Davor DijanovićDavor Dijanović

Fragmenti hrvatske zbilje

Nema promjena bez dugotrajnog i mukotrpnog rada i ispravljanja vlastitih mana i nedostataka

Čovjeku koji kaže da niti jedan patriot ne bi trebao napasti Burski rat dok se on ne završi, ne isplati se razborito odgovoriti. On zapravo kaže da niti jedan dobar sin ne bi svoju majku trebao upozoravati na visoke stijene, sve dok ona ne padne s njih.

- Chesterton, "Pravovjerje"

Moje prihvaćanje svijeta nije optimizam, ono je više nalik patriotizmu. To je stvar temeljne odanosti. Život nije zgrada za iznajmljivanje soba u Brightonu, koju ćemo napustiti zato što je jadna. To je tvrđava našeg roda, sa stijegom koji vijori na kuli, i što je jadnija, to je važnije da ju ne napustimo. Nije problem u tome što je ovaj svijet odviše žalostan da bi ga se voljelo ili odviše radostan da ga se ne bi voljelo. Problem je u tome da kada zaista nešto volite, onda je njegova radost razlog da ga volite, a njegova tuga razlog da ga volite još i više. Sva optimistična razmišljanja i sva pesimistična razmišljanja o Engleskoj jednako su valjani razlozi da se bude engleski patriot. Slično tome, optimizam i pesimizam su jednako valjani razlozi da se bude kozmički patriot.

- Chesterton, "Pravovjerje"

O nezavidnoj političkoj, društvenoj i ekonomskoj situaciji u Republici Hrvatskoj, o korijenima i Dijanovićuzrocima stanja u kojemu se nalazimo, a koje je dobrim dijelom posljedica neprovedene dekomunizacije, napisane su tisuće analiza, članaka i osvrta, iz različitih kutova gledanja, veće ili manje kvalitete. I unatoč tome što je već sve napisano, do bitnijih promjena u Hrvatskoj jednostavno ne dolazi, a mladi i stariji bježe iz Hrvatske glavom bez obzira.

I pisac ovih redaka dosta je pisao o problemima s kojima se Hrvatska suočava. U ovome osvrtu nije nam nakana da te pisanije ponavljamo, nego da pokušamo, bez ikakvih pretenzija ulaženja u dublju analizu (bit će i za to vremena), istaknuti neke aspekte uzroka problema kojima se možda nije dovoljno dalo pozornosti, a koji se prvenstveno odnose na naše vlastite mane i nedostatke kojih često nismo svjesni. O drugim uzrocima problema mnogo smo govorili i pisali, a sada se koncentrirajmo na nas same.

Loši političari i sankrosantni narod

Govoreći o političkim patologijama i društvenim anomalijama, većina analitičara koristi romantičarski narativ o lošim Guske u mlagipolitičarima i gotovo pa sankrosantnome narodu. To, međutim, nije točno: političari se „regrutiraju“ iz naroda, a ona izreka da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje dobrim dijelom stoji u slučaju Republike Hrvatske. Protivnici ovakvog mišljenja reći da je narod izmanipuliran, no, kao mahom deklarirani vjernici, očito zaboravljaju da je Bog svakome ljudskom biću dao slobodnu volju i zdrav razum da objektivno i kritički prosuđuje događaje i svijet oko sebe i da ne dopusti da ga drugi vodaju kao u magli guske.

A mnogi se pojedinci daju svjesno tako vodati u zamjenu za (lažnu) sigurnost. Naime, unatoč svim lijepim pripovijestima i bajkama o idealima, većini ljudi, na žalost, nije ni do kakvih ideala koji prelaze granice dobro uhranjenog trbuha. „Metafizika“ kruhoborstva najveći je domet većine birača. I upravo je to razlog zašto uvijek biramo iste političare iako bi nam zdrav razum trebao nalagati da ih ne Eu parlamentbiramo jer su nas ovi dokazano prevarili, izdali i opljačkali. Naime, oko 60 % posto birača je na ovaj ili onaj način skopčano uz državni proračun (umirovljenici, zaposlenici u javnoj upravi, paradržavni sektor itd.) i patološki ljubomorno čuva svoje sinekure i sinekurice. Njima odgovara status quo jer im omogućava makar i mizerna sigurna primanja i oni jednostavno nisu u stanju iskoračiti iz svoje lažne sigurnosti.

U svibnju nas očekuju izbori za Europski parlament. Prema TrbuhMnogi se pojedinci daju svjesno vodati kao guske u magli u zamjenu za (lažnu) sigurnost. Naime, unatoč svim lijepim pripovijestima i bajkama o idealima, većini ljudi, na žalost, nije ni do kakvih ideala koji prelaze granice dobro uhranjenog trbuha. „Metafizika“ kruhoborstva najveći je domet većine birača. I upravo je to razlog zašto uvijek biramo iste političare iako bi nam zdrav razum trebao nalagati da ih ne biramo jer su nas ovi dokazano prevarili, izdali i opljačkali. Naime, oko 60 % posto birača je na ovaj ili onaj način skopčano uz državni proračun (umirovljenici, zaposlenici u javnoj upravi, paradržavni sektor itd.) i patološki ljubomorno čuva svoje sinekure i sinekurice. Njima odgovara status quo jer im omogućava makar i mizerna sigurna primanja i oni jednostavno nisu u stanju iskoračiti iz svoje lažne sigurnosti.mnogim pokazateljima dvije najuspješnije hrvatske europarlamentarke su Ruža Tomašić i Marijana Petir. No, unatoč rezultatima koji iza njih stoje, pisac ovih redaka dao bi se okladiti da one ne će ponovno biti izabrane u Parlament. Zašto? Zato što iza njih ne stoji partijska mašinerija, a dični hrvatski birači (oni kojima romantično tepaju naivni analitičari) ne će za njih glasovati unatoč tome što imaju dobre rezultate. A ne će glasovati zato što veću korist imaju ili potencijalno mogu imati od velikih stranaka i beneficija koje one nude u zamjenu za faustovski „ugovor“ o tome da ih se podupre na izborima.

Postati svjesni vlastitih mana

Dio birača, dakako, želi promjene, što je pokazalo glasovanje za Most, no ta protestna baza dobrim dijelom se iseljava u inozemstvo i premala je da bi dovela do značajnijih političko-društvenih promjena. Mišljenja sam da bi se matematički moglo izračunati, s obzirom na broj korisnika proračunskih transfera, koliki je realni kapacitet mogućih Starčevićpromjena u Hrvatskoj. Novac, novac i novac – novac je u korijenu svih čudnovatih zgoda u današnjoj Hrvatskoj koje se mnogim dobronamjernim, ali naivnim ljudima čine neshvatljivima.

Veliki Ante Starčević pred mnogo je godina zapisao: „Kod ovoga naroda ja nalazim preveć bilegah koji slute na propast. U njemu se više mari za tuđe nego za svoje, u njemu se treba više neg se ima, u njemu se hoće više uživat nego radit, u njemu se ne veseli nad napredkom ni nad ljudi napredka, u njemu se ne pazi na dobro ni na zlo, na pošteno ni na nepošteno, nego samo na ono što je taj čas koristno...“.

Čim prije se okanimo naivnih pripovijesti o lošim političarima i (pre)dobrome narodu i postanemo svjesni vlastitih Jugoslavijamana – tim bolje za nas. 100 godina „Jugosfere“, a posebno 45 godina kriminalnog komunizma moralno je i etički iskvarilo naše društvo, a budući da do društvene obnove nije došlo duh prevrtljivosti i mentalitet „snađi se druže“ i dalje duboko impregnira hrvatsko društvo u cjelini. A kada se tome doda današnji postmoderni relativizam Zapada dobiva se jedan čudovišni hibridni model ponašanja u kojemu ne postoje bilo kakvi čvrsti vrijednosni orijentiri, a sve se procjenjuje filozofijom kubikaže i kvadrature, odnosno prema onoj „u se, na se, i poda se“.

U državi s preko 90 % deklariranih kršćana, u kojoj je istodobno opsovati Boga kao reći dobar dan, i u kojoj je zakonski legalizirano ubijanje nerođene djece, u takvoj državi se ne mogu očekivati pozitivni plodovi. Činjenica da toga očito nismo svjesni jasnije od ičega svjedoči o tome kakvi smo katolici i koliko držimo do svoje tradicije.

Država kao hajdučija i podjela ratnog plijena

Hrvatski narod je 1991. postigao oslobođenje, no riječ je o jednokratnom činu. Put do slobode je dugačak i RealitetPostanimo svjesni gorkoga realiteta: u 29 godina hrvatske države nije odgojena i stvorena društvena i politička elita koja bi danas bila nosilac promjena. Naraštaj ljudi rođenih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina prošloga stoljeća, koji bi po prirodi stvari danas trebalo dominirati političkom scenom, u Hrvatskoj je dobrim dijelom iznio najveće napore u vremenu Domovinskog rata. I taj je naraštaj (tj., preciznije govoreći, njegovi pozitivni elementi), nažalost, dobrim dijelom emocionalno i u drugim pogledima istrošen, a frustriran stanjem u državi pasivizirao se i povukao.trnovit. Hrvati stoljećima nisu imali vlastitu državu i nedostaje im iskustvo državništva koje je nemoguće naučiti u 29 godina, posebno u situaciji dok mnogi rade protiv države u kojoj žive. A mnogi su u razdoblju stvaranja države vidjeli dobru priliku da zbrinu sebe i svoju svojtu. Takvo shvaćanje države kao hajdučije i podjele ratnog plijena mnogim je ljudima ogadilo hrvatsku državu. Slika kriminalca i primitivca koji uz domoljubno tamburanje i veliku zastavu trpa kune u svoje dobro skrivene džepove za mnoge je postala stereotip hrvatskog „domoljublja“.

Tome je dobrano pridonijela nezrela, neobrazovana i primitivna politička desnica koju su svih ovih godina vodili podkapacitirani tipovi kojima je vrhunac političkog djelovanja bilo guturalno bukačenje nakon što su prethodno omastili brk janjetinom i mladim lukom. Htjeli mi to priznati sebi ili ne, desnica u Hrvatskoj (jugoidna ljevica u startu je isključena kao faktor ikakvih pozitivnih promjena) kroz cijelo je ovo vrijeme prepuna čudaka, lunatika i nesposobnih tipova kojima ta nesposobnost nije prepreka da imaju neograničene državničke ambicije iako realno većina njih nije sposobna voditi niti poljoprivrednu apoteku. Pretežiti dio javno eksponiranih desničara boluje od pseudomesijanskog poremećaja: svi si oni misle da su upravo oni, i nitko drugi, predodređeni da budu narodni vođe. Jasno je da s takvim tipovima nije moguće išta graditi jer će se oni prvi međusobno posvađati prvom prilikom, Crno1bilo prilikom slaganja izbornih lista ili jednostavno zato što će se nečiji ego osjetiti povrijeđenim zbog ovog ili onog razloga.

Postanimo svjesni gorkoga realiteta: u 29 godina hrvatske države nije odgojena i stvorena društvena i politička elita koja bi danas bila nosilac promjena. Naraštaj ljudi rođenih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina prošloga stoljeća, koji bi po prirodi stvari danas trebalo dominirati političkom scenom, u Hrvatskoj je dobrim dijelom iznio najveće napore u vremenu Domovinskog rata. I taj je naraštaj (tj., preciznije govoreći, njegovi pozitivni elementi), nažalost, dobrim dijelom emocionalno i u drugim pogledima istrošen, a frustriran stanjem u državi pasivizirao se i povukao.

Kao što u posljednjoj kolumni, komentirajući zašto u Hrvatskoj nije moguć političar Orbanova profila, piše Višnja Starešina: „U tih istih trideset godina u Hrvatskoj ne samo što nije stvorena nova državna elita, već su upravljanje i kadroviranje potpuno preuzele stare oligarhije iz razdoblja jugoslavenskog komunizma, gurnuvši u prve redove svoje potomstvo, prema starom naslijeđenom obrascu. Podobnost, poslušnost i potkapacitiranost su i dalje kriteriji napredovanja, salonski internacionalizam je zamijenio otvoreno jugoslavenstvo, a zadržano je pravilo eliminacije svakoga tko nadrasta taj kanon. Za razliku od Mađarske, Hrvatska danas nema nacionalnu elitu, već državom upravljaju anacionalni sivi patuljci – s ovih naših prostora. Mahom potomci iz miljea duboke jugoslavenske države. A bez nove državne elite ni u Mađarskoj Orban ne bi bio moguć“.

Promjena nema bez dugotrajnog i mukotrpnog rada

Hrvatski naraštaji rođeni od početka osamdesetih pa na ovamo, koji su većinu školovanja završili u samostalnoj Hrvatskoj, u ObnovaViše koristi danas Hrvatska ima od, primjerice, „Obnove“ (riječ je o udruzi, a ne o političkoj stranci) koja izdaje časopis, organizira tribine i okuplja mlade intelektualce i studente koji, okupljenim idejom domoljublja i intelektualnog uzdizanja, otvaraju bitna pitanja hrvatske političke i društvene stvarnosti, nego od svih smiješnih desničarskih strančica zajedno. Iz „Obnove“ sutra, nakon što se dugotrajnim radom stvore okolnosti, zaista može doći do impulsa za obnovu hrvatskog društva. Iza strančica će ostati pokoja realizirana sinekura, a mahom tek bulumenta nerealiziranih i frustriranih pojedinaca.suradnji sa starijim i iskusnijim naraštajima (spoj vitalnosti i iskustva) trebali bi sutra predstavljati okosnicu političkih promjena pri čemu u prvim redovima trebaju biti mlađi i neistrošeni političari. Biračima željnima promjena dosta je istrošenih političkih faca pa makar one imale i dobre namjere. Tko nije svjestan te činjenice bolje mu je da se ne Politikabavi politikom i analitikom. No, na našu veliku žalost, u Hrvatskoj se, ako tu izuzmemo individualne inicijative, također ne radi ništa na intelektualnom i političkom formiranju ovih naraštaja. Mnogi će se egomanijaci radije i sa 75 ili 80 godina gurati u politiku u prve redove, čudovišno nesvjesni vlastite nesposobnosti i činjenice da ih je vrijeme jednostavno pregazilo, nego da pomognu u formiranju novih naraštaja.

Hrvatske probleme ne će riješiti nikakve koalicije desničarskih i pseudodesničarskih strančica. Prosjaci kad se ujedine ne postanu ništa bogatiji, osim možda poneki od njih ako se prišteka uz vladajuću stranku i tako unovči svoj mandat. Do promjena može doći onda kad sazriju okolnosti. A one ne će sazreti bez dugotrajnog i mukotrpnog rada, bez žrtve i želje da se osobni interesi podrede općim interesima. Promjene devedesetih, kad smo postigli oslobođenje, ali smo još uvijek na putu osvajanja slobode, nisu došle preko Obnovanoći. Morao je pasti Berlinski zid i stvoriti se povoljnije globalne geopolitičke okolnosti. A morali su i ljudi poput Tuđmana desetljećima raditi na sebi, na svome intelektualnom uzdizanju, na svojim vizijama i na okupljanju pozitivnih snaga koje će u trenutku sazrijevanja političke konjukture uhvatiti Kairosa za čuperak.

Više koristi danas Hrvatska ima od, primjerice, „Obnove“ (riječ je o udruzi, a ne o političkoj stranci) koja izdaje časopis, organizira tribine i okuplja mlade intelektualce i studente koji, okupljenim idejom domoljublja i intelektualnog uzdizanja, otvaraju bitna pitanja hrvatske političke i društvene stvarnosti, nego od svih smiješnih desničarskih strančica zajedno. Iz „Obnove“ sutra, nakon što se dugotrajnim radom stvore okolnosti, zaista može doći do impulsa za obnovu hrvatskog društva. Iza strančica će ostati pokoja realizirana sinekura, a mahom tek bulumenta nerealiziranih i frustriranih pojedinaca.

Svaki medijski projekt u startu biva podvrgnut omalovažavanju, ismijavanju ili ignoriranju

Mnogo je puta apostrofirano da do fundamentalnih promjena ne može doći dok se ne stvore jaki mediji koji će te DikaDičnom desničaru ne će pasti napamet da uplati i deset kuna za podcast ili neki internetski portal, ali će zato žustro pametovati kako bi te medije trebalo uređivati. I na kraju dana, taj će isti desničar takvo ponašanje samome sebi opravdati konstatacijom da „oni nemaju pojma“ pa će im on to u nekome svom pljuvačkom komentaru i reći. Na žalost, desnica je prepuna tipova koji ne će prstom maknuti da naprave nešto korisno osim što će po društvenim mrežama ostavljati trećerazredne pljuvačke komentare. S takvim mentalitetom ne piše nam se baš ništa dobro.promjene moći podupirati. I to je nesumnjivo tako. U vremenu globalizacije i informacijsko-psihološkog ratovanja, postojanje jakih medija koji se vode kriterijem nacionalnih interesa predstavlja jednu od ključnih pretpostavki nacionalne sigurnosti.

Zašto u 29 godina hrvatske samostalnosti nisu stvoreni takvi mediji? Polazim od teze da veću krivnju za to - uz Medijirelikte udbaških struktura, masoneriju, srednjostrujaške političke i medijske snage te ostale dežurne krivce – snose sami dični desničari. Kad god se u Hrvatskoj pojavi neki medijski projekt on, naime, u startu biva podvrgnut omalovažavanju, ismijavanju ili ignoriranju. Prosječni desničar manijakalno će dijeliti članke s portala koje prezire, ali će rijetko podijeliti članak s nekoga desnog portala. Prosječni desničar će bugariti kako nemamo desne medije, ali će mu, kad se, primjerice, osnuje Podcast Velebit biti teško stisnuti subscribe na YouTube-u, a još će mu teže biti da podijeli neku emisiju iz tog podcasta na društvenim mrežama.

Da ne govorimo da tome dičnom desničaru ne će pasti napamet da uplati i deset kuna za podcast ili neki internetski portal, ali će zato žustro pametovati kako bi te medije trebalo uređivati. I na kraju dana, taj će isti desničar takvo ponašanje samome sebi opravdati konstatacijom da „oni nemaju pojma“ pa će im on to u nekome svom pljuvačkom komentaru i reći. Na žalost, desnica je prepuna tipova koji ne će prstom maknuti da naprave nešto korisno osim što će po društvenim mrežama ostavljati trećerazredne pljuvačke komentare. S takvim mentalitetom ne piše nam se baš ništa dobro.

Na kraju osvrta istaknuo bih još dva elementa.

Plemensko-regionalna svijest i uloga Crkve

Prvi je da bi Hrvati kao nacija morali odrasti i okaniti se predimenzioniranja regionalno-zavičajnih identiteta i guranja vlastitih ljudi na proračunska mjesta na temelju tih identiteta. Takvo ponašanje stvara mržnju i zavist te rastače nacionalno jedinstvo jednako kao i kolektivna demonizacija kakvoj su početkom 2000. bili podvrgnuti Hrvati iz BiH. Regionalne identitete ostavimo za tamburaške zabave i smotre folklora, a maknimo ih od proračuna. Pretjerano Križnaglašena plemensko-regionalna svijest, guranje vlastitih ljudi samo na temelju zavičajne pripadnosti, nije odlika zrelih nacija, nego afričkih plemena i mafijaških organizacija.

Drugo što bih istaknuo je uloga Crkva. Crkva je imala pozitivnu ulogu u hrvatskoj povijesti, no njezine upravne strukture od vremena stvaranja samostalne Hrvatske do danas nisu položile svoj ispit na odgoju budućih naraštaja o kojima smo govorili na početku osvrta. U situaciji u kojoj država ne radi svoj posao, na Crkvi nije da se konformistički prilagođava političkim strukturama, nego da stepinčevskom hrabrošću preuzme ulogu formiranja novih naraštaja, jer je u konačnici i to njezina uloga u okviru odgoja dobrih ljudi i brige za spasenje duša. Da je bilo više pameti i žrtve, od 1990. do danas Crkva je, s obzirom na nekretnine kojima raspolaže, mogla imati daleko veći broj svojih škola, vrtića, fakulteta, srednjoškolskih i studentskih domova i odgojen čitav jedan naraštaj katoličkih intelektualaca koji bi zastupali katoličke i hrvatske vrijednosti.

