Transformacije međunarodnog poretka

Rat u Ukrajini doveo je do tektonskih lomova na globalnoj geopolitičkoj, geostrateškoj i geoekonomskoj razini. Iako Narodna Republika Kina nastoji održavati privid neutralnosti, jasno je kako je došlo do približavanja Moskve i Pekinga, ali i Irana što je Zbigniew Brzezinski još 1997. godine u „Velikoj šahovskoj ploči“ označio kao najveću prijetnju po američke interese.

SAD-Rusija-Kina

U medijima se često stvara slika o sveopćim sankcijama protiv Rusije, no činjenica je da su sankcije uvele jedino zapadne države EU-a i zemlje anglosfere. Sankcije nije uvela niti jedna afrička zemlja, ali niti najmnogoljudnije zemlje kao što su Kina i Indija. Snažnija suradnja s Kinom i drugim državama izvan Okcidenta omogućila je Rusiji kompenziranje gubitaka nastalih zbog zapadnih sankcija. Čak i prema izračunima zapadnih ekonomskih analitičara ruski BDP nije pao više od 3-4 %. Štoviše, ruski je izvoz u prošloj godini porastao za 20 % zbog snažnog rasta cijena energenata.

Uspostavljanje suradnje s Kinom krajem šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća (Kissingerova ping-pong diplomacija) omogućilo je SAD-u izolaciju Sovjetskog Saveza i pobjedu u hladnom ratu. Iako je prije agresije Ruske Federacije na Ukrajinu postojala ideja približavanja Rusiji s ciljem ograničavanja Kine, čini se da je kod kreatora politike u Washingtonu prevladala ideja o dvostrukom simultanom obuzdavanju Rusije i Kine što je pothvat u čiji po SAD pozitivan ishod sumnjaju i mnogi američki analitičari, stratezi i sigurnosni stručnjaci.

Kod dijela škole mišljenja prevladava stav da će odnosi SAD-a i Kine presudno transformirati i kalibrirati međunarodne odnose 21. stoljeća i da će se glavna bitka za utjecaj voditi na području azijsko-pacifičke regije. Pritom je novost ta da s druge strane više nema Dengovu Kinu koja preferira nekonfrontacijski pristup u odnosu na SAD, nego mnogo asertivniju Kinu Xi Jinpinga čiji je novi ministar vanjskih poslova jasnije nego ikada poručio da će, ako ga bude htio, Washington dobiti sukob.

Kina se nastoji nametnuti kao faktor ravnoteže snaga

Nakon Donalda Trumpa SAD je krenuo okupljati široki multilateralni okvir s ciljem obuzdavanja Kine (formiranje AUKUS-a i revitalizacija QUAD-a), no čini se da dobar dio zemalja ne želi svrstavanje odnosno ne pristaje na politiku mi ili oni. Indija – zemlja koja je dugo vremena bila u zapadnoj (britanskoj) orbiti – ponajbolji je primjer.

Tektonske promjene događaju se i na Bliskom istoku. Izrael, iako jedan od najvažnijih partnera SAD-a, nije uveo sankcije Rusiji, a nedavno je – ne slučajno uz posredovanje Kine – postignut sporazum o normalizaciji odnosa Izraela i Saudijske Arabije, dvije najveće sile Perzijskog zaljeva, što predstavlja događaj koji bi mogao imati mnogo šire geopolitičke implikacije. Ne zaboravimo da SAD u Saudijskoj Arabiji ima pet vojnih baza.

Već neko vrijeme Kina ulazi na područje Bliskog istoka koje se ranije smatralo američkim ekonomskim i naftnim dvorištem. No nije tu samo Bliski istok. Kina se nastoji nametnuti kao faktor globalne ravnoteže i stabilnosti i na područje zapadne Azije, Afrike, pa i Latinske Amerike koju, prema Monroevoj doktrini, Washington smatra područjem svojih privilegiranih interesa.

Realizam se na velika vrata vratio u međunarodne odnose. Živimo u vremenu novoga hladnog rata. Svjedočimo velikim tektonskim pomacima geopolitičke scene.

Ima li Europa – čija je glavna sila do nedavno svoj ekonomski razvoj temeljila na jeftinom ruskom plinu i širokom pristupu kineskom tržištu - ikakav odgovor na novo nestabilno i dinamično geopolitičko okruženje? Ili je previše okupirana genderističkim projektima i ideologijama koje se protive zdravom razumu, a dovele su do demografske devastacije Starog Kontinenta? Odgovor se nameće sam po sebi.

Nadamo se samo da buđenje ne će biti prekasno.

Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.