Pad ekonomske i geopolitičke moći Europe

Posljednjih desetak i više godina Europa sve više postaje mjesto izvođenja terorističkih napada. Dovoljno se prisjetiti napada u Nici, Parizu, Beču ili prije nekoliko dana u Bruxellesu. To su neki od poznatijih i većih napada, a one manje bilo bi teško sve i pobrojiti. Svim tim napadima zajednička je poveznica ta da pripadaju terorizmu religijskog vlada i imaju jasan rukopis radikalnog islama.

Prema definiciji terorizam (lat. terrere - strašiti) organizirana je uporaba sile i nasilja ili prijetnja uporabom nasilja kojom se posredstvom intencionalnoga širenja straha odnosno terora, a na temelju anticipiranih reakcija širih psiholoških učinaka, nastoje ostvariti politički ciljevi. (Prema: Danijela LUCIĆ, Državni terorizam, Zagreb, 2019.)

Terorizam karakterizira strateška uporaba terora, asimetričnost nasilja; usmjerenost na neborbene mete; širenje straha kao sredstva utjecaja i prisile na širu javnost; prisvajanje moći i ostvarenje političkih ciljeva. Ključno je kod terorizma to da se radi o ne-borbenim metama, tj. u pravilu su žrtve obični ljudi. Kad je objekt napada obični čovjek, s time se mogu poistovjetiti i svi drugi ljudi čime se postiže učinak straha.

Islamistički teror prijeti Europi

Nakon nedavnog terorističkog napada u Bruxellesu, jasno povezanog s događanjima u Gazi, francuski je predsjednik Emmanuel Macron upozorio da islamistički terorizam raste i prijeti Europi. Neke od europskih država privremeno su suspendirale Schengen i uvele kontrole na granicama. Takve se odluke pravdaju opasnošću od terorističkog napada.

Riječ je o potpuno promašenom pristupu. Istraživanja pokazuju da su počinitelji niza terorističkih napada pripadnici trećeg ili četvrtoga naraštaja doseljenika. U Europi već sad imamo milijune i milijune radikaliziranih pojedinaca koji sutra mogu postati počinitelji novih napada. Teroristički napadi, treba to jasno podvući, posljedica su promašenih i pogrješnih politika posljednjih više od pola stoljeća.

Useljavanjem ljudi iz potpuno drugačijega kulturno-civilizacijskog i vjerskog miljea Europa kopa vlastiti grob. Tijekom prošlosti Europljani – pripadnici istoga kršćanskog kulturnog kruga – vodili su okrutne ratove. Što se onda može očekivati u srazu dviju civilizacija? Uz promašene useljeničke politike treba dodati i jednako tako promašenu intervencionističku politiku na Bliskom istoku.

Često se mantra o tome da treba spriječiti ilegalne migracije. No vojska na švedskim ulicama nije zbog ilegalnih, nego zbog legalnih migracija. „Mudre“ glave europskih političara cijelo vrijeme ignoriraju vjersku pripadnost useljenika. Mahom se radi o muslimanima. Islam jednostavno nije spojiv s demokracijom, tj. kako je to 1970. u „Islamskoj deklaraciji“ zapisao Alija Izetbegović, islam i ne-islamski poredci međusobno su nespojivi jer „nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društava i političkih institucija“.

U knjizi Samira Khalila Samira „Islam na Zapadu“ ističe se da su glavni uzročnici radikalizacije muslimana u Europi tzv. imami. Radikalizacija islama najčešće se događa upravo putem imama, upozorava ovaj autor, bez obzira na to jesu ili oni „putujući“ imami ili kao duhovnici djeluju u zatvorima, bolnicama, vojsci, džamijama.

Imami ne pomažu muslimanskim vjernicima integrirati se u zemlju primateljicu, već naprotiv, „nastoje tu integraciju zapriječiti i stvoriti sukob s kulturom i uljudbom u koju su se doselili. To ne može donijeti ništa dobra, kako mladima, tako ni onima manje mladim muslimanima, kojima već jest teško živjeti istovremeno unutar dviju kultura, od kojih su do kraja zapravo usvojili samo jednu“.