Dragi biskupi i svećenici i svi mi vjernici, umjesto prilagođavanja ovome svijetu, što je jedna od destruktivnih posljedica izvikanoga Drugoga vatikanskog koncila (koji kritičari s pravom označavaju kao Francusku revoluciju unutar Crkve) radije se ugledajmo na Stepinca i Merza i na metode kojima su oni privlačili mladost u okrilje Svete Crkve. Neka nam Stepinac i Merz ne budu samo na ustima: slijedimo radije njihov primjer života, njihov svetački lik koji je dijametralno suprotan današnjim modernističkim pojavama koje rastaču Katoličku crkvu.

Okupljati se oko pozitivnih i konstruktivnih ideja

Na samome kraju ovoga osvrta (u sljedećim osvrtima pozabaviti nam se je i drugim povezanim temama) napominjem da njegova namjera nije dociranje. Kao autor ne smatram da sam u svemu u pravu (krho je znanje naše) niti imam namjeru bilo kome nametati svoje stavove i govoriti kako bi trebao živjeti i što raditi. Ono što želim jest uputiti poziv SustavOsnovni problem u Hrvatskoj nije XX ili YY političar ili stranka. Hrvatski je problem postojanje sustava koji generira izokrenute vrijednosti i u kojemu je posljedično tome najisplativije živjeti od izdaje i služenja takvome sustavu. Kad ode XX regrut sustava doći će YY i tako dalje.na raspravu. Potrebna nam je otvorenija rasprava o našim manama i nedostatcima i o našemu mentalitetu koji se jednostavno mora mijenjati. Okanimo se mitova i pogledajmo istini u oči. Ispravna dijagnoza je preduvjet djelotvorne RHterapije. Vrijeme je za promjene, no umjesto megalomanskih planova da mijenjamo druge i cijelu društvenu zajednicu, radije ovaj put krenimo, svako od nas, prvo od sebe. Uz takav pristup i nakon godina mukotrpnog rada doći će i do širih društvenih promjena. Plaću, naime, treba prvo zaraditi, a preko noći se obogaćuju jedino lopovi.

Osnovni problem u Hrvatskoj nije XX ili YY političar ili stranka. Hrvatski je problem postojanje sustava koji generira izokrenute vrijednosti i u kojemu je posljedično tome najisplativije živjeti od izdaje i služenja takvome sustavu. Kad ode XX regrut sustava doći će YY i tako dalje.

U Hrvatskoj i dalje imamo socijalističke mentalne recidive pa se sve očekuje od države. Država treba ovo, država treba ono. Ne, ne treba. Država je tu da stvori zakonodavni okvir, da se brine o obrani i sigurnosti i da arbitrira među sukobljenim stranama. Očekivati sve od države karakteristika je etatističkih sustava kao što je bio komunizam. Postanimo svjesni da smo mi tu da mijenjamo stvari i to tako što ćemo krenuti od sebe, a onda se i šire organizirati na planu civilnog društva. Što više pozitivnih individualnih inicijativa to će i država biti bolja, uređenija i organiziranija. Državu činimo svi mi.

Hrvatski je narod tijekom povijesti pokazao da je žilav i izdržljiv: sama činjenica da smo se održali kao narod na geopolitičkom položaju na kojem se nalazimo vrijedna je poštovanja. Bitku s vanjskim ugrozama dobili smo devedesetih (otvaraju se novi frontovi koji će, međutim, imati općeeuropski karakter), a sada je vrijeme da pobijedimo svoje mane i svoje nedostatke i da transformiramo svoj mentalitet iz gubitničkog u pobjednički, kakav smo imali devedesetih, i iz destruktivnog (opiranje promjenama, apatija, konstantno jamranje i bugarenje, cinizam i relativizam) u konstruktivni. Devedesetih nas je okupila ugroza, a sada bi nas ako smo zrela nacija trebale okupljati pozitivne i konstruktivne ideje o tome kako da organiziramo društveni, politički, ekonomski, kulturni i drugi život unutar granica naše države. Vrijeme je za promjene.

Davor Dijanović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Uto, 25-06-2019, 02:32:40

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.