Zapadni Balkan u fokusu

Zapadni Balkan, prema riječima američkog politologa i diplomata, Francisa Fukuyame, i dalje ima „mnogo goriva za veliki požar“. Suprotstavljeni interesi različitih naroda i država, neriješeni problemi, fragilne institucije, ali i zainteresiranost regionalnih i globalnih aktera čine područje brdovitog Balkana i dalje jednim od najvećih kriznih žarišta Europe.

Pod tutorstvom Bruxellesa posljednjih je godina stvorena inicijativa „Otvoreni Balkan“. Njoj su pristupile Srbija, Makedonija i Albanija, a od ovoga mjeseca promatrački su Crna Gora i BiH. Nedavno je potpisan Sporazum o suradnji u području međusobnog priznavanja diploma, memorandum u razumijevanju i suradnji poreznih uprava, a potpisani su i sporazumi na području kulture i turizma.

EU nema iskrenu namjeru ulaska ovih država u EU pa „Otvoreni Balkan“ kao i najavljenu „geopolitičku zajednicu“ možemo promatrati kao svojevrsno „predvorje Balkana“. Ulazak ovih država u EU u nekom bližem vremenu mogao bi predstavljati isključivo geopolitički akt motiviran slabljenjem utjecaja Rusije, Turske i drugih ne-zapadnih aktera.

Najveći interes za ulazak zemalja Zapadnog Balkana u EU ima Njemačka. Ona poodavno ovo područje tretira kao kolonijalni izvoznik radne snage i resursa za njemačko tržište. Ne čudi stoga nedavna turneja njemačkog kancelara Olafa Scholza po ovim zemljama.

Srbija pred svrstavanjem

Pod najvećim se pritiscima berlinskog tutora pronašla Srbija. Još dok je bio u Prištini Scholz je poručio da od Srbije kao kandidata za ulazak u EU očekuje zaokret od dosadašnjih bliskih odnosa s Rusijom. Aleksandar Vučić je nakon sastanka rekao da je Scholz na decidiran i oštar način tražio od Srbije da se priključi sankcijama protiv Ruske Federacije.

Nema nikakve dileme da je Srbija jedan od najvažnijih europskih saveznika Kremlja. Kao što upozorava suradnik američkog Istraživačkog instituta za vanjsku politiku Richard Kraemer:„Pod Srpskom naprednom strankom (SNS) predsjednika Aleksandra Vučića, Vlada Srbije ubrzano gradi svoju vojsku, otvoreno podržavajući nacionalističke provokatore u susjednim državama, učvršćujući veze Beograda s Moskvom i konsolidirajući partnerstva s Narodnom Republikom Kinom (NR Kinom). Kao sastavni dio svojih napora da aktualizira ideologiju ‘Velike Srbije’, vrh Srpske i Ruske pravoslavne crkve blisko i u dogovoru surađuje sa svojim političkim kolegama. Bez značajnog pomicanja na Zapad u svojoj orijentaciji, Srbija će nastaviti autoritarnu putanju usklađenu s američkim protivnicima“.

S druge strane, pomalo je licemjerno to što baš Njemačka danas ima potrebu utjerivati proturuske sankcije. Riječ je državi koja je 2015., u jeku rata u Ukrajini, sklopila energetski pakt s Njemačkom i s vremenom de facto poslala glavni distributer ruskoga plina za Europu. Jasno je kako energetska ovisnost stvara i političku. Radi „grijeha iz prošlosti“ Berlin danas želi biti „papskiji od pape“. Kad je u pitanju Srbija Scholz – koji promiče novi smjer njemačke vanjske politike – ne puca iz prazne puške s obzirom na to da su njemačke investicije zaslužne za 77.000 radnih mjesta u Srbiji.

Srbija je svih ovih godina sjedila na više stolica proklamirajući tzv. politiku „4 stuba“, tj. oslanjanje na Rusiju, EU, SAD i Kinu. Nova geopolitička i sigurnosna realnost na istoku Europe od Srbije zahtijeva svrstavanje prema Zapadu što bi uključivalo odmak od Rusije i svrstavanje na Zapad. Bizantinski lukavi Vučko nastojat će i dalje manevrirati između Istoka i Zapada, no moglo bi se dogoditi – ako se rat u Ukrajini oduži – da će se morati svrstati. Niti jedan odabir ne će mu lako pasti. Odmakom od Rusije stvara si probleme u većinski proruski raspoloženom narodu (nije isključena niti fizička likvidacija), a u slučaju odustajanja od EU-a gubi financijsku potporu, stvara si ekonomske probleme i riskira moguće prosvjede.