Douglas Murray u knjizi "Čudna smrt Europe" upozorava kako nitko od onih koji su otvorili europske granice masovnom useljavanju zemalja iz trećega svijeta „nije ni pomislio da bi to moglo prerasti u ‘muslimansko pitanje’. Nitko se nije pripremio na mogućnost da pridošlice ne samo što se možda ne će integrirati, nego će sa sobom donijeti mnoštvo vlastitih vjerskih i društvenih svjetonazora te da bi druge manjine mogle postati prvim žrtvama takva previda. Nitko na vlasti nije očekivao da će pojačani val useljavanja dovesti do jačanja antisemitizma i nasilja nad homoseksualcima. Nitko od onih koji su nekritično prihvaćali labavu imigracijsku politiku nije očekivao da će se pojava muslimanskoga bogohuljenja pokazati jednom od glavnih kulturoloških i sigurnosnih pitanja u Europi dvadeset i prvoga stoljeća“.

Murray navodi primjer Nizozemske koja je gradila sliku jedne od najliberalnijih država Europe. Ne i kad je kritika islama u pitanju. „Političari, akademici, novinari i drugi naučili su lekciju – kritiziranje islama, onako kako je u nizozemskom društvu dopušteno kritizirati sve druge religije, najblaže rečeno promijeni život i – u odsutnosti policijske zaštite – po svoj prilici znači smrt. Zemlji koja je u prošlosti njegovala propitivanje vjerskih istina i iznjedrila slobodne mislioce poput Spinoze sad je temi religije pristupala iznimno oprezno“.

Europa pokazuje nesposobnost na svim područjima

Nakon terorističkog napada Hamasa na Izrael brojni su migranti u Europi dali potporu napadu, a vrlo brzo došlo je i do terorističkog napada u Bruxellesu. Ovo je, na žalost, samo uvod u nimalo veselu budućnost Europske unije koja na svim područjima pokazuje slabost i nesposobnost. Nema tako krize – od migrantske do pandemijske u kojoj se ne suspendiraju neka od temeljnih načela Unije.

Nedavno je „Politico“ pisao o geopolitičkoj i svekolikoj impotenciji EU-a.

„Politico“ apostrofira da Europa više ne mora brinuti zbog zajedljive opaske Henryja Kissingera o tome da nema koga pozvati ako se želi čuti s Europom. Nitko više i ne zove. „Od bezbroj geostrateških iluzija – koje su bile razorene posljednjih dana – one koji borave na Starom kontinentu najviše bi trebalo otrijezniti sljedeće: nikog više nije briga što Europa misli. Na više različitih žarišnih točaka, od Gorskoga Karabaha do Kosova i Izraela – Europa je svedena na ulogu blagonaklone nevladine organizacije, čija je humanitarna pomoć dobrodošla, ali koja se u svakom drugom smislu ignorira“.

U istom se članku dodaje da blok koji broji 27 država nikada nije uspijevao izboriti se artikuliranje koherentne vanjske politike, uzimajući u obzir različite nacionalne interese koji su bili u opticaju. „Čak i pored toga, Unija je i dalje bila važna prije svega zbog veličine njezina tržišta. Međutim, globalni utjecaj EU vene, uslijed svjetovnog opadanja njezine ekonomije i nesposobnosti projektiranja vojne moći u vrijeme rastuće globalne nestabilnosti“.

Umjesto geopolitičke sile koju je obećavala predsjedavajuća Europske komisije, Ursula von der Layen, kada je preuzimala ovu dužnost 2019. godine - EU se svela na paneuropskog patuljka, koji u određenom smislu zbunjuje glavne igrače za stolovima s najvećim ulozima, brukajući se uslijed kakofonije vlastitih proturječnosti.

„Politico“ kao primjer nesposobnosti navodi Kosovo. Tamo Europljani godinama pokušavaju isposlovati trajni mir albanskog i srpskog stanovništva, a glavni je problem sjever Kosova koji graniči sa Srbijom i gdje su Srbi većina. Europska unija potrošila je puste milijune pokušavajući stabilizirati regiju, financirajući organizacije civilnog društva, pa čak i policijske snage. Rezultati su tanki.

Mnogo smo već puta pisali o padu geopolitičke i ekonomske moći Europe. Sada o tome otvoreno pišu i mainstream mediji. To bi i Hrvatskoj trebalo predstavljati znak da treba više računa voditi o svojim interesima, a manje o Bruxellesu koji ne može jamčiti ni sigurnost svojih građana. Jer, da parafraziramo jednog pisca, demokratska je svakodnevnica sa svojim tužnim problemima dosadna, ali predstojeće moguće katastrofe veoma su zanimljive.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik