratnicima u Hrvatsku - a među njima i onima koji su oružjem jurišali na Hrvatsku, ubijali hrvatske građane i uništavali hrvatske kulturne svetinje - izgrađuju se stanovi, dok im se vrijeme provedeno u pobuni protiv RH računa pod radni staž. Za razliku od hrvatskih povratnika koji se dočekuju automatskim puškama i bombama, a o čemu hrvatski političari šute, najneugodnije iznenađenje koje srpski povratnici mogu doživjeti ono je da im kakav lokalni pijanac kamenom razbije prozor ili crijep na kući, o čemu tada tjednima kokodakaju hrvatski mediji, dok hrvatski političari šalju žurne isprike prepune suosjećanja za jadne «ugrožene» Srbe.

2. Zaštita hrvatske manjine u Srbiji. Ovdje se ne misli samo na tzv. Republiku Srpsku, koja koja je – na čast i diku demokratskoga svijeta – danas faktički druga država Srba u Europi, a koja je, podsjetimo se, nastala na genocidu i etničkome čišćenju, pa bi joj stoga bolje pristajao naziv Republika Zločinačka. Ne samo srbijanski, već i hrvatski političari zaboravljaju da i Hrvatska ima svoju manjinu u Srbiji. Riječ je, dakako, o Hrvatima u Vojvodini. Prema jednoj demografskoj studiji dr. Anđelka Akrapa koja je 2008 g. objavljena u časopisu Pilar, broj Hrvata u Vojvodini se je od 1961. do 2002. smanjio sa 145.341 na 56.546 ili čak za 61,1 %. Ovakvo rapidno smanjivanje postotka hrvatskoga stanovništva u Vojvodini dijelom je posljedica iseljavanja, a dijelom činjenice što se nemali broj Hrvata u Vojvodini radi straha izjašnjava Bunjevcima, a ne Hrvatima. U hrvatskim medijima (koji su sve prije nego hrvatski) posljednjih se godina može čitati jedino o zločinima Hrvatske vojske, koji su, nota bene, u usporedbi sa srpskima jedva spomena vrijedni, dok se srpski zločini sustavno prešućuju, umanjuju i relativiziraju. Stoga je posve očekivano da se šuti i o zločinu koji je nad Hrvatima izvršen u Vojvodini. A prava narav velikosrpskoga režima nije se možda nigdje tako očito manifestirala kao u Vojvodini. Jer, kada se postotak nekoga stanovništva u određenome području u rasponu od četrdesetak godina smanji za više od 60 %, a bez da je u tom području bilo rata, tada to pristojan čovjek ne može nazvati drugačije nego zločinom i etničkim čišćenjem. Kakvu su torturu i ponižavanje trpjeli vojvođanski Hrvati u vrijeme Domovinskoga rata, što je imalo za posljedicu njihovo masovno iseljavanje u Hrvatsku, o tome se u hrvatskim medijima ne može pročitati niti slovca. Ne briga to niti predsjednika Josipovića, kao niti predsjednicu Kosor ili druge hrvatske političare.

Za njih vojvođanski Hrvati kao da ni ne postoje; njih brine jedino srpska manjina u Hrvatskoj! Ako pak Josipović, Kosorica i ostatak hrvatske političke klase – a u što sumnjam – možda nije upoznat s položajem Hrvata u Vojvodini, pa se radi toga o njihovom položaju nikada ne raspravlja, u tom slučaju preporučio bi im da pročitaju knjigu hrvatskoga svećenika, književnika i povjesničara rodom iz BiH Marka Kljajića - «Kako je umirao moj narod». Kljajić, koji je rat proveo u službi u Petrovaradinu, u knjizi dokumentirano govori o stradavanju i iseljenju 40 tisuća Hrvata iz Srijema. Riječ je o ozbiljnoj znanstvenoj studiji koja se je koristila i u haaškome procesu protiv Slobodana Miloševića. Dakako, ova preporuka vrijedi samo u slučaju da hrvatski političari zaštitu Hrvata u Vojvodini smatraju hrvatskim nacionalnim interesom. No, s obzirom da su biološki i političko-ideološki očevi nezanemarivog broja današnjih hrvatskih poličara nekadašnji jugokomunistički i udbaški dužnosnici, za očekivati je da ih položaj Hrvata u Vojvodini ipak ne će pretjerano zanimati. Jer, upravo su njihovi očevi krivi što se istočni Srijem nije poslije Drugoga svjetskoga rata našao u sastavu Hrvatske. Zemun, Stara Pazova, Irig, Ruma, Mitrovica, Dvor, Boka Kotorska... sve su ovo mjesta koja su do stvaranja prve Jugoslavije bila sastavnim dijelom hrvatske trojednice Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. U Petrovaradinu, rodnome gradu hrvatskoga velikana bana Josipa Jelačića, početkom 19 st. živjelo je oko 98 % Hrvata. Usporedbe radi, u isto je vrijeme u Zagrebu živjelo 92 % Hrvata. Još 1921. g. u Zemunu je živjelo oko 70 % Hrvata, dok im je danas broj manji od 5 %. Poslije Drugoga svjetskog rada hrvatski su komunisti – kao uvijek vjerni panduri begradske čaršije i veći «Srbi» od Srba – pristali na otimačinu hrvatskoga teritorija, tako da je Hrvatska teritorijalno okljaštrena ne samo u vidu oduzimanja Bosne i Hercegovine, nego i prethodno nabrojanih područja. Andrija Hebrang, jedini od komunista koji se je – ako je za vjerovati Milovanu Đilasu - pokušao oduprijeti otimačini Istočnoga Srijema, znademo kako je prošao. Međutim, s obzirom da hrvatske političare ne zanimaju ni Hrvati u BiH, bilo bi suludo očekivati da će ih zanimati položaj Hrvata u Srbiji. Zar ne?

3. Svrha tužbe koju je Hrvatska podnijela Međunarodnome sudu pravde u Haagu zaista jest povratak kulturnoga blaga i isplata ratne odštete. Međutim, taj se je cilj već mogao ostvariti da su odnosi između Hrvatske i Srbije bili bilateralni, a ne unilateralni. Moglo se je, naime, obnovu stanova izbjeglim Srbima uvjetovati povratom kulturnoga blaga i isplatom ratne odštete. Taj bi modalitet suradnje izabrala zemlja koja se smatra nezavisnom i suverenom. No, s obzirom da je Hrvatska nezavisna i suverena samo na papiru, logično je da je samo Hrvatska strana ispunjavala obveze – koje zapravo nije ni morala ispunjavati, dok srbijanska strana za uzvrat nije dala baš ništa. Ako bi Hrvatska odustala od tužbe, tko bi joj i čime garantirao da će Srbija isplatiti ratnu odštetu i vratiti kulturno blago? Srbija tijekom zajedničke povijesti monarhofašističke i komunističke Jugoslavije nije ispoštovala apsolutno niti jedan ugovor skopljen između hrvatskih i srbijansko-srpskih političara, tako da nemamo baš ni jedan razlog vjerovati da bi ovaj put postupila drugačije. Naprotiv!

4. Svrha tužba nije samo povrat kulturnog blaga i isplata ratne odštete. Osim ove materijalne komponente, presuda bi – ako ju se u međuvremenu ne povuče – mogla imati prije svega moralne i političke implikacije. U slučaju kad bi Srbija bila osuđena za genocid, najteži međunarodni zločin, time bi se postiglo nekoliko bitnih stvari: 1. žrtve velikosrpske politike dobile bi moralnu, a možda dijelom i materijalnu zadovoljštinu 2. time bi bila osuđena velikosrpska politika, a time i njezini sponzori u europskim prijestolnicama 3. ta bi osuda predstavljala velik udarac konceptu «Jugosfere», tj. planu ponovne integracije zemalja bivše Jugoslavije. Argument da tužba i ovako nema nikakvih izgleda puka je neistina. Naime, da je tomu zaista tako, tada neki hrvatski političari – oni iz jugosferaškog miljea – ne bi ni zagovarali njezino povlačenje. Oni bi ju jednostavno ignorirali. No, oni su svjesni da ona i nije bez svakog izgleda, pa radi toga i žele njezino povlačenje jer ih ona ometa u izgradnji «Jugosfere» kao surogata za 1991. g. privremeno preminulu Jugoslaviju. Uostalom, Tadićev uvjet da najprije Zagreb treba povući tužbu, pa da će ju tek onda povući Beograd potpuno je neprihvatljiv. Srbijanska tužba utemeljena je na notornim konfabulacijama i jedina joj je svrha pokušati napraviti ravnotežu i prisiliti Hrvatsku da povuče svoju tužbu. Ako hrvatski političari imaju imalo političke pameti i nacionalnog dostojanstva, tada ne će nasjesti ovome političko-pravosudnome spinu Beograda. No, najava da će s Tadićem razgovarati i predsjednica Vlade Jadranka Kosor – a Vlada i jest nadležna za povlačenje tužbe – daje nam naslutiti da se nešto opasno iza brda valja. A kada još čitamo da će tim razgovorima nazočiti i predstavnici Srba u Hrvatskoj – o kojima ovisi opstanak sadašnje Vlade ! – tada imamo razloga za ozbiljnu zabrinutost. Odustajanjem od tužbe Hrvatska bi zabila zadnji čavao u lijes hrvatske države i pridonijela potpunoj amnestiji velikosrpske politike. Srbija iako je na bojnome polju izgubila posljedni rat, u miru je dobrim dijelom sanirala posljedice poraza: političko-diplomatskim angažmanom uspjela je u međunarodnim krugovima očuvati tzv. Republiku Srpsku, a krivnju za rat dobrim je dijelom mistificirala i prenijela i na Hrvatsku. Hrvatska kada bi odustala od tužbe, odustala bi i od osude velikosrpske politike. A kako Srbija za agresivnu ekspanzionističku politiku – koja se temelji na etapnom širenju prema Zapadu - nije do sada dobila pravedenu osudu i kaznu, ništa ju ne će sprječavati da u budućnosti ponovno pokuša ostvariti svoj velikosrpski san o svim Srbima u jednoj državi. Zločinac, naime, ako se ne osudi, ne samo da će u velikom broju slučajeva ponovno činiti zločine, nego će mu nekažnjavanje za to dati još i dodatni poticaj!

Boris Tadić5. Hrvatski nacionalni interes osuda je zločina nad hrvatskim stanovništvom. Utoliko je najava da će Tadić možebitno posjetiti i Vukovar poželjna samo u slučaju da on u Vukovaru namjerava jasno i nedvosmisleno osuditi velikosrpsku politiku i pritom jasno prozvati krivce za zločin u Vukovaru. Ako on to u Vukovaru ne bi učinio, već bi njegova isprika bila diplomatska, apstraktna i nedorečena, ako bi se dakle temeljila na onoj da «vuk bude sit, a koze na broju», tada bi njegov posjet imao samo jedan cilj: preko leševa hrvatskih mučenika podizati ugled i legitimitet Srbije u svijetu. A to je nešto čemu se moramo oštro suprotstaviti. Hrvatski pak političari koji bi mu takvo što omogućili u povijest bi mogli biti upisani jedino kao – ništarije, jednako kao što će kao ništarije biti upisani i oni hrvatski političari koji su omogućili političku rehabilitaciju četničkim političarima i financirali spomenike četno-komunističkim koljačima nad hrvatskim stanovništvom.

Zaključno možemo reći da je konačno bilo dosta hrvatskoga sluganskog podilaženja Srbiji. Hrvatsko-srbijanski odnosi zaista mogu postati dobrosusjedski, no to će se dogoditi samo u slučaju ako postanu bilateralni. Ili, rečeno pučkim rječnikom, odnosi Hrvatske i Srbije trebaju se temeljiti na dva vrlo jednostavna pravila: 1. dadem ti što mi dadeš 2. ne čini drugom što ne želiš da drugi čini tebi (nezamislivo je npr. da bi neki Hrvat u Vojvodini provocirao srpsko stanovništvo kao što hrvatsko provociraju članovi uredništva Novosti ili autori četničkih grafita koji se svako malo pojavljuju u mjestima gdje je veći postotak srpskog stanovništva). Svako suprotno postupanje znači jačanje velikosrpske politike i slabljenje hrvatske države. A to može biti u interesu jedino hrvatskim neprijateljima i njihovim po Hrvatskoj dobro strateški raspoređenim Judama čije je neprijateljsko rovarenje protiv Hrvatske potrebno jednom za svagda raskrinkati i onemogućiti. Pri pronalaženju odgovora na pitanje kako to učiniti, valja se prisjetiti Starčevićevih riječi: «Nekoji kažu, da treba mučati, kad se ne može stanje promijeniti ni narodu pomoći. Tako govore oni, koji znadu, da su krivi, i da o zlu rade. Kroz takovo mučanje došao je naš narod u današnje stanje, a ja sudim, ako je narod pametan i za sve zauzet, da mu mnogo koriste oni koji mu odkrivaju i pokazuju njegove neprijatelje i zlotvore, ljude koji ga bacaju u nesreću i u njoj ga drže dok ga ne mogu rinuti u drugu». Potrebno je, dakle, takve Jude prozivati imenom i prezimenom. Ako time i ne budemo kratkoročno i u sadašnjici postigli željene rezultate, time ćemo dati generacijama koje dolaze – a za koje se nadamo da će biti svjesnije i poštenije od današnjih – odgovor na pitanje koje su ništarije bile grobari hrvatske države, a tko su bili oni koji su im se u tome – uspješno ili neuspješno – suprotstavljali. A veće kazne od one da u povijesti ostaneš upisan kao izdajica vlastitog naroda mislim da nema. Nije bez razloga Dante izdajice smjestio u zadnji, deveti krug pakla...

Davor Dijanović

Čet, 29-07-2021, 11:52:15

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.