Ipak, za Hrvatsku je najvažnija politička situacija u Bosni i Hercegovini koju je Scholz u svojoj turneji – zanimljivo – preskočio. Za provođenje politike Berlina i Bruxellesa tamo je nadležan tzv. visoki predstavnik, Nijemac Christian Schmidt.

Protuhrvatska politika

Sankcije protiv hrvatskih političkih dužnosnika u BiH, uvedene posljednjih tjedana, nedvojbeno ukazuju na protuhrvatsku politiku glavnih inozemnih centara moći. Američki državni tajnik Antony Blinken poručuje kako etno-nacionalističke stranke ne smiju ugrožavati budućnost BiH iako je i političkim diletantima već jasno kako budućnost države zapravo ugrožava unitaristička politika Sarajeva. Washington se naknadno oglasio i poručio kako podupire BiH kao jedinstvenu zemlju s dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Riječ je o floskulama i mrtvom slovu na papiru. Praksa je posve drugačija.

Ako se Hrvatima u BiH ne dopušta ni da biraju svoje političke predstavnike, što im pripada po Daytonskom sporazumu/Ustavu BiH onda je jasno da se Hrvate u toj državi – čiji se broj prepolovio u odnosu na 1991. – ne vidi kao ravnopravan čimbenik, nego kao nacionalnu manjinu. Hrvatima se ne čine nikakvi ustupci, nego im se ne žele dati prava koja im pripadaju. Bošnjaci nisu spremni ni na simboličke ustupke. Bošnjaci jednostavno žele – pod krinkom građanskog modela – napraviti unitarnu BiH. Najprije je cilj politički dekapitirati Hrvate u Federaciji BiH, a onda i Srbe. Na žalost, nitko od bošnjački političara ne prosvjeduje protiv takve politike. Postoji konsenzus.

Unitarističku politiku osim Sarajeva i Washingtona podupire i Njemačka koja ima stalno potrebu osuđivati hrvatske nacionaliste koje trpa u isti koš sa srpskima. Bošnjaci nacionalizam, umotan u kvazigrađansko ruho, Berlin ne vidi, tj. ne želi vidjeti. Navodno će i Izetbegović biti u rezoluciji Bundestaga spomenut kao „etno-nacionalist“, no to ne će u praksi promijeniti ništa.

„Politika službenog Zagreba prema Bosni i Hercegovini ne koristi ni Hrvatskoj, ni regiji ni Europskoj uniji“, mišljenje je izvjestitelja Bundestaga iz socijaldemokratske stranke. „Slučajno“, izvjestitelj se zove Adis Ahmetović. Ili, drugim riječima, riječ je o bošnjačkom lobistu koji otvoreno zagovara građanski model za BiH. A takav model znači da onaj koji je najbrojniji može drugima nametati svoja rješenja i svoju samovolju.

Treći entitet

Vrhbosanski nadbiskup Tomo Vukšić nedavno je upozorio kako broj Hrvata u BiH stalno opada zbog pritisaka, manipulacija, ustavne i izborne neravnopravnosti u dvama entitetima u kojima su većina Bošnjaci i Srbi. „Bosna i Hercegovina podijeljena je na dva entiteta od kojih u jednom pravoslavni Srbi, a u drugom bosanski muslimani predstavljaju apsolutnu većinu, što olakšava mnoge i česte manipulacije protiv hrvatske katoličke manjine“, istaknuo je je Vukšić sudjelujući na Dikasteriju za međureligijski dijalog u Rimu.

Dodao je kako je Bosna i Hercegovina postala treća većinska muslimanska zemlja u Europi u kojoj je broj Hrvata katolika spao tek na 350.000, što sugerira kako ih je nestalo više od 50 posto. Katolici, od kojih su najveći broj Hrvati čine tek oko 15 posto stanovništva BiH.

Mnogima je, očito, u cilju da se Federacija BiH pretvori u antizapadnu državoliku kreaciju koja bi sutra mogla postati utočište radikalnog islama. Hrvatima, sada je do kraja jasno, ne ostaje ništa nego kao strateški cilj postaviti uspostavu trećeg entiteta i nastojati za to pridobiti međunarodne saveznike. Kolo sreće se i u međunarodnoj politici okreće promjenom geopolitičkih okolnosti. Početkom 18. st. broj Hrvata u BiH bio je jedva 20.000. Najprije je potrebno nešto čvrsto željeti i istaknuti kao strateški cilj, pa će i realizacija biti bliža. Od sluganske politike nikada nikakve koristi.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